U drugoj predaji od Imama Alija, mir neka je s njim, stoji:
سُوءُ الظَّنِّ بِالْمُحْسِنِ شَرُّ الإِثْمِ وَ أَقْبَحُ الظُّلْمِ.
“Ružno mišljenje o dobročinitelju grijeh je najgori i nasilje najružnije.”[1]
Ukratko, ružno mišljenje povlači za sobom brojne ružne posljedice od kojih vjernike odvraćaju Kur'an Časni i Imami iz Poslanikovog roda, na isti način kao što Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
اطْرَحُوا سُوءَ الظَّنِّ بَيْنَكُمْ فَإِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَ جَلَّ نَهَى عَنْ ذَلِكَ.
“Odagnajte ružno mišljenje međusobno, jer Bog Uzvišeni ga je zabranio.”[2]
Napomena
U ovom dijelu rasprave neophodno je podsjetiti na dvije stvari:
Prvo, iz navedenih ajeta i predaja lahko se da zaključiti da je ružno mišljenje – u slučaju da dospije do razine uvjerenja srca i povođenja djelovanjem – zabranjeno, a kako ružne misli ne bi dospjele do razine uvjerenja srca, naloženo je da se ne obraća pažnja na ružne slike i misli koje se ponekad javljaju u čovjekovom umu. Tako Kur'an Časni, premda samo neke od misli smatra grijehom, ipak kaže:
اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ
“…klonite se pomisli mnogih…” (El-Hudžurat, 12)
Iz tog razloga je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:
إِيَّاكُمْ وَ الظَّنَّ فَإِنَّ الظَّنَّ أَكْذَبُ الْحَدِيثِ.
“Klonite se pomisli, jer pomisao je, uistinu, vijest najlažnija.”[3]
To je stoga što loše mišljenje izvire iz nečistote duše, a onaj ko je obdaren čistom prirodom neće nikoga osramotiti svojom pomišlju, niti će na temelju pretpostavke, pomisli ili pod pukim izgovorom da je od nekoga čuo da je taj i taj počinio kakav prijestup, pogaziti ugled i čast te osobe; a mi vjerujemo da je Bog Sveznadar svega skrivenog i da je svjestan šta je u nutrinama svih živih stvorenja te da zna kakve su namjere svih ljudi:
يَعْلَمُ خَائِنَةَ الْأَعْيُنِ وَمَا تُخْفِى الصُّدُورُ
“On zna za poglede vjerolomne, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu'min, 19)
U tom smislu, potrebno je provjeriti istinitost riječi nepovjerljivih osoba kada govore o drugim ljudima, jer često onaj ko o nekom drugom ima ružno mišljenje, pa nam ga iznese, zarad nekih ličnih ciljeva i neprijateljstva nastoji poniziti ličnost te osobe (a to ponižavanje gore je od ubijanja tog čovjeka), ne bi li – zahvaljujući tome – umanjio njegov značaj i ugled u društvu. Zato Kur'an kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَأٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَى مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ
“O vi koji vjernici postadoste, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, kako ne biste u neznanju nekome zlo nanijeli, pa se zbog toga djela svoga kajali.” (El-Hudžurat, 6)
Dakle, ne povodite se za svim što ste čuli, pomislili ili pretpostavili, prije nego li sve pomno provjerite i razmotrite, jer mnogo je smutnji, neprijateljstava i predrasuda koje su nastale upravo na taj način, a tek kasnije bi se ispostavilo da su bile neutemeljene te da će se za njih na Sudnjem danu morati odgovarati.
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
سُوءُ الظَّنِّ يُفْسِدُ الْأمُورَ وِ يَبْعَثُ عَلَى الشُّرُورِ.
“Zla pomisao upropaštava poslove i potiče na činjenje grijeha.”[4]
Sve dok se čovjek ne osvjedoči u nečije ružno postupanje i ponašanje, o toj osobi ne smije loše ni pomisliti, jer sama pretpostavka, pomisao ili činjenica da smo nešto čuli ne može biti mjerilo na osnovu kojeg ćemo odrediti ko je dobar, a ko loš, budući da su mnoge stvari koje čovjek čuje bez ikakve osnove i dokaza.
Imam Bakir kaže:
سُئِلَ أَمِيرُ الْمُؤْمِنِينَ، عليه السلام، كَمْ بَيْنَ الْحَقِّ وَ الْبَاطِلِ فَقَالَ أَرْبَعُ أَصَابِعَ وَ وَضَعَ أَمِيرُ الْمُؤْمِنِينَ يَدَهُ عَلَى أُذُنِهِ وَ عَيْنَيْهِ فَقَالَ مَا رَأَتْهُ عَيْنَاكَ فَهُوَ الْحَقُّ وَ مَا سَمِعَتْهُ أُذُنَاكَ فَأَكْثَرُهُ بَاطِلٌ.
“Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, bijaše upitan: ‘Koliko je između istine i laži?’, pa on reče: ‘Četiri prsta’, te stavi svoju ruku između uha i očiju, a zatim dodade: ‘Šta očima vidiš – to je istina, a šta ušima čuješ – to je uglavnom laž.’”[5]
Druga stvar koju je potrebno napomenuti jeste činjenica da, bez imalo dvojenja, ljudi u svom međusobnom saobraćanju trebaju imati lijepo mišljenje jedni o drugima, jer ukoliko ne bi bilo tog lijepog mišljenja i uzajamnog povjerenja, društveni život bio bi nemoguć. U takvim prilikama ljudima bi bilo izuzetno teško nastaviti bilo kakvu djelatnost i saradnju, zato što u društvenoj zajednici u kojoj ljudi nemaju povjerenja jedni u druge nije moguće ni izgraditi dobre i čvrste odnose između njenih članova.
Jedna veoma važna stavka u razlučivanju slučajeva
Naravno, ne smije se zaboraviti da je ispravno imati lijepo mišljenje tek u uslovima kada u društvu vlada ćudoređe, a ne nemoral. Međutim, u društvu u kojem je većina njegovih članova moralno iskvarena – odnosno, u kojem vlada nemoral – lijepo mišljenje i tumačenje ispravnim je neprikladno. U takvim društvima sve treba posmatrati kroz prizmu lošeg mišljenja, a ako bez valjanog i prihvatljivog dokaza budemo opravdavali i ispravnim smatrali postupke ljudi u takvoj sredini, sami sebe ćemo dovesti u zabludu. U pogledu ovog pitanja od Zapovjednika pravovjernih Alija i Imama Hadija prenose se sljedeće riječi:
إِذَا اسْتَوْلَى الصَّلَاحُ عَلَى الزَّمَانِ وَ أَهْلِهِ ثُمَّ أَسَاءَ رَجُلٌ الظَّنَّ بِرَجُلٍ لَمْ تَظْهَرْ مِنْهُ حوبةٌ فَقَدْ ظَلَمَ وَ إِذَا اسْتَوْلَى الْفَسَادُ عَلَى الزَّمَانِ وَ أَهْلِهِ فَأَحْسَنَ الرَّجُلُ الظَّنَّ بِرَجُلٍ فَقَدْ غَرَّرَ.
“Kada ćudoređe zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek pomisli zlo o nekome bez jasnog grijeha njegova, uistinu će nasilje počiniti; a kada pokvarenost zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek o nekome lijepo pomisli, uistinu će se prevariti.”[6]
Od Imama Hadija, mir neka je s njim, također se prenosi i sljedeća predaja:
إِذَا كَانَ زَمَانٌ الْعَدْلُ فِيهِ أَغْلَبُ مِنَ الْجَوْرِ فَحَرَامٌ أَنْ تَظُنَّ بِأَحَدٍ سُوءاً حَتَّى يعْلَمَ ذَلِكَ مِنْهُ وَ إِذَا كَانَ زَمَانٌ الْجَوْرُ فِيهِ أَغْلَبُ مِنَ الْعَدْلِ فَلَيْسَ لِأَحَدٍ أَنْ يَظُنَّ بِأَحَدٍ خَيْراً حَتَّى يَبْدُوَ ذَلِكَ مِنْهُ.
“Kada nastupi vrijeme u kojem će pravda nadvladati nepravdu zabranjeno će biti da o nekome loše pomisliš, sve dok se o toj osobi ne sazna osnova za to, a kada nastupi vrijeme u kojem će nepravda nadvladati pravdu, niko ne smije ni o kome lijepo pomisliti, sve dok se kod te osobe ne pokaže osnova za to.”[7]
Svakako, treba imati na umu činjenicu da je lahkovjerno bez ikakve osnove lijepo misliti o drugima u vrijeme kada pokvarenost nadvlada ćudoređe, ali da, isto tako, nije ispravno neosnovano misliti o drugima loše. Drugim riječima, u ovakvim prilikama kako god se bez ikakvog dokaza ne može vjerovati drugima, tako se nikoga ne može ni osuditi na temelju puke pomisli i pretpostavke, jer u Kur'anu stoji:
إِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِى مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا
“…zaista pretpostavka istini nimalo ne koristi.” (En-Nedžm, 28)
Prema tome, u ovakvim slučajevima treba biti oprezan u oba pravca: kako na razini prosuđivanja, tako i na razini pouzdavanja u ljude. Sve u svemu, prije pažljive provjere i razmatranja ne smiju se preduzimati nikakvi koraci.
Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:
لَيْسَ مِنَ الْعَدْلِ الْقَضَاءُ عَلَى الثِّقَة بِالظَّنِّ.
“Nije pravedno prosuđivati pouzdanost na temelju pomisli.”[8]
[1] Isto, br. 5573, str. 227.
[2] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 194.
[3] Sunen Tirmizi, sv. 4, poglavlje 56, hadis 1988, str. 356; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 331; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 545. Ista predaja prenosi se i u Biharu-l-envar (Bejrut, sv. 72, str. 195), uz neznatne razlike.
[4] Fihrist-e mouzu'i-je Gurer, br. 5575, str. 227.
[5] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 196.
[6] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 114.
[7] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 197.
[8] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 211.