Poslanica o srži duhovnog putovanja – podroban opis svjetova koji prethode svijetu iskrenosti (treći dio)

U skladu sa onim što je rečeno, prije svijeta iskrenosti put­nik ka Bogu treba proći dvanaest svjetova: Mali, Veći i Naj­veći islam, Mali, Veći i Najveći iman, Manju, Veću i Naj­veću hidžru te Manji, Veći i Najveći džihad; on oba­vez­no treba poznavati svojstva ovih svjetova te njihove zna­kove, njihove promjenjivosti i prepreke. Mi smo to ov­dje sa­žeto objasnili, budući da smo opširnije govorili o svemu ovo­me u knjizi koja se pripisuje ponosu fakiha i evlija sej­ji­du Mehdiju Bahrul-‘ulumu. Za bolji uvid u ovu tematiku či­talac se može obratiti toj knjizi, a na ovom mjestu uk­rat­ko ćemo izložiti našu namjeru.

Veliki islam

Veliki islam se definira kao pokornost i potpuno pre­da­va­nje, a to znači napuštanje suprotstavljanja Bogu u bilo ko­jem obliku i prihvatanje da je dobro i ispravno i ono što je tre­nutno i ono što je bilo, te vjerovanje da u onome što se nije desilo nije ni bilo dobra. Općenito gledano, Veliki is­lam znači kloniti se pitanja zašto i radi čega, kao i pri­go­vo­ra na Božiju odredbu. O ovom položaju govori hadis Ima­ma Ali­ja: “Zaista je islam pokoravanje, a pokoravanje je uvje­re­nost (izvjesno znanje).”

Pored napuštanja prigovora, u salikovom srcu ne smije biti nikakve vrste opiranja Božijim propisima, kako u vje­ro­zakonu, tako i u određenju, što je istaknuto u Časnom Kur’anu:

فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِى أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا

“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne pri­hva­te i potom zbog presude tvoje u dušama svojim ni­malo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.”[1]

Ovo je stepen Velikog imana u kojem se Veliki islam pro­širio dušom putnika i istinski ovladao njegovim srcem.

Veliki iman

Nakon što se srce prosvijetli svjetlošću Velikoga islama, po­nekad se dešava da putnik doživljava stanja u kojima po­red umskog i duhovnog zapažanja i tjelesnim očima uo­ča­­va zbilju da je svemu što postoji razlog i osnova Uzvi­še­ni, Koji stvara bez uzora. Drugim riječima, on Boga vidi Pri­sutnim i Posmatračem u svim stanjima. Ovo je stepen po­svjedočenja ili Veliki islam. Budući da još uvijek nije sti­gao do granice savršenstva, kada se islam širi kroz sve stu­pove tijela i ovladava njegovim organima i udovima, od os­tvarenja ovog stanja ometa ga svijet materije i zauzetost za­dovoljavanjem prirodnih potreba. Sve dok je zaokupljen ovim poslovima, biva uskraćen od stanja vizije i zapada u za­borav. Dakle, duhovni putnik treba čvrstom odlukom is­tra­jati i ovo stanje dovesti u položaj stalnog i postojanog svoj­stva i savršenstva, tako da ovosvjetska zauzetost ne mo­že uticati na promjenu njegove vizije. Upravo zbog toga, Veliki islam treba prenijeti sa položaja srca na položaj duše da bi sažeto bilo zamijenjeno opsežnim, te kako bi na­redbom duše ovo stanje zavladalo svim spoljnjim i unu­traš­njim snagama, sve dok ne pređe iz stanja u stalnu oso­bi­nu. Ovo je položaj kojeg arifi nazivaju položaj dobro­čin­stva (ar. ihsan – إحسان). Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu ka­že: “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, pu­tevima koji Nama vode uputiti.” Budući da ovim riječima Allah nije upotpunio Svoju namjeru, u nastavku kaže: “…A Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.“[2]

Prema tome, sve dok borac na Božijem putu ne stigne do stepena dobročinstva, ne može kročiti putevima Božije upu­te.

Pitali su Poslanika: “Šta je smisao dobročinstva?” On je od­govorio: “Da činiš ibadet Bogu kao da ga vidiš, a ako ti Nje­ga ne vidiš, zaista On tebe vidi.” Prema tome, čovjek tre­ba činiti ibadet Bogu kao da Ga vidi, a ako nije to u mo­guć­nosti, onda ga treba obavljati na način kao da Bog nje­ga gleda.

Sve dok Veliki islam duhovnog putnika nije dostigao Ve­liki iman, on samo ponekad posjeduje stanja dobro­čin­stva. U ovoj fazi on obavlja ibadet sa velikom žudnjom i straš­ću, ali kada dostigne položaj Velikog imana, iz stanja dobro­čin­stva prelazi u stalnu osobinu dobročinitelja. U tom sta­nju sve poslove, pojedinačne i opće, potekle sa izvora žud­nje i žara čini radi sticanja čiste misli.

Pošto je iman preplavio dušu, a budući da je duša za­po­vjed­nik svih organa i udova, sve ih potčinjava svojoj na­mje­­­ri pa time i svi poslovi postaju lahki. Svi dijelovi se po­vi­­­nuju i poslušni su duši. Ne protive joj se nijednog tre­nut­ka. Allah, dž.š., za ovu skupinu robova rekao je:

قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ *الَّذِينَ هُمْ فِى صَلاتِهِمْ خَاشِعُونَ *وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ

“Zaista su vjernici postigli spas, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji besmislice izbjegavaju.”[3]

Sklonost ka razonodi zasniva se na žudnji, a duhovni put­nik Velikog imana, koji je stigao do položaja do­bro­čin­stva i on u njemu postao stalnom osobinom, u potpunosti je izgubio želju za razonodom. S druge strane, on zna da dvi­je ljubavi u jednom srcu nemaju mjesta, što potvrđuju i Bo­žije riječi u Kur’anu: “Allah nijednom čovjeku dva srca u njed­rima njegovim nije dao.”[4]

U slučaju da u srcu posvećenika postoji žudnja i sklo­no­st ka poslovima razonode i besmislice, na osnovu posljedične za­konitosti, tj. argumentacijom u kojoj se uzrok otkriva pu­tem posljedice, može se zaključiti da u njemu nije bilo žud­nje za Bogom i da takvo srce nije prazno od licemjer­st­va jer je istovremeno izražavao naklonost i žudnju za božan­skim poslovima i za besmislicom. Ovo stanje naziva se Ve­liko licemjerstvo i nalazi se naspram Velikog imana. Nje­govo pokoravanje srca i poslušnost nisu uzrokovani unu­traš­njom žudnjom i čežnjom, nego su utemeljeni na ra­zumu, pretjeranom strahu i uzimanju u obzir poslova koji se pojavljuju u čovjeku. Na ovo licemjerstvo ukazuju Bo­ži­je riječi: “Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu.”[5]

Kada duhovni putnik stigne do Velikog imana tako da ni­jedan od oblika licemjerstva u njemu ne postoji i njegove radnje ne budu potaknute razumnim promišljanjem o koristima, očuvanju posla, položaju i strahu, sve radnje će obavljati na osnovu ljubavi i njenih zahtjeva.

Velika hidžra

Nakon što putnik stigne do stepena Velikog imana, vrijeme je da se spremi za Veliku hidžru, a to je fizičko iz­bje­ga­va­nje kontakta sa grješnicima i sjedenja u društvu sa silni­ci­ma i oholim, kao i za hidžru srca, tj. ne poklanjati im lju­bav i ne gajiti bilo kakvu naklonost prema njima. Hidžra ti­je­lom i srcem predstavlja napuštanje navika, opće­pri­hva­će­nih običaja i uspostavljenih normi koje putnika sprječavaju od Božijeg puta i smetnja su njegovom putovanju, kao što su običaji u nevjerničkom okruženju.

U okruženju koje je uspostavljeno na materijalističkom svje­tonazoru čovjek je ograničen običajima i uvriježenim na­vikama članova tog društva. Oni sve svoje koristi, štete, uza­jamna poznanstva, saobraćanje i razgovore uspos­tav­lja­ju na materijalističkim osnovama. Danas je običaj ako osoba na naučnim skupovima ne iznosi mišljenje i ne učestvuje u raz­govoru, ona se smatra neznalicom. Ili, naprimjer, pri­hva­ćeno je da sjedenje u pročelju skupa predstavlja čast, a sje­denje pozadi manjkavost. Prednjačenje prilikom ulaska i iz­laska sa skupova smatra se znakom ugleda. Laskanje se sma­tra lijepim ponašanjem, a suprotno ponašanje znakom nis­kosti, sramote, nekulture i slabosti ličnosti.

Duhovni putnik ne treba, uz Božiju pomoć, obraćati pa­ž­­nju na sve to i učiniti hidžru iz ovoga svijeta ima­gi­na­ci­je i uobrazilje. Prilikom napuštanja ne treba se plašiti bilo koje sna­ge, osude ili prijekora onih koji sebe pred­stav­­ljaju lju­di­ma nauke. Kako Kulejni prenosi od Imama Sa­di­ka,a on od Po­slanika, neka je mir njemu i njegovoj porodici, da je re­ka­o: “Četiri su stuba nevjerovanja: žudnja, strah, ne­­­za­do­vo­lj­stvo i srdžba.” Strah u ovoj predaji tumači se kao strah od ljudi kod suprotstavljanja njihovim običa­ji­ma i prin­ci­pi­ma.

U svakom slučaju, putnik treba napustiti sve društvene obi­čaje, navike i ustaljena ponašanja koja su prepreka na Bo­žijem putu. Ovo stanje arifi tumače kao ludilo, zato što lud čovjek nije upoznat sa običajima i tradicijom i ne pri­da­je im nikakav značaj, ne obraća pažnju na hvalu i ku­đe­nje, ne boji se da će se ljudi pobuniti protiv njega, pa svoj me­tod i ne mijenja.

Veliki džihad

Pošto duhovni putnik uz Božiju pomoć uspije učiniti hi­dž­rui osloboditi se vladajućih običaja, stupa na mejdan Velikog dži­hada, tj. borbe sa šejtanom. Putnik je još uvijek za­rob­ljen svijetom prirode, imaginacijom, srdžbom, strašću, nad­ja­čan oprečnim žudnjama, uronjen u valovima nadanja, zapo­sjed­­nut tugom, brigom i žalošću. Izmučen je prirodnim protiv­rječ­nostima i neskladom misli. U iščekivanju je različitih strahova. U svakom uglu njegovih prsa plamti vatra. On slu­ti različite vrste siromaštva i potrebe. U njegovoj nutrini po­stoje različite vrste bolova i osvete. Ponekad je u sukobu sa porodicom i bliskim osobama, ponekad je u strahu od gu­bitka bogatstva, a ponekad ima težnju koja se ne os­tva­ru­je. Ponekad traži posao i ne uspijeva ga naći, muči ga za­vi­st, srdžba, oholost, nada, poniženje u kandžama života i div­ljih zvijeri materijalnog svijeta. Srce mu je tamno od ma­štarija. Na koju god stranu da se okrene, prima udarce vre­mena i na koju god stranu da učini korak, stao je na trn.

Ove bolesti nataložene su u prsima putnika i nakon paž­lji­vijeg posmatranja on uviđa njihovo mnoštvo. Putnik tre­ba uz Božiju pomoć pobijediti vojske mašte, srdžbe i strasti, te izaći kao pobjednik iz Velikog džihada, oslobođen smet­nj­i, napustivši svijet prirode zauvijek.

Najveći islam

U ovom stanju putnik ulazi u svijet Najvećeg islama. Sebe vi­di kao jedinstven dragulj kome nema sličnog. Obuhvata svi­jet prirode i siguran je od smrti i nestajanja. Slobodan je od unutarnjih sukoba. U sebi posmatra spokojstvo, ljepotu svje­tlosti i sjaj koji je iznad svijeta prirode. Nakon što je prošao svijet prirode, tj. umro za njega, posvećenik puta na­lazi novi život. I pored toga što se nalazi u okruženju svi­jeta tjelesnih oblika, on sve posmatra u njihovim me­le­kut­skim oblicima. Budući da je stigao do srednje razine ki­ja­meta duša, materijalni svijet njegovom stanju ne može na­nijeti nikakvu štetu. Velovi su se uklonili i ukazale su se mno­ge skrivene stvari i neobična stanja. Ovaj stepen je Naj­veći islam, koji je jasno označen u kur’anskim ajetima:

أَوَ مَن كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ وَجَعَلْنَا لَهُ نُورًا يَمْشِى بِهِ فِى النَّاسِ كَمَن مَّثَلُهُ فِى الظُّلُمَاتِ لَيْسَ بِخَارِجٍ مِّنْهَا كَذَلِكَ زُيِّنَ لِلْكَافِرِينَ مَا كَانُواْ يَعْمَلُونَ

“Zar je onaj koji je bio mrtav pa smo ga Mi oživjeli i dali mu svjetlo kojim hoda među ljudima kao onaj koji je u tminama iz kojih ne može izaći? A nevjer­ni­ci­ma se čini lijepim to što oni rade.”[7]

مَنْ عَمِلَ صَالِحًا مِّن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَيَاةً طَيِّبَةًوَلَنَجْزِيَنَّهُمْ أَجْرَهُم بِأَحْسَنِ مَا كَانُواْ يَعْمَلُونَ

“Ko god učini dobro djelo, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo mu dati da proživi lijep život, i do­ista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.”[8]

Također, moguće je da duhovnog putnika u ovom raz­dob­lju, zbog onoga što u sebi posmatra, obuzme odu­šev­lje­nje, zanos i egoizam, i da mu se suprotstavi njegov najveći ne­prijatelj, tj. njegov nefs, kao što se prenosi u hadisu: “Tvoj najveći neprijatelj je sami tvoj nefs, koji se nalazi iz­me­đu tvoje dvije strane.”

Ako duhovnog putnika u ovom stanju ne spasi Božija mi­lost, zapast će u Veliko nevjerovanje, na šta ukazuje pre­daja: “Nefs je najveći idol.” Ibrahim, a.s., od ove vrste ido­lopoklonstva tražio je od Boga zaštitu: “Sačuvaj mene i si­nove moje klanjanja kumirima.”[9]

Potpuno je nezamislivo da Ibrahim, a.s., prijatelj Božiji, obo­žava idole od zemlje i kamena. Ovo je onaj isti širk od ko­jeg je Muhammed, s.a.v.a., kod Boga tražio utočište ka­da je rekao: “Moj Bože, utječem ti se od skrivenog širka.”

Prema tome, putnik uz Božiju pomoć treba potvrditi svo­ju ništavnost, priznati svoju nemoć i niskost te poreći svoje vlasništvo nad sobom. Treba odbaciti egoizam jer bi, u su­prot­nom, zapao u Veliko nevjerovanje. Tek nakon toga uz Bo­žiju pomoć salik će preći u Veliki islam. Neki od veli­ka­na irfana u svom životu nisu izgovorili riječi “mi” i “ja” – umjesto toga bi govorili: Rob je došao ili otišao. Neki dru­gi bili su još precizniji i ono što je dobro i lijepo, a od­no­silo se na Bit Hakka, pripisivali bi Njemu, sve što se od­no­silo na njih same i Bogu bilo odvratno, dovodili bi u ve­zu sa sobom, a ono što je bilo moguće da je u vezi s njima sa­mi­ma i istovremeno sa Bogom, izgovarali bi u množini, ko­risteći zamjenicu “mi”. Ovaj metod preuzet je iz ku­r’an­skog kazivanja o hazreti Hidru i Musau, a.s. Hazreti Hidr se obraća Musau, a.s., riječima: “Što se one lađe tiče, ona je vlas­ništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je želio oš­te­titi…”[10]

Pošto ne priliči da se Biti Božijoj pripiše manjkavost, govorio je u jednini i pripisao je sebi to djelo.

“Što se onog dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i ne­vje­ro­vanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar nji­hov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega i mi­lostivijeg.”[11]

Iz razloga što je usmrćivanje moguće pripisati i Bogu i njemu, hazreti Hidr je govorio u množini.

“A što se onog zida tiče, on je vlasništvo dvojice dje­ča­ka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano nji­ho­vo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospo­dar tvoj želi iz milosti Svoje da oni odrastu i izvade bla­go svoje.”[12]

Budući da se obratila pažnja na dobro, potpunu oba­zri­vost i korist utemeljenu na Biti Božijoj, radnja je pripisana Go­spodaru.

Isti metod nalazimo u riječima Ibrahima, a.s., kada je re­kao: “Onaj Koji me je stvorio i na Pravi put uputio, i Koji me hrani i poji, i Koji, kada se razbolim, liječi.”[13]

Hazreti Ibrahim, a.s., u ovom ajetu bolest pripisuje sebi, a liječenje Uzvišenom Bogu.

Stizanje do položaja Uzvišenog islama i napuštanja nef­san­ske sebičnosti, koji je mjesto šejtanovog pojavljivanja, tre­ba se ostvariti uz Božiju pomoć.

Hadži Koli Nahdževani, učitelj spoznaje merhuma sej­ji­da Hasana Aga Kazija, oca merhuma Hadži Mirze Ali Aga Ka­zija, neka je Allah zadovoljan s njima, koji je kod mer­hu­ma Aga sejjida Kurejša Kazvinija prošao sve stepene usa­vršavanja u ahlaku i Božanskoj spoznaji, rekao je:

“Nakon što sam ostario i slabost me ophrvala, vidio sam šej­­tana kako sa mnom stoji na vrhu planine. Stavio sam ru­ku na svoju bradu i rekao mu: ‘Ja sam dostigao duboku sta­rost i onemoćao sam, pa ako je moguće da me se pro­đe­š.’ Šej­tan reče: ‘Pogledaj u ovu stranu!’ Kada sam pogledao, vi­dio sam veoma duboku provaliju, pred kojom od žestine st­ra­ha um čo­vjeka ostaje zbunjen i zaprepašten. Šejtan re­če: ‘U mom srcu ne postoji milost niti blagost. Ako te moja pan­dža do­hva­ti, tvoje mjesto će biti na dnu ove provalije koju po­sma­traš.’”

Najveći iman

Nakon Najvećeg islama slijedi Najveći iman, koji jeste Ve­li­ki islam, samo većeg intenziteta i jasnoće. U njemu je zn­a­nje i uvjerenje prešlo u izravno posmatranje. U ovom sta­nju duhovni putnik napušta Melekut i prelazi u svijet Džebe­ru­ta. Istovremeno, za njega nastupa veliki Kijamet nefsova. Um­jesto posmatranja Melekuta, on je zaokupljen posma­tra­­njem Džeberuta.

Najveća hidžra

Nakon ovoga, salik treba učiniti hidžru iz svoje egzis­ten­ci­jei odbaciti je, što predstavlja putovanje prema svijetu ap­so­lut­nog postojanja. Sljedeće riječi nekih velikana govore o ovom stepenu: “Napusti svoj nefs i pođi gore!”, a takve su i riječi Uzvišenoga Boga: “Uđi među robove Moje, uđi u Dže­nnet Moj!”[14]

Kao što se vidi, rečenica: “Uđi među robove Moje”, došla je prije rečenice: “Uđi u Džennet Moj!” A obraćanje: “A ti, o du­šo smirena”, odnosisena nefs koji je napustio Veliki dži­had i ušao u svijet pobjede, mjesto sigurnosti. Pošto još uvi­jek nije upotpunio Najveću hidžru i tragovi njegove eg­zis­ten­ci­je još uvijek opstoje, a njeno potpuno uklanjanje za­visi od ostvarenja Najvećeg džihada, on još uvijek nije iza­šao iz okrilja nadvladanosti i potčinjenosti. On se nalazi u po­druč­­ju “Vladara” i “Svemoćnog”, dvaju imena Bo­ži­jih, na šta uka­­­zuje ajet: “Na mjestu iskrenosti, kod Vladara Sve­moć­nog.”[15]

Nakon ovog stepena duhovni putnik treba otpočeti rat sapreostalim oslabljenim tragovima svoje egzistencije, te uni­­štiti i iskorijeniti odjednom njene zaostavštine koje su se sa­krile – da bi mogao zakoračiti u područje apsolutnog tev­hi­da.

Ovaj svijet je svijet pobjede i uspjeha. Na ovaj način sa­li­k je prošao dvanaest svjetova. Osoba koja je prošla Naj­ve­ću hidžru i Najveći džihad te postala osvajač i pobjednik ući će u Svijet iskrenosti i u područje “mi smo Allahovi i Nje­mu se vraćamo.”[16]

Za duhovnog putnika tu je nastupio veliki Kijamet nef­so­va. Prošao je sve oblike materije, duše i svaki oblik in­di­vi­dualiteta i osobenosti, utrnuo je od svega, zakoračio je u Božanski svijet, izašavši izvan okrilja svako živo biće oku­sit će smrt.Kada takva osoba bude umirala, umire smrću po slobodnom izboru. Imajući ovo na umu, Poslanik je re­kao: “Ko želi vidjeti mrtvaca koji hoda, neka pogleda u Ali­ja ibn Ebi Taliba.”

Objašnjenje: Duhovne vrline, koje su dosada spomenute i manje-više objašnjeni njihovi znakovi i učinci, izrazi su posebne Božije milosti svojstvene samo Ummetu Pečata po­slanika i vjerovjesnika, Muhammeda ibn Abdullaha, s.a.v.a. Duhovna savršenstva prijašnjih ummeta i prošlih še­rijata bila su ograničena. Oni su nakon dostizanja polo­ža­ja fenaa (utrnuća) mogli posmatrati jedino Božija imena i atribute i nisu ni pretpostavljali da postoji više od toga. Taj­na spomenutog je u činjenici da je krajnost njihove spo­zna­je završavala izjavom Nema boga, osim Allaha, što je ima­lo za posljedicu viziju Biti, Koja u sebi objedinjuje sve oso­bine savršenstva i ljepote. Za razliku od njih, duhovni put­nici Ummeta posljednjeg Poslanika otišli su mnogo da­lje od ovog stepena, spoznavši više razine. Dostigli su mjesta koja se ne mogu niti opisati, niti objasniti. A to je zbog to­ga što su svi islamski propisi utemeljeni na iskazu: Allah je ve­ći od toga da bi mogao biti opisan.

Prema tome, stepeni koje prolazi putnik musliman za­vr­ša­vaju se položajem koji nije opisiv ni objašnjiv, zbog od­no­­sa duhovnog putovanja sa blagoslovljenim iskazom Allah je ve­ći od toga da bude opisan.Iz tog razloga raniji vje­ro­vjes­nici ­nisu ni naslućivali ništa iznad položaja vizije Bo­ži­jih ime­na i osobina da bi se odlučili na pokret ka toj ra­zi­ni. Zbog toga, kada bi na Ovom svijetu bili zatečeni različitim vrs­ta­ma iskušenja i teškoća, utjecali bi se pod okrilje du­hov­nog vo­dstva Božijeg Poslanika, Imama Alija, Fatime i nji­ho­vogčistog potomstva, da bi našli izlaz. Upravo je ov­aj njihov duhovni položaj otklanjao brige i nevolje ra­ni­jih po­slanika.

Općenito govoreći, iako su raniji poslanici bili svjesni ovog položaja i na istoj osnovi su tražili pribježište u uz­vi­še­nom položaju Čistih, nisu im bile jasne njegova kakvoća i osobine i do kraja života to im je ostalo nepoznato. Iz ku­r’an­skih ajeta može se shvatiti da je hazreti Ibrahimu dato dva puta halom, a ne postojano, da se osvjedoči u više zbilje i u potpunost izlijevanja Božije milosti. Međutim, ovo nije zadobilo trajnost i za njega će se ovaj stepen os­tva­riti na Onom svijetu. Prije nego što se obratimo kur’an­skim ajetima da bismo dokazali ovu tvrdnju, podsjetimo se već re­čenog da – iskrenost ima različite razine. Tako je i prema tek­stu Časnoga Kur’ana određen broj vjerovjesnika bio na ste­penu ihlasa, ali i pored toga postoji viši i plemenitiji po­lo­žaj do kojeg oni nisu dospjeli, što se može razumjeti iz do­­va upućenih za njegovo dosezanje na Ahiretu. Dobar pri­­­mjer za to je Jusuf, a.s., jer on, i pored toga što je po ku­r’an­skom tekstu bio od iskrenih: “On je uistinu bio od Na­ših iskrenih robova”,[17] istovremeno je činio dovu Gos­po­da­ru da mu podari položaj dobrih. “Ti Si Zaštitnik moj i na Ovom i na Onom svijetu, daj da umrem kao musliman i pri­druži me onima koji su dobri.”[18]

Prema tome, Jusuf, a.s., nije na Ovom svijetu dostigao po­ložaj dobrih, zbog čega je i činio dovu da se to ostvari na­kon smrti. Međutim, da li mu je dova uslišana i da li će se na Onom svijetu pridružiti dobrim u kur’anskim ajetima nije rečeno.

Hazreti Ibrahim, a.s., iako je imao visok položaj u is­kre­nosti, kaže: “Gospodaru moj, podari mi mudrost i uvrsti me me­đu one koji su dobri!”[19]

Dakle, položaj dobrih, koji je tražio Prijatelj Božiji u svo­joj dovi, viši je od položaja iskrenih. Gospodar mu nije is­punio dovu na Ovom svijetu, već je obećao njeno is­pu­nje­nje na Ahiretu, što se kaže u ajetu: “Mi smo njega na Ovom svijetu odabrali a na Onom će biti među dobrima.”[20]

Treba naglasiti da položaj dobrih, za kojim su žudjeli pri­jašnji poslanici, nije onaj isti položaj dobrih koji je pre­ma kur’anskom tekstu dat Ibrahimu, a.s., i njegovim po­tom­cima: “Poklonismo mu Ishaka, i Jakuba iz velike milosti i sve ih učinismo dobrim.”[21]

Budući da su oni, istovremeno dok su posjedovali jedan oblik položaja dobrih, tražili od Allaha, dž.š., da im podari položaj dobrih, može se zaključiti da je ono što su tražili u svojim dovama nešto mnogo više.

Dokaz da su Poslanik, neka je mir njemu i njegovoj po­ro­dici, i neki ljudi u njegovom vremenu stigli do istog ste­pe­na do­brih jesu riječi Poslanika koje prenosi Kur’an: “Moj za­štit­nik je Allah Koji je Knjigu objavio i On se o dobrima bri­ne.”[22]

U ovom ajetu Poslanik je prvo potvrdio potpunu vlast Bo­žije Svete Biti nad sobom, da bi potom ukazao na či­nje­ni­cu da je njegov Zaštitnik Onaj Koji se brine o poslovima do­brih. Iz ovoga se može zaključiti da je u onom vremenu bilo iskrenih osoba koje su bile na stepenu dobrih. Tako­đe­r, ovim biva jasno šta je bila tajna prijašnjih vjerovjesnika u njihovim dovama i traženjima pomoći od Poslanika i nje­go­ve porodice i kako je visok bio položaj dobrih u njiho­vim očima, da je i sam hazreti Ibrahim, a.s., molio Boga da ga pridruži njima.

Dokaz da su veliki vjerovjesnici dostigli položaj is­kre­nos­ti može se na više načina izvesti iz kur’anskih ajeta. Pr­vinačin jeputem njihove hvale iskazane Bogu, kao što je pre­neseno u Časnom Kur’anu. U skladu sa kur’anskim tek­stom, opisivanje Boga i iskazivanje hvale Njemu onako kako do­sto­ji Njegovom položaju nije moguće nikome, osim is­kre­nim Božijim robovima.

“Uzvišen je Allah od svega kako ga opisuju, osim Alla­hovih iskrenih robova.”[23]

A u sljedećem ajetu Allah, dž.š., naređuje Poslaniku da mu čini hvalu: “Reci: ‘Hvala Allahu i mir robovima Nje­go­vim koje je On odabrao.’ Šta je bolje, Allah ili oni koje Nje­mu ravnim smatraju.”[24]

Kur’an prenosi hvalu Ibrahima, a.s.: “Hvala Allahu Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uis­tinu uslišava molbe.”[25]

Allah, dž.š., naređuje Nuhu, a.s., da Mu čini hvalu: “Reci: ‘Hvala Allahu Koji nas je spasio naroda koji ne vjeruje.’”[26]

Drugi način je preko onoga što je u Kur’anu istaknuto o po­ložaju iskrenosti nekih vjerovjesnika, kao što je o hazreti Ju­sufu rečeno: “On je uistinu bio od Naših iskrenih ro­bo­va”;[27]a o hazreti Musau ibn Imranu Kur’an kaže: “I spomeni u Knji­zi Musaa. On je bio iskren i bio je poslanik vje­ro­vjes­nik.”[28]

O hazreti Ibrahimu, Ishaku i Ismailu Kur’an kaže: “I sjeti se robova naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, posjednikâ sna­­ge i razumijevanja, zaista Mi smo ih odabrali po­seb­nom is­krenošću da im je uvijek na umu bio Onaj svijet.”[29]

Treći jeputem njihove hvale Uzvišenoga Boga. S jedne stra­ne, kao što nam i Kur’an prenosi:

“E tako mi dostojanstva Tvoga”, reče, “sigurno ću ih svezavesti, osim Tvojih među njima iskrenih robova”,[30] šej­ta­nu nije dostupan jedino mali broj iskrenih robova. S druge stra­ne, u skladu sa ajetom: “Pa ću im i sprijeda i straga i zdes­na i slijeva prilaziti i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti”,[31] robovi koje šejtan zavodi ne mogu se ubrojati u zahvalne.

Iz navedenog je potpuno jasno da oni kojima šejtan nemapristupa jesu iskreni robovi. Nakon rečenog, ako vidi­mo da Kur’an nekim robovima pripisuje osobinu za­hval­nosti, mo­že se zaključiti da su oni od iskrenih Božijih robo­va, kao što je i rečeno o hazreti Nuhu, a.s.: “O potom­ci onih koje smo sa Nuhom nosili.” A on je doista bio rob za­hvalni.”[32]

O hazreti Lutu, a.s., Kur’an kaže: “Na njih vjetar pun pi­jes­ka poslasmo, samo ne na Lutovu porodicu, nju u svi­ta­nje spasismo, iz milosti Naše. Atako Mi nagrađujemo ono­ga ko zahvalan je.”[33]

Kur’an o hazreti Ibrahimu, a.s., kaže: “Zaista je Ibrahim bio čovjek predvodnik, odan Allahu i vjere čiste, mnogo­bo­žac on zbilja bio nije, bio je zahvalan na Njegovim bla­go­da­tima.”[34]

Općenito gledano, i svi drugi vjerovjesnici o kojima se govori kao o onima koji posjeduju osobine zahvalnosti, bili su od iskrenih.

Četvrti dokaz je izraz odabrani koji Allah, dž.š., u Ku­r’a­nu pripisuje vjerovjesnicima: “I Mi Ibrahimu poklonismo Is­haka i Jakuba, i svakog od njih Mi na Pravu stazu upu­tis­mo, a i Nuha još prije Pravom stazom uputismo, i od po­tom­stva njegova Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Mu­saa, i Haruna. Eto tako Mi nagrađujemo dobročinitelje – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Ilijasa, svi oni su bili do­bri, i Ismaila i El-Jesea, i Junusa, i Luta – svima njima smo da­li prednost nad ostalim svjetovima! – i Mi uputismo ne­ke pretke njihove i potomke njihove i braću njihovu, njih smo odabrali i uputismo ih na Put pravi.”[35]

Iz ovihajeta može se dokazati položaj iskrenosti svih vje­­rovjesnika, neka je mir njima. Ranijim argumentima do­ka­za­na je iskrenost samo manjeg broja vjerovjesnika, onih či­ja su imena spomenuta. Naš dokaz željenog zasniva se na dvo­­me:

Prvi dokaz zasniva se na terminu koji je upotrijebljen – oda­brani. Osnovno semantičko značenje ove riječi je oda­bir jedne između njoj sličnih stvari. Naprimjer, ako neko iz san­duka jabuka izabere jednu i uzme je za sebe, njegov po­sao se naziva odabirom. Pošto Gospodar u prethodno na­ve­de­nom ajetu kaže njih smo odabrali, to znači da smo izme­đu svih stvorenja njih odabrali i stavili smo ih u poseban san­­duk za sebe. Prema tome, njihov položaj razlikuje se od po­­­­­lo­žaja ostalih ljudi. Oni su osobe koje su u potpunosti od­­vo­jene samo za Boga i pod Njegovom su posebnom pa­žn­jo­m. Jasno je da je njihov odabir na temelju stepena nji­ho­ve iskrenosti. Oni su se potpuno posvetili Bogu, a svoj od­nos sa svim stvorenjima su prekinuli, povezavši se je­di­no sa Nje­govom Svetošću.

Drugi dokazleži u činjenici da spomenuti odabir u ajetu nije ograničen na određen broj ljudi, jer Allah, dž.š., nakon na­vođenja imena Nuha, Ibrahima i šesnaest drugih vje­ro­vjes­­nika, njihovih očeva, potomaka i braće, kaže: Mi smo ih oda­­brali, pri čemu je jasno da se pod braćom podra­zu­mi­­jevaju du­hovna braća. Oni učestvuju sa njima u spoznaji Boga i na duhovnom putu. Prema tome, iz ajeta se izvodi op­ći sud, či­me se može dokazati položaj iskrenosti svih vje­ro­vjes­ni­ka.