Riječ džebr (predestinacija) u terminologiji nauke o sljedbama i pravcima znači negiranje voljnog djelač ovjeka i pripisivanje svih djela Bogu. Šahrestani kada govori o ovoj temi drži stanovište da džebrija, tj. pristalica vjerovanja u predestinaciju ima nekoliko vrsta, među kojima su čiste džebrije i umjerene džebrije. Prva grupa ne vjeruje da čovjeku pripada bilo kakva vrstu moći i djelovanja i sva čovjekova djela pripisuju Bogu. Druga grupa tvrdi da čovjek ima određenu moć, ali njegovu moć ne smatraju učinkovitom u njegovim djelima.[1]
Kao što je već rečeno, vjerovanje u predestinaciju bilo je aktualno i prije islama i čak su neki mnogobošci u Meki imali ovakva uvjerenja. Međutim, nije potpuno jasno kada su ovakva vjerovanja istaknuta među muslimanima. Postoji poslanica Ibn Abbasa u kojoj se on obraća džebrijama Šama. Prema ovoj poslanici u vrijeme Vjerovjesnikovih ashaba jedna skupina je vjerovala u predestinaciju (džebr). Slična poslanica od Hasana Basrija izvještava da on džebrijama naziva stanovnike Basre.[2] Prema ovome, u prvom hidžretskom stoljeću u Iraku i Šamu postoje skupine sa vjerovanjima u teoriju predestinacije.
Kazi Abdu-l-Džebbar prenosi od svog učitelja Ebu Alija Džubbaija da je prva osoba koja je istaknula vjerovanje u predestinaciju bio Muavija.[3]
U knjigama koje govore o sljedbama i pravcima prva sljedba koja je nazvana džebrije su murdžije džebrije. Mnoge osobe su nazivane murdžije džebrije, ali nam nisu dostupni izvještaji o njihovim kelamskim stavovima i vjerovanjima. Jedina važna i istaknuta osoba o čijem vjerovanju pouzdano znamo i onaj ko je vjerovao u odgađanje (irdža) i predestinaciju (džebr) bio je Džahmi ibn Safvan. Zato se ova skupina murdžija naziva džehmijama.[4] Naravno, moguće je da neke murdžije džebrije o čijem vjerovanju nemamo pouzdanih izvještaja nisu prihvatale druga vjerovanja džehmija, osim vjerovanja u odgađanje (irdža) i predestinaciju (džebr).
Šahrestani u raspravi o džebrijama koje nisu džehmije ističe, također, nedždžarije i zararije, ali sa proučavanjem vjerovanja Nedždžara i Zarara postat će jasno da su oni pripisivali čovjeku određenu moć. Prema ovome, ako su oni džebrije, onda su umjerene džebrijje, upravo kao što ćemo nakon proučavanja vjerovanja ešarija ustanoviti da su ešarije, također, u tom pogledu slične. Dakle, jedina skupina koja se može predstaviti kao čiste i prave džebrije su džehmije.
Džehmije su sljedbenici Džehma ibn Sa Safvana Samarkandija (umro 128. godine po Hidžri). Džehm je bio učenik Dža'da ibn Dirhema (umro 124. h. godine) i izgleda da je mnoga svoja vjerovanja, pa i vjerovanje u predestinaciju preuzeo od njega. Smatra se također da je Dža'd ibn Dirhem svoja vjerovanja preuzeo od jednog jevreja. Neki su Dža'da smatrali onim ko je izgubio put i bezbožnikom koji je zbog svojih nevjerničkih stavova bio progonjen od Emevija i na koncu je uhapšen od strane Halida ibn Abdullaha El-Kasrija i na blagdan Kurbanskog bajrama kao kurbanu mu je odsječena glava.[5] Postoji drugi izvještaj prema kojem je Dža'd učestvovao u ustanku Jezida ibn Mehleba Ezdija protiv Jezida ibn Abdu-l-Melika Emevija.[6] Prema ovom izvještaju postoji mogućnost da je Dža'dovo ubistvo bilo politički motivirano.
Džehm ibn Safvan je, također, učestvovao u ustanku Harisa ibn Surejdža protiv Nasra ibn Sajjara, upravitelja Horasana i ubijen je od strane Salema ibn Ahvaza Mazanija u Mervu. Izgleda da se njegovo ubistvo desilo iz istog razloga, a ne zbog vjerskih uvjerenja. Nakon ovog uvoda potrebno je da proučimo Džehmova vjerovanja i misaona načela džehmija.
1. Odgađanje (irdža). Vjerovanje je samo spoznaja Boga, a nevjerovanje je samo neznanje o Njemu. Onaj koji spozna Boga, ali jezikom i riječima negira Boga nije nevjernik. Prema tome, priznanje i djela su izvan vjerovanja i slijede nakon vjerovanja. Ovo vjerovanje je upravo vjerovanje u odgađanje (irdža).
2. Predestinacija (džebr). Šahrestani ovako opisuje njegovo vjerovanje o predestinaciji: „Čovjek ništa ne može i u svojim djelima je prisiljen. On nema moć, volju i slobodu izbora. Upravo kao što je Bog stvorio neke stvari u neživim tvarima, On u čovjeku također stvara neka djela i pripisivanje djela čovjeku je kao pripisivanje djela biljkama, figurativno, kao kada kažemo: ‘drvo je dalo plod’, ‘voda je protekla’, ‘kamen se pokrenuo’ i ‘Sunce je izašlo i zašlo’. S druge strane, nagrada i kazna su, kao i sama djela, predestinirane, kao što je, također, obaveza predestinirana.“
3. Negiranje Božijih svojstava. Boga se ne može opisati svojstvom kojim se mogu opisati stvorenja. Dakle, ne može se Boga nazvati biće, stvar, znalac, živi. Boga se jedino može opisati svojstvima koja su isključivo Božija, kao što su Moćni, Onaj Koji djeluje i Stvoritelj.
4. Stvorenost Kur'ana. Govor Božiji je nastalo, a nije bespočetan. Prema tome, Kur'an koji je govor Božija je nastao i stvoren.
5. Nastalost Božijeg znanja u vremenu. Božije znanje o nastalim i stvorenim pojavama je nastalo.
6. Negiranje viđenja Boga. Boga se ne može vidjeti, čak ni na Sudnjem Danu.
7. Nestanak Dženeta i Džehenema. Nakon što stanovnici dženeta i džehenema budu ušli u dženet ili džehenem i budu iskusili nagradu i kaznu dženet i džehenem će nestati.[7]
Sažetak
1. Džebrije se dijele na dvije skupine: čiste (prave) džebrije i umjerene džebrije. Prva skupina smatra da čovjek nema nikakvu moć i sve pripisuje Bogu, dok druga skupina tvrdi da čovjek ima neku moć, ali je ne smatraju učinkovitom u djelovanju.
2. Nije jasno kada je vjerovanje u predestinaciju (džebr) postalo aktualno među muslimanima, ali se u prvom hidžretskom stoljeću pronalaze skupine koje se zovu džebrije. Jedina osoba o čijem vjerovanju u irdža (odgađanje ) i džebr (predestinaciju) imamo pouzdano saznanje je Džehm ibn Safvan, a džehmije su upravo ona skupina koja se smatra pravim i čistim džebrijama.
3. Važna vjerovanja džehmija su:
a) Spoznavanje Boga je dovoljno za vjerovanje, a priznanje i djelovanje su izvan vjerovanja.
b) Čovjek je prisiljen i nema svoju volju niti mogućnost slobodnog izbora.
c) Boga se može opisati onim svojstvima kojima opisujemo stvorenja.
d) Božiji govor je nastao i stvoren.
e) Božije znanje o nastalim pojavama je nastalo.
f) Boga se ne može vidjeti, čak ni na Sudnjem Danu.
g) Dženet i Džehenem nisu vječni.
[1]El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 85.
[2]Vidjeti: Ibnu-l-Murtada, Tabekatu-l-mutezileti, str. 12; Ebu Zehre, Tarihu-l-mezahebi-l-islamijeti, str. 99.
[3]El-Mugni fi ebvabi-t-tevhidi ve-l-adli, Sv. osmi, str. 4.
[4]El-Firaku bejnu-l-firaki, str. 211.
[5]Vidjeti: El-Bidajetu ve-n-nihajetu, Sv. deveti, str. 350; Ibn Hadžer Askalani, Lisanu-l-mizan, Sv. drugi, str. 105.
[6]Tarihu Taberi, Sv. šesti, str. 591.
