Ćudoredne odlike odgoja

Poticanje na ljubav i brižljivost prema djeci

1. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Onom ko poljubi svoje dijete, Bog Svevišnji će upisati dobro djelo; onom ko mu olakša, Bog će olakšati na Dan stajanja; onaj koji ga poduči Kur'anu, biće pozvan s roditeljima i oni će biti obučeni u haljine od čijeg će svjetla blistati lica stanovnika Dženneta.“[1]

2. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Onom čije dijete zaplače pa mu on bude udovoljavao dok ga ne utješi, Bog Svevišnji će davati od Dženneta sve dok se on ne zadovolji.“[2]

Postupak Vjerovjesnika u brižljivosti prema djeci i njihovom poštivanju

3. U zbirci Musned Ibn Hanbela se prenosi od Velida ibn Ukba: „Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., oslobodio Mekku stanovnici njezini su mu dolazili sa svojom djecom pa ih je on milovao po glavi i molio za njih.“[3]

4. U zbirci Sahih Muslima se prenosi od Amra ibn Seida, a on je prenio od Enesa: „Nisam vidio da je iko bio od Allahova Poslanika, s.a.v.a., milostiviji porodici.“ Još je Enes rekao: „Ibrahim (Poslanikov sin) je bio dat na dojenje u medinsku porodicu pa bi on, a i mi s njim, krenuo i ušao u njihovu kuću, koja je bila dimljena miomirisom, a njegova dojilja bijaše robinja, uzeo bi ga (Ibrahima) i poljubio, a zatim bi se vratio.“[4]

5. U zbirci Sahih Muslima se prenosi od Abdullaha ibn Džafera: „Kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.a., vratio s putovanja susretao bi se s djecom svoje porodice.“[5]

Pozdravljanje djece

6. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Pet ne napuštam dok sam živ: …pozdravljanje djece, tako da to bude postupanje (sunnet) nakon mene.“[6]

7. U zbirci Sahih Ibn Hibbana se prenosi od Enesa da Vjerovjesnik, s.a.v.a., „posjećivaše ensarije, pozdravljaše njihovu djecu i milovaše ih po glavi.“[7]

Osuda odsustva ljubavi prema djeci

8. U djelu El-Edebu-l-mufred se prenosi od Ebu Hurejra: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., je poljubio Hasana, sina Alijina, mir s njim, a kod njega je sjedio Akra ibn Habis et-Tejmi, koji je rekao: ‘Ja imam desetero djece i nisam nikad nijedno od njih poljubio!’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., ga je pogledao, a onda rekao: ‘Onaj ko nije milostiv, neće priskrbiti milost!'“[8]

9. Imam Sadik, mir s njim, prenosi: „Jedan čovjek je došao Vjerovjesniku, s.a.v.a., i rekao: ‘Ja nikada nisam poljubio dijete!’ I kada je otišao, Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Ja držim da će onaj čovjek biti među stanovnicima Vatre.'“[9]

Razmjere ljubavi prema djeci

10. Kur'an: “O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne odvrate od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.”[10]

11. Allahov Poslanik, s.a.v.a., savjetujući Ibn Mesuda, rekao je: „O sine Mesudov, nemoj nipošto da te samilost prema porodici i djeci odvede u grijeh i u zabranjeno, jer Bog Svevišnji kaže: Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.“[11]

Jednako postupanje prema djeci

12. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Izjednačavajte vašu djecu pri darivanju, a kada bih ja nekom davao prednost, dao bih sigurno prednost ženama!“[12]

13. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Uistinu, Bog Svevišnji voli da jednako postupate prema vašoj djeci, čak i u poljupcima.“[13]

14. Imam Ali, mir s njim, je prenio: „Vjerovjesnik, s.a.v.a., je vidio nekog čovjeka koji je imao dvoje djece pa je jedno poljubio, a drugo nije. Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu je rekao: ‘Zašto ne postupaš s njima jednako?'“[14]

Rasprava o primjeni načela pravednosti u postupanju sa djecom

U važnu odgojnu temu spada roditeljsko nastojanje na pravednosti u ljubavi prema djeci i njihovom životnom zbrinjavanju. Ovo pitanje je moguće posmatrati u dvije razine: šerijatsko-pravnoj i zakonsko-odgojnoj.

Ovdje će se razmatrati pravedno postupanje prema djeci u drugoj razini.

Primjena načela pravednosti u postupanju s djecom ostavlja važne odgojne posljedice, među kojima su i slijedeće:

1) Djeca će sa svoje strane postupati nježno sa svojim roditeljima, čineći im dobro i poštujući njihova prava.

2) Roditelji, sa svoje strane, neće prelaziti granice pravednosti u postupanju s djecom.

3) Primjenjivanje načela pravednosti u postupanju prema djeci sprječava njihovu međusobnu zavist i mržnju.

4) Najvažnije od svega je da će se dijete od samog početka života odgajati u duhu pravednosti, što će ga pripraviti za pravedno postupanje prema porodici i pripremiti tlo za osiguranje društvene pravde.

U suprotnom od toga, nedostatkom pravednosti i pravljenjem razlike među djecom roditelji ne samo da im uskraćuju ljubav nego i budućnost djece izlažu opasnostima. Zato učenjaci koji su dobro upućeni u odgoj i obrazovanje u ovom savremenom dobu smatraju neophodnim strogo pridržavanje načela pravednosti u postupanju s djecom u cilju odgoja ispravnih pojedinaca.

U islamskom učenju je još prije četrnaest stoljeća ovoj temi pridavana primjerena pažnja. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je savjetovao muslimanima da primjenjuju pravednost ne samo u obezbjeđenju jednakih mogućnosti nego čak i u ljubljenju djece.

Naravno, pravedan postupak ne znači jednost postupanja, jer u mnoštvu slučajeva pravednost zahtijeva da otac na neku djecu troši više, imajući u vidu različitost darova i sposobnosti, ili usljed bolesti i slično, ali to ne znači odsustvo pravednosti. U takvim slučajevima otac je dužan o takvom svom postupku upoznati ostalu djecu.

Ispunjavanje obećanja

15. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Volite djecu i budite im milostivi; kada im nešto obećate, ispunite, jer ona ne znaju za drugo, osim da ih vi opskrbljujete.“[15]

16. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Kada neko od vas da obećanje svome djetetu, neka ga ispuni!“[16]

Razveseljavanje

17. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „U Džennetu ima kuća koja se naziva Kuća radosti, u koju neće ući, osim onaj ko je obradovao djecu.“[17]

18. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Onome ko izdržava siroče dok ne postigne neovisnost, Bog Svevišnji je za to odredio Džennet, kao što je onome ko jede imetak siročeta odredio Džehennemsku vatru.“[18]

Značaj izvršenja obećanja u odgajanju djeteta

U postupanju s roditeljima dijete se, nakon ulaska u razdoblje shvaćanja, susreće s nekim obećanjima. Ta obećanja budu ili ne budu ispunjena. U islamskom učenju tome se pridaje velik značaj. Navodi se sigurna preporuka izvršenja datog obećanja koja se može razjasniti i raščlaniti u više vidova:

Prvi vid se odnosi na moralnu stranu pitanja. Neizvršenje datog obećanja je pokuđeno ponašanje. To se potvrđuje na svakom mjestu i u odnosu na svaku osobu. Dijete je jedna od tih potvrda.

Drugi vid se ogleda u lošoj odgojnoj naravi djeteta. Iako je vjerozakon uopćio zabranu kršenja obećanja, kada je riječ o djetetu to ima posebnu važnost, s obzirom na životne okolnosti u kojim se nalazi, posebne one odgojne. Dijete oponaša postupak drugih, a naročito roditelja. To oponašanje ostavlja dubok trag na njegovu ličnost, tako da njegovo popravljanje postaje neostvarivo ili do krajnje granice teško.

Treći vid je njegov nepovoljan uticaj na vezu djeteta s Bogom u budućnosti. Neka proučavanja su pokazala da vrsta veze djeteta s Bogom Svevišnjim podliježe uticaju načina povezanosti roditelja s djetetom. Prije nego što se dijete upozna s pojmom „Bog“, ono roditelje, a posebno oca, smatra svojim gospodarom, koji upravlja njime. Drukčije rečeno, ono njemu pridaje Božansku ulogu (dijete smatra svoje roditelje čistim od svake slabosti i nedostatka, koji imaju sva savršenstva i vrline; ono ne može zamisliti da njima išta nedostaje).

Zato, ako roditelji ne ispune obećanja koja su dali djetetu, ono će iznevjeravanje tih obećanja uopćiti do pojma božanstva i njegova veza s Bogom će u budućnosti poprimiti samo od sebe oblik nepovoljnog uticaja. Jedan časni hadis objašnjava tu činjenicu: „Oni ne znaju za drugo, osim da ih vi opskrbljujete.“

Pohvala dječijeg nestašluka

19. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Dječiji nestašluk u djetinjstvu je povećanje njegove pameti u njegovoj odrasloj dobi.“[19]

Dopuštenje dječije igre

20. Imam Zejnu-l-Abidin, mir s njim, je prenio: „Vjerovjesnik, s.a.v.a., je rekao Hasanu i Husejnu, mir s njima: ‘Sada ustanite i hrvite se!’, i oni su ustali i hrvali su se. Fatima, mir s njom, je bila izašla zarad nečeg pa je ušla i čula Vjerovjesnika, s.a.v.a., gdje govori: ‘Još, Hasane! Navali na Husejna! Obori ga!’ Ona mu je rekla: ‘Oče, kakvo čudo! Zar hrabriš jednog protiv drugog, zar starijeg hrabriš protiv mlađeg?!’ Odgovorio je: ‘Kćeri mila, zar nisi zadovoljna da ja kažem: ‘O Hasane, navali na Husejna i obori ga!’ A ovaj moj prijatelj, Džibril, govori: ‘O Husejne, navali na Hasana! Obori ga!'“[20]

21. U djelu El-Mu‘džemu-l-kebir se prenosi od Ebu Seida: „Husejn, mir s njim, je došao dok je Allahov Poslanik, s.a.v.a., klanjao pa mu se uhvatio za vrat; on je ustao s njim, uhvativši ga za ruku, koju je držao sve dok nije krenuo učiniti pregibanje u klanjanju (ruku’).“[21]

22. U zbirci Sunen Nesaija se prenosi od Abdullaha ibn Šeddada, koji je prenio od svoga oca: „Izašao nam je iz svoje sobe Allahov Poslanik, s.a.v.a., u jednom jacijskom klanjanju, noseći Hasana ili Husejna. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je stao ispred, spustio ga, a potom izgovorio: Bog je najveći! i počeo klanjati. Između dva rekata svoga klanjanja je učinio sedždu koju je oduljio. Moj otac je rekao: ‘Podigao sam glavu i ugledao tog dječaka na leđima Allahova Poslanika, s.a.v.a., dok on još bijaše na sedždi, pa sam se i ja vratio na sedždu. Kad je Allahov Poslanik, s.a.v.a., završio klanjanje, ljudi su upitali: ‘O Allahov Poslaniče, ti si između dva rekata svoga klanjanja učinio sedždu na kojoj si dugo ostao, tako da smo pomislili da se nešto dogodilo ili da ti je dolazila Objava.’ Odgovorio je: ‘Ništa od toga nije bilo, nego me moj sinčić uzjahao pa nisam želio da ga požurujem, sve dok nije uradio šta je želio.'“[22]

S djetetom se ponašati kao dijete i igrati se s njim

23. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Ko ima dijete neka se s njim ponaša kao dijete.“[23]

24. U zbirci Sahih Ibn Hibbana se prenosi od Ebu Hurejra: „Vjerovjesnik, s.a.v.a., bi isplazio jezik Husejnu, tako da je on kao dječak vidio njegovo crvenilo pa mu se smiješio. Ujejna ibn Bedr je rekao: ‘Zar on tako postupa jer, Boga mi, ja imam već odraslu djecu, a nikada ih nisam poljubio!’ Na to je Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao: ‘Onaj ko nije milostiv neće zaslužiti milost!'”[24]

25. U djelu El-Menakib Ibn Šehra Ašuba se prenosi od Ibn Mehada, a on je prenio od svoga oca: „Vjerovjesnik, s.a.v.a., kleknuo bi Hasanu i Husejnu pa bi ih nosio, posjedajući ih jednog naspram drugog i govoreći: ‘Krasna je deva vaša deva!'“[25]

Dječija radost

26. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Zaista, zemlja je dječija radost.“[26]

27. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Ja volim djecu za ovo petero: prvo, mnogo plaču; drugo, mažu se zemljom; treće, prepiru se bez zlobe; četvrto, ne čuvaju ništa za sutra; i peto, grade, a potom ruše.“[27]

Značaj igre u odrastanju djeteta

Igra se ubraja u najozbiljnije djelatnosti djeteta. U slučaju odraslih, igra predstavlja gubljenje vremena, besposlicu, nemarnost i slično, što priječi postizanje potpunosti i uzdizanja. A u slučaju djeteta igra je pogodno tlo odrastanja i pokazivanje nadarenosti, štaviše, to je razdoblje procvata i otvaranja njegovih darova upravo posredstvom igre. Zato predaje upućuju na zaključak da djeci treba dopustiti igru. Dijete koje pokazuje odlučnost u igri, kada odraste će biti oštroumno i strpljivo.

Vrijednost igre sa stanovišta psihologije

Svaka korisna igra kojom se dijete zanima ima izuzetno važne vrijednosti. S malo razmišljanja se mogu shvatiti njihova uloga i značaj u duševnom razvoju djeteta i njegove ličnosti.

1. Tjelesna vrijednost

Igre koje pokreću na djelatnost i kretanje imaju izuzetan značaj i vrijednost u upotpunjavanju mišićnog razvoja dječijeg tijela i vježbanja različitih dijelova tijela. Neka vrsta igre može također biti korisna kao način oslobađanja viška dječije snage. Ako ta suvišna snaga ne bude potrošena na ispravan način, nego bude nakupljena u tijelu djeteta kao prigušena, ona će učiniti da dijete pati od poremećaja, nervoze i da se loše ponaša.

2. Iscjeliteljska vrijednost

Igra pruža djetetu priliku da ispolji svoja osjećanja. Posredstvom igre ono izbacuje svoju prigušenu snagu. Svoja osjećanja ono može izraziti putem straha, boli, uznemirenosti, radosti i drugim načinima koje odabere, i u obliku postignuća kojima teži i na taj način, također, otkloni svoj unutrašnji nemir.

3. Odgojna vrijednost

Kroz igru se oblikuje istinska ličnost djeteta i dešavaju se promjene u njihovim duševnim posebnostima koje privlače pažnju. To je priprema za uzlet na viši stepen i pripremanje odgovarajućeg tla za razvoj djeteta. Otuda odgojne mogućnosti igre postaju jasne i priznate.

4. Društvena vrijednost

Posredstvom igre dijete uči kako će uspostaviti društvene odnose s nepoznatom osobom koja ne pripada njegovoj porodici i kako će rješavati teškoće i pitanja proistekle iz tih odnosa, i njima se društveno prilagoditi.

5. Obrazovna vrijednost

Posredstvom igre dijete se raznim pomagalima upoznaje s bojama, oblicima, veličinama, vrstama i predmetima, i sa značajem svega pobrojanog. Igra pomaže djetetu da upozna dolazeće obaveze s kojima živi, da ih razumijeva i rješava i, konačno, upravlja njima, te da razlučuje zbilju od svijeta mašte.

6. Duhovna vrijednost

Dijete kroz igru uči razlikovati dobro od lošeg. Ono shvata da, ako hoće da bude osoba prihvatljiva u igri, mora biti iskren, povjerljiv, usredsrijeđen, tragalac za istinom, ispravan, da vlada sobom i slično.

Igra roditelja s djecom

Uz roditeljsko dopuštenje djetetu da se igra, njihova igra zajedno s njim sama po sebi je druga važna tema. Kao važne zasade u životu djeteta, igra, s jedne, i roditelji, s druge strane, predstavljaju bitnu osnovu dječijeg života, budući da imaju kod njega posebno mjesto. Otud je vrlo značajno za dijete da roditelji uđu u njegov život. Tako igra s djetetom dobiva svoju važnost. Imajući u vidu činjenicu da su roditelji za dijete najvažnije ličnosti, njihova igra zajedno s njim vodi ka uvažavanju djeteta, jačanju njegova samopouzdanja i budi u njemu osjećanje lične vrijednosti i samopoštovanja.

Drugo značajno zapažanje jeste da se igra odraslih s djecom ne smatra pukom zabavom i grijehom nego je ona razumno i mudro postupanje, koje nimalo ne umanjuje njihov ugled.

---