Uvod u logiku – Pravila u sudovima 8.

Do sada smo definisali sud, a potom naveli njegove podjele. Rekli smo da sud može imati više od jedne podjele, a to zavisi od aspekta posmatranja na sud.

U nastavku ćemo govoriti više o pravilima u sudovima. Sudovi imaju pravila kao što i proste izreke imaju. O prostim izrekama smo rekli da u univerzalnim formama imaju posebne relacije s ostalim univerzalijama. Četiri odnosa univerzalija su bila kontracija, ekvipolencija, nadređenost i podređenost te interferacija. Isto tako, možemo i dva suda uporediti i doći do raznih međusobnih relacija. Dva suda imaju jedan od ova četiri odnosa: kontradikcija, kontrarnost, supkontrarnost, i subalternacija[1].

Ako dva suda budu jednaka što se tiče subjekta, predikata i ostalih aspekata osim kvaliteta i kvantiteta, a razlikuju se i u kvalitetu (afirmativnost i negativnost) i u kvantitetu (univerzalnost i partikularnost), ta dva suda nazivamo "kontradiktorni sudovi". Kao na slučaju sljedeća dva suda: "Svaki čovjek se čudi", i "Neki ljudi se ne čude."

Ako se sudovi razlikuju po kvalitetu, znači u afirmativnosti i negativnosti, dok su isti što se tiče kvantiteta, znači univerzalnosti i partikularnosti, oni tj. sudovi mogu biti oblikovani na dva načina: ili su oba suda univerzalna ili su oba partikularna.

Ako su univerzalni sudovi, nazivamo ih "kontrarni sudovi", kao ova dva suda: "Svaki čovjek se čudi", i "Nijedan čovek se ne čudi."

Ali ako oba suda budu partikularna, zvat će se "supkontrarni sudovi", kao sudovi: "Neki ljudi se čude", i "Neki ljudi se ne čude."

S druge strane, ako se sudovi razlikuju po kvantitetu, znači da  jedan sud bude univerzalan, a drugi partikularan, dok su po kvalitetu isti, i oba suda su afirmativna ili negativna, sudovi se nazivaju "subalternativni", kao sudovi: "Svaki čovjek se čudi", i "Neki ljudi se čude", ili ova dva suda: "Nijedan čovjek nema kljun", i "Neki ljudi nemaju kljun."

Jasno je da ne postoji peti odnos između dva suda, a to da budu jednaki i u kvantitetu, i u kvalitetu, zato što smo već rekli da se govori o sudovima kojima su subjekat, predikat, modalitet i ostali aspekti kao što su vrijeme, mjesto itd. isti, i zato takvi sudovi koji će biti isti po svemu, neće više biti dva suda, nego će biti jedan sud.

Pravilo u prvom odnosu sudova, tj. u kontradikciji je ovo da ako jedan sud bude istinit, drugi je sigurno neistinit, i ako jedan bude neistinit, drugi je sigurno istinit; što znači da je nemoguće da oba suda budu zajedno istiniti ili neistiniti. Istinitost oba suda (što je, rekli smo, nemoguće) nazivamo "združivanje dvije kontradikcije", a neistinitost oba suda (i ono je nemoguće) nazivamo "isključunje dvije kontradikcije". Ovo pravilo je poznato po imenu "osnova kontradikcije" i dan-danas je tema većih rasprava.

Hegel u nekim svojim predajama zagovara da je svoju logiku (dijalektičku logiku) zasnovao na osnovu negacije združivanja i isključivanja dvije kontradikcije, i mi ćemo o tome više reći u djelu o filozofiji.

Pravilo u drugom odnosu sudova je da istinitost svakog suda zahtijeva neistinitost drugog suda, što znači da je nemoguće da budu oba suda istinita, dok nije nemoguće da oba budu neistinita. Kao kada kažemo: "Svako A je B", kao i "Nijedno A nije B"; nemoguće je da oba suda budu istiniti, tako da svako A bude B, dok istovremeno nijedno A nije B. Međutim, nije nemoguće da oba suda budu neistinita, zato što može da svako A ne bude B, a istovremeno da neko A bude B. Može neko A da bude B, a neko A da ne bude B.

Pravilo trećeg odnosa u sudovima je da neistinitost jednog suda zahtijeva istinitost drugog, dok istinitost nijednog suda ne zahtijeva neistinitost drugog. Znači da ne mogu oba suda biti neistinita, ali mogu zajedno biti istinita. Kao kada na primjer kažemo: "Neka A jesu B", i "Neka A nisu B.", nema smetnje da oba suda budu istinita, ali je nemoguće da oba suda budu neistinita, zato što ako oba suda budu neistinita, rezultat neistinitosti suda "Neka A jesu B" je istinitost suda "Nijedno A nije B", a rezultat neistinitosti suda "Neka A nisu B", jeste istinitost suda "Svako A je B", dok smo mi rekli da je nemoguće da dva suda koja imaju iste subjekte i predikate, i oba su univerzalna, a jedan je afirmativan, a drugi negativan, da oba suda budu istinita.

U četvrtom odnosu gdje su oba suda afirmativna ili negativna, a jedan univerzalan, dok je drugi partikularan, važno je da objasnimo jednu stvar, a to je da su u sudovima partikularni općenitiji od univerzalnih, nasuprot pojmova. U pojmovima je univerzalan pojam općenitiji od partikularnog, kao što je čovijek općenitiji od Zejda. U sudovima je "Neka A su B" je općenitije od "Sva A su B", zato što ako sva A budu B, sigurno i neka A će biti B. Ali ako neka A budu B, ne mora da svako A bude B. Istinitost općeg suda ne zahtijeva istinitost užeg suda, ali istinitost užeg suda zahtijeva istinitost općeg suda. Isto tako i neistinitost užeg suda ne zahtijeva neistinitost općeg suda, dok neistinitost općeg suda zahtijeva neistinitost užeg suda. Ovakva dva suda nazivamo "subalternativni", tako da su univerzalni sudovi podređeni pod pravilom partikularnih sudova, što znači kada je univerzalan sud istinit i partikularan je kao on, ali je moguće i to da partikularan sud bude tačan, dok je univerzalan netačan.

Ovo ćemo bolje shvatiti kada obratimo pažnju na odnos ova dva suda: "Svako A je B", i "Neka A su B", i ova dva negativna suda: "Nijedno A nije B.", i "Neka A nisu B".