U knjizi Šarhul Šafije, Ibn Faris bilježi: Rimski car je jednom Abasijskom halifi napisao:

“Mi smo čitali u Indžilu da ko god prouči poglavlje (suru) koje ne bude sadržavalo ovih sedam slova:

ث ج خ ز ش ظ ف Milostivi Gospodar će njegovo tijelo učiniti zabranjenim vatri. Proučili smo Tevrat, Zebur i i Indžil da bi smo pronašli ovu suru, ali je nismo našli. Da li takvo poglavlje (sura) postoji u vašoj knjizi?” Halifa je sakupio ulemu i pitao ih o ovome, ali nije mogao dobiti odgovor. Nemajući drugog izlaza obratio se Imamu Aliju Nekiju sa istim pitanjem.

Imam je odgovorio: “Mubarek sura Hamd ne sadrži ni jedno od spomenutih slova.”

Upitali su ga: “U čemu leži mudrost zbog čega ovih sedam slova nije sadržano u suri Hamd?”

Odgovorio je: “Slovo ث upućuje na riječ subur, što znači stradanje i kazna. Slovo ج upućuje na Džehennem, tj pakao. Slovo خ upućuje na riječ habis što znači pokvaren ili prljav (moralno). Slovo ز upućuje na Zekum, tj. džehenemsko drvo sa koga će grješnici jesti. Slovo ش upućuje na šekavat tj. nesreću. Slovo ظ upućuje na zulmet, tj. tminu, a slovo ف upućuje na ferak, razdvajanje ili afat, tj štetu.”

Ovaj su odgovor poslali rimskom caru. Kada ga je pročitao jako se obveselio, prihvatio je islam i napustio je ovaj svijet slijedeći tu nebesku vjeru.