Znakovi uzdržanosti od Ovoga svijeta

A – Izbjegavanje zabranjenog

1. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Kloni se zabranjenog bićeš uzdržan od Ovoga svijeta!“[1]

2. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Najuzdržaniji od Ovoga svijeta među ljudima je onaj ko izbjegava zabranjeno.“[2]

B – Skraćivanje nade

3. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Uzdržanost od Ovoga svijeta je skraćivanje nade, zahvala na svakoj blagodati i ustezanje od svega što je Bog zabranio.“[3]

C – Zadovoljstvo sudbinom

4. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Zadovolji se onim što je Bog dao – bićeš uzdržan od Ovoga svijeta!“[4]

5. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Najčasnija uzdržanost od Ovoga svijeta je da ti se srce smiri u onome čime si opskrbljen.“[5]

Rasprava o pojmu uzdržanost od Ovoga svijeta (zuhd)

Uzdržanost od Ovoga svijeta, značenjski

Jezički, riječ uzdržanost od Ovoga svijeta (ar. zuhd) upućuje na neznatnost i smanjivanje vrijednosti nečega. Budući da ovakvo poimanje uglavnom podrazumijeva odsustvo želje za nečim, ova riječ se, također, koristi u značenju onoga što je suprotno od želje.

Uzdržanost od Ovoga svijeta u Kur'anu Časnom i Hadisu

Samo na jednom mjestu riječ zuhd se javlja u Kur'anu Časnom, u suri Jusuf, mir s njim.

U Hadisu ova riječ se najčešće koristi u značenju „odsustva želje“, a vrlo rijetko u značenju „neznatnosti“.

Određenje uzdržanosti od Ovog svijeta

Odsustvo želje se dijeli nadvoje:

1. Naravsko odsustvo želja

Pod naravskim odsustvom želja se podrazumijeva da čovjek po svojoj naravi ne želi neke stvari kao što bolesnik ne želi hranu ni piće.

2. Odsustvo želje u srcu

Pod odsustvom želje u srcu se podrazumijeva da čovjekova duša ne želi neke stvari, iako čovjek po svojoj naravi voli te stvari i teži ka njima. On je poput bolesnika koji voli određenu hranu, ali – znajući da njezino uzimanje predstavlja opasnost za njegov život – on ne osjeća želju za njom; štaviše, njegovo srce se udaljava od nje.

Imajući u vidu prethodnu napomenu, može se reći da uzdržanost u islamskom vidokrugu ne znači prirodno odsustvo želje za Ovim svijetom, jer prirodno odsustvo želje za materijalnim užicima nije vrlina; naprotiv, to je bolest koju je potrebno liječiti. Uzdržanost, u islamskom vidokrugu je izraz za odsustvo želje u srcu za užicima koji čovjeku nanose štetu.

U širem objašnjenju ovog cilja može se reći da čovjek ponekad voli nešto, ali ga njegov razum od toga odvraća usljed štete koju to donosi pa se čovjek ustegne od toga, iako ga želja u srcu vuče njemu. Taj postupak se naziva strpljenjem, a onaj koji savladava svoju strast naziva se strpljivim.

Uzdržanost je na višem stepenu od strpljivosti jer je ona izraz za pobjedu odsustva želje u čovjekovom srcu za užicima štetnim srcu tako da prirodna želja bude stavljena pod njegovu vlast. Tada uzdržavaocu u njegovom ustezanju od štetnih užitaka nije potrebna strpljivost i borba, jer on u svom postojanju ne osjeća sklonost prema njima.

Vladar vjernika, mir s njime, ukazuje na ovu veliku vrlinu riječima:

„Kako je lijepo da čovjek ne želi ono šta ne treba!“

Kad čovjek dostigne ovaj visoki stepen, postaje uzdržani od Ovog svijeta (zahid), i tada ga ne zanima da li mu Ovaj svijet prilazi ili od njega odlazi: niti se raduje njegovom dolasku niti tuguje za njegovim odlaskom.

Objašnjavajući svojstvo uzdržanosti od Ovoga svijeta, Vladar vjernika, mir s njim, kaže:

„Sva uzdržanost je između ove dvije riječi u Kur'anu:

…Da ne biste tugovali za onim što vam promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dadne…”[6]

Bit onoga što je rečeno o objašnjenju uzdržanosti i njezinoj različitosti od strpljivosti sadržana je u iskazu Vladara vjernika, mir s njim:

„Ljudi su trovrsni: uzdržavani od Ovoga svijeta (zahid), onaj koji žudi za Ovim svijetom (ragib) i strpljivi (sabir).

Uzdržavani od Ovoga svijeta se ne raduje Ovome svijetu kad mu on dođe, niti tuguje za njim kada ga on mimoiđe.

Strpljivi ga želi svojim srcem, pa ako od njega nešto dobije, svoju strast od toga odbije, znajući za njegove loše posljedice.

A onaj koji žudi za Ovim svijetom ne vodi računa da li ga je dobio na dopušten ili na zabranjen način.“

Razlika između islamskog pojma uzdržanosti od Ovog svijeta i kršćanskog monaštva

Kakva je razlika između pojma uzdržanosti u islamskom vidokrugu i kršćanskog pojma monaštva? Zašto se u predajama i obavijestima monaštvo strogo zabranjuje?

Odgovori na ova pitanja glase:

Uzdržanost od Ovog svijeta u vidokrugu islamskog učenja nije isto što i kršćansko monaštvo, jer među njima je velika razlika.

Uzdržanost od Ovog svijeta u islamskom vidokrugu ne znači odsustvo želje za ovosvjetskim užicima i odvraćanje pažnje od njih općenito, nego znači odvraćanje pažnje od štetnih užitaka i odsustvo želje za njima.

Na drugoj strani, kršćansko monaštvo poziva ljude da izbjegavaju sve ovosvjetske užitke.

Drukčije kazano, u vidokrugu islamskog učenja ovosvjetski užici se dijele na korisne i štetne. Islamska uzdržanost se ne proteže na korisne užitke, a na to pozivaju i ljudski razum, i logika.

Sve predaje obuhvaćene naslovima Upozorenje na iskrivljavanje pojma uzdržanosti od Ovog svijeta i Zabrana monaštva i smatranja zabranjenim onoga što je Bog dopustio, navedena su zapravo u cilju ukazivanja na razliku između uzdržanosti od Ovog svijeta u vidokrugu islamskog učenja i kršćanskog monaštva.

---