Ljubav prema Ehli-bejtu

 

Napisao: Abdullah ef. Čelebić; Objavljeno u “Islamska misao”, br. 94., oktobar 1986. g.

Čovjekova angažiranost na planu ozbiljenja svoje namjesničke misije nužno pretpostavlja njegovu privrženost i odanost Gospodaru koji ga je izabrao i učinio pripravnim za taj poziv. Taj počasni emanet čini obligatnom afirmaciju cjelokupnoga čovjekova potencijala u smislu njegove potpune pokornosti (islam – teslim) budući da istup iz univerzalnog Zakona čovjeka lišava statusa halife i degradira na nivo animalnoga, ili još niže. Poslušnost Gospodaru se dešava kao posljedica ekspresije Allahovih, dž.š., lijepih imena u svijetu, po kojima se On otkriva i biva Vidljiv (Zahir), i po kojima su sva stvorenja Njegovi robovi. Tako se princip la havle ve la kuvvete illa billah (snaga i moć postoje samo sa Allahom) događa u svijetu po zakonima apsolutnog Tevhida – Gospodar ljudi, Vladar ljudi, Bog ljudi,[1] – bez izuzetka. Allahova, dž.š., lijepa imena koja vjernik treba da postigne[2] i apsorbuje u smislu hadisa: “Okitite se Allahovim ahlakom”, u svakom slučaju uključuju i imena El-Vedud (Onaj koji voli) i El-Velijj (Zaštitnik, Prijatelj), a to znači učiniti se pripravnim da se i ta lijepa imena u nama manifestuju.

Čovjek je po svojoj prirodi (u stvari, po Allahovoj, dž.š.,[3] prirodi, stvoren kadrim da voli, i taj potencijal je dužan usmjeriti onom izvoru koji garantuje vrijednosti i izvjesnost poklonjene ljubavi u prolaznom i vječnom svijetu, što iziskuje njeno podvođenje pod univerzalni Božiji Zakon. Taj sunnetullah u sebi implicira jedan savršeni red i kauzalnu zakonitost – kada jedni propisi imaju svoj efekat iziskujući drugi hukum, koji i sam ima svoju posljedicu, i tako redom – od Izvora ka Utoku.

Allaha, dž.š., vjerujemo onoliko koliko Ga poznajemo, a poznajemo Ga onoliko koliko smo u sebi apsorbovali Njegovih lijepih imena.[4] Snaga apsorpcije je ljubav prema Allahu, dž.š., (kvalitet srca), koja će doprinijeti izgrađivanju trajne svijesti o Njegovoj prisutnosti. Ljubav je najočitiji izraz robovanja (ibadet) i kome je poklonimo, tj. kome poklonimo svoje srce, tome se i klanjamo, i to nam je bog, htjeti mi to priznati ili ne! Čovjek koji je podario svoje srce ovom svijetu (dunjaluku) tu mu je bog. Isti je slučaj i sa imetkom, častoljubljem, i drugim nezakonitim ljubavima.

Činjenica da je ljubav čežnja za približavanjem subjekta prema objektu, i da je ona svojevrstan odraz Tevhida (jedinstva), dovoljan je pokazatelj kome je treba pokloniti. Kada čovjek dobrovoljno, iz ljubavi, a ne iz dužnosti, potvrđuje svoj ropski status kroz permanentnu sedždu, jedino sredstvo približavanja,[5] tada postaje kadar zadobiti Allahovu, dž. š., posebnu ljubav sa svim njenim implikacijama: “Moj Mi se rob neprestano približava dobrovoljnim ibadetom sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim Ja sam njegov sluh kojim čuje, vid kojim gleda, jezik kojim govori.”[6]

Potvrda postojanja ljubavi jeste spremnost čovjeka da se žrtvuje u ime onoga kome je usmjerena. Kada se radi o ljubavi prema Bogu, dokaz njenog postojanja je spremnost vjernika da u ime Njega žrtvuje imetak, vrijeme, cijeli svijet pa i sebe:

“Reci: Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu putu, onda pričekajte dok Allah svoju odluku ne donese, a Allah neće uputiti narod koji mnogo griješi.” (Et-Tevbeh, 24.)

Ovaj ajet sadrži i poruku i zapovijed. Svijet je prolazan, te su i ovozemaljske veze ljubavi lahko raskidive. Ljubav treba svoj vječni Ideal. Bog se objavio čovjeku, dao mu do znanja da jedino On vrhuni nad svime, da jedino On objašnjava svojim svjetlom koga hoće od izabranih robova: “a onaj kome Allah ne da svjetlo, neće svjetla ni imati.” (En-Nur, 40.) Ova luča svjetlosti što krijepi srca vjernika, dovodeći ih do saznanja o ljepoti pojavnoga iza kojeg blista ljepota Lijepog (Džemil), obasjala je srca onih koji su žrtvovali ovaj svijet za Bogom zadane ljubavi. Ovaj vid duševnog posezanja i dosezanja daje nove impulske kontemplacije, koja će pojačati intenzitet spoznaje Boga, vjere i uzajamnu ljubavi. Efekti ljubavi su vrlo prepoznatljivi. Naime, ako izvršavanje obligatnih dužnosti (fard) nema za posljedicu potrebu za izvršavanjem sunneta Resulillaha, a sunneti potrebu za dobrovoljnim ibadetom nafila, onda tu izostaje ljubav, a obredoslovlje se, ma kakvu teorijsku podlogu imalo svodi na dužnost ili formu. Forma ibadeta se prevazilazi tek onda ako na licima bude primjetan trag sedžde.[7] A to je ako čovjek svim svojim bićem (vedžh) i vanjskim izrazom odiše vjerom. S druge strane, teoretska upućenost i razrada duhovnih kretanja i ezoteričke dubine islama, ukoliko nisu posljedica usvojenog, nudi nam umjesto vjerskog oduševljenja svojevrsnu teozofiju koja je privlačna samo za diskurzivni intelekt kojemu uliva lažnu nadu. U tom slučaju vjera se svodi na mišljenje i puki verbalizam. Ljubav prema Allahu, dž.š., apsolutno izostaje.

“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – a Allah prašta i samilostan je.” (Ali Imran, 31.)

U svom integralnom ozbiljenju, kroz princip odanosti i pokornosti Resulullahu, islam nužno implicira nesebičnu ljubav prema čovjeku koji je bio i ostao najdoslovnija živa realizacija Objave. Kur'anski ajeti nam nedvosmisleno govore da je poslušnost Poslaniku, a.s., istovremeno i ponajprije pokornost Allahu, dž.š., i razdvajati ih međusobno izraz je najgrubljeg oblika kufra.[8] Najodabranije stvorenje, najodabraniji poslanik i čovjek, Muhammed, a.s., kao simbol milosti Allaha, dž.š., prema svjetovima, ne može biti samo povijesna ličnost, ličnost trenutka i ništa više. Naprotiv, spomen na njega, što je Allah, dž.š., postavio na nivo farza,[9] jeste aktivni princip koji će u čovjeku prevladati onu scijenističku misao o “poslaniku prošlosti” i svijest čovjeka okrenuti svevremenom doživljavanju njegove ličnosti u srcu – kroz salavat, kroz ljubav. Prevazilaženje tretmana isključive povijesnosti Resulullahove ličnosti nužno je iz razloga što naše znanje o njegovoj biografiji (koje, nažalost, nije Bogzna kakvo) nema za posljedicu isti nivo i kvantitet ljubavi prema njemu. Ljubav prema osobi javlja se kao rezultat naše spoznaje njenog bića,[10] jer tek kada nekoga upoznamo možemo ga voljeti. Međutim, to što neko dobro poznaje Siru, ne znači da je pokorniji i da više voli Resulullaha od drugih. Primjer orijentalista je dovoljan dokaz za to.

Radi lakšeg razumijevanja ovog pitanja, potrebno je ukazati na jednu činjenicu koje smo mi, očito malo svjesni. Naime, naše historiziranje Poslanika, a.s., bazirano je na “nepisanom pravilu” da je Allah, dž.š., poslao svoga izaslanika, koji je dostavio Kur'an, objasnio, proživljavao i umro – nakon čega njegov ummet, prepušten sebi, bespomoćan traga po Knjizi tražeći sebi spasa, a Bog, neuzubillah, stoji po strani van njihovih životnih tokova, čeka da izda emri-sat i da im sudi. Dakle, s jedne strane zagovaramo Allahovu, dž.š., svemoć i blizinu, a s druge strane, nesvjesno Mu osporavamo interventnost u svijetu, ubijeđeni da je čovjek kovač svoje sreće? Ovakvo postavljanje stvari učiniće da formalizam prevlada u vjeri, da ibadet izgubi svoju dušu i smisao, te da se naša ljubav prema Resulullahu svede na nesvjesno verbalno ponavljanje salavata. Pa to može i magnetofon! Naše pretpostavljanje isključivo historijske naravi Poslanika lišit će nas ljubavi prema njemu jer ga ne poznajemo, a u nedostatku znanja nema ni ljubavi. Kao potvrda te naše (ne)svijesti jeste činjenica da salavat, koji treba da je odraz naše ljubavi prema Alejhisselamu, donosimo isključivo udovoljavajući fikhskim propisima (u namazu), čime zanemarujemo ajet koji zapovijeda donošenje salavata i selama na njega i van namaza.

Ljubav prema Muhammedu, a.s., je ljubav po Bogu, a ne po Muhammedovoj, a.s., povijesnoj kategoriji. Stoga je Resulullah, a.s., utok ljubavi prema Allahu, dž.š., i zemaljski Simbol ovaplođenja ljubavi ummeta spram Boga. Poslanikova povijesnost se nesmije zanemariti. Ona je nužna kari¬ka naše ljubavi prema Allahu, dž.š., bez koje bi Bog ostao apstraktan, nedokučiv, neobjavljen, te stoga i apstraktno voljen. Ljubav prema Allahu, dž.š., uslovljena je ljubavlju prema Alejhisselamu.

Posmatramo li ovaj fenomen ljubavi sa aspekta stvarnog stanja u skladu sa principom la havle ve la kuvvete lila billah, uočićemo da je čovjek (njegovo srce) mjesto gdje Allah, dž.š., pohranjuje Svoju ljubav prema Sebi.

Ljubav prema Resulullahu se ne može odvojiti od ljubavi prema Allahu, dž.š., i obratno. I kao što je sedžda meleka Ademu, a.s., u suštini sedžda Allahu (pokornost Njegovoj naredbi), tako i naša odanost, poslušnost i ljubav prema Poslaniku, ne znači njegovu deifikaciju, nego upravo pokazivanje i dokazivanje svoje potčinjenosti prema Bogu.

Muhammed, a.s., kaže: “Niko od vas neće biti vjernik sve dok mu ja ne budem draži od njegovih roditelja, njega samog i svih ljudi!” (Buharija i Muslim)

Reci: “Ne tražim za ovo nikakvu nagradu od vas osim ljubavi prema rodbini.” (Eš-Šura, 23)

Izbor ličnosti Muhammeda, a.s., za poslanika cijelog čovječanstva svakako nije slučajan, kao ni izbor prijašnjih poslanika, o čemu Kur'an u više navrata govori. Allah, dž.š., je svome najboljem i najdražem stvorenju povjerio vodstvo cijeloga svijeta. Isto tako, nije slučajan ni izbor onih ličnosti koje će činiti njegovu porodicu – Ehli-bejt; najodabraniju i najodgojeniju porodicu u povijesti čovječanstva. Ta porodica je neodvojivi dio Alejhisselama zbog činjenice da je najdirektnije vezana za osobu koja u sebi nosi sve vrline koje pretpostavlja Objava. Muhammed, a.s., ju je odgajao, poučavao i u njoj pokazao uzornu porodicu i najljepši primjer kur'anske vaspitanosti. Stoga nas ne treba čuditi zašto Kur'an i Hadis stavljaju toliku pozornost svim vjernicima na Ehli-bejt.

Imam Muslim donosi u svome Sahihu hadis, koji prenosi Zejd b. Erkam, da je Muhammed, a.s., držao govor kod izvora Humma, kojom prilikom je, nakon zahvale Allahu, dž.š., rekao: “O ljudi, ja sam čovjek koji očekujem da mi dođe izaslanik moga Gospodara, i da mu se odazovem, zato vam ostavljam dva krupna emaneta: prvi od njih je Allahova knjiga, u njoj je uputa i svjetlo, pa uzmite Allahovu Knjigu i nje se držite” – zatim je podsticao na Kur'an i potrebu za njim, i nastavio: “… i moju porodicu (Ehli bejt). Allahom vas opominjem na moj Ehli Bejt, Allahom vas opominjem na moj Ehli Bejt!”

Islamski učenjaci su podijeljenog mišljenja o tome ko pripada Muhammedovom, a.s., Ehli-bejtu. Oni se mogu podijeliti na četiri grupe:[11]

Prva grupa su oni koji pod sintagmom Ehli-bejt podrazumijevaju Alejhisselamove žene, jer su one u njegovoj kući i zato što se u kontekstu ajeta, gdje se spominje Ehli bejt, govori o njima. Ovakvo mišljenje zastupa Ibni Abbas, Ikrime i Ibni Saib.

Drugu, najbrojniju, grupu čine oni koji zastupaju tvrdnju da Ehli-bejt čine četiri osobe i to: h. Fatima, h. Alija, h. Hasan i h. Husein. Najpoznatiji autoriteti ovoga mišljenja su: Fahru Razi, Zamahšeri, Kurtubi, Eš-Ševkani, Taberi, Es-Sujuti, Ibn Hadžer el-Askalani, Hakim, Zehebi, Imam Ahmed ibni Hanbel, Ibn Tejmijje i dr. Njihovi argumenti su poznati hadisi koji upravo ograničavaju Ehli-bejt na ove četiri osobe. Ovdje ćemo navesti jedan primjer: Kada je objavljen ajet kojim se nasranije pozivaju na proklinjanje onih koji lažu – “Ko se bude s tobom prepirao, pošto ti je nauk došao, ti reci: ‘Dođite pa da pozovemo mi naše sinove, a vi vaše sinove, mi naše žene, a vi vaše žene, i da mi zovnemo sebe i vi zovnite sebe, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizivati!’” – Muhammed, a. s., je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Huseina i rekao: “Moj Allahu, ovo je moj Ehli-bejt.”[12]

Treća grupa zagovara mišljenje da Ehli-bejt u sebi uključuje sve žene Alejhisselama i četiri člana uže porodice koje smo naprijed spomenuli, zajedno. Ovo mišljenje će uvažavati neki autori, kao, na primjer, Kurtubi, Ibni Kesir, Taberi i drugi.

Četvrta grupa su oni koji za Ehli-bejt kažu da su to svi Hašimovi potomci. Oni se pozivaju na izjavu Zejda b. Erkama koji je, prenoseći naprijed citirani hadis, koji on prenosi, rekao: “Njegov Ehli-bejt, kojemu je haram primiti sadaku su: porodica Alijina, porodica Akilova, porodica Dža'ferova i porodica Abbasova.”

U više vjerodostojnih predaja se prenosi da u Ehli-bejt u najužem smislu sačinjavaju h. Alija, h. Fatima, h. Hasan i h. Husein. O svakom članu te svoje porodice Muhammed, a.s., je u više navrata sa velikom pozornošću govorio. Navest ćemo neke primjere:

Ali b. Ebi Talib (r.a.)

U svome Sahihu Imami Muslim prenosi od h. Ali¬ja da je rekao: “Tako mi Onoga koji daje da sjemenka klija i koji duše stvara, istinit je zavjet koji mi je ostavio Vjerovjesnik, a.s., a to je da će me voljeti samo mumin i da će me mrziti samo munafik.”

Buharija, Muslim, Ahmed i Taberani prenose sa različitim senedima hadis, koji donosimo po Muslimovu tekstu, gdje Muhammed, a.s., saopćava h. Aliji, ostavljajući ga u Medini za vrijeme pohoda na Tebuk: “Ti si prema meni na stupnju Haruna prema Musau, s tom razlikom što poslije mene nema nebijja.”

Buharija i Muslim prenose od Sehla b. Sa'da da je, na dan Hajbera, Muhammed, a.s., rekao: “Ovu zastavu ću sutra dati čovjeku sa čijim rukama će Allah dati pobjedu, čovjeku koji voli Allaha i Poslanika Njegovog i kojega vole Allah i Njegov poslanik.” Ljudi su iščekivali kome će je dati. Tada je Alejhisselam rekao: “Zovite mi Ali b. Ebi Taliba!”

Tirmizija prenosi od Zejda b. Erkama hadis gdje Alejhisselam kaže: “Onaj kome sam ja bio štićenik i Ali mu je štićenik.” Za ovaj hadis Imami Ahmed i Taberani navode da ga je potvrdilo trideset osoba na dan Gudejra.

Tirmizija, Nesai i Ibni Madždže prenose hadis u kome Alejhisselam kaže: “Alija je od mene i ja sam od Alija.”

Taberani, Bezar, Tirmizi i Hakim prenose ovaj hadis: “Ja sam grad znanja, a Alija vrata toga grada.” Sujutija za ovaj hadis kaže da je hasen, da nije sahih, kako to tvrdi Hakim, a ne prihvata mišljenje Ibn Dževzija, Nevevija i drugih koji ga smatraju patvorenim.

Sahih senedom, od Ummi Seleme, Taberani prenosi od Resulullaha, a.s., da je rekao: “Onaj ko voli Aliju voli i mene, a ko mene voli, voli i Allaha, a onaj ko mrzi Aliju, mrzi i mene, a ko mrzi mene, mrzi i Allaha.”

H. Fatima ez-Zahra’ (r.a.)

U hadisu, koji donose i Buharija i Muslim[13] u svojim zbirkama, h. Aiša prenosi od h. Fatime da joj je Resulullah, a.s., rekao: “O Fatima! Zar te ne čini zadovoljnom to što si najbolja među ženama vjernika, ili najodabranija žena ovoga ummeta?!”

Buharija, Muslim i Tirmizi donose hadis u kome Resulullah, a.s. . kaže: “Fatima je dio mene, pa ko nju mrzi taj mrzi i mene!”

Buharija, takođe, prenosi hadis u kome Alejhisselam, obraćajući se h. Fatimi, kaže: “Zaista je Allah zadovoljan sa onim čime si ti zadovoljna i ljut je na onoga na koga se ti ljutiš.”

U svome Mustedreku Hakim donosi hadis od h. Aiše koja upitana za h. Aliju kaže: “Tako mi Allaha, ne poznajem niti jednog čovjeka koji je bio draži Resulullahu, a.s., od Alije, a niti na zemlji ima žene koja je bila milija Resulullahu, a.s., od Fatime.”

H. Hasan i h. Husein (r.a.)

Imami Buharija i Muslim donose hadis u kome Muhammed, a.s., kaže h. Hasanu: “Moj Allahu, ja ga volim pa učini Sebi milim njega i onoga ko ga voli.”

Tirmizija prenosi hadis od Usame b. Zejda koji kaže da je Vjerovjesnik, a.s., za h. Hasana i h. Huseina rekao: “Ovo su sinovi moji, i sinovi moje kćeri; Moj Allahu, zaista ih ja volim pa neka su Tebi dragi i neka Ti je drag onaj ko njih voli.”

Tirmizija i Hakim prenose od Ebu Sa'da el-Hudrijja hadis u kome Muhammed, a.s., kaže: “Hasan i Husein su prvaci medu džennetskim mladićima.”

Naprijed smo naglasili kako je ljubav prema Bogu uslovljena ljubavlju prema Poslaniku: međutim, previđa se činjenica da i ljubav prema Resulullahu ima svoj uslov u ljubavi prema Ehli-bejtu. Ova tvrdnja je temeljena na ajetima koji govore o ljubavi prema Ehli-bejtu i na idžmaom (koncenzusom) usvojenoj činjenici da izražavanje ljubavi prema Poslaniku kroz propisani salavat obavezno uključuje i spominjanje njegove porodice,[14] u njemu.

U tom smislu Imami Šafija donosi stihove koji, u slobodnom prevodu, glase

Čuj! O Ehli-bejte Resulillaha:

voljeti te propis je Kur'ana,

a dovoljno vašeg poštovanja,

ko Vas ne spominje, nema salavata (namaza).

Nadalje, činjenica da ovoga nismo dovoljno svjesni upućuje na zaključak da ne samo da nam Poslanikova, a.s., porodica nije poznata, nego i najotvorenije potvrđuje našu neupućenost u osnovne intencije islama. Stoga je ovo stanje verbalnog potvrđivanja nužno prevazići i duhovni potencijal uputiti ka Bogu na Zakonom propisan način: Slijediti i voljeti Poslanika i njegovu porodicu.

Ljubav prema Ehli-bejtu ima svoja dva aspekta izražavanja i to povijesni i metapovijesni, uključujući i njihove naknadne izvedenosti.

Gledano sa povijesnog aspekta, ta ljubav je vremenita i prolaznog je karaktera. Ona u takvom obliku postoji sve dok se ne pojave neki spoljni faktori koji će narušiti njenu narav i vrijednost. Takav vid ispoljavanja ljubavi bazira se na historijskoj ulozi i značaju Ehli-bejta, u smislu proklamovanja njenog prava da pretendira ka izravnom, nasljednom nastavku poslaničke misije kroz instituciju hilafeta. Ovakvo objektiviziranje Ehli-bejta ima nužno za posljedicu ljubav iz interesa, koja će (i koja je) izgubiti svoj intenzitet i odvesti svoje protagoniste u ekstrem, što se dogodilo neposredno nakon preuzimanja kormila islamske države od strane onih koji Ehli-bejtu ne pripadaju po krvnom srodstvu. Izražavanje ljubavi prema Porodici biva ugroženo historijskim pomacima, i kod onih koji je preferiraju izaziva ili ravnodušnost, koja će vremenom prerasti” u mržnju, ili u fanatičnu privrženost koja će dovesti do kristologiziranja i perfekcije njenih najistaknutijih ličnosti:

El-Bezar, Ebu Ja'la i Hakim prenose od h. Alije da je rekao: “Resulullah me pozvao k sebi i reče: ‘Zaista je primjer tebe kao primjer Isaa, a.s., zamrzili su ga Židovi, pa su mu oklevetali majku, a zavoljeli su ga nasranije (kršćani) toliko da su ga digli na stupanj koji mu ne pripada! A što se mene tiče, propašće dvije osobe; ona koja mi bude pripisivala što mi ne pristaje voleći me, i ona koja me mrzi i čija mržnja će učiniti da me okleveće.’”

Drugi aspekt ljubavi ima svoje metahistorijsko važenje, tj. ljubav prema Ehli-bejtu po Poslaniku, odnosno, po Bogu, a ne po njihovoj historijskoj zasluzi, što joj daje pečat trajne uzornosti i karakter svevremenosti. Allaha, dž.š., se ne može nikada dovoljno voljeti, a pogotovu ne pretjerano i fanatično, i, stoga, ljubav prema Ehli-bejtu, postavljena na ovim osnovama, nikada neće preći u ekstrem ili prestati biti aktualna.

Ovakav pristup Ehli-bejtu čini ga neoborivim i nezasjenjivim autoritetom islama i islamskog življenja, pogotovo danas kada autentične vjerske autoritativnosti zbilja nedostaje. Instituciju Ulul-emra, koju je Kur'an ustanovio, ljudi su već s početka prvih stoljeća isprofanisali poistovećujući sebe i svoje shvatanje vjere sa islamom. Radi zauzimanja te privilegovane pozicije naredbodavca, svi nezakoniti pretendenti su se dali na rušenje i omalovažavanje stvarnih autoriteta, počev od imama u fikhu, akaidu i drugim esencijalnim disciplinama islamskog nauka, preko ashaba i Ehli-bejta, pa do najsvjetlijeg i najsvetijeg autoriteta vjere u povijesti čovječanstva, Muhammeda, a.s., da bi preko njih sami stekli popularnost, afirmaciju, autoritet i status Ulul-emra.

Nažalost, kriza vjerskog autoriteta dio je i naše stvarnosti, jer nisu rijetki pojedinci koji smatraju urgentnim srušiti mezhebe i dati vjeri pečat “savremenosti”. Zbog pojave mnoštva samozvanih vjerskih autoriteta među vjernicima, umjesto ljubavi i zbližavanja, egzistira netrepljivost i lični interes; a kolika god bila brojnost vjernika u džamiji, nema džemata bez imama, odnosno provjerenog autoriteta. A taj autoritet može biti jedino osoba čiji život, rad, znanje i ahlak najviše sliči Alejhisselamovom, za kojega Kur'an kaže da je na najvećem stupnju moralnosti.

Potrebno je skrenuti pažnju da ljubav prema Ehli-bejtu, ustanovljena Kur'anom i Hadisom, nema nikakve veze sa onim što se označava kao “problem Hilafeta”.

I kao što je ljubav prema Allahu, dž.š., neodvojiva od ljubavi prema Poslaniku, a.s., isto tako je neodvojiva ljubav prema Alejhisselamu bez ljubavi prema Ehli-bejtu.

Buharija u svome Sahihu prenosi riječi Ebu Bekra es-Siddika, r.a., upućene vjernicima: “Poštujte i volite Muhammeda, a.s., kroz njegov Ehli bejt.”

Očuvanje i osiguranje svetosti onih autoriteta koje je Kur'an ustanovio (pa i Ehli-bejta) jeste ona snaga koja će muslimane trajno inspirirati na sve veća i dosljednija proživljavanja Objave i obezbjediti im kvalitetnu Ijubav – Ijubav prema svijetu, ali ne poradi svijeta nego poradi Allaha, dž.š. Jer, “Svi su ljudi članovi velike Allahove porodice; a Allahu su najdraži među njima oni koji su najkorisniji svojoj porodici.[15] Allahume salli ala sejjidina Muhammedin ve ala ali sejjidina Muhammed!