Govor – najbolje služenje Bogu i najgori grijeh

 

Povoljna i nepovoljna dimenzija jezika

Kao što smo već kazali, blagodati jezika i govora posjeduju jednu posebnu vrijednost, ali ne smije se zanemariti ni činjenica da jezik ima dvije dimenzije: povoljnu i nepovoljnu. Budući da je jezik velika Božija blagodat, ne može se naprosto izjaviti da ga treba što više koristiti te pustiti da – bez ikakvog nadzora – bude izgovorena svaka riječ. Jezikom se, zapravo, treba koristiti samo u prilikama kada je to neophodno i korisno.

 

Govor – najbolje služenje Bogu i najgori grijeh

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

…فلَيْسَ عَلَى الْجَوَارِحِ عِبادَةٌ أَخَفُّ مَئُونَةً وَ أَفْضَلُ مَنْزِلَةً وَ أَعْظَمُ قَدْراً عِنْدَ اللَّهِ مِنَ الْكَلَامِ فِي رِضَاءِ اللَّهِ وَ لِوَجْهِهِ وَ نَشْرِ آلَائِهِ وَ نَعْمَائِهِ فِي عِبَادِهِ أَ لَا تَرَى أَنَّ اللَّهَ عَزَّ وَ جَلَّ لَمْ يَجْعَلْ فِيمَا بَيْنَهُ وَ بَيْنَ رُسُلِهِ مَعْنًى يَكْشِفُ مَا أَسَرَّ إِلَيْهِمْ مِنْ مَكْنُونَاتِ عِلْمِهِ وَ مَخْزُونَاتِ وَحْيِهِ غَيْرَ الْكَلَامِ وَ كَذَلِكَ بَيْنَ الرُّسُلِ وَ الْأُمَمِ فثَبَتَ بِهَذَا أَنَّهُ أَفْضَلُ الْوَسَائِلِ وَأَلطَفُ الْعِبَادَةِ وَ كَذَلِكَ لَا مَعْصِيَةَ أَثْقَلُ عَلَى الْعَبْدِ وَ أَسْرَعُ عُقُوبَةً عِنْدَ اللَّهِ وَ أَشَدُّهَا مَلَامَةً وَ أَعْجَلُهَا سَآمَةً عِنْدَ الْخَلْقِ مِنْهُ.

“Za dijelove tijela nema ibadeta lakšeg a kod Bogaboljeg i vrjednijeg od govora  u zadovoljstvu Božijem radi milosti Njegove i širenja znamenja i blagodati Njegovih među robovima Njegovim. Zar ne vidite da Bog Uzvišeni nije stavio između Sebe i poslanika Svojih ništa što otkriva ono što im je povjerio od znanja Njegovih skrivenih i objava Njegovih spremljenih, osim govora, a tako i između poslanika i naroda. Time je On potvrdio da je govor sredstvo najboljei ibadet najfiniji; a isto tako kod Boga za roba nema ni grijeha težeg, za koji se brže kažnjava, i za koji se žešće prekorava i koji ljudima prije dozlogrdi od njega.”[1]

U načelu, jedan od znakova razumnog čovjeka je pojava da on ne govori bespotrebno, zato što jezik izražava mjeru ljudskog razuma, kao što kaže Imam Ali, mir neka je s njim:

تَكَلَّمُوا تُعْرَفُوا فَإِنَّ الْمَرْءَ مَخْبُوءٌ تَحْتَ لِسَانِهِ .

“Govorite da biste se prepoznali, jer čovjek je uistinu skriven pod jezikom svojim.”[2]

Čovjek je skriven pod jezikom svojim

Taj jezik je zastor preko duše dvora

Pošto kakav vjetar zastor taj zadigne

Tajni prostor kuće nama se pokaže

Da l’ u kući toj su dragulji il’ žito

Blago zlata ili sve zmije i škorpije

Ili je u njoj blago, a zmija kraj njega

Jer nema ni blaga ni zlata bez čuvara

Bez razmišljanja on govori tako

Da drugi to govore nakon petsto puta razmišljanja

 (Mesnevija, II, str. 241)

Na drugom Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

الْمَرْءُ مَخْبُوءٌ تَحْتَ لِسَانِهِ.

“Čovjek je uistinu skriven pod jezikom svojim.”[3]

Kaže jedan pjesnik:

Dok čovjek riječ ne prozbori

Mane i vještine njegove ostanu skriveni

U svakom slučaju, razuman i dalekovidan čovjek prvo misli pa onda govori.

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

لِسَانُ الْعَاقِلِ وَرَاءَ قَلْبِهِ وَ قَلْبُ الْأَحْمَقِ وَرَاءَ لِسَانِهِ.

“Jezik pametnoga je iza srca njegova, a srce budale iza jezika njegova.”[4]

Sejjid Razi, Bog mu se smilovao, prenoseći ovu rečenicu u Nehdžu-l-belagi, kaže: “Ova rečenica spada u najdivnije i najvrjednije riječi Imama Alija, mir neka je s njim, a njom se hoće reći kako pametan čovjek ne dopušta svom jeziku da govori prije negoli se posavjetuje i dobro razmisli, dok budala govori prije negoli razmisli.”

Prema tome, izgleda da jezik pametnoga čovjeka slijedi njegovo srce, dok srce budale slijedi njegov jezik. Isti sadržaj se prenosi u jednoj drugoj izreci, gdje Imam Ali kaže:

قَلْبُ الْأَحْمَقِ فِي فِيهِ وَ لِسَانُ الْعَاقِلِ فِي قَلْبِهِ.

“Srce budale je u ustima njegovim, a jezik pametnog u srcu njegovom.”[5]

Na drugom mjestu stoji:

…وإِنَّ لِسَانَ الْمُؤْمِنِ مِنْ وَرَاءِ قَلْبِهِ وَ إِنَّ قَلْبَ الْمُنَافِقِ مِنْ وَرَاءِ لِسَانِهِ لِأَنَّ الْمُؤْمِنَ إِذَا أَرَادَ أَنْ يَتَكَلَّمَ بِكَلَامٍ تَدَبَّرَهُ فِي نَفْسِهِ فَإِنْ كَانَ خَيْراً أَبْدَاهُ وَ إِنْ كَانَ شَرّاً وَارَاهُ وَ إِنَّ الْمُنَافِقَ يَتَكَلَّمُ بِمَا أَتَى عَلَى لِسَانِهِ لَا يَدْرِي مَا ذَا لَهُ وَ مَا ذَا عَلَيْهِ وَ لَقَدْ قَالَ رَسُولُ اللَّهِ ص لَا يَسْتَقِيمُ إِيمَانُ عَبْدٍ حَتَّى يَسْتَقِيمَ قَلْبُهُ وَ لَا يَسْتَقِيمُ قَلْبُهُ حَتَّى يَسْتَقِيمَ لِسَانُهُ…

“(…) Uistinu je jezik vjernikov iza srca njegova, dok je srce dvoličnjaka iza jezika njegova; jer kada vjernik hoće da nešto kaže, on o tome u sebi razmisli, pa ako vidi da je dobro, pokaže ga, a ako vidi da je zlo, sakrije ga; međutim, dvoličnjak govori ono što mu prvo na jezik dođe, ne znajući šta je od toga u korist njegovu, a šta na njegovu štetu. Uistinu je Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao: ‘Vjerovanje roba neće biti ispravno sve dok ne bude ispravno srce njegovo, a srce njegovo neće biti ispravno sve dok ne bude ispravan jezik njegov’ (…)”[6]

Uglavnom, prije negoli počne govoriti čovjek treba najprije razmisliti, a ne nesuvislo raspredati, ako prilikom govora iz svojih ruku izgubi kontrolu, suočit će se sa lošim i štetnim posljedicama.

Sa'di pjeva:

Prvo misao pa tek onda govor

Prvo temelj dođe pa onda zid.[7]

I još kaže:

Stari izgrađeni poznavalac slova

Razmisli pa onda kazuje govora

Ne zausti ni riječ bez razmišljanja

Lijepo pričaj ako kasno kažeš nije tuge

Promisli pa potom  izusti

I prekini prije negol’ kažu: Dosta!

Po govoru čovjek bolji je od marve

Marva bolja od njega kad on ne govori pravo.[8]

Govor je u čovjekovoj vlasti sve dok ga ne izrekne, ali kada izađe iz njegovih usta, čovjek potpada pod njegovu vlast. Ovu činjenicu Imam Ali, mir neka je s njim, iznosi na sljedeći način:

الْكَلَامُ فِي وَثَاقِكَ مَا لَمْ تَتَكَلَّمْ بِهِ فَإِذَا تَكَلَّمْتَ بِهِ صِرْتَ فِي وَثَاقِهِ فَاخْزُنْ لِسَانَكَ كَمَا تَخْزُنُ ذَهَبَكَ وَ وَرِقَكَ فَرُبَّ كَلِمَةٍ سَلَبَتْ نِعْمَةً وَ جَلَبَتْ نِقْمَةً.

“Govor je u tvojim okovima sve dok ga ne izrekneš, a kada ga izrekneš, ti padaš u okove njegove; zato čuvaj jezik svoj kao što čuvaš zlato i srebro svoje, jer koliko li je samo riječi što blagodati lišavaju, a nedaću privlače.”[9]

Mnogo je onih koji se kaju zbog izgovorenih riječi, a koji nikad ne iskazuju kajanje zbog šutnje. Mudri Lukman govorio je svome sinu:

يا بُنَيَّ قَدْ نَدِمْتُ على الْكَلامِ وَلَمْ أنْدَمْ على السُّكُوتِ.

“Sinko moj, kajao sam se zbog govora, ali se nisam kajao zbog šutnje.”[10]

A jedan arapski pjesnik kaže:

ما إن ندمت على السكوت مرة          و لقد ندمت على الكلام مرارا

Zbog šutnje se nikad pokajao nisam

A zbog priče nebrojeno puta.

Mada govor svakog trena srce povlači sve više

Znaj da šutnja od njega je bolja

Zatvoriti vrata smutnje – usta je zatvorit’

Jer dobrom dobročinstvo izrodit će zlom

Pokajnika zbog govora vidjeh dosta

Zbog šutnje pak se niko pokajao nije

Slušati je bolje nego pričat, ako se slažeš

Jer ovim se ljudi pune, a ovijem prazne

Školjka prodavačem bisera postade stoga

Što se cijela u uho pretvori

Cijelim mesom jezik mač oštri je post'o

Da prolivanjem krvi kijamet navijesti