5. Bog jamči čovjekovu opskrbu
Iako čovjek ima obavezu da radi i da se trudi da bi se prehranio i na dopušten način stekao opskrbu, on ne treba zanemariti činjenicu da, uz sav trud i napor, neće steći više od opskrbe koja mu je određena, a ono što je Bog Uzvišeni odredio čovjeku, stići će mu gdje god da bude.
Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, rekao je o ovome:
يَا ابْنَ آدَمَ الرِّزْقُ رِزْقَانِ رِزْقٌ تَطْلُبُهُ، وَ رِزْقٌ يَطْلُبُكَ فَإِنْ لَمْ تَأْتِهِ أَتَاكَ…
“O sine Ademov! Dvije su vrste opskrbe: opskrba koju ti tražiš i opskrba koja tebe traži, pa ako joj ti i ne dođeš – ona tebi dođe!… ”[1]
U oporuci svojoj svome sinu Imamu Hasanu Mudžtebi, mir neka je s njim, rekao je:
وَ اعْلَمْ يَا بُنَيَّ أَنَّ الرِّزْقَ رِزْقَانِ رِزْقٌ تَطْلُبُهُ وَ رِزْقٌ يَطْلُبُكَ فَإِنْ أَنْتَ لَمْ تَأْتِهِ أَتَاكَ…
“…Znaj, sine moj, da su dvije vrste opskrbe: opskrba koju tražiš i opskrba koja tebe traži, pa ako ti ne dođeš do nje ona će doći do tebe…[2]
Opskrba ti je dodijeljena tužan ne budi,
Obećano na vrijeme prispijeva i tvoj dio tebi.
Mi i ova opskrba određena jedni za drugim tragamo,
Do vremena određenog, dokle sve rukom sežemo.[3]
U svakom slučaju, ono u šta nema nikakve sumnje jeste okolnost da je Bog Uzvišeni zajamčio opskrbu čovjeku, kao što je rekao Zapovjednik vjernih, mir neka je s njim:
…قَدْ تَکَفّلَ لَکُمْ بِا لرِّزْقِ
“Bog vam je opskrbu zajamčio.”[4]
Na kraju Zakona Božijeg pribilješki također ima, pročitaj
Dosipa se opskrba za zahvalnost i na moljenje potlačenog.
Nebo ima riznice svega,
Iz kojih ti spušta samo onoliko koliko je potrebno.[5]
Jer, postoje uzroci i činioci koji u umanjenju i uvećanju čovjekove opskrbe imaju važnu ulogu i budući da sada nemamo namjeru upuštati se u podrobniju raspravu o ovom pitanju, samo ćemo navesti nekoliko primjera:
Činioci uvećanja opskrbe
1. Bogobojaznost i klonjenje grijeha
Bog Uzvišeni je rekao u Kur'anu Časnom:
وَ لَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَى آمَنُواْ وَ اتَّقَواْ لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاءِ وَ الْأَرْضِ وَلَـكِن كَذَّبُواْ فَأَخَذْنَاهُم بِمَا كَانُواْ يَكْسِبُونَ
A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono šta su zaradili.[6]
Također je rekao:
وَ مَنْيَتَّقِ اللهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا وَ يَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ
A onome koji se Boga boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada…[7]
Prvi ajet je o zajedničkoj i društvenoj bogobojaznosti, jer dok god su neki ljudi bogobojazni, a neki grješnici, ne može se reći da su svi stanovnici naselja bogobojazni. Ali, u slučaju da svi postanu bogobojazni, naći će se potvrda za riječi Božije. I tada će svi biti obuhvaćeni milošću i blagoslovom Božijim. Međutim, drugi ajet objašnjava pojedinačnu bogobojaznost, jer pojedinačna bogobojaznost će također biti izvor rješenja teškoća.
2. Traženje oprosta
Drugi činilac je traženje oprosta. Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, rekao je:
وَ قَدْ جَعَلَ اللهُ الِاسْتِغْفَارَ سَبَباً لَدُرُورِ الرِّزْقِ وَ رَحْمَةِ الْخَلْقِ فَقَالَ سُبحانَهُ: «اسْتَغْفِرُوا رَبَّكُمْ إِنَّهُ كانَ غَفَّاراً يُرْسِلِ السَّماءَ عَلَيْكُمْ مِدْراراً»
“Bog Uzvišeni učinio je traženje oprosta sredstvom obilnog izlijevanja opskrbe i milosti stvorovima, tako što je rekao:[8]
Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, uistinu, mnogo prašta, On će vam kišu obilnu slati…”[9]
Činioci umanjenja opskrbe
1. Nezahvalnost i poricanje blagodati
Bog Uzvišeni je rekao:
وَ ضَرَبَ اللهُ مَثَلاً قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِنْ كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللهِ فَأَذَاقَهَا اللهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَ الْخَوْفِ بِمَا كَانُواْ يَصْنَعُونَ
Bog navodi kao primjer grad bezbjedan i spokojan, kojem je u obilju dolazila opskrba sa svih strana, a koji je nezahvalan na Božijim blagodatima bio, pa mu je Bog zbog onoga što su stanovnici njegovi radili dao da iskusi i glad i strah.[10]
U ovom ajetu se navode tri svari:
a) Stvarna sigurnost omogućava privlačenje stranog kapitala (يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ)kome je u obilju dolazila opskrba sa svih strana. Očigledno je da privlačenje kapitala uobičajeno uzrokuje obilje blagodati i opći napredak.
b) Dvije su vrste sigurnosti: ona prožeta mirom i spokojem te ona bez spokoja. Prva se pojavljuje u okrilju vjere, bogobojaznosti i vladavini zakona, a druga je moguća kao posljedica tlačenja pojedinca i vlasti. Prvu vrstu nazivaju stvarnom sigurnošću, a drugu grobljanskom, jer je moguće da se sigurnost uspostavi kao posljedica straha od tlačiteljskog vladara, ali ovakva sigurnost je kao ona koja vlada na groblju, gdje niko ne može disati. Ova vrsta sigurnosti je obavezno prožeta strahom i strepnjom, dok je druga spokojna i ljudi su u njezinom okrilju spokojni u svakom smislu. Upravo ovakva sigurnost može privući kapital i blagodati.
c) Dvije su vrste Božijih blagodati: pojedinačne i zajedničke. Zahvalnost i nezahvalnost se može odnositi na svaku od njih posebno. U pojedinačnim blagodatima činilac zahvalnosti i nezahvalnosti je svaki pojedinac ponaosob, a u zajedničkim blagodatima činioci su skup pojedinaca jednog naroda, pa će posljedica zahvalnosti i nezahvalnosti, slagali se s tim ili ne, obuhvatiti ovaj činilac: kod pojedinačnog – pojedinca, a kod zajedničkog – društvenu zajednicu.
Kur'an Časni smatra društvo jednim tijelom i upravo kao što djela pojedinaca imaju pojedinačne posljedice tako i djelovanje nekog društva također ima društvene posljedice. Vjerovanje i društvena pobožnost uzrok su blagoslova za sve, dok nevjerovanje i zajednička nezahvalnost uzrokuju društveno siromaštvo i opću nesigurnost.
U ajetima koji su prethodno navođeni tema rasprave je društvena sigurnost koja se tiče nekog naroda jer su upravo pripadnici naroda navedeni kao činilac nezahvalnosti. U ovom ajetu Bog pripisuje nezahvalnost na blagodatima gradu, a ne pojedincima.
Kaže: فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللهِ, znači grad je bio nezahvalan za blagodati i ova aluzija se odnosi na sve stanovnike grada u njihovoj ukupnosti i upravo zato kazna Božija pogađa grad فَأَذَاقَهَا اللهُ
i Bog je dao da grad doživi iskušenja gladi i nesigurnosti. Znači, taj grad je meta strijele nesreće i u završnici stanovnici grada bivaju izloženi patnji. Slično razmatranoj temi govori se i u plemenitom ajetu:
ذَلِكَ بِأَنَّ اللهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ
To je zato što Bog neće lišiti blagodati narod kojem ju je podario – sve dok se on sam ne promijeni…[11]
Jer, tema rasprave u ovom ajetu je također jedna blagodat, koja pripada određenoj skupini ili određenom narodu. Kaže se, ako je jedan narod promijenio svoje stanje, usljed čega mu je Bog dao blagodat, Bog će istu blagodat pretvoriti i u kaznu. Ono što utiče na sudbinu društva je promjena i preustroj unutrašnjosti i naravi društva, jer pojedinačna promjena i preustroj – znači na razini nekih pojedinaca i jedinki odvojenih jednih od drugih – ne može imati prekretničku ulogu u društvenim pitanjima.
2. Prkos i grijeh
Upravo kao što smo istakli u raspravi o učincima grijeha, jedan od pogubnih učinaka grijeha je umanjenje opskrbe.
Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:
إِنَّ الْعَبْدَ لَيُذْنِبُ الذَّنْبَ فَيُزْوَى عَنْهُ الرِّزْقُ
“Zaista, rob Božiji počini grijeh pa mu usljed toga opskrba uskraćena bude.”[12]
[1]Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 379.
[3]Kulijate Divane-e Šahrijar, sv. 5, str. 331.
[4]Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 114.
[5]Kulijate Divane Šahrijar, sv. 5, str. 331.
[8]Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 143.
[12]Usuli Kafi, sv. 2, str. 270, hadis 8. Možda će se neko zapitati: Koliko li je samo raskalašenih grješnika koji žive u obilju i ne trpe nikakvu oskudicu u svom materijalnom životu, pa kako se onda grijeh ubraja u činioce umanjenja opskrbe? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva podrobno objašnjenje. Ovdje ćemo samo spomenuti jednu stavku u Kur'anu: إِنَّمَا نُمْلِى لَهُمْ لِيَزْدَادُواْ إِثْمًا(…Mi im ga dajemo da što više ogreznu u grijehu… – Ali ‘Imran, 178), znači, ako smo nevjernicima dali rok to je samo zato da se više zaprljaju i da postanu pogodni za težu patnju, i samo ovo je kazna a ne dobra nagrada. I također se kaže: سَنَسْتَدْرِجُهُم مِّنْ حَيْثُ لَا يَعْلَمُونَ (…Mi ćemo ih malo po malo, a da oni neće ni znati, u propast voditi – El-A‘raf, 182). Znači, one sa određenim osobinama i bogatstvom stepenicu po stepenicu odvlačit ćemo u propast, iako će oni misliti da su bogatstvo i imetak i davanje roka korisni za njih i ne znaju da u stvarnosti to je breme i nesreća. (Utičemo se Bogu od zlog svršetka.)
