3. Traženje stava islamskog vjerozakona u vezi s nekim pitanjima
Jedan od primjera kada je ogovaranje dopušteno je i traženje stava islamskog prava u vezi s nekim pitanjima, u smislu da čovjek nekad biva primoran da prilikom raspitivanja za islamski pravni propis izloži predmet spora, gdje je moguće da će navesti također ime jedne ili više osoba koje su upletene u cijeli slučaj, a kojima nije drago da ih se spomene. U takvim primjerima, ukoliko se radi o životno važnom pitanju, ogovaranje je dopušteno. Naprimjer, čovjek saopći islamskom pravniku kako su mu – prilikom neke saradnje u poslu – otac, ili brat, ili neko treći učinili nepravdu, pogazivši njegovo pravo, a potom od njega zatraži stručno mišljenje o tome da li je stav koji je on zauzeo u tom slučaju ispravan te da li on protiv njih može proslijediti žalbu sudu, zahtijevajući pri tome da ga se uputi i da mu se objasni šta i kako može preduzeti u vezi s tim slučajem, kako bi u okviru svojih prava načinio određene korake, odnosno, kako ne bi, ne daj Bože, tražeći ispunjenje svoga prava, prešao granice vjerozakona i bez ikakve osnove ukaljao njihov obraz. Razlog usljed kojeg je tu potrebno navesti ime osobe ili osoba je potreba da cijeli slučaj bude u potpunosti predočen islamskom pravniku, kako bi on bio u stanju ponuditi odgovarajući odgovor. Međutim, ako navođenje imena osoba ne utiče na samo objašnjavanje slučaja, onda nije ni dopušteno imenovati ih.
Prema tome, u ovakvim primjerima treba se, koliko god je moguće, zadovoljiti naznakama i govorom u prenesenom smislu, kako ne bi bilo izgovoreno ime određene osobe, a u prepričavanju samog slučaja treba se zadovoljiti navođenjem tek najneophodnijih činjenica. Naprimjer, čovjek islamskog pravnika upita: Šta mislite o slučaju kada nekom čovjeku njegov otac ili brat učine nepravdu? Međutim, ako ne bude bilo drugog načina, osim da se navede o kome se zapravo radi, onda se takva vrsta ogovaranja ne smatra grijehom.
(nastavlja se…)
