Ogovaranje u terminologiji islamskih pravnika

Jedna od šteta koju jezik nanosi, a koja spada u velike grijehe jeste ogovaranje. Gibet (ogovaranje) u arapskom jeziku ima paradigmu kao i zinet (ukras) i znači govoriti loše nekome iza leđa i govoriti o nekome nešto što mu se ne dopada.

Ovo široko i općenito pojmovno određenje obuhvata razne vrste ogovaranja, potvaranja, klevetanja, laži,[1] psovki pa čak i navođenja nečijih vidljivih nedostataka, dok, zapravo, svaki od ovih pojmova ima posebno značenjsko određenje i na njih se sa vjerozakonskog stanovišta odnose posebni propisi, i svi oni ne potpadaju u primjere ogovaranja kao stručnog izraza. Prema tome, u jeziku je pojam “ogovaranje” (gibet) širi od stručnog naziva “ogovaranje” te se i u predajama ponekad koristi u istom značenju, tj. kao opći pojam.[2]

Pojmovno određujući ogovaranje, islamski pravnici se koriste različitim izrazima, koji na prvi pogled mogu ukazivati na njihova neslaganja u pogledu definicije ogovaranja, ali pažljivim i pomnim razmatranjem izlazi na vidjelo da do razilaženja po pitanju izraza ne dolazi usljed razlika u poimanju, nego zbog namjere da se predmet objasni i odvoji od drugih sličnih pojmova. Drugim riječima, islamski pravnici nisu nastojali dati logičko određenje ogovaranja kako bi se izuzimanjem ili dodavanjem jednog uvjeta dovelo do suštinske promjene, već su, navođenjem ovih uvjeta, htjeli odvojiti primjere ogovaranja, u smislu leksičke definicije, od sličnih primjera, kao što su: kleveta, laž, psovka, nalaženje nedostataka, ismijavanje, vrijeđanje i ponižavanje, uznemiravanje i nanošenje boli riječima, širenje razvrata itd., a sa kojima se ona, u pogledu primjera, ponekad miješa, upravo zato da bi svaka od pobrojanih kategorija imala poseban propis i zasebne pravne i vjerozakonske posljedice. Da bude jasnije, svaka od spomenutih kategorija spada u velike grijehe, ali njihova zabranjenost zavisi od kategorije i osobenosti njih samih, a ne od kategorije ogovaranja, i svaki od njih nalazi se na posebnoj razini grijeha i ima srazmjerne odraze te se i iskupnina i nadoknada razlikuju od primjera do primjera. Naprimjer, ako neko, nalazeći nedostatke, navede vidljivi nedostatak jednog vjernika ili pak prepriča neki njegov javni grijeh, počinit će grijeh, ali ne u svojstvu “ogovaranja”, nego u svojstvu “nalaženja nedostataka” i “širenja priča o nemoralu”. Drugi primjer: ako neko nekome iza leđa pripiše osobinu koju ovoj nema ili ga pak nazove pogrdnim imenom i opsuje ga, smatrat će se grješnikom, i to zbog klevete i psovanja, a ne zbog ogovaranja. Također je moguće da čovjek nekada jednim činom počini nekoliko grijeha, odnosno, da jednim govorom odjednom sabere ogovaranje, klevetu, nalaženje nedostataka, psovanje i vrijeđanje, te će samim tim i njegov grijeh biti teži i veći. Prema tome, svaki islamski pravnik je navođenjem jednog ili više uvjeta odredio granice propisa ogovaranja, čime – kao što smo već istakli – nije imao namjeru ponuditi jednu potpunu logičku definiciju, kako bi dodavanjem ili izuzimanjem jednog uvjeta razlučio ovu od ostalih definicija.

Stoga, moglo bi se kazati da ogovaranje uključuje jedan pojam, onaj leksički, i upravo na taj pojam ukazuju islamski pravnici posebnim kategorijama i uslovima. Ali, potrebno je znati da po pitanju zabranjenosti ogovaranja islamski pravnici ne zastupaju jedinstven stav; neki od njih uslovljavaju njegovu zabranjenost dodavanjem, a drugi pak izuzimanjem određenog uvjeta. Sve u svemu, ovi uvjeti uslovljavaju propis, a ne bivstvovanje samog predmeta, tj. oni koji dodaju ove uvjete drže da se zabranjenost ogovaranja stupa na snagu samo u slučaju postojanja ovog uvjeta; u suprotnom, pod pretpostavkom da je ogovaranjem izrečena istina, zabranjenost se ne ostvaruje, i ma koliko sa drugog stanovišta (naprimjer, klevete, psovke, uznemiravanja itd.), sami čin bio zabranjen, on nema nikakve veze sa ogovaranjem. U svakom slučaju, uvjeti i pretpostavke koje islamski pravnici navode su sljedeći:

a) Da govorenje bude vid otkrivanja i razotkrivanja tajne. Prema tome, pričanje o vidljivim nedostacima i grijesima nije ogovaranje i za njega se ne tereti kao za grijeh ogovaranja, premda je moguće da u pogledu vrijeđanja i ponižavanja ili širenja razvrata bude zabranjeno te da kazna za njega ne bude u srazmjeri sa razinom ovoga grijeha. 

b) Da navedena slabost nije izmišljena, tj. kada zaista postoji  kod pojedinca na kojeg se govorenje odnosi. Dakle, ako slabost ne postoji, onda je izgovoreno kleveta, a onaj ko ju je izrekao podliježe kazni kao klevetnik, dok je njegov grijeh veći i teži od grijeha koji se stručno naziva ogovaranje.

c) Da pobuda bude nalaženje nedostataka. Prema tome, ukoliko se poroci drugih ljudi budu navodili radi zaštite njihove koristi, onda to sa vjerozakonskog stanovišta ne predstavlja teškoću, makar suprotna strana i ne bila time zadovoljna. Tako je, naprimjer, kada se liječniku govori o osobinama bolesnika, budući da otkrivanje tih osobina ide u korist samog bolesnika, iako on u početku može zbog toga negodovati. Isto tako, navođenje nečijih dobrih osobina u sklopu izricanja pohvale ne smatra se ogovaranjem, makar osobi o kojoj je riječ bilo i krivo zbog toga. Naravno, ukoliko otkrivanje nečijih dobrih osobina dovede do uznemiravanja dotične osobe, onda to nije dobro, ali se ne smatra ogovaranjem, već uznemiravanjem brata vjernika, na što se odnosi poseban propis.

d) Da osoba koju se ogovara bude jasno određena, bilo navođenjem imena i ostalih osobina, bilo pokazivanjem rukom i prenesenim govorom na način da sagovornik prepozna o kome se radi. Tako, ako se govori općenito i ne bude jasno o kojoj osobi se radi, ili ako je sagovornik ne poznaje, onda se taj čin ne smatra ogovaranjem.

e) Da osoba o kojoj se govori ne bude musliman i čovjekov brat po vjeri. Prema tome, nema prepreke ogovaranju nevjernika, mnogobošca i otpadnika.

f) Da osoba o kojoj se govori bude poznata po razvratu. Dakle, ako neko javno čini grijeh, dozvoljeno ga je ogovarati, jer takva osoba ne zazire od činjenja grijeha, niti bježi od svoje grješnosti, niti strepi od mogućnosti da drugi ljudi saznaju za njegovo nedolično ponašanje.

Ovo bi bio skup uvjeta i uslova koji se nalaze u terminologiji islamskih pravnika, etičara pa čak i nekih jezikoslovaca, koje su oni naveli rukovodeći se vjerozakonskim uslovima. Premda se neki od ovih uslova ne utiču na ostvarenje leksičkog značenja riječi, ipak, uzimajući u obzir uslove koji se navode u predajama i islamskim pravnim izvorima, treba znati da oni utiču na pravosnažnost vjerozakonskih propisa. Sada vam skrećemo pažnju na ajete i predaje koji se odnose na ovu temu.