Borba sa samim sobom / sa svojim nefsom (92.)

Na Miradžu Uzvišeni Allah je djelu razgovara s Svojim Miljenikom rekao: “Drugi ljudi samo jednom umiru, a neki od njih u svakom danu po sedamdeset puta umru boreći se sa svojim nefsom.”

Kur’an

Rekao je Uzvišeni prenoseći priču o Jusufu, a.s.: “Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.”[1]

“O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.”[2]

“Svaki čovjek nosi teret za ono što je radio, osim sretnika.”[3]

“I duše i Onoga koji je stvori pa joj je put dobra i zla shvatljivim učinio, uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi.”[4]

“A nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.”[5]

“Onaj ko grijeh uradi – na svoju štetu ga je uradio. – A Allah sve zna i mudar je.”[6]

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavjestiti o onome šta ste radili.”[7]

“Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima Svojim”[8]

“A onaj ko se bori – bori se samo za sebe, jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti.”[9]

“Ko bude išao pravim putem, na pravom putu je za svoje dobro.”[10]

“Onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro -, a Allahu se sve vraća.”[11]

“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan.”[12]

“One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!”[13]

“A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.”[14]

“A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio.”[15]

Predaje

Fudajl ibn Ijad prenosi: “Upitao sam Ebu Abdullaha, mir s njime, o džihadu da li je on preporučen ili strogo naređen?” Na to Imam reče: “Četiri su vrste džihada: dva od njih su farz i džihad koji je preporučen, ali uz njega obavezno ide i onaj koji je farz i džihad koji je samo preporučen. Prva dva koja su obavezna jeste čovjekova borba sa svojim nefsom da se susteže od činjenja grijeha, i to je najveći džihad”, te je govorio sve dok ne reče: “A što se tiče džihada koji je preporučen to je svaki lijep običaj koji je neko uspostavio i trudi se da ga održava, drugima prenosi i oživljava. Stoga djelo i trud na tom putu od najboljih su djela, jer se u tome oživljava i Poslanikov sunnet. A Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Ko uvede neki lijep običaj on za to ima nagradu i nagradu onoga ko po tome postupa sve do Dana sudnjeg, bez da se od drugih koji po tome rade bilo što oduzima.’”[16]

Imam Musa ibn Džafer prenosi od svoga oca od njegovih djedova od Imama Alija, mir s njima: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je poslao vojnu izvidnicu pa kada su se vratili rekao im je: ‘Dobro nam došli ljudi koji se vratiše s malog džihada, a na njima je ostala obaveza velikoga džihada.’ Bi rečeno: ‘O Božiji Poslaniče, s.a.v.a., a šta je to veliki džihad?’ Poslanik reče: ‘Borba protiv vlastitog nefsa.’ Imam reče: ‘Najbolji je džihad onoga ko se bori sa svojim nefsom koji je među njegovim plećima.’”[17]

Hasan ibn Džehma prenosi: “Čuo sam Ebul Hasana, mir s njime, kako kaže: “Jedan je čovjek među Israilćanima Allaha obožavao četrdeset godina, pa je jedne prilike kurban priložio, te mu ne bi primljen a on sebi reče: ‘Nije mi dato ono što tražim samo zbog tebe nefsu, i to je sam tvoj nefsu grijeh prouzročio.’ Allah, dž.š., mu tada objavi: ‘Ovo tvoje kuđenje samoga sebe bolje je kod Mene od cijelog tvoga ibadeta četrdeset godina.’”[18]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Ko sebe uposli nečijim drugim a ne svojim nedostacima, čeka ga zbunjenost u tminama i uplitanje u nevolje do vrata, a šejtani će ga njegovi razvući u njegovoj sili, a ružne postupke njegove učinit ćemu lijepim u njegovim očima.”[19]

Pojašnjenje

Prethodno smo govorili o istim značenjima u kontekstu Božjih riječi: “Nefs / duša je stanište svakoga zla”, i u kontekstu Božijih riječi gdje opisuje one Ahiretu posvećene: “Oni sa sobom svode račun”, i u kontekstu riječi gdje se spominju koristi gladovanja: “I srce svoje čuva od šejtanskih došaptavanja.” Tamo se nalaze i ajeti i predaje koje pojašnjavaju isto što i navedene ovdje.

Što se tiče pitanja kako borba sa vlastitom dušom može biti isto što i njena smrt? To je stoga što je priroda čovjekova i njegova materijalna zbilja, sklona povođenju i stremljenju ka stvarima koje su podudarne njenoj materijalnoj osobini po kojoj je načinjena. Tako duša koja navodi zlu faktor je koji inicira u čovjeku izbor za svim za čim ona čezne pa bilo to korisno za njen duhovni život i duh ili štetno. Zato suprotstavljanje nefsu u onome što će naškoditi zahtjeva snažnu unutarnju borbu i jako duhovno sprezanje. Čovjek koji se okrenuo vjeri i Allahu koji se Boga sjeća i bogobojazan je, nada se Ahiretu i za njim čezne, mora se sa sobom boriti u svakom trenu noći i dana, kako bi je spriječio od skretanja sa puta umjerenosti i zapadanja u provaliju nemara spram Boga i prirode po kojoj je Bog sve načinio i zapadanja u bilo kakvu stvar koja vodi propasti ili nanosi štetu duhu i tijelu.