O nagonima i njihovom dovođenju u ravnotežu

Nema sumnje da u biću svakog čovjeka postoje nagoni iz kojih proizlaze i pod čiji uticaj padaju sva njegova kretanja i radnje, kako unutrašnje, tako i vanjske.

Najvažniji od tih nagona su osjećanja: znatiželje, istinoljubivosti, potrebe za spoznajom i traženjem Boga, osjećanje duhovnog, traganja za savršenstvom i ljepotom, osjećanje pravdoljubivosti, požrtvovanosti, koristoljublja, samoljublja, samodopadljivosti, slavoljubivosti, ljubavi prema životu, ljubavi prema imetku i bogatstvu, ugledu i položaju, te osjećanja srdžbe i strasti itd.

Svi ovi nagoni posjeduju dvije dimenzije: povoljnu i nepovoljnu, koje igraju glavnu ulogu u pogledu stvaranja pobuda i njihovog razvrstavanja na dobre i loše. Spoznaja ovih nagona, kao i obima njihovog pružanja i primanja uticaja u pogledu upute i nadzora, krajnje je neophodna. Razlučivanje loših od dobrih pobuda te razaznavanje uzvišenih ciljeva od onih niskih zavisi od samospoznaje. Kako je moguće da čovjek krene putem usavršavanja dok još nije spoznao radna sredstva niti ih je upotrijebio na ispravan način?

Etika u toj oblasti predstavlja jednog dobrog vodiča za sve putnike i tragaoce na putu Istine.

Etika predstavlja vrijednosti i sredstva njihovog zadobijanja kao i prepreke i činioce koji to sprječavaju.

Naprimjer, jedan od čovjekovih nagona je samoljubivost. Ovaj nagon predstavlja izvorište brojnih čovjekovih radnji, jer, budući da voli život i želi opstati, on se trudi koliko god može da bi taj cilj i ostvario. Upravo nagon samoljubivosti tjera čovjeka da, kada se suoči sa kakvom opasnošću od strane neprijatelja, ustane u svoju odbranu svom svojom snagom i moći. Prema tome, postojanje nagona u čovjeku je izvor njegovog djelovanja i njegov pokretač.

 

Potrebna napomena

Treba znati da u islamskoj etici kakvoća djela i njegova stvarna vrijednost zavise od vrste pobude i ciljeva djelatnika, dok se vanjski oblik djela sam po sebi ne smatra mjerilom vrijednosti (dobrog i lošeg). Namjera je toliko važna da se na temelju nje može predvidjeti čovjekova sudbina.

Načelno, sudbina pojedinaca i naroda i nacija zavisi od njihovih namjera i ciljeva, a Uzvišeni Bog o tome kaže:

إِنَّ اللهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ

…Doista Bog neće promijeniti stanje nekog naroda sve dok se taj narod sam ne promijeni… (Er-Ra'd, 11)

Zanimljivo je da – iako u stvaranju čovjekovih pobuda vanjski činioci nisu bez utjecaja – ipak treba imati na umu da su glavni faktori u oblikovanju njegovih ciljeva upravo ti unutrašnji činioci, a rasprostranjeno je da se oni dijele na dvije vrste: urođene i stečene.

U urođene činioce spadaju od Boga dani nagoni i osjećanja, koji su prirodno utkani u čovjekovo biće. S druge strane, stečeni činioci su duhovne odlike i osobine čovjeka koje u njemu nastaju vremenom, kao posljedica njegovog slobodnog djelovanja i ponašanja. Djelovanje u svim stanjima je pod uticajem ovih činilaca i oni pripremaju teren za čovjekova odlučivanja i kretanja, a u tom okviru se i aktualiziraju njegove sposobnosti.

Sve ovo istrajavanje na samospoznaji i nadziranju i usmjeravanju nagona, kao i sve ovo naglašavanje pročišćenja duše proističu iz značaja uloge koju ovi činioci imaju u djelovanju i ponašanju i njihovoj kakvoći, kao što i, nasuprot tome, čovjekovo djelovanje i ponašanje utiču na njegovu duhovnu građu i oblik. Ova međusobna interakcija traje vječno i čovjek se nikad neće osloboditi iz njenog kolopleta. Proždrljiv i pohotan čovjek nema drugih pobuda, doli jedenja i pijenja i udovoljavanja strastima, kao što ni bićem čovjeka koji se izgradio i koji robuje Bogu ne ovladava ništa, osim služenja Bogu i Njegovim robovima. Strašljiv i uplašen čovjek će pred neprijateljem kao jedini izlaz vidjeti bijeg ili predaju, dok će hrabar i srčan čovjek uvijek biti usredotočen na odbranu i suprotstavljanje. Sve se ovo dešava usljed duhovnih činilaca i prirodnih pobuda čovjeka, i sve zavisi od razvoja prilika: koja će pobuda nadvladati i preuzeti prvenstvo u daljnjem toku dešavanja.

Dakle, treba izgraditi čovjeka, tj. treba ga učiniti vladarom samoga sebe kako bi on ovladao svijetom, a ne svijet njime.

 

Dovođenje nagona u ravnotežu

Dosada smo saznali da, kao što u građi čovjekovog tijela nije stvoren nijedan beskoristan dio, tako i u građi njegove duše svaka pobuda i nagon ili želja imaju životnu ulogu. Međutim, ako ti nagoni ne budu ispravno usmjeravani ni vođeni niti podvrgnuti pažljivom nadzoru, bit će pogibeljni i štetni. Ovdje ćemo se zadovoljiti navođenjem nekoliko primjera takvih nagona:

 

1. Seksualni nagoni

Postojanje ovog nepokornog, buntovnog nagona – koji ne poznaje granice u čovjeku, posebno u mladosti, koja se smatra razdobljem krize nagona – spada u pitanja čiji značaj se nipošto ne smije poricati, budući da neukroćena požuda i životinjski nagoni i prohtjevi pozivaju čovjeka na razuzdanost, slijeđenje strasti itd. Ukoliko čovjek ne bude u stanju nadzirati sebe snagom razuma i vjere, te ukoliko ne bude imao snage ukrotiti rušilačke nagone, s duhovnog gledišta će toliko pasti da će biti niži čak i od životinja. Jer čovjek nije poput ostalih Božijih stvorenja – meleka i životinja – o čemu Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:

إِنَّ اللهَ خَصَّ الْمَلَكَ بِالْعَقْلِ دُونَ الشَّهْوَةِ وَ الْغَضَبِ وَ خَصَّ الْحَيَوانَاتِ بِهِمَا دُونَهُ وَ شَرَّفَ الْاِنْسَانَ بِإِعْطَاءِ الْجَمِيعِ فَإِنِ انْقَادَتْ شَهْوَتُهُ وَ غَضَبُهُ لِعَقْلِهِ صَارَ أَفْضَلَ مِنَ الْمَلَائِكَةِ لِوُصُولِهِ إِلَى هَذِهِ الْمَرْتَبَةِ مَعَ وُجُودِ الْمُنَازِعِ وَ الْمَلَائِكَةِ لَيسَ لَهُمْ مُزَاحِمٌ.

“Bog je doista melecima dao samo razum, bez strasti i srdžbe, dok je životinjama dao to dvoje bez razuma; a počastio je čovjeka davši mu sve to. Pa budu li strast i srdžba njegove vođene razumom njegovim, postat će bolji od meleka, jer je dosegao taj položaj uprkos osporitelju. Dok meleci nemaju nikakve smetnje.”[1]

Međutim, ukoliko strast nadvlada njegov razum, bit će gori i od životinja.

 

2. Gomilanje bogatstva

Drugi nagon, koji također treba držati pod nadzorom, ljubav je prema imetku i gomilanju bogatstva. U Kur'anu Časnom, kao i u predajama prenesenim od predvodnika u vjeri, imetak i bogatstvo se spominju kao dobro, i čovjek ih po svojoj prirodi i voli, a ta ljubav je do određene mjere potrebna i poželjna. Međutim, treba imati u vidu da ukoliko čovjek počne bivati zaokupljen mislima o blagu i bogatstvu, polučit će višestruku štetu. Ovdje ćemo ukratko ukazati na dvije strane imetka i bogatstva – povoljnu i nepovoljnu: 

Povoljna strana:

Kur'an Časni na nekoliko mjesta govori o imetku i bogatstvu kao o dobru, a mi ćemo navesti nekoliko primjera:

كُتِبَ عَلَيْكُمْ إِذَا حَضَرَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ إِن تَرَكَ خَيْرًا الْوَصِيَّةُ لِلْوَالِدَيْنِ وَالأقْرَبِينَ بِالْمَعْرُوفِ حَقًّا عَلَى الْمُتَّقِين 

Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja kakvo dobro, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allah boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima. (El-Bekare, 179)

Rahmetli Allame Tabatabai kaže: “…Pod dobrom se podrazumijeva imetak.”[2] A na kraju ajeta

وَإِنَّهُ لِحُبِّ الْخَيْرِ لَشَدِيدٌ

…i on jako voli dobro. (El-Adijat, 8)

piše: “Dobro je imetak.”

Na drugom mjestu Bog govori o imetku kao ukrasu Ovoga svijeta:

الْمَالُ وَالْبَنُونَ زِينَةُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا

Imetak i sinovi ukras su u životu na Ovom svijetu… (El-Kehf, 46)

A na drugom mjestu opet Bog Uzvišeni označava imetak temeljem i sredstvom za život, pa kaže:

وَلاَ تُؤْتُواْ السُّفَهَاءَ أَمْوَالَكُمُ الَّتِى جَعَلَ اللهُ لَكُمْ قِيَاماً

I ne predajiteglupacima svoj imetak koji vam je Bog sredstvom za život učinio. (El-Nisa, 5)

Sve u svemu, ukoliko se imetak bude sticao na zakonit način te se bude trošio na dopušten način i u svrhu služenja ljudima, takav imetak, sa stanovišta islama, stvara i posjeduje vrijednost.

Imetak što zgrćeš radi vjere naše

“Ni'me malun salihun”[3] Poslanik ga zvaše

Propast bit će broda, prodre l’ u njeg voda,

Nađe li se pod njim, podrška je broda.

(Mesnevija, I, str. 51)

 Nepovoljna strana:

S druge strane, Kur'an smatra imetak uzrokom zanemarivanja Boga pa kaže:

 يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُلْهِكُمْ أَمْوَالُكُمْ وَلَا أَوْلَادُكُمْ عَن ذِكْرِ اللَّهِ

O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha! (El-Munafikun, 9)

Na drugom mjestu, Kur'an opominje sakupljače bogatstva (one koji gomilaju imetak i bogatstvo i ne troše ga na Božijem putu), smatrajući imetak koji su navukli sredstvom njihove kazne na Sudnjem danu. Tako kaže:

 وَالَّذِينَ يَكْنِزُونَ الذَّهَبَ وَالْفِضَّةَ وَلاَ يُنفِقُونَهَا فِى سَبِيلِ اللهِ فَبَشِّرْهُم بِعَذَابٍ أَلِيم ۝ يَوْمَ يُحْمَى عَلَيْهَا فِى نَارِ جَهَنَّمَ فَتُكْوَى بِهَا جِبَاهُهُمْ وَجُنوبُهُمْ وَظُهُورُهُمْ هَـذَا مَا كَنَزْتُمْ لأَنفُسِكُمْ فَذُوقُواْ مَا كُنتُمْ تَكْنِزُونَ

Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnjuna Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. “Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite ono što ste gomilali!” (Et-Tevba, 34-35)

Na drugom mjestu se opet kaže:

وَمَا أَمْوَالُكُمْ وَلَا أَوْلَادُكُم بِالَّتِى تُقَرِّبُكُمْ عِندَنَا زُلْفَى  

Ni imeci vaši ni djeca vaša neće vas učiniti Nama bliskim… (Sebe’, 37)

Kaže se također:

إِنَّمَا أَمْوَالُكُمْ وَأَوْلَادُكُمْ فِتْنَةٌ…

Imeci vaši i djeca vaša samo su iskušenje… (Et-Tegabun, 15)

A potom je opet rečeno:

يَوْمَ لَا يَنفَعُ مَالٌ وَلَا بَنُونَ إِلَّا مَنْ أَتَى اللَّهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ

…na Dan kada neće nikakav imetak, a ni sinovi od koristi biti, osim onome koji Allahu srca čista dođe. (Eš-Šuara, 88-89)

Isto tako, imetak i bogatstvo su pokuđeni u predajama, tako da hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

الْمَالُ مَادَّةُ الشَّهَوَات.

Imetak je počelo svih strasti.[4]

A na drugom mjestu se kaže:

المالُ داعِيَةُ التَّعَبِ وَ مَطِيَّةُ النَّصَبِ.

Imetak je uzrok napora i sredstvo nevolja.[5]

Te opet se veli:

المَالُ وَبَالٌ عَلَى صَاحِبِه إِلّا مَا قَدَّمَ مِنْهُ.

Imetak donosi nesreću vlasniku svome, osim onog što je udijelio.[6]

I još se kaže:

المَالُ يُفْسِدُ الْمَآلَ، ويُوَسِّعُ الآمَالَ.

Imetak kvari konačnicu i povećava želje.[7]

 

3. Bezgranične nade

Nada u životnim pitanjima u različitim dionicama čovjekovog života igra važnu ulogu, toliko da ako čovjek ne bude polagao nikakvu nadu u budućnost izgubit će volju za životom. Stoga se u kur'anskim ajetima i predajama želja smatra neodvojivim dijelom života i sredstvom za rad, trud i dostizanje savršenstva čovjeka.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., govorio je o želji kao milosti:

الْأَمَلُ رَحْمَةٌ لِأُمَّتِي وَ لَوْ لَا الْأَمَلُ مَا رَضَعَتْ وَالِدَةٌ وَلَدَهَا وَ لَا غَرَسَ غَارِسٌ شَجَراً.

“Nada je milost umetu mome. Da nije nade, ni majka ne bi dijete svoje dojila, niti bi sadilac drvo zasadio.”[8]

Nepovoljna strana nade:

U nekim predajama nada se smatra čovjekovim neprijateljem i uzrokom njegove nesreće i propasti, a u nekim se upoređuje sa priviđenjem.

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

  الاَمَلُ كَالسَّرَابِ يَغُرُّ مَنْ رَآهُ وَ يَخْلُفُ مَنْ رَجَاهُ.

“Nada je poput fatamorgane: prevari onoga ko je vidi, i iznevjeri onoga ko joj se ponada.”[9]

Ako čovjekove nade i želje prekorače granice umjerenosti, te ga strast i požuda savladaju, on će postati, prema riječima Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, pokorni rob svojih strasti:

عَبْدُ الشَّهْوَةِ أَسِيرٌ لا يَنْفَكُّ أَسْرُهُ.

“Rob strastima je zarobljenik koji se nikada neće riješiti zarobljeništva svoga.”[10]

Ova vrsta zarobljeništva i ropstva je, prema riječima Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, najgori oblik zarobljeništva:

عَبْدُ الشَّهْوةِ أَذَلُّ مِنْ عَبْدِالرِّقِّ.

“Rob strasti je niži od kupljenog roba.”[11]

Dželaludin Rumi je ovu predaju lijepo pretočio u stihove:

Rob svojijeh strasti kod Boga je ružnji

Nego pravi rob i porobljeni sužnji:

Onaj r'ječju jednom slobodan će biti,

Ovaj živje slasno, a gorko će mriti.

Rob svojijeh strasti izbavit se neće,

Je da dobra Boga i posebne sreće.

U jamu je pao, bezdana je bila,

Greškom svojom bi – ne bi sila prisila.

U jamu se bacio što ne vidim da

Ijedan joj konopac može doseć’ dna.

(Mesnevija, I, str. 192)

Slijeđenje strasti nije u skladu s vjerovanjem. Božiji poslanik, s.a.v.a., o tome je rekao:

لا يُؤْمِنُ أحدُكُمْ حتَّى يَكُونُ هَوَاهُ تَبَعًا لِمَا جِئْتُ بِهِ.

“Niko od vas neće vjerovati sve dok ne podredi strasti svoje onome što donesoh.”[12]

Na drugom mjestu kaže:

إِنَّ أَخْوفَ مَا أَخافُ عَلَى أُمَّتِي حُكْمٌ جَائِرٌ وَ زِلَّةُ عَالِمٍ و هَوَى مُتَّبَعٌ.

“Zaista, najstrašnije od onog od čega strahujem za svoj umet su presuda nepravedna, greška učenjaka i strast slijeđena.”[13]

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّ أَخْوَفَ مَا أَخَافُ عَلَيْكُمُ اثْنَتَانِ اتِّبَاعُ الْهَوَى وَ طُولُ الْأَمَلِ فَأَمَّا اتِّبَاعُ الْهَوَى فَيَصُدُّ عَنِ الْحَقِّ وَ أَمَّا طُولُ الْأَمَلِ فَيُنْسِي الْآخِرَةَ .

“O ljudi, zaista, najstrašnije od onoga od čega za vas strahujem su dvije stvari: slijeđenje strasti i daleke nade; jer slijeđenje strasti od istine odvraća, a daleke nade Svijet onaj u zaborav odnose.”[14]

U drugoj predaji hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

إِنَّمَا بَدْءُ وُقُوعِ الْفِتَنِ أَهْوَاءٌ تُتَّبَعُ وَ أَحْكَامٌ تُبْتَدَع.

“Zaista su početak ispoljavanja smutnji strasti slijeđene i presude izmišljene…”[15]

 

Zaključak:

Ukratko, nema nikakve sumnje da u čovjekovom biću postoje različiti nagoni i želje i svi su neophodni za život. Međutim, jedno pitanje na koje treba posebno obratiti pažnju jeste da ukoliko ovi nagoni izađu iz svojih granica i tako ovladaju čovjekovim bićem, preotevši mu povodac iz ruku, to će postati jedna vrsta idolopoklonstva, koja je još opasnija nego svi drugi oblici idolopoklonstva. Kur'an o tome kaže:

أَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ أَفَأَنتَ تَكُونُ عَلَيْهِ وَكِيلًا

Vidje li ti onog koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Pa zar ćeš mu ti zaštitnik biti? (El-Furkan, 43)

Najdalje je zalutao onaj čovjek koji svoje porive nije vezao božanskim uputama:

وَمَنْ أَضَلُّ مِمَّنِ اتَّبَعَ هَوَاهُ بِغَيْرِ هُدًى مِّنَ اللَّهِ

A ko je gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? (El-Kasas, 50)

Jer, slijeđenje strasti neće polučiti ništa drugo, doli zabludu, kao što se i kaže:

وَلَا تَتَّبِعِ الْهَوَى فَيُضِلَّكَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ

…i ne povodi se za strašću da te s Božijeg puta ne odvede… (Sad, 26)

Sa strašću i prohtjevima malo se druži

Da “zabluda” iz ajeta tebe ne okruži

(Mesnevija, I, str. 151)

Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

مَا تَحْتَ ظِلِّ السَّمَاءِ مِنْ إِلَهٍ يُعْبَدُ مِنْ دونِ اللهِ، أَعْظمُ عِنْدَ اللهِ مِنْ هَوَى مُتَّبَعٍ.

“Pod nebesima nema božanstva – kojeg se pored Boga obožava – kod Boga većeg od strasti slijeđene.”[16]

Majka svih kipova kip je strasti, znaj,

Jer drugi su zmije, a ovaj je zmaj.

Kamen, gvožđe strast je, kip je što varniče,

Ta iskra u vodi jedino se smiče.

Kad će se u vodi kamen, gvožđe smaći?

Kod čovjeka s ovo dvoje, kad li vjere naći?

Kamenje i gvožđe plam u sebi nose,

Plameni im vatre oblaku prkose.

(Mesnevija, I, str. 40)

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

… و الشَّقِي مَنْ انْخَدَعَ لِهَواه و غُرُورِه…

“… a nesretan je onaj koji dopusti da ga prevare strast i uobraženost njegova…”[17]

Također je rekao:

الْهَوَى ضِدُّ الْعَقْلِ.

“Strast je suprotna razumu.”[18]

Na drugom mjestu on iznosi da je korijen svih nedaća i nevolja slijeđenje strasti:

الْهَوَى أُسُّ الْمِحَنِ.

“Strast je osnova svih nesreća.”[19]

Ukratko, slijeđenje strasti ne ide zajedno sa vjerom i razumom. Tako hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

لا دِينَ مَعَ هَوَى.

ولا عَقْلَ مَعَ هَوَى.

“Nema vjere sa strašću.”[20]

“Nema razuma sa strašću.”[21]

Prema tome, čovjek treba nadzirati svoje prohtjeve, jer je za sve određena granica koja – ako se prekorači – tada će, iz islamske perspektive, takav čin biti neprihvatljiv i zaslužit će prijekor.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ما مِنْ شَيءٍ إِلّا وَ لَهُ حَدٌّ.

“Ne postoji ništa čemu nije određena granica.”[22]

Nije loša želja, nego nemat’ mjere,

More dobro jeste, loše je nevr'jeme.

Mada sve te želje kraljevske su lađe,

Van granica zađu l’, zlo će da ih snađe.

Voda je počelo izgradnje i bitka,

Strašna bučna buj'ca – uzrok je nebitka.

I hladno i toplo sv'jetu ovom treba,

Žega, ciča zima – pak njemu ne treba.

Svaka stvar je dobra dok u mjeru stane,

Kada mjeru pređe tad loša postane.