O mudrostima koje se tiču nosa, grla i pluća u islamskoj medicini

O mudrostima koje se tiču nosa

1. Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Allah, dž.š., je dao da nosnice budu hladne, tako da ne ostane u glavi bilo šta, a da ga ne izbace.”[1]

2. Imam Ali, mir s njim: “Čudite se čovjeku: gleda sluzinom, govori komadom mesa, sluša koščicama i diše kroz šupljinu!”[2]

3. Imam Sadik, mir s njim: “Nosnice su odozdo tako da niz njih izlaze bolesti koje se ispuštaju iz mozga,[3] i da se uz njih penju mirisi,[4] a da su stvoreni odozgo ne bi niz njih izlazile bolesti niti bi se mogao osjetiti miris.”[5]

4. Imam Sadik, mir s njim: “Allah, dž.š., je stvorio vlažnost u dvije nosne šupljine, tako da se uz njih penje i niz njih spušta udisaj, i da se tako razluči lijep miris od ružnoga.”[6]

5. Imam Sadik, mir s njim: “Allah, dž.š., je učinio nos hladnim i vlažnim, tako da ne ostavi u glavi bilo kakvu bolest, a da je ne izbaci, jer da nije tako mozak bi otežao i ucrvao bi se.”[7]

O mudrostima koje se tiču grla

6. Imam Sadik, mir s njim – govoreći El-Mufaddalu ibn Omeru: “Dugo razmišljaj, o Mufaddale, o zvuku i govoru i izgledu njegovih organa kod čovjeka! Grlo je kao cijev za izlazak zvuka, a jezik i usne i zubi su za formiranje glasova i melodije, a zar ne vidiš da onaj kome su ispali zubi ne može da izgovori ‘s’, a onaj koji nema usne ne može da ispravno kaže ‘f” i onaj kome je ‘otežao’ jezik ne može pravilno da izgovori ‘r’? Najsličnija tome svemu je velika frula: grlo liči na cijev frule, a pluća liče na mješinu u koju se puše, tako da vazduh uđe, a mišići koji pritišću pluća kako bi izašao zvuk su poput prstiju koji pritišću mješinu tako da vazduh protiče kroz frulu, a usne i zubi koji preoblikuju zvuk u slova i melodije su poput prstiju koji se razlikuju na otvorima frule, pa oblikuju tonove. Iako mjesto nastajanja glasa upoređuju sa frulom, međutim, u stvarnosti bi trebalo frulu upoređivati sa mjestom nastanka glasa.

Već sam te obavijestio o tome kakvu vezu imaju organi sa melodičnošću u proizvodnji govora i izgovaranju slova, a u njima se nalaze mnoge druge koristi. Tako grlo usmjerava dašak prema plućima, pa odmara srce neprestanim disanjem koje ako bi se zaustavilo – čovjek bi zaista propao. Jezikom se kušaju okusi hrane – pa se tako one razlikuju i svaka od njih se raspoznaje: slatka od gorke, kisela od nekisele, slana od neslane, ispravna od pokvarene, i u tome je još i podsticaj na gutanje hrane i pića.

I zubi žvaću hranu, dok je se ne smekša[8] i ne olakša se njeno gutanje. Zubi su, također, potpora za dvije usne držeći ih i podupirući ih iz unutrašnjosti usta. Potvrda toga su labave i podvijene usne kod onoga kome su popadali njegovi zubi.

Usnama se pijucka tako da piće koje stiže do stomaka bude sa namjerom i mjerom, a nije tako da sva tečnost odjednom bude progutana, pa da uguši onoga koji pije, a niti da uznemiri unutrašnjost. Potom, usne su kao preklopljena vrata na ustima koja čovjek otvara kada želi i zatvara kada želi.

U ovome što smo opisali je objašnjenje da se svaki od ovih organa pojedinačno ponaša različito i da ima različite oblike koristi, kao što se neki alat koristi u mnogim poslovima, kao na primjer sjekira koja se koristi u stolarstvu i rezbarstvu i u drugim poslovima osim spomenutih…

O Mufaddale, ko je u grlu dao dva otvora? Jedan je za artikulaciju glasa i to je ždrijelo koje je povezano sa plućima, a drugi otvor je za hranu i to je jednjak koji je povezan sa želucem i koji u njega doprema hranu. I ko je stvorio na ždrijelu poklopac koji sprečava hranu da dopre do pluća i tako ubije čovjeka?

Ko je dao pluća za rashlađivanje srca – koje niti klone niti posustaje – tako da se vrelina ne zadržava u srcu, što bi moglo dovesti do propasti?”[9]

O mudrostima koje se tiču pluća

7. Imam Sadik, mir s njim – govoreći indijskom doktoru: “Srce je kao šišarka jer stoji obrnuto, a vrh mu je učinjen preciznim da uđe između pluća i da ga ona svojom hladnoćom ohlade, tako da ne bi mozak izgorio od njegove vreline.

Pluća su stvorena u dva krila tako da srce uđe u prostor njihovog pritiska[10], pa da ga ona ohlade svojim pokretima.”[11]

8. Imam Sadik, mir s njim: “Pamet je iz srca, a tuga je iz jetre, dok je dah iz pluća.”[12]


[1]ʻIlelu-š-šerāʼiʻi, str. 92, hadis 6, prenesen od Ibn Ebi Lejlāa, koji ga prenosi od Imama Sadika, a on od svojih očeva; El-Biḥār, sv. 2, str. 286, hadis 3.

[2]Nehdžu-l-belāġe: hikam 8; ʻUjūnu-l-ḥikemi we-l-mewāʻiẓ, str. 88, hadis 2098; El-Biḥār, sv. 61, str. 307, hadis 15.

[3] U prijevodu Instituta “Dāru-l-hadīs” ovog hadisa na perzijski jezik stoji “infekcije”. (op. prev.)

[4]Ovako stoji u izvoru, a u ʻIlelu-š-šerāʼiʻi umjesto: اَلْأَرَايِيحُ, stoji: اَلرَّوَائِحُ – mirisi; što je množina od riječi اَلرَّائِحَةُ – miris.

[5]El-H̱iṣāl, str. 513, hadis 3; ʻIlelu-š-šerāʼiʻi, str. 100, hadis 1; Ibn Šehrāšūb: El-Menāqib, sv. 4, str. 260, a svi su od Er-Rebīʻa Ṣāḥibu-l-Menṣūra; El-Biḥār, sv. 10, str. 206, hadis 9. i sv. 61, str. 309, hadis 17.

[6]ʻIlelu-š-šerāʼiʻi, str. 87, hadis 2; Eṭ-Ṭūsi: El-Emālī, str. 646, hadis 1338, a u njemu stoji: الرَّدِيَّةِ – “lošega” ili “zlog”, umjesto: الْخَبِيثَة – “ružnoga” ili “odvratnoga”, a obje obe predaje su prenesene od Ibn Šibrimeta; El-Biḥār, sv. 2, str. 291, hadis 11.

[7]ʻIlelu-š-šerāʼiʻi, str. 86, hadis 1; El-Biḥār, sv. 2, str. 291, hadis 10.

[8]U El-Biḥāru stoji: تَلينَ – smekšati se, olabaviti, postati nježna, postati glatka, a ispravno je onako kako smo napisali.

[9]El-Biḥār, sv. 3, str. 71, zabilježen iz poznatoga hadisa po imenu Tewḥīdu-l-Mufaḍḍali.

[10]Njegove riječi: لِيَدْخُلَ – “da uđe ono”, tj. srce, بَيْنَ مَضَاغِطِهَا – “između njegovih kompresora (ili stege)”, tj. “između dva krila pluća”, (El-Biḥār, sv. 61, str. 311.).

[11]El-H̱iṣāl, str. 512, hadis 3; ʻIlelu-š-šerāʼiʻi, str. 100, hadis 1; Ibn Šehrāšūb: El-Menāqib, sv. 4, str. 261. a svi su od Er-Rebīʻa Ṣāḥibu-l-Menṣūra; El-Biḥār, sv. 10, str. 207, hadis 9.

[12]Kifājetu-l-es̱eri, str. 254, prenesen od Muḥammeda ibn Muslima; El-Biḥār, sv. 47, str. 15, hadis 12.