Poniženje
Onaj ko ne bude zadovoljan onim što mu je Bog odredio, htio – ne htio, pogled svoj će usmjeravati prema imovini drugih, i kao posljedica tog čina, pružat će ruku potrebitosti prema njima i samo ovo će biti uzrokom njegove poniženosti.
Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:
مَا أَقْبَحَ بِالْمُؤْمِنِ أَنْ تَكُونَ لَهُ رَغْبَةٌ تُذِلُّهُ
“Kako je samo ružno da vjernik ima neku želju koja ga ponižava!”[1]
Medžlisi kaže:
و المراد الرّغبة الي النّاس بالسّؤال عنهم و هي الّتي تصير سبباً للمذلّة و امّا الرّغبة الي الله فهي عين العزّة
“Ovdje se misli na traženje od ljudi iskanjem od njih, i to je ono što dovodi do poniženja. Međutim, traženje od Boga je sama čast.”[2]
Nakon što vidje, srce posta potpuno pohlepno,
Ponižen i zaljubljen posta jer ponižen je onaj koji hlepi.
Pošto ne vidje jezgru, s korom zadovoljan posta,
Riječ “sretan je onaj ko je zadovoljan” zatvor njegov osta!
Stalna zabrinutost
Posljedice pohlepe i lahkomosti su zabrinutost i uzrujanost.
Imam Sadik, mir neka je s njim, o ajetu:
وَ لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ زَهْرَةَ الْحَيَاةِ الدُّنيَا لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ وَ رِزْقُ رَبِّكَ خَيْرٌ وَ أَبْقَى
“I nikako ne gledaj dugo ljepote Ovoga svijeta koje Mi kao užitak nekim od njih pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-Ha, 131), kaže sljedeće:
اسْتَوَى رَسُولُ اللَّهِ صَلَّی اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ جَالِساً ثُمَّ قَالَ مَنْ لَمْ يَتَعَزَّ بِعَزَاءِ اللهِ تَقَطَّعَتْ نَفْسُهُ عَلَى الدُّنْيَا حَسَرَاتٍ وَ مَنِ اتَّبَعَ بَصَرَهُ مَا فِي أَيْدِي النَّاسِ طَالَ هَمُّهُ وَ لَمْ يَشْفِ غَيْظَهُ وَ مَنْ لَمْ يَعْرِفْ أَنَّ لِلَّهِ عَلَيْهِ نِعْمَةً إِلَّا فِي مَطْعَمٍ أَوْ مَشْرَبٍ قَصُرَ أجَلُهُ وَ دَنَا عَذَابُهُ
“Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., čuo ovaj ajet sjeo je i rekao: ‘Ko god ne nalazi utjehu u Bogu duša njegova će se raskinuti od uzdaha za Svijetom ovim, a ko god baca svoj pogled prema onome što je u rukama drugih ljudi, duge će biti nade i brige njegove i srdžba njegova splahnuti neće, a ko god blagodati Božije vidi samo u jelu i piću, život će mu kratak biti, a patnja će mu se približiti.’”[3]
Kur'an Časni na drugom mjestu o istom sadržaju kaže:
لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِّنْهُمْ وَ لَا تَحْزَنْ عَلَيْهِمْ وَ اخْفِضْ جَنَاحَكَ لِلْمُؤْمِنِينَ
“Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi!” (El-Hidžr, 88)
Zato, čovjek nikada ne treba u životu izgubiti umjerenost i treba uzeti skromnost za svoj put, jer u suprotnom, neće vidjeti druge radosti ni sreće.
Imam Sedžad, mir neka je s njim, kaže:
رَأَيْتُ الْخَيْرَ كُلَّهُ قَدِ اجْتَمَعَ فِي قَطْعِ الطَّمَعِ عَمَّا فِي أَيْدِي النَّاسِ
“Vidio sam sve dobro i sreću u tome da čovjek ne bude pohlepan prema onome što je u rukama drugih.”[4] (Jer pohlepa čovjeka unižava, htio ili ne htio.)
Za čim god hlepiš, tome robuješ,
Jer kad ruke od svega opereš, oslobodio si se!
Biti mnogo pohlepan, donosi poniženje,
Ishod tog poniženja donosi žalost.
Ne hlepi stalno za nekim i nečim,
Svaki časni od očekivanja biva ponižen.
Najkraće, pružati ruku na ovu ili onu stranu umanjuje čovjekovu čast i dostojanstvo. Dakle, čovjeka to čini dužnikom, a ljude potraživačima. Ali, ne obazirati se na ono što je kod ljudi (od bogatstva i blagodati), uzrokom je njegove časti i ponosa.
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
شَرَفُ الْمُؤْمِنِ قِيَامُ اللَّيْلِ وَ عِزُّهُ اسْتِغْنَاؤُهُ عَنِ النَّاسِ
“Čast vjernika je u noćnom ibadetu, a dostojanstvo njegovo je u neovisnosti od ljudi.”[5]
[1] Usuli Kafi, sv. 2, str. 320, hadis 1.
[2] Mir'atu-l-‘ukul, sv. 10, str. 258.
[3] Tefsir Safi, izdanje Islamije, sv. 2, str. 83.
[4] Usuli Kafi, sv. 2, str. 148, hadis 3.
[5] Isto.