(Prethodno: Stanje čežnje i bliskosti u ljubavi)
Drugi oblik čežnje i bliskosti u dovama Imama Zejnul-Abidina, mir s njim, nalazimo u sljedećoj dovi:
“Bože, povedi nas stazama koje dovode do Tebe! Naputi nas na najkraći put kojim ćemo do Tebe stići! Učini nam bliskim ono što je daleko i olakšaj nam ono što je teško i mukotrpno. Pridruži nas onim Svojim robovima koji Tebi žurno hrle i koji na Tvoja vrata neprestano kucaju – onima koji ti i noću i danju robuju, i koji drhte strahujući od Tebe; onima za koje si čistim učinio pojilišta i doveo ih do ostvarenja želja; onima čija si potraživanja učinio uspješnim, kojima si od Svoje dobrote ispunio potrebe; onima čije si nutrine ispunio ljubavlju prema Sebi; onima koje si napojio Svojim čistim napitkom, pa su Tvojom pomoći stigli do slasti razgovora s Tobom i od Tebe vrhunac svojih želja postigli, o Ti Koji se okrećeš prema onima koji se prema Tebi kreću, i još dobrotom i pažnjom na sve to im uzvraćaš. O Ti Koji si milostiv i blag čak i prema onima koji su na Tebe zaboravili, i brižan si i pažljiv kad ih Svojim vratima vučeš… Molim Te da me učiniš jednim od onih koji kod Tebe imaju najviše udjela i koji kod Tebe zauzimaju najviši položaj, i kojima pripade najveći dio Tvoje ljubavi, i koji imaju najbolji udio u Tvojoj spoznaji. Sve moje brige samo Tebi usmjerene su, sve moje želje samo Tebi zaputile su se. Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moje bdjenje i nesanica. Susret s Tobom radost je moja, a veza s Tobom krajnji je cilj moje duše. Moja čežnja samo Tebi pripada i ljubavlju prema Tebi ja sam zanesen. Tvoja naklonost jeste ljubav moja, zadovoljstvo Tvoje moja je želja, da Te vidim moja je potreba, a Tvoje okrilje moja je potražnja. Tvoja blizina vrhunac je mojih molbi, a šaputanje s Tobom za Mene je odmor i ugođaj. Samo kod Tebe lijek je za moju bolest, izlječenje moje tegobe i otklanjanje moje nesreće. Budi moj sudrug u samoći i pređi preko mog posrtaja, i budi Onaj Koji prašta moj grijeh, i mog pokajanja Primatelj. Odazovi se mojoj molbi i moju čast zaštiti, izbavi me iz siromaštva mog, i nemoj me od Sebe odbaciti, i nemoj me od Sebe udaljiti. O moje obilje i moj Džennetu, o moj Dunjaluče i Ahiretu!”[1]
Ovo je odlomak jednog od najljepših šaputanja Allahu, veličanstveni književni primjerak dove, jedan od bisera u moru riječi članova Poslanikove porodice izrečenih u dovi, u poniznom obraćanju Allahu, u izražavanju ljubavi prema Njemu; riječi koje su potekle iz srca obuzetog plamenom ljubavi prema Allahu, iz srca koje žudi za susretom s Njim. One zavređuju da se zastane nad njima te razmisli o njihovim sadržajima. Mi ćemo se, pak, ograničiti na to da letimično ukažemo na neke slike i misli koje predstavljaju božansku ljubav, a kojima obiluje ovo došaptavanje.
Na samom početku, Zejnul-Abidin od Allaha moli da ga uzme i povede putevima koji Njemu vode i to bi bila srž i smisao ove dove, ono najveće što se u njoj traži.
Imam u ovoj dovi ne traži niti Ovaj niti Onaj svijet, premda je ovakva vrsta traženja vjerom dozvoljena i propisana, i Allah je voli. Međutim, on traži Božiju blizinu, susret i okrilje, na mjestu iskrenosti kod Njega s poslanicima, šehidima, svjedocima Istine, te tako kaže: “Bože, povedi nas stazama koje Tebi vode!” Imam ne kaže: “stazi koja Tebi vodi”, u obliku jednine, već kaže: “Stazama koje Tebi vode”, u obliku množine. To je stoga što je sirat – put do Boga samo jedan, nema ih više. Uzvišeni Allah u Kur'anu je spomenuo samo jedan sirat, kad je rekao:
“Uputi nas na Pravi put (sirat). Put (sirat) onih kojima si Ti Svoju blagodat darovao, a ne na put onih na koje si Se rasrdio i koji su zalutali!” (El-Fatiha, 6–7)
I kad je rekao:
“Allah vodi onog koga On hoće na Ispravan put (sirat).” (El-Bekare, 213)
I kad je rekao
“I On ih vodi ka Pravom putu (sirat).” (El-Ma'ide, 16)
I kad je rekao:
“I Mi smo ih odabrali i na Pravi put (sirat) ih izveli.” (El-En‘am, 87)
Što se tiče sebila, (izbaciti) koji je izraz za stazu, on se pojavljuje u Kur'anu u množini mnogo puta, i to u kontekstu istine i u kontekstu zablude.
Uzvišeni kaže:
“Allah njime vodi onog ko slijedi Njegovo zadovoljstvo putevima (subul) spasa.” (El-Ma'ide, 16)
“I ne slijedite razne puteve (subul), pa da se s Njegovog puta raziđete!” (El-En‘am, 153)
“A zašto se mi ne bismo na Allaha oslonili kada nas je On uputio putevima (subul) našim?!” (Ibrahim, 12)
“A one koji se budu borili u ime Nas mi ćemo uputiti Našim putevima. A Allah je na strani dobročinitelja!” (El-‘Ankebut, 69)
Allah je ljudima načinio mnoge staze do Njega. Poznata je uzrečica kod učenjaka da “puteljaka ka Allahu ima onoliko koliko ima i stvorenja”. Sve ove staze (subul) i puteljci (turuk) idu linijom Pravog puta (sirat mustekim). Međutim, Allah je svakom čovjeku dao i omogućio neki puteljak spoznaje svog Gospodara, odnosno to da se njime zaputi, tako da postoje ljudi koji su se zaputili stazom znanja i razuma, a ima i onih koji su krenuli stazom srca i duše. Postoje ljudi koji Allaha spoznaju kroz trgovinu i saradnju s Njim. A jedna od najboljih staza jeste ta da čovjek spozna Allaha kroz neposredan suodnos s Njim i kroz davanje i uzimanje. Uzvišeni kaže:
“O vjernici, hoćete li da vas uputim na trgovinu koja će vas spasiti bolne kazne!” (Es-Saff, 10)
I kaže:
“Ima ljudi koji sebe žrtvuju da bi Allahovo zadovoljstvo zadobili. A Allah je blag prema robovima Svojim!” (El-Bekare, 207)
Zejnul-Abidin, mir s njim, na ovom mjestu od Allaha traži da ga povede stazama koje vode do Njega. Ne samo jednom stazom. Jer, kad god se čovjek ka Allahu usmjeri iz više pravaca i s više staza, njegovo stizanje na odredište – u Božiju blizinu i okrilje – time je pouzdanije, snažnije i izraženije.
Zatim Ga moli da ga priključi onim Njegovim dobrim robovima koji hrle Allahu i koji noći i dane svijaju u pokornosti Allahu i u vršenju bogougodnih činova (ibadeta).
Put do Allaha tegoban je i mukotrpan, a Kur'an ga označava metaforom “trnoviti put” (zate ševke). Mnogi su krenuli ovim putem iskreno i odlučno, a zatim su se na samom putu spotakli.
Zejnul-Abidin, mir s njim, moli Allaha da mu približi ono što je daleko i da mu olakša ono što je teško na ovom teškom putu, i da ga pridruži dobrima koji su ga na tom putu pretekli uz činjenicu da je on “predvodnik dobrih”. Ali, to je zato što družba dobrih i evlija na trnovitom putu čini srca svih još čvršćim i povećava im odlučnost da nastave svoje putovanje.
Putovanje ka Allahu teško je, pa kad se na ovaj put zaputi skupina dobrih ljudi koji se međusobno drže i oporučuju jedni drugima istinu i strpljenje (…), tad kročenje po trnovitom putu biva lakše.
Imam Ali ibn Husejn Zejnul-Abidin, mir s njim, o prirodi ovog teškog i dugog putovanja, o traženju blizine i olakšanja te o pridruživanju s dobrima na ovom putu kaže:
“I uputi nas najkraćim putem kojim ćemo do Tebe stići. Učini nam bliskim ono što je daleko i olakšaj nam ono što je teško i mukotrpno. Pridruži nas onim Svojim robovima koji Tebi hrle, i koji na Tvoja vrata neprestano kucaju; onima koji Ti i noću i danju robuju!”
(Nastavak: Napici srca i njegova rosa)
[1] Biharu-l-envar, 94/148.
