O mudrostima koje se tiču nosa, grla i pluća u islamskoj medicini

O mudrostima koje se tiču nosa

1. Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Allah, dž.š., je dao da nosnice budu hladne, tako da ne ostane u glavi bilo šta, a da ga ne izbace.”[1]

2. Imam Ali, mir s njim: “Čudite se čovjeku: gleda sluzinom, govori komadom mesa, sluša koščicama i diše kroz šupljinu!”[2]

3. Imam Sadik, mir s njim: “Nosnice su odozdo tako da niz njih izlaze bolesti koje se ispuštaju iz mozga,[3] i da se uz njih penju mirisi,[4] a da su stvoreni odozgo ne bi niz njih izlazile bolesti niti bi se mogao osjetiti miris.”[5]

4. Imam Sadik, mir s njim: “Allah, dž.š., je stvorio vlažnost u dvije nosne šupljine, tako da se uz njih penje i niz njih spušta udisaj, i da se tako razluči lijep miris od ružnoga.”^[6]

5. Imam Sadik, mir s njim: “Allah, dž.š., je učinio nos hladnim i vlažnim, tako da ne ostavi u glavi bilo kakvu bolest, a da je ne izbaci, jer da nije tako mozak bi otežao i ucrvao bi se.”^[7]

O mudrostima koje se tiču grla

6. Imam Sadik, mir s njim – govoreći El-Mufaddalu ibn Omeru: “Dugo razmišljaj, o Mufaddale, o zvuku i govoru i izgledu njegovih organa kod čovjeka! Grlo je kao cijev za izlazak zvuka, a jezik i usne i zubi su za formiranje glasova i melodije, a zar ne vidiš da onaj kome su ispali zubi ne može da izgovori ‘s’, a onaj koji nema usne ne može da ispravno kaže ‘f” i onaj kome je ‘otežao’ jezik ne može pravilno da izgovori ‘r’? Najsličnija tome svemu je velika frula: grlo liči na cijev frule, a pluća liče na mješinu u koju se puše, tako da vazduh uđe, a mišići koji pritišću pluća kako bi izašao zvuk su poput prstiju koji pritišću mješinu tako da vazduh protiče kroz frulu, a usne i zubi koji preoblikuju zvuk u slova i melodije su poput prstiju koji se razlikuju na otvorima frule, pa oblikuju tonove. Iako mjesto nastajanja glasa upoređuju sa frulom, međutim, u stvarnosti bi trebalo frulu upoređivati sa mjestom nastanka glasa.

Već sam te obavijestio o tome kakvu vezu imaju organi sa melodičnošću u proizvodnji govora i izgovaranju slova, a u njima se nalaze mnoge druge koristi. Tako grlo usmjerava dašak prema plućima, pa odmara srce neprestanim disanjem koje ako bi se zaustavilo – čovjek bi zaista propao. Jezikom se kušaju okusi hrane – pa se tako one razlikuju i svaka od njih se raspoznaje: slatka od gorke, kisela od nekisele, slana od neslane, ispravna od pokvarene, i u tome je još i podsticaj na gutanje hrane i pića.

I zubi žvaću hranu, dok je se ne smekša[8] i ne olakša se njeno gutanje. Zubi su, također, potpora za dvije usne držeći ih i podupirući ih iz unutrašnjosti usta. Potvrda toga su labave i podvijene usne kod onoga kome su popadali njegovi zubi.

Usnama se pijucka tako da piće koje stiže do stomaka bude sa namjerom i mjerom, a nije tako da sva tečnost odjednom bude progutana, pa da uguši onoga koji pije, a niti da uznemiri unutrašnjost. Potom, usne su kao preklopljena vrata na ustima koja čovjek otvara kada želi i zatvara kada želi.

U ovome što smo opisali je objašnjenje da se svaki od ovih organa pojedinačno ponaša različito i da ima različite oblike koristi, kao što se neki alat koristi u mnogim poslovima, kao na primjer sjekira koja se koristi u stolarstvu i rezbarstvu i u drugim poslovima osim spomenutih…

O Mufaddale, ko je u grlu dao dva otvora? Jedan je za artikulaciju glasa i to je ždrijelo koje je povezano sa plućima, a drugi otvor je za hranu i to je jednjak koji je povezan sa želucem i koji u njega doprema hranu. I ko je stvorio na ždrijelu poklopac koji sprečava hranu da dopre do pluća i tako ubije čovjeka?

Ko je dao pluća za rashlađivanje srca – koje niti klone niti posustaje – tako da se vrelina ne zadržava u srcu, što bi moglo dovesti do propasti?”^[9]

O mudrostima koje se tiču pluća

7. Imam Sadik, mir s njim – govoreći indijskom doktoru: “Srce je kao šišarka jer stoji obrnuto, a vrh mu je učinjen preciznim da uđe između pluća i da ga ona svojom hladnoćom ohlade, tako da ne bi mozak izgorio od njegove vreline.

Pluća su stvorena u dva krila tako da srce uđe u prostor njihovog pritiska^[10], pa da ga ona ohlade svojim pokretima.”^[11]

8. Imam Sadik, mir s njim: “Pamet je iz srca, a tuga je iz jetre, dok je dah iz pluća.”^[12]

---