Kratak pregled trećeg poglavlja djela Načela filozofije i metodologija realizma od Allame Tabatabaija i Murteze Mutaharija
Preveo i priredio Amar Imamović
Uvod
Ono što zasigurno u mnogome obilježava dvadeseto stoljeće je vrhunac materijalističkog učenja, u njegovom filozofskom promišljanju, tako i u njegovoj primjeni na društvena uređenja, kao i njegov teški poraz. Materijalističko učenje kao jedno potuno osmišljeno filozofsko učenje svoje korijene vuče tek iz osamnaestog stoljeća. Tačno je da se odavnina u filozofskim raspravama kod nekih filozofa javlja pitanje poricanja nematerijalnosti duše i Boga kao Prvotnog izvora ili nečeg drugog nematerijalog, ali nikada nije postojalo cjelovito učenje sa svojim sljedbenicima koje je u potpunosti negiralo bilo kakvu zbilju izvan materije. Takav pristup u filozofiji se javlja tek u osamnaestom stoljeću. I pored toga, materijalisti su ulagali napor da dokažu svoj kontinuitet kroz historiju filozofije i time priskrbe za sebe veću vjerodostojnost. Neki su išli toliko daleko da su čak i Aristotela uvrštavali u red materijalista. Njihove tvrdnje su ostale neutemeljene i nijedan filozof, a pogotovo iz reda poznatijih, nije bio materijalista u značenju da je u potpunosti negirao bilo kakav oblik zbilje izvan materije. Postojali su tokom historije filozofi sa stavovima u kojim su negirali neke oblike nadmaterijalnosti, ali to nije u značenju da su negirali bilo kakav oblik nematerijalnosti. Ako bi smo materijalistima smatrali sve one koji su vjerovali u prima materiju i koji su sve pojave pojašnjavali na osnovu prirodnih uzroka, onda bi smo trebali i sve Božanske mudrace, kao što su bili Sokrat, Platon, Aristotel, Farabi, Ibn Sina, Mulla Sadra itd., smatrati materijalistima. Neki od argumenata na koji se oni pozivaju kao dokaz za materijalistički stav nekog mislioca, a kojeg on prihvata, su sljedeći: vjerovanje u materiju svih materija ili prima materiju, pojašnjenje prirodnih pojava kroz prirodne uzroke, prihvatanje poretka egzistencije kao poretka nužnosti, načelo da nijedna stvar ne dolazi u postojanje iz ničega, davanje prednosti eksperimentalnoj logici kod izučavanja prirode, itd. Materijalisti su zbog svog slabog uvida i nepostojanja dubine promišljanja, gornje postavke i slične njime smatrali oprečnim sa vjerovanjem u zbilje izvan materije.
U drugoj polovini devetnaestog stoljeća javlja se Karl Marks (1818-1883) i Fridrih Engls (1820-1895) koji su dali novi zamah materijalističkom pristupu svijeta kroz učenje o dijalektičkom materijalizmu. Sam Karl Marks je bio učenik Hegela od kojeg on preuzima logiku dijalektike, ali nakon što se odvaja od Hegela Marks njoj daje potuno novo ruho u materijalizmu odbacujući svaki oblik metafizike koji je postojao kod Hegela.
Materijalisti dvadesetog stoljeća su bili uvjerenja da moderna eksperimentalna znanost u potpunosti potvrđuje njihove stavove, a dijalektički materijalisti su u tome otišli dalje pa su čak tvrdili da materijalističko učenje direktan rezultat i plod znanosti. Čudili bi se naučnicima koji nisu bili materijalisti, a bili su utemeljitelji nekih od znanosti.
U ovom kratkom uvodu treba reći da pojavi ovakvog učenja u Evropi u mnogome je pomoglo što na Zapadu nije bilo nijedno dobro utemeljeno racionalno učenje koje je moglo biti u skladu sa znanostima.
Allame Tabatabai mislilac i filozof bez premca u dvadesetom stoljeću čija je duša protkana Božanskom mišlju suočen sa navalom materijalističkih učenja i strahom zbog njegovog sve većeg uticaja u Iranu, pa čak i na vjerske naučne centre, prihvata se velikog i zahvalnoga djela tumačenja i osporavanja ispravnosti ovog učenja. S tim u vezi on okuplja oko sebe odabranije učenike sa kojima on tokom nekoliko godina, sedmično dvije noći, analiziraju materijalistička učenja iznose njene slabosti i nude zadovoljavajuće odgovore. Kako je vrijeme prolazilo javljala sve veća zaintresovanost za njihov rad tako da se na kraju rodila misao za štampanje i publiciranje njihovog istraživačkog rada. Veliki mislilac Murteza Mutahari koji je imao učešća u ovim okupljanjima kao učenik allame Tabatabaia, radi lakšeg razumjevanja ovih rasprava vođenih na akademskoj razini odlučuje da napiše komentar samih predavanja i time se približi što većem broju čitalaca i intresanata za ovu temetiku. Uz Božiju pomoć na kraju je to pregnuće poprimilo oblik šest knjiga u četrnaest poglavlja.
Jeste da je prva zamisao ovog istraživačkog pregnuća bilo ta da se ponudi odgovarajući odgovor na učenje dijalektičkog materijalizma koje je tada bilo u svojoj ekspanziji, ali njena vrijednost nije ograničena tim prvotnim ciljem. Budući da su u ovom djelu iznešeni opći stavovi duhovnjaka naspram materijalista, a pogotovo stavovi islamske filozofije koje je ujedno i najdalje otišlo u svom promišljanju, ono nadilazi svoj prvotni ograničeni cilj i poprima mnogo širu konotaciju. U prvom poglavlju ovog djela obrađuje se sama pojava filozofije i nudi odgovore na pitanje šta je uopće filozofija, čime se ona bavi, šta su njeni ciljevi i razni pristupi filozofiji. Drugo poglavlje je obilježeno pitanjem ispravnosti filozofa ili sofista, sukob koji se javlja još u samim počecima pisane ljudske misli u staroj Grčkoj, ili drugim riječima sukob između realista i idealista. Treće poglavlje, ujedno i poglavlje na koje će biti fokusirana naša pažnja u nastavku, bavi se pitanjem znanja i čina percepcije. Izvornik djela kao što je već gore rečeno koncipiran je tako da osnovu teksta čine zapažanja i mišljenja allame Tabatabaia, koje u drugom dijelu komentira Murteza Mutehari. Mi ćemo iznoseći kratak pregled ovog poglavlja izbjeći ovakvu razgraničenost izvornika i donjeti cjelovitu sliku.
Znanje i percepcija (علم و ادراك)
Pitanje suštine, kvaliteta i porijekla znanja i percepcije jedna je od važnijih tema u filozofiji, zapravo predstavlja jedan od ugaonih kamenja cijelog filozofskog zdanja na način da razumjevanje ovoga u mogome određuje mnoge buduće stavove. Osnovno pitanje na koje treba odgovoriti kada se govori o znanju i percepciji jeste njihovo porijeklo. Da li je znanje potiče iz materije ili nematerijalnog, tj. duše? Potrebno je naglasiti da u ovoj raspravi kada se govori o znanju to podrazumjeva njeno opće značenje, a ne znanje u jednom od tri njena oblika: osjetilnom, imaginalnom i racionalnom. Da bismo bolje shvatili okvir rasprave neophodno je ukratko pojasniti svaka od tri navedena oblika znanja. Od davnina su mislioci ljudsku percepciju spoljnje zbilje djelili na tri razine: osjetilnu, imaginalnu i razumnu.
Razinu osjetilne percepcije predstavljaju slike koje se odslikavaju u umu čovjeka u trenucima njegovog izravnog kontakta sa vanjskim svijetom preko jednih od pet osjetila. Naprimjer, kada čovjek otvori oči on pred sobom posmatra krajolik čija slika se odslikava u njegovom umu. Ta slika je upravo posebno stanje u čovjeku kojeg on unutarnje izravno dokučuje. Isti slučaj vrijedi za sluh, osjetilo dodira itd.
Nakon što nestane osjetilne percepcije, tj. prekine se veza sa spoljnim svijetom u umu čovjeka ostaje trag te percepcije. Po riječima učenjaka iz davnina nakon preuzimanja osjetilne slike iz vanjskoga svijeta i prekida kontakta sa njima ta slika ostaje na raspolaganju drugoj ljudskoj moći koja se naziva imaginalija. Čovjek i nakon nestanka osjetilne slike uvijek kada želi može sliku imaginalije pozvati u um i posredstvom nje posmatrati onu stvar u spoljnjem svijetu. Imaginalna slika jeste slična osjetilno, ali sa sljedećim razlikama:
a. Imaginalna slika obično nije jasna poput osjetilne slike.
b. Osjetilna slika se precepira uvijek u njenom posebnom položaju, tj. u okruženju predmeta, iz posebnog ugla, tj. s lijeve strane, odzgo itd., i na tačno određenom mjestu. Sve ovo ne postoji kod imaginalne percepcije, jer čovjek tu sliku može pozvati sebi u um bez da uzima u obzir bilo koju od ovih karakteristika osjetilne percepcije.
c. Da bi se realizovala osjetilna percepcija mora postojati kontakt sa vanjskim svijetom, samim prekidanjem tog kontakta nestaje i tog oblika percepcije. Kod imaginalne percepcije kontakt sa vanjskim svijetom uopće nije uvijet. Čovjek uvijek kada želi vidjeti lik neke osobe dovoljno je da njegovu sliku pozove u umu.
Čovjekov um nakon percipiranja nekoliko partikularija ima moć da iz njih izvede jedno opće značenje, tj. univerzaliju koju je moguće pripisati za više jedinki, što predstavlja razumnu ili univerzalnu percepciju. Percipiranjem više jedinki ljudski um ima moć da kod njih napravi razliku između njihovih specifičnih osobina od zajedničkih. Iz te zajedničke osobine za više jedinki ljudski um shvata značenje koje je moguće primjeniti na neograničeno mnogo jedinki.
Sva ova tri oblika znanja čovjek u sebi nalazi kao neposrednim znanjem, tj. prisutnim znanjem (علم حضورى). Islamski filozofi sljedeći grčke filozofe po ovom pitanju jedino su moć razuma koja percipira univerazlije smatrali nematerijalnog porjekla. Međutim, Mulla Sadra donosi dokaze da i imaginalna moć, zapravo i sve ostale unutarnje moći da su nematerijalnog porjekla o čemu će biti više govora u ovom radu.
Nakon što su postala jasna tri oblika znanja i njihova međusobna razlika, vratimo se osnovnom pitanju, a to je da li je percepcija, a ujedno to znači i duša, nematerijalna ili ne? Drugim riječima rečeno sukob između materijalista i duhovnjaka[1] je u kakvoći i suštini percepcije i duše.
Allame Tabatabai svoju argumentaciju otpočinje zanimljivim primjerom. On kaže, zamislimo jednu sliku u čijoj pozadini se nalazi lanac planina sa oblacima, a u njenom prednjem planu sretnu porodicu na izletu pored rijeke. Svaki član porodice je okupiran svojim poslom oko razastrte sofre. Ukratko to je slika sa mnoštvo detalja. Postavlja se pitanje da li je se panorama sa svom svojom veličinom, dubinom i detaljima zaista smjestila u fotografsku sliku? Nikada takvo šta nije moguće. Ta slika samo ukazuje na zbilju panorame, jer na papiru slike ne postoji ništa drugo do li precizno poredanih tačkica u boji.
Isti slučaj je i sa našim umom. Naučni eksperimenti su dokazali da prilikom aktiviranja osjetila u kontaktu sa vanjskim svijetom javlja se jedan niz nervnih reakcija koje ostavljaju materijalnog traga na naš mozak. Sa prestankom aktivnog djelovanja osjetila i reakcije u našem mozgu prestaju. Uporedo sa ovim stanjem javlja se percepcija. Mi nikako ne možemo prihvatiti da zbilja panorame u vanjskome svijetu može uzeti mjesta u našem mozgu ili na malom komadu materije poput papira slike.
Materijalisti da bi dokazali ispravnost svoga stava o materijalnosti duše i znanja pribjegavaju raznim naukama, kao što su fizika, fiziologija, psihologija itd. Oni iznose naučne činjenice raznih nauka na takav način da čitaoca ostave ubjeđenim u njihovu tvrdnju. Oni u svojoj argumentaciji nisu dosljedni. Jedina snaga njihovog argumenta su činjenice drugih nauka, što ne treba mješati sa filozofskim metodom i pristupu raspravi. Da bi smo bolje shvatili neispravnost njihove tvrdnje i argumentacije neophodno je imati na umu nekoliko sljedećih uvodnih zapažanja:
1. Svako od nas potpuno jasno i bez ikakve sumnje u sebi nalazi jedan niz umnih pojava koje nazivamo znanje i percepcija. Čak i idealisti koji poriču vanjsku zbilju priznaju postojanje umnih pojava o kojima je čovjek obavješten. Svjesnost o postojanju ovih slika u našem umu je toliko jasna da ne postoji ni potreba za njihovim dokazivanjem.
2. Odavnina istraživanja su potvrđivala činjenicu da materijalni faktori izvan uma ostavljaju izravnog traga na pojavu osjetilnih percepcija. Tokom stoljeća su se mijenjale teorije o načinu njihovog uticaja na osjetilne percepcije, ali jedno je ostajalo sigurno da one imaju važnu ulogu u pojavi osjetilnih percepcija. Također, dokazano je od strane naučnika da nervni sustav kao i svi ostali organi životinjskog i ljudskog tijela imaju tačno određenu zadaću. Pojašnjenjem njihove uloge i zadaće bavi se nauka fiziologija. Činjenica da u vanjskom svijetu postoji niz aktivnosti i da nervni sustav također obavlja neke aktivnosti neosporna je kod svih realista, tj. onih koji vjeruju u vanjski svijet, bilo da su materijalisti ili duhovnjaci, za razliku od idealista. Ono u čemu se razlikuju materijalisti i duhovnjaci ogleda se u sljedeće dvije stvari:
1. Aktivnosti duše kao i sve druge pojave u Kraciji podčinjene su tačno određenim zakonima. Između pojava u duši, kao i između duše i tijela i vanjskih faktora u potpunosti vlada zakon kauzaliteta. Ovo potvrđuje i moderna psihologija koja se u svom istraživanjima koristi sebi svojstvenim metodom. Važno je napomenuti da duhovnjaci nikada nisu bili vjerovanja da je duša potpuno sloboda od svih zakona niti da ne slijedi nijedno naučno načelo. Međutim, ono što su duhovnjaci tvrdili i dokazivali jeste to da za dušu i njene pojave nisu svojstvene materijalne karakteristike i da njima ne vladaju zakoni materije. Materijalisti su upravo po ovom pitanju, znajući ili neznajući, pripisivali duhovnjacima potuno pogrešne stavove.
2. Ovo vjerovanje, da duša i njene pojave slijede postojane zakone, da svaka pojava u duši nije bez uzroka, ili međusobna povezanost duše i tijela, činjenica je o kojoj duhovnjaci već hiljadu godina potvrđuju. To nije novo vjerovanje sedamnaestog stoljeća u Evropi. Zapravo, u sedamnaestom stoljeću u Evropi javili su se znanstvenici koji su bili vjerovanja da je duša izvan bilo kojeg zakona, što je potpuno netačno. Ono u čemu su istrajavali sljedbenici nematerijalnosti duše jeste činjenica da dušom ne vladaju zakoni materije, a ne da ona nije potčinjena nikakvim zakonima i da nema nikakvog suodnosa sa materijom. Šta više, u skladu sa posljednjim filozofskim mišljenjem Mulla Sadre, kojeg su potvrdili svi nakon njega, duša je najuzvišeniji plod materije. To znači da materija nakon jednog niza esencijalnih usvršavanja prirode rađa dušu. Drugim riječima, materija u svom najuzvišenijem i najsavršenijem obliku rađa nematerijalno biće.
Nakon ovog uvoda treba reći da se materijalisti i duhovnjaci razilaze u kakvoći, porijeklu i zbilji znanja. Da li su percepcije duhovne, tj. nematerijalne, kao što je i duša ili su materijalne? Odgovor na ovo pitanje, budući da se govori o kakvoći i suštini percepcije, moguće je dobiti jedino kroz specifičan filozofski metod i njegova pravila. Duhovnjaci ne poriču, šta više, mnogo i prije materijalista su vjerovali o četiri gore pojašnjene činjenice:
a. postojanje percepcija,
b. postojanje niza aktivnosti u vanjskome svijetu,
c. postojanje aktivnosti nervnog sustava,
d. postojanje niza zakona koji vladaju dušom.
Duhovnjaci s obzirom na činjenicu da karakteristike i svojstva pojava duše ne odgovaraju karakteristikama i svojstvima materije dokazuju nematerijalnost pitanja duše, tj. onoga čega smo izravno i neposredno svjesni u sebi. Što znači da se pojave u duši ne mogu smatrati nervnim reakcijama. Zapravo ono što je istina u ovom slučaju jeste činjenica da nervne reakcije predstavljaju samo preduvijete za pojavu duhovnih radnji, a ne da su one jedno. Međutim, materijalisti su sljedeći svoj cilj izašli iz okvira filozofskog pristupa i metodologiji rasprave, navodeći rezultate različitih nauka, od fizike, fiziologije, psihologije i sl., koje su oni dobili na osnovu svog specifičnog pristupa i metodologije, prije svega posmatranja i eksperimenta; i to navodili kao dokaz u prilog svoje tvrdnje što nema izravne veze sa filozofskom tvrdnjom. I ostali argumenti materijalista izlaze izvan okvira same teme, tako da su neki otišli toliko daleko kao što je Felicien Challaye koji je rekao: “Ja neću uzvjerovati u postojanje duše dok je ne vidim pod svojim skalperom.”
Moguće je da neko prigovori na gornju argumentaciju duhovnjaka tako što uzme da je percepcija materijalna pojava koja se javlja u nervnom sustavu i mozgu. Moderna nauka je riješila taj problem tako što je ustanovila da je oko precizan fotografski aparat. Sve zrake se odslikavaju u zjenici oka i mi vidimo samo jednu tačku, s tim da veličine koje razlikujemo, veliko i malo, blisko i daleko razumjevamo upoređivanjem svih dijelova i stvari prema najmanjoj tačci koja se odslikava u zjenici. Naravno pri tome i drugi elementi imaju uticaja kao što su sjene itd.
Mi kao sljedbenici stajališta duhovnjaka i na ovu primjedbu odgovaramo istim odgovorom kao i na predhodno. Ništa od ovih naučnih činjenica mi ne poričemo. Ono čemu je naša pažnja usmjerena jeste percepirano, drugim riječima stečenoj slici u umu. Ova perecepcija zajedno sa međusobnim relacijama koje grade uvodne premise misli čine jedinstvenu cjelinu, pri tome nema razlike da li ćemo je nazvati percepcija ili imaginacija, kako je nazivaju prigovarači, i ta cjelina po svojim karakteristikama ne može se izjednačiti sa općim karakteristikama materije.
Na ovu argumentaciju postoje drugi prigovori, ali koji se u suštini vraćaju na već iskazani problem nerazumjevanja kod prigovarača koji materijalne uvodne radnje percepcije izjednačava sa samom percepcijom i znanjem koji egzistira u umu i nema nikakve materijalne karakteristike.
Drugi dokaz nematerijalnosti znanja i percepcije kojeg iznosi allame Tabatabai djeluje veoma jednostavno. On kaže da ako samo malo preciznije obratimo pažnju na znanje, uvidjet ćemo da slika znanja i promjenjljivost nemaju ništa zajedničko. Riječima filozofa kategorija znanja nije istovjetna kategoriji promjenjljivost i izmjene. A s obzirom na činjenicu da je materija u stalnoj promjeni zaključak je jasna da znanje nije materijalne prirode. Ista argumentacija se može potkrijepiti i drugim pojavama samoga znanja, kao što je čin podsjećanja. Percipiranu stvar koju ponovo dovodimo u naš um da bi je se podsjetili predstavlja istu percepciju koja je prvi put pohranjena, jer u suprotnom podsjećanje i prepoznavanje ne bi imalo smisla i čovjekov život ne bi mogao funkcionisati.
Naučnici materijalisti na ovo odgovaraju da se promjene u mozgu odvijaju postepeno i precizno, i to tolikom brzinom da naša percepcija ne može taj rad uvidjeti. Stare ćelije se zamjenjuju novim sličnim ćelijama što moć percepcije ne može uvidjeti.
I do sada smo govorili da mi ne želimo poreći fizikalne aktivnosti u mozgu. Zapravo, ono što mi kažemo jeste činjenica da ono što percipiramo pri činu podsjećanja predstavlja istu onu sliku prvi put percipiranu, drugim riječima ovo novo isto je onom starom i između njih postoji jedinstvo koje nije svojstveno materijalnom. Naravno, prva percepcija može biti pogrešna upoređujući je sa spoljnjom zbiljom koju odražava, ali kod čina podsjećanja ona je ista i nema greške.
Podsjećanje i memorisanje predstavlja jedno od najtajanstvenijih pitanja duše. Da bi gornja argumentacija postala jasnija neophodno je u nastavku iznjeti različite stavove i naučna otkrića u vezi sa ovim pitanjem.
Moderni psiholozi cijeli proces memorisanja i podsjećanja, tj. da neku sliku nakon prestanka djelovanja vanjskih faktora pono dovedemo u um, dijele u četiri faze:
1. Prvotni osjećaj kojeg čovjek stječe podražajem iz vanjskoga svijeta na osjetila, jer dok se on ne desi nema niti smisla da se nešto memoriše.
2. Memorisanje (čuvanje). Osjećaj ili slika dobivena iz vanjskoga svijeta sve dok ne ostavi trag nju nije moguće ponovo pozvana nakon prekida uticaja vanjskih faktora.
3. Podsjećanje, tj. prizivanje ili činjenje nazočnom pohranjenu sliku.
4. Prepoznavanje da je nazočna slika već postojeća stvar od prije, a ne novi osjećaj, percepcija i sl.
Rasprava među naučnicima se odvija oko druge faze. Tačnije rečeno u kojem obliku ostaje ta percipirana slika do idućeg aktiviranja. Da li je ona materijalne kategorije ili duhovne?
Iznesene su mnoge teorije od kojih je i ona koja potiče iz antičkog vremena po kojoj se percipirane slike ocrtavaju u mozgu i tako bivaj očuvane, što je danas odbačeno. Ili teorija Dekarta po kome ulazna percipirana slika ostavlja traga na mozak u obliku brazde tako da duša uvijek kada prođe preko te brazde podsjeća se na memorisanu sliku. Po ovom Dekartovom stavu duša jeste nematerijalna, a jedino što ostaje od percepcija u materijalnom svijetu jesu brazde u mozgi. Ovu teoriju danas odbacuju i duhovnjaci i materijalisti. Postoje i druge teorije koje nisu toliko značajne niti intresante, ali ostaje da u nastavku ukratko predočimo dva glavna stajališta po pitanju memorisanja. Materijalističko učenje u posljednjem stoljeću prihvaćeno od strane materijalističkih dijalektičara po kojima je duša i percepcija materijalna kategorija i učenje Mulla Sadre koji zastupa učenje nematerijalnosti duše, a samim tim i nematerijalnost percepcija.
Duhovnjaci smatraju da su percepcije izravne aktivnosti duše, tj. one su nematerijalne supstance, dok nervne aktivnosti imaju ulogu uvodnog faktora pri pojavi percepcija. Po stajalištu ove skupine učenjaka odnos percepcije i duše je odnos djela i izvršioca, a podsjećanje predstavlja obraćanje pažnje na slike prethodno percipirane, što znači da su sâme te slike očuvane u duši.
Sljedbenici materijalističog pristupa ovom pitanju, opet, zbog svog uvjerenja da je percepcija isto što i nervne aktivnosti, uvjerenja su da slika prvi put percipirana ne može biti očuvana u umu, jer nervni sustav se ne može stalno aktivno baviti jednom stvari. Prirodno je, kako oni tvrde, da nešto prema čemu nije usmjerena pažnja, tj. nervi nisu aktivirani po pitanju toga, u tom stanju ne postoji ni percipirana slika. Oni kažu da svaka stvar koja jednom bude percepirana ostavlja traga na jednoj posebnoj tačci u mozgu, na jednu ili više ćelija, i uvijek kada iznova bude pobuđena ta tačka, nekom posebnom aktivnošću, pohranjena slika se iznova formira.
Ono što je važno istaknuti, a tiče se temeljne razlike u mišljenju između ove dvije skupine, jeste vjerovanje duhovnjaka da čovjek pri činu prisjećanja priziva istu onu sliku koja je prvi put percipirana i pohranjena, za razliku od materijalista koji tvrde da je svako prisjećanje i novo formiranje slike. Slikovito prikazano materijalisti vide pamćenje, pa i prisjećanje poput snimanja glasa na kasetu. Izgovoreni glas se u obliku magnetizma pohranjuje na traci da bi svaki put na poseban podražaj, koji se ostvaruje u kasetofonu, bio reproduciran glas.
Na stav materijalista može se iznjeti nekoliko primjedbi:
a. To što su rekli da svaka percepcija i pojam treba da bude zabilježena na nekoliko zasebnih ćelija nije prihvatljivao iz razloga tog što pri svakom činu percepcije ne aktiviraju se samo tih nekoliko ćelija, ili kao što se pri činu gledanja aktiviraju sve ćeli za gledanje, i pri svakoj sljedećoj slici ponavlja se ista aktivnost. Isto vrijedi i pri slušanju prisjećanju itd. Zbog ovakvih primjedbi i sami materijalisti su iskazali sumnju u ispravnost svog stajališta.
b. Ako se pri gledanju i slušanju pobuđuje samo jedna ili nekoliko ćelija, šta jamči ili šta je razlog da se pri ponovnom činu pobude iste te ćelije, a ne neke druge. S druge strane znamo da je osnovna karakteristika prisjećanja prepoznavanje istoga, tj. da je slika koje se prisjećamo ista ona koja je pohranjena, a ne formiranje nove slike. Što je u suprotnosti sa vjerovanjem da je memorisanje materijalan čin. Šta više, posebno ako se uzme u obzir činjenica da je mozak kao materija stalno podvrgnuta promjenama i nestajanju, tako da čovjek tokom prosječnog životnog doba nekoliko puta promjeni sve svoje ćelije u mozgu, a slike koje pamti ostaju iste i postojane.
Najvažniji argumet na kojeg se materijalisti pozivaju u prilog svog vjerovanja da je pamćenje materijalan proces leži u činjenici da se proces pamćenja odvija u nekim djelovima mozga, iako se još uvijek sa sigurnošću ne može ustvrditi i za mnoge druge pojave duše sa kojim dijelom mozga su one u vezi, ali nema sumnje u to da poremećajem nekih djelova mozga nastupa i zaborav što samo po sebi dovoljno govori o pamćenju kao materijalnom procesu. Materijalisti svoj stav temelje na sljedeća dva zaključka:
a. Pojava zaborava. Nema nikakve sumnje da čovjek kao i životinja zaboravlja. Nema čovjeka a da se sjeća cijelog svog života kroz slike. Da je sjećanje nematerijalne prirode zaborav ne bi imao mjesta, jer ako je, kako kažu duhovnjaci, duša nematerijalan što znači i vječna, onda i njeni učinci, tj. u ovom slučaju slike koje se pamte i one bi trebale biti nematerijalne, znači postojane i nepromjenjljive, a samim tim ne mogu biti zaboravljene. Međutim, po materijalističkom učenju razlog zaborava je potpuno jasa, promjenom materije i njene pojave se mijenjanju.
b. Pojava poremećaja u memoriji pod različitim vanjskim uticajima, kao što su jaki udarci u glavu i druge teške nesreće. Svi smo svjedoci da pojedinci u nekim nesrećama gube potpuno pamćenje ili dijelove pamćenja iz svog života.
Odgovor na ovu njihovu argumentaciju je taj da i pored toga što je memorija nematerijalna, tj. memorisane slike su pohranjene izvan materije, ali prisjećanje, tj. činjene nazočnim pohranjenih slika u umu predstavlja čin djelovanja, a duša koliko god da je nematerijalna ona pri djelovanju ima potrebu za materijom koju koristi kao svoje sredstvo pri djelovanju. Zaborav, na bilo koji način da se javi, nije zbog nestaka memorisanih slika, već zbog slabosti moći duše ili nepostojanja te moći da pohranjene slike učini nazočnim u umu posredstvom sredstva djelovanja. Bergson, veliki učenjak dvadesetog stoljeća kaže: “Razlikuju se memorija i prisjećanje. Memorija je ono što čuva slike i nije mozak ili nešto drugo materijalnog karaktera. Zapravo mozak je taj koji se ispriječio memoriji i donosi zaborav, dok je prisjećanja čin mozga. Slike i pojmovi su pohranjeni u memoriji i one nisu izbrisive. Mozak je poput zastora navučenog na memoriju. Prisjećanje je čin i djelovanje koje mozak aktivira da bi se prisjetilo neke stvari. Prisjećanje je djelo, a djelo potiče od tjela…”
Potrebno je naglasiti da je u modernoj psihologiji dokazano da čovjek pod posebnim uvjetima ima sposobnost da povrati izgubljeno pamćenje, što potvrđuje da nije slabost u memoriji već u moći prisjećanja.
S druge strane, nekolicina naučnika su jasno ustvrdili da ljudi u zadnjim trenucima života, tj. u iščekivanju smrti u jednom vremenskom trenutku se prisjete svih događaja tokom života.
Na osnovu ovih naučnih zapažanja može se ustvrditi da nauka potvrđuje mogućnost da duša nakon što se odvoji od tijela ima uvida u sve događaje tokom svoga zemaljskoga života, od djetinjstva pa do smrti, loša i dobra djela.
Sljedeći zaključak koji nužno proizlazi iz materijalističkog stajališta je taj da u svijetu stalne promjene, kakvim ga oni tumače, ne možemo ništa ustvrditi, tj. donjeti afirmirajući sud, jer dok se predpostavi neki atribut za subjekt taj subjekt se već izmjenio i nije isti onaj stari, i tako u nizu. U ovom slučaju nije moguće donjeti nikakv sud, dati odgovor na bilo koje pitanje, potvrditi ili negirati itd. Naravno, zdrav razum ne može ovakvo što prihvatiti.
Moguće je da neko odgovori na gornju primjedbu pojašnjenjem da naša misao budući da je plod mozga, tj. materije doživljava promjenu istom brzinom kao i materija i samim tim promjene u materiji joj ne izmiču, zapravo idu uporedo i zato može donositi postojane sudove.
Naš odgovor se vraća na ono o čemu smo do sada govorili, a tiče se predmeta sâme percepcije. Ako se ne potvrdi zbilja za ovu relativnu postojanost, između promjena u mozga i mislima, nema se o čemu raspravljati, međutim, ako se potvrdi, samim tim u spoljnjem svijetu postoji jedno postojano biće kojem nije karakteristična materijalna promjena, u tom slučaju problem se vraća materijalistima, a ne nama.
U jednoj od svojih argumentacija materijalisti iznose sljedeću formulu. Ako predmet saznanja, koji čini dio vanjske zbilje, označimo sa A, a dio mozga na koji je ostavio trag predmet saznanja označimo sa B, u tom slučaju učinak i plod, što predstavlja misao i percepciju, biti će jednako zbiru A + B, a nikako ne može biti jednako samo sa A ili samo sa B.
U odgovoru ćemo reći, uzmimo da je predmet saznavanog A, dio mozga B, predpostavljeni materijalni učinak C, a znanstvenu sliku D. Spomenuta formula će biti tačna onda kada C bude jednako D, dok u suprotnom neće imati vrijednost. Jezikom filozofije to znači da je umno biće istovjetno izvanjskom biću u štastvu, a ne u bitku. Ono što je nemoguće jeste jedinstvo dva neovisna bića po bitku, a ne jedinstvo po štastvu sa razlikom po bitku tako da je bitak u spoljnjem svijetu izvor učinaka, a bitak umni nije izvor učinaka.
Materijalisti kažu: tačno je da misao i percepcija nemaju neke od osobenosti materije, kao što je djeljivost i promjenjivost, ali imaju neke druge odlike, jer naša percepcija se dešava u vremenu, a vrijeme je karakteristična za materiju.
Isti zaključak su izveli i neki psiholozi, ali i oni su počinili istu grešku zbog svog dovoljnog ne poznavanja kategorije vremena. Vrijeme, kao što je pojašnjeno na svom mjestu, predstavlja veličinu kretanja. Prostije rečeno, mi uzimamo određeno kretanje kao mjerilo i ostale kretnje upoređujemo prema njemu i to nazivamo vremenom. Dakle, vrijeme nema smisla bez kretanja, a kretanje bez materije. Ako bi naša percepcija bila vremenska onda bi morala imati i ostale karakteristike materije. Onaj ko pretpostavlja da je misao u vremenu izjednačava fizikalne procese u mozgu sa zbiljom percepcije. Ovu grešku materijalisti konstantno ponavljaju.
Mi percipiramo stvar u nekom određenom vremenu koje ostavlja materijalnog traga na naše nerve i mozak koji nije postojao prije toga i niti će se ponovo javiti nakon toga. Tačno je da smo mi percipiralu tu sliku u tačno određenom vremenu, međutim, te fizikalne aktivnosti se više nikada neće ponoviti na indentičan način za razliku od stečene umne slike koja pri svakom prisjećanju uvijek je ista ona. Znači, jedno vremensko biće se ne može indentično ponoviti, a vidimo da se umne slike ponavljaju što znači da nisu vremenske, odnosno materijalne.
Ono o čemu je do sada bilo riječi ticalo se nematerijalnosti percepcija koje se dovode u vezu sa ljudskim mozgom i osjetilima, međutim u još jednom slučaju ovo učenje se potvrđuje, a to je kod ‘znanja o duši’. Govorilo se o pojavama koje podpadaju pod pitanje svojstava i karakteristika duše, kao što je percepcija – osjetilna, imaginala i razumna, volja, ljubav, mržnja i sl. Dokazujući da ova svojstva nisu materijalne kategorije dovelo je do zaključka da ni duša nije materijalna. Međutim, o samoj duši, koja je izvor ovih pojava i karakteristika, nije se izravno govorilo. U nastavku će biti govora o jednoj prostoj filozofskoj argumentaciji koja izravno dokazuje nematerijalnost duše. Nju je prvi osmislio Ibn Sina, a poznata je kao dokaz posredstvom samosvjesti ili obavještenost čovjeka o samom sebi.
Svako od nas pojedinačno ima svijest o sebi, o onome što nazivamo jastvo. Ista svijest prema postojećim naznaka postoji i kod drugih živih bića. Čovjek u sebi posmatra zbilju koja se ne može izjednačiti niti uporediti ni sa jednim od njegovih organa i svojstava, jer uvećanjem organa ili njegovim gubljenjem ova zbilja ne doživljava nikakvu promjenu, kao ni sa proticanjem godina, osim što uviđa da se ta zbilja usavršava i postaje jasnija. Prisjećajući se najranijih događa iz svog života čovjek uviđa da je njegovo jastvo jedna nepromjenjiva i postojana zbilja. Također, uviđa da je njegovo jastvo jedinstvena zbilja kojoj nema pristupa nikakav oblik mnoštva i podjele. I više od toga, čovjek uviđa da je njegovo jastvo čisto od svega, ničim ograničeno i ničim izmješeno. Ne može doći u stanje odsutnosti od sebe i ništa se ne može ispriječiti između jastva i njega samog. Jednostavno rečeno, svako od nas nužno uviđa da je on on, a ne neko drugo biće. Za ovo saznanje uopće nema potrebe za argumentacijom. Ono što ostaje da se pojasni jeste zbilja našega jastva. Kada kažemo ja na koju zbilju mi time ukazujemo. Argumente koje su naučnici donosili po ovom pitanju ticalo se zbilje onoga što mi označavamo sa ja, a ne dokazivanja da ono postoji. U svjetlu ovog objašnjenja biva jasno da poznata Dekartova krilatica: “Ja mislim dakle postojim.” – nije prihvatljiva. Jer egzistencija svakog bića je očigledna koliko i sama misao, šta više, ona je očiglednija i jasnija od same misli koja i jeste plod te egzistencije i kao takva niže je razine. Dakle, spoznaja o postojanju misli utemeljena je prije svega na spoznaji o samome sebi.
U nastavku je ostalo da odgovorimo na pitanje da li je duša nematerijalna egzistencija ili ne? Po ovom pitanju poznata su dva opća i temeljna stava:
a. teorija materijalnosti duše i
b. teorija nematerijalnosti duše.
Sljedbenici teorije materijalnosti duše zasnovanoj na osjetilnoj percepciji svijeta vjerovanja su da je duša, tj. ono što mi nazivamo ja zbir različitih percepcija i saznanja koje se formiraju stalnim uzastopnim ponavljanjem, bez da postoji i na trenutak zastoja ili prekida u tom nizu, posredstvom osjetila, imaginacija i sl. Po ovom mišljenju jastvo nije jedinstvena cjelina, već je zbir osjetilnih doživljaja, imaginacija i misli koje formiraju neprekinuti jedinstven niz. Dakle, ja jeste zbir onoga što se vidjelo, čulo, sjećalo, razmišljalo tokom života.
Ovu teoriju su prvi put predočili evropski mislioci sedamnaestog stoljeća osjetilno-empirijske orijentacije. Oni su za osnovu i mjerilo ispravnosti prihvatili osjetilo i eksperiment i na osnovu svoje odrednice da je osjetilno jedino u vezi sa stanjima i akcidentima, smatrali da je zbilja jedino ono što se može eksperimentom potvrditi. Među njima postoji i skupina naučnika koji ne samo da poriču postojanje neovisne supstance duše, već nemaju čvrsto uvjerenje i u postojanje tjelesne supstance u spoljnjem svijetu koja je izvor prirodnih svojstava, akcidenata i stanja, jer, kako oni tvrde, osjetila i iskustvo jedino što nam potvrđuje jeste postojanje niza pojava koje nazivamo akcidente i stanja, a ne dokazuje postojanje neovisne tjelesne supstance koja bi bila izvor prirodnih stanja ili supstance duše koja bi bila izvor pojave svijesti i duše. Ova skupina dušu definiše kao zbir slika koje se naizmjenično pojavljuju u umu.
Materijalisti, znači oni koji prihvataju materiju kao jedinu neovisnu supstancu, tj. jedino njoj pripisuju počelnost, i pored toga što za osnovu spoznaje uzimaju osjetila i iskustvo, ali kod definisanja zbilje čovjekovog jastva slijede mišljenje empirista i kažu da je naše ja ili duša zbir uzastopnih misli, imaginacija i osjetila koji se javljaju kod posebne materijalne forme.
Učenje škole duhovnjaka, odnosno onih koji su vjerovanja da je duša nadmaterijalna, po ovom pitanju ukratko glasi da ja ili jastvo koje svaki čovjek izravno unutar sebe percipira i u čiju egzistenciju nema nikakve sumnje predstavlja cjelovito jedinstveno biće (a ne niz uzastopnih pojava), postojano i opstojeće kroz sva stanja i akcidente, i nije djeljivo i nestajuće.
Argument toga da je ja jedinstveno biće, a ne niz uzastopnih percepcija, predstavlja činjenica da mi sve te pecepcije i stanja sebi pripisujemo, što samo po sebi znači da ono nije jednako jastvu. Ja razmišljam. Ja vidim. Ja čujem.
Kao drugo, svaki čovjek svojom samosvješću razumjeva da je on isti onaj i u prošlosti i u sadašnjosti. U suprotnom, da je čovjek jedna karika lanca, tj. zasebno biće za svako vrijeme ovakva percepcija ne bi bila moguća za njega. Kako je moguće donositi za sebe sud da je cijeli lanac iz položaja jedne njegove karike? Pored toga, svijest i saznanje da je čovjek isto ono biće i u prošlosti i u sadašnjosti nema potrebe za podsjećanjem, a da je lanac povezanih karika on bi se morao podsjećati na svoje biće.
Kao treće, u svijetlu onoga što je bilo rečeno o memorisanju u skladu sa materijalističkim učenjem o prepoznavanju, tj. da je ova slika na koju smo se podsjetili odnosi na prošlost i nije nova percepcija, takva mogućnost nije ostavljena čovjeku. To znači ako bi ja bilo niz uzastopnih percepcija i pojava između kojih postoji jedino odnos predhođenja ili odnos uzroka i posljedice, kako bi bilo moguće ustvrditi da sam ja ista ona osoba koja sam bio u prošlosti.
Kao četvrto, po materijalističkom učenju percepciju čovjeka čini niz aktivnosti moždanih ćelija, a znamo da se ćelije mozga zajedno sa njenim sadržajem tokom jednog ljudskog života i po nekoliko puta obnavljaju, odnosno namjesto starih dolaze nove ćelije. S druge strane, svakom čovjeku je jasno da je on ista ona osoba koja je bila u prošlosti, naravno po biti svojoj a ne po svojim stanjima, bez ikakva uvećanja ili umanjenja, promjene ili zamjene.
Prema gore navedenim četiri argumenta može se zaključiti da čovjek ono što shvata kao svoju zbilju jeste postojana i nepromjenjiva stvar. Čovjekova zbilja je jedinstvena i nije joj pripisiv nikakav oblik mnoštva i podjeljenosti.
Sa ovim završavamo pregled trećeg poglavlja djela Načela filozofije i metod realizma. Za više saznanja o ovoj temi zaintresovani treba da se obrate opširnijim knjigana.
I na kraju, sva hvala pripada Uzvišenom Bogu!
[1] U ovom tekstu pod duhovnjacima se misli na sljedbenike vjerovanja da je duša nematerijalna, a ne u ograničenom značenju pobožnih ljudi ili već nekom drugom značenju, a pod materijalistima oni koji zastupaju mišljenje da je duša materijalna kategorija.
