Što se tiče ove teme, možemo početi od sljedeće osnove: Neki kur’anski ajeti ukazuju nam da naša djela, bilo dobra ili loša, ostavljaju tragove na vanjski svijet. Postoji i određeni broj predaja koje su u ovom kontekstu. Ako naša djela budu u smjeru u kojem se kreće i Kreacija, znači ako nam djela budu dobra, Kreacija će nam uzvratiti istom mjerom. Ali ako naša djela budu suprotna univerzalnom kretanju kojim ide Kreacija, onda nema druge, već će nam se uzvratiti istom mjerom. Ovo pravilo važi kako za pojedinca, tako i za društvo. Ukazali smo na jedno pravilo do kojeg se dolazi iz ajeta i predaja. Sada se može postaviti pitanje da li smo dužni prihvatiti pravilo i reći da je tako zato što je Kur’an rekao, zato što je to Poslanik rekao ili je pak riječ o nečemu što je filozofski i naučno dokazivo. Pokušajmo ovom pitanju prići sa drugog aspekta – znači li da ukoliko ne bismo vjerovali u poslanike i Boga, ovo pravilo ne bismo mogli naučnim i filozofskim putem dokazati? Dokaže li se naučnim putem da postoji recipročna veza između nas i prirode i svijeta u kojem živimo, onda bi to trebalo značiti da je radi svog vlastitog dobra poželjno kloniti se nekih djela. Ispostavi li se da to nije istina, onda ćemo u vezi sa svojim djelima i mogućnostima dobiti malo više slobode. Skica naših životnih okolnosti zavisi od odgovora koji će biti potvrdan ili odričan. Ukoliko se ispostavi da je taj princip ispravan, to znači da nad našim glavama postoji jedna ili više skrivenih kamera koje su direktno povezane na osnovu koja se naziva ustrojstvo svijeta. Te kamere snimaju sve što radimo i jednoga dana na osnovu njihove evidencije reći će nam se šta je ko od nas zaslužio. A ukoliko se ispostavi da je riječ o običnoj tezi koja je postavljena da bismo mi kao vjernici bili ograničeni, ali o tome nema ni slova u vanjskom svijetu, to znači da Kreacija nema kamera koje bi nas nadgledale, što dalje znači da možemo odahnuti i ponašati se kako želimo. Najbolji primjer iz naših života za one koji voze jeste trenutak kada u svojim retrovizorima vidimo da iza nas ide policija. Mi tada kao pravi vozači vozimo po školskim pravilima i poštujemo sve propise, a kada nema policije, pritisnemo gas i ne vidimo ni pješački prijelaz ni bilo šta drugo.
U skladu sa navedenim, potvrdan ili odričan odgovor na postavljeno pitanje trebao bi proizvesti stanje poštivanja zakona ili osjećaj slobode da se radi šta god ko želi. Da bismo stupili na ovaj teren, te da bismo objasnili ovaj problem, primorani smo malo ući na polje filozofije.
Na temelju filozofskih načela, postoje tri svijeta:
– Materijalni,
– Imaginalni, tj. posredni,
– Svijet univerzalnog intelekta.
Da bismo ovu podjelu shvatili na najlakši način, navest ćemo primjer iz običnog života. Naprimjer, sjedimo u kući sami i odjednom nam sine ideja koja nikom do tada nije pala na pamet. Uopće nije bitno koje je naravi ideja: filozofske, praktične, tehničke, naučne, društvene ili bilo koje druge. Ideja je dobra i dopadne nam se. Zbog toga je poželimo prenijeti drugima. Ipak, s obzirom da je riječ o misli, dakle nečemu što je apstraktnog porijekla, nečemu što nema ni forme, ni oblika, ni boje, šta da radimo, kako da je prenesemo drugima? Zaista, šta raditi? Želimo drugima prenijeti nešto što nema ni oblika, ni forme, ni boje, ni okvira, ni mirisa, ni okusa. Upravo kako je i rečeno, to nešto, što izvanjski gledano nije ništa, pretačemo u riječ i riječima nekom sagovorniku ukazujemo šta mislimo. Riječima mu opišemo svoje misli. Međutim, odmah se povežimo sa prethodnim predavanjem. Tu ideju želim prenijeti svome unuku kojeg neću zateći ili nekome ko trenutno nije prisutan, da je i on bude svjestan. Riječi pretačemo u pisani oblik. Dakle, imamo jednu zbilju, jednu činjenicu koja postoji u trima svjetovima. Imamo nešto što bismo nazvali umski bitak, odnosno ideja bez oblika, mirisa, veličine, a nivo ispod toga u navedenom primjeru mogli bismo nazvati verbalnim bitkom. Nastavimo li redukciju, iz umskog bitka stižemo do opipljive pisane forme. Iz navedenog primjera ustanovili smo da postoji svijet bez oblika, mirisa, forme, ali da on uistinu postoji. Ispod njega imamo svijet riječi. Ako želimo, njega možemo svesti u malo opipljivije granice i koncepte i reći da je riječ o pisanoj formi. Sve što je Uzvišeni Gospodar stvorio može se smjestiti u jedan od ovih triju svjetova:
1. Svijet razuma,
2. Svijet imaginalija ili međusvijet,
3. Materijalni svijet.
Kada već govorimo o materijalnom svijetu u kojem se trenutno nalazimo, riječ je o nečemu što ima formu, oblik, vrijeme i prostor. Primjera za to imamo koliko želimo. Evo koliko oko nas ima predmeta, drveća, zemlje itd. Imamo primjere počevši od najvećih nebeskih tijela pa do najmanjih ćelija. Postoji još jedan svijet, svijet koji je na neki način slobodniji, koji nije toliko ograničen kao materijalni. U jednom pogledu sličan je Ovome svijetu, a u drugom nije. Sa aspekta posjedovanja oblika sličan je Ovom svijetu. Međutim, premda u njemu postoje oblici, ne postoji mogućnost da se oni dodirnu, ne mogu se vidjeti golim okom i ne mogu se čuti. Za to je najbolji primjer svijet snova. Teško da neko može reći kako nikad nije sanjao. U našim snovima nema šta ne radimo: plivamo, plašimo se, veselimo se, letimo, jedemo itd. Forme u snovima su kao u našem svijetu, ali ništa nije opipljivo. Dokaz za to je da događaji iz snova odudaraju od nekih naših zakona. Primjera radi, sanjamo da putujemo toliko dugo i daleko u jednom tako malom vremenskom periodu. Vidimo lijepe pejzaže, a nekad čak vidimo i naše umrle. Sasvim je jasno da mi nismo otišli u njihov svijet, a ni oni nisu došli u naš. Sa tog aspekta forme, oblika, širine i dužine sličan je našem svijetu, ali nije opipljiv. Bez sumnje, mi materijalnim svijetom nismo stupili u njega. Sanjamo da putujemo, ali zapravo ležimo i spavamo u svom krevetu. Sanjamo da se kupamo, ali ne probudimo se mokri. Čovjek koji nas je čuvao da ne hodamo noću vidi da nismo nigdje makli, a mi toliko proputovali. Osim što imamo materijalni bitak, imamo i imaginalni bitak. Kada ga ne bismo imali, ne bismo vidjeli sve što smo vidjeli. Imamo materijalno tijelo ili materijalni bitak. Budemo li krenuli jedan stepen više, stupamo u svijet forme i oblika, a napustimo li i ostavimo li za sobom čak i formu, gledat ćemo zbilje bez formi. Prema tome, postoje bića suprotna materijalnoj formi. Da bismo se povezali sa svijetom tih bića, moramo biti od njihove materije ili ona moraju biti od naše materije. To je poput naše ideje koja nam je pala na pamet. Da bismo je izveli iz svijeta razuma i prezentirali, imali smo jedan ili dva načina. Isto tako, da bismo mogli vidjeti “to nešto” iz uzvišenijih svjetova, moramo ga svesti na naš nivo, uvesti ga u druge svjetove, ili se mi vježbom ili nekim drugim načinom moramo uspeti na taj nivo, dorasti mu i vidjeti njegove zbilje. Dakle, neko mora povući prvi pokret; ili mi poći gore, ili ono sići dolje.
U 8. i 9. ajetu sure En‘am govori nam se nešto što upućuje na ovo što smo sada kazali. Prenose se riječi nevjernika: “Zašto njemu (Poslaniku) nije spušten melek…” Kur’an nam daje dva odgovora.
Ako bi meleci bili poslani, a ljudi ne povjeruju, onda im više ne bi bila data prilika. To bi im bio kraj. A i kada bi meleci bili poslani, morali bi se otjelotvoriti, tj. ogrnuti tjelesnošću koju ljudi imaju kako bi ih ljudi mogli vidjeti. Uporedimo li ovo s našom temom, to bi značilo da ako neko biće iz gornjeg svijeta želi biti vidljivo u donjem svijetu, ono mora ući u oblike donjeg svijeta. Iz ovog možemo zaključiti još i kada meleci dođu poslanicima sa objavom pa ih ljudi koji su bili sa njima nisu vidjeli i govorili su: Dolazi mu objava, on priča s nekim, ali mi ne vidimo ništa, to znači da se meleci nisu otjelotvorili u bića poput nas. Međutim, postavlja se pitanje kako je poslanik vidio meleka. Odgovor je da je poslanik ušao u njihov svijet. Time što ih mi materijalnim sredstvima ne možemo vidjeti govori nam se da su se Božiji poslanici morali uzdići u njihov svijet. Iz činjenice da niko nije rekao da se poslanik uzdigao, već je bio s ljudima, dakle prisutan, možemo zaključiti da se i mi istovremeno dok smo prisutni u materijalnom svijetu uzdižemo i u svijet racija. Dakle, postoje dva slučaja: u jednom od njih meleci dođu i niko ih osim poslanika ne vidi, a drugi put dođu i svi ih vide. Poznat je slučaj kada su meleci došli Ibrahimovoj ženi na razgovor. Ibrahim im je nudio i pečenu teletinu, što je najbolji pokazatelj da su ih prisutni vidjeli.
Ovdje bismo mogli malo zastati i osvrnuti se na napade upućene na račun vjernika, a samim tim i vjere, od strane materijalista marksista koji tvrde da su vjernici i vjera ograničeni, pa oni zdušno pokušavaju osloboditi vjernike tih fiktivnih okova. Međutim, uzmemo li u obzir ono o čemu sada govorimo i to što ukazujemo na čovjekove stvarne mogućnosti, a uporedimo li potom to sa onim što nam nude materijalisti, a nude da se ograničimo na materijalni svijet, dolazimo do zaključka da je situacija drugačija – vjera je, zapravo, došla osloboditi ljude. Ovim dolazimo do novog zaključka, da su utemeljitelji prave slobode poslanici i vjera. Oni nas opominju zbog zalijepljenosti za Dunjalukom, nudeći nam svijet koji je beskonačan i prostorno i vremenski. Prostornu beskonačnost zaključujemo iz ajeta u kojem se kaže: “I žurite ka oprostu od vašega Gospodara i Dženetu čija je širina poput Nebesa i Zemlje!” (Ali ‘Imran, 133) Već smo ukazali da je arapski običaj kada žele ukazati na veličinu nečega, da govore upravo kao što je i u ajetu rečeno: širina mu je neizmjerna. Nije loše da se sjetimo čovjeka koji nije bio dobro upućen u poljoprivredu i voćarstvo pa je vidjevši orah i kako je veliko njegovo stablo rekao: “Bože, Bože, pa koliko je stablo tikve!” Kada nam Kur’an daje do znanja da je širina Njegove milosti neizmjerna, onda se čovjek pita kolika je trajnost. Korisno je naglasiti da kada poslanici pozivaju milosti Božijoj, oni spominju riječ Džennet. Trebamo izbaciti stereotipnu predstavu bašče pri pomisli na tu riječ, jer ukoliko bi bila posrijedi bašča, onda su ovosvjetski nasilnici upravo u dženetu, samo sa ograničenim rokom. Kada nam Uzvišeni Gospodar u Kur’anu govori o tome kako je rekao melecima: Ja sam na Zemlji postavio čovjeka za Svoga namjesnika, On nam na taj način ističe nešto veoma značajno, a to sigurno nije bašča. Naučimo, konačno, da je čovjek zbilja veća od Nebesa i Zemlje. Čovjek se svojim djelima može uzdići do nivoa da mu bića koja su svojom egzistentnom razinom na Onom svijetu čine sedždu. Činjenica da je Bog podučio Adema svim imenima, pa su mu meleci učinili sedždu nije historijski trenutak vrijedan da se upiše u historijske knjige, jer je nezahvalno stvoriti ljudsku vrstu sposobnu da se uzdigne na takav nivo, a da se sve ipak svede na to da na svijetu malo živimo, mučimo se, ubijamo se, da bismo na kraju umrli i tamo opet obrađivali nekakve bašče i patili se. Čovjek sigurno nije stvoren za to. Posrijedi je nešto mnogo veće. U 39. i 40. ajetu sure Neml čitamo kako Sulejman, a.s., pita svoje bliske dvorjane: “Ko će mi od vas donijeti Belkisin prijesto prije nego ona dođe?” “Ifrit, koji bijaše od džina, reče: Ja ću ti ga donijeti prije nego ustaneš sa svoga mjesta, za to sam moćan i povjerljiv.” Sulejman to nije prihvatio. Čekao je da vidi da li će se neko drugi javiti. “Reče onaj kojem je dat dio znanja iz knjige: Donijet ću ti ga prije nego trepneš”, i zaista, samo što je rekao, već je bilo izvršeno i Sulejman prijesto vidje ispred sebe. Postavlja se pitanje kakva je to moć i znanje da čovjek sa tolike udaljenosti donese prijesto prije nego je Sulejman i trepnuo. Vjerovatno ste primijetili kada sam istakao veoma važnu činjenicu – da je to učinio čovjek kojem je dat samo dio znanja iz Knjige. Sasvim je jasno da se pod tim dijelom knjige ne misli na bilo kakvu knjigu koja se treba pročitati i naučiti. Riječ je o znanju iz Knjige što je postala dio bića tog čovjeka i koja mu je davala stvaralačke sposobnosti.
Pogledajmo tu zbilju s druge strane. Zapitajmo se da li vjera kao zbilja ima svoj razvojni put, dakle put rasta i napredovanja. Sigurno da ima, jer smo svjedoci da su poslanici svojim narodima donosili veoma skromne, odmjerene propise. Najbolje je uporediti lanac poslanstva i onoga što poslanici sa sobom donose, a što bismo mogli podijeliti kao i obrazovanje na predškolsko, osnovno, srednje i visoko. Vjera je takva da ima svoje stepene znanja. Kako god jedno dijete ima znanje, a i jedna doktorica ima znanje, njihova se znanja itekako razlikuju. Vratimo se Sulejmanu i čovjeku koji je pohađao Sulejmanovu školu, koja, posmatrana sa hronološkog aspekta intelektualnog razvoja čovječanstva, odgovara nivou osnovne škole. Jasno je zašto to kažemo. Zato što još nije došao ni Musa, a.s., ni Isa, a.s., a ni naš Poslanik, s.a.v.a., što znači da se čovjek nalazio na početku obrazovnog procesa. Nije teško zaključiti da kada se u školi Sulejmana može nalaziti učenik koji ima takvu moć, onda je sigurno da čovjek u školi Musaa, a.s., ima veću moć i znanje, a u školi Isaa, a.s., mora imati još veću moć. Na koncu, u školi našeg Poslanika, kada je riječ o “akademicima”, njihova je moć neuporediva sa moću učenika prethodnih razina. Zato je vrlo važno shvatiti da su poslanici došli da nas predstave nama samima, da nam kažu da mi nismo sve ono što vidimo na sebi. To što vidimo je najniži vid našeg postojanja. Ako pogledamo samo jedan embrion – od kojeg nastajemo, a koji je ujedno veoma ružnog mirisa – možemo zamisliti kakav on kapacitet u sebi nosi. Upravo zbog toga poslanici su dolazili i ukazivali nam da potičemo od sperme, ali i da nam ukažu kakve sve kapacitete u sebi nosimo. To je ono što se tiče triju svjetova.
Druga stvar je da između ovih svjetova postoji logična veza, kao što postoji logična veza između naše misli, riječi i onoga što smo napisali. Zato budite pažljivi i mudri, govorim vam o ključnoj stvari; shvatimo li nju, shvatit ćemo činjenicu da za postajanje čovjeka čovjekom nemamo jačeg kapitala i boljeg sredstva od Kur’ana. Nažalost, naša sposobnost kada je Kur’an u pitanju svodi se samo na moć čitanja, a i to samo kada nam neko umre, pa da mu, ako smo vjernici, ponekad pred dušu proučimo Fatihu. Mi ljudima Kur’an učimo tek kada umru. A Kur’an nije došao za mrtve, Kur’an je došao da se čim se dijete rodi počne sa njegovim poučavanjem. Kur’an je za žive, Kur’an je uputstvo za upotrebu, Kur’an je način življenja. Greška koju čine vjerski službenici dovela je do toga da ljudi pomisle kako je ovaj Kur’an spušten samo da ga učimo mrtvima. Uloga naših djela tako je velika da veliki arif Hafiz u stihu kaže:
Šta te košta da ustaneš i u noći Boga dozoveš,
Gospodaru svome, ponizno, od srca da kažeš,
Dvije riječi iskrene, dvije riječi srčane,
pa njima spasi svijet od hiljadu belaja.
Nije to tako strašno i veliko. Jednom čovjeku je došla na um fantastična ideja da napravi kompjuter. Koliko poteškoća i problema je on tom sjajnom idejom spasio ljude, koliko je uštedio vremena ljudima, koliko je ljudi na svijetu spojio!? To je samo jedna misao, jedna ideja, ali koliko je samo bila blagodarna za svijet. Kada kažemo djelo, mislimo na živu, postojeću zbilju koja je u stalnom rastu. Zato treba razmišljati o ovim temama, razmišljati malo i u tom smjeru.
Primjeri koje smo naveli, iako nisu bili toliko opipljivi, pomažu nam da iznađemo odgovor, a ako se pažljivo razmisli, za izvjesno vrijeme sigurno će se ukazati korist od onoga o čemu smo govorili. Poslanik je rekao da je Kur’an poput Mjeseca i Sunca, poput prirode. Što se čovjek više trudi i istražuje, što se više usredsređuje na Sunce i Mjesec, na prirodne tokove i zakone, to će se moći svaki dan koristiti većim brojem novih zakona. Međutim, Kur’anom se možemo okoristiti tek pod uvjetom da se počnemo njime baviti od kada se rodimo, a ne od kada umremo. Sjetimo se kada nam dijete dođe u porodicu da ga počnemo učiti Kur’anu, a kada umremo, neka nam se Allah smiluje.
Počeli smo govoriti o tome kakve posljedice naša dobra ili loša djela ostavljaju na svijet u kojem živimo. Dokažemo li i shvatimo li ozbiljno ovu činjenicu, mnoge naše dileme i sumnje koje se tiču vjerovanja i međusobnih odnosa, kao i ličnog morala, bit će riješene i izbrisane i nećemo imati problema. Upravo zbog toga što još uvijek nismo načisto čak ni po pitanju samoga vjerovanja, ne možemo biti svjesni zbilje koju imaju naša djela, te stoga nismo shvatili da djelo ima izravan upliv u kakvoću našeg morala. Evidentno je da je poziv svih poslanika bio popraćen dvjema bitnim odlikama: oni su donosili radosne vijesti, a i zastrašivali su. S jedne strane su, dakle, donosili radosne vijesti, a s druge i one veoma loše. Takav pristup, takav metod imali su s ciljem da bi se ljudima ukazalo na učinkovitost i stanovit uticaj ljudskih djela na njihove lične, moralne kvalitete. Zbog toga smo napomenuli da filozofi na osnovu racionalnih argumenata svijet u kojem egzistiramo dijele na tri razine:
1. Uzvišeni svijet, svijet univerzalnog intelekta,
2. Posredni, tj. imaginalni svijet,
3. Materijalni svijet.
Zatim smo naveli primjer naše misli i ideje koja je sasvimapstraktna, tj. niti ima mirisa, niti boje, niti oblika, a ona se pretače u riječ da bi se mogla predočiti i učiniti dostupnom drugim ljudima, ili se pak pretače u pisano slovo. Dok se naša ideja nalazi u sferi umske egzistencije, ona nije dostupna drugim ljudima, osim u nekim slučajevima, ali o tome ćemo govoriti nekom drugom prilikom. Ako želimo misao nekom predočiti, nekoga obavijestiti da nam je nešto odlično palo na pamet, pretačemo je u govor i na taj način možemo se povezati sa drugim ljudima. U tom slučaju oni putem slušanja saznaju šta smo mi to zamislili. Ako želimo misao učiniti sasvim opipljivom, onda je prenosimo na papir, pretačemo u pisanu riječ i ona na taj način dobiva još jedan vid egzistiranja. Napravimo li poređenje ovog primjera sa nivoima svijeta u kojem postojimo, u tom slučaju misao pripada apstraktnom svijetu, pa kao takva nema nikakve oznake kojom bi mogla biti pronađena u njemu, tj. nema vanjske oznake. Riječ pripada srednjem, imaginalnom svijetu, kojeg u našem materijalnom svijetu nazivamo i svijetom simbola ili posrednim svijetom. Najzad, slijedi svijet slova koji je kao i naš materijalni svijet opipljiv i ograničen dimenzijama. Najbitnije u svemu ovome jeste da čovjek sva tri ova svijeta može uzeti u uvid, ali uz dva uvjeta. Prvi je da svijet apstrakcije ili svijet univerzalnog intelekta bude reduciran kroz nivo svijeta simbola u nivo svijeta materijalnosti da bi se učinio opipljivim i lahko pojmljivim za ljudska bića kakva smo mi trenutno. Naveli smo kur’anski ajet gdje se prenosi primjedba nevjernika zašto Bog ne pošalje meleke kao svoje poslanike, već nam šalje ljude iz naših redova. U odgovoru se kaže da kada bi bili poslani meleci, onda bi sa ljudima bilo gotovo, a i da budu poslani, morali bi biti ogrnuti tijelom kao što su tijela ljudi i onim što ljude čini ljudima. Ovo je upravo prvi put ili način kontakta, tj. put reduciranja apstraktnog svijeta u svijet materije. Međutim, ovaj metod se suočava sa mnoštvom problema. Naime, u ovom slučaju, gdje smo također ograničeni, ako bi melek i sišao na naš nivo i bio isti kao što smo mi, onda bismo u čitanju misli bili ograničeni na pisanu riječ, ponovo ne bismo mogli vidjeti pravu zbilju, pa čak i da slušamo samo riječi, ponovo slušamo samo posredni svijet, ali ne i onaj pravi svijet ili originalnu misao. Kako kažu učenjaci: On ne dolazi sam, On šalje svoje namjesnike, tj. ne šalje misao, već šalje riječ umjesto Sebe. Ukoliko bi se, pak, čovjek odlučio da misao odašilje nekom u budućnost, onda ni riječ ne dolazi u obzir, već preostaje materijalna forma, tj. pisana riječ.
Postoji i drugi metod pomoću kojeg bismo mogli steći uvid u svijet apstrakcije. On se ogleda u tome da sami sebe navedemo na skidanje svoje materijalne forme i da se uzdignemo do apstraktnog oblika, gdje bismo bez ikakvih zastupnika, neposredno gledali u ono što jeste. Najbolji dokaz da je ova mogućnost provodiva u djelo jesu naši snovi. Mi u stanju sna, kada su naše motoričke i psihičke funkcije na najnižem nivou, zahvaljujući čemu se naša duša može usredotočiti na nešto što je njoj blisko, sa velikom lahkoćom prelazimo u imaginalni svijet i gledamo neka stanja. Međutim, na tom nivou svijet univerzalnog intelekta za nas je još uvijek maglovit pojam. Zašto? Zato što je naša duša nedovoljno jaka da probije opnu svijeta simbola i upravo zato se zadržavamo u imaginalnom i sanjamo, a ne možemo preći stepen više da bismo i vidjeli više. To što ne možemo vidjeti – naša je krivica. Vidjeti se može, ali mi to nismo u stanju, i to svojom krivicom ne možemo vidjeti realne zbilje svijeta univerzalnog intelekta. Jedan od jakih dokaza da možemo vidjeti, ali i da postoji prepreka jeste kur’anski iskaz: “…A nije tako, njihova srca je prekrilo ono što su radili, uistinu, oni će toga dana od Gospodara svoga zaklonjeni biti.”(El-Mutaffifin, 14-15)
Jednog jutra prolazi Zejd ibn Haris pored Poslanika, a on bijaše u društvu nekih prijatelja. Zejd bijaše blijed i slabunjav. Kretao se uz napor. Poslanik reče: “Ko želi vidjeti Dženetliju, evo on upravo prolazi pored vas.” Oni su se nakon toga uputili prema Zejdu i upitali ga šta je uradio da Poslanik u vezi s njim onako govori. “Ništa posebno”, reče im on. Poslanik ga pozva da dođe do njega pa ga upita: “Zejde, kako si osvanuo?” (u kakvom se stanju nalaziš) “O Poslaniče”, reče Zejd – “nalazim se u stanju potpune uvjerenosti.” Poslanik reče da za svaku stvar postoji znak, pa ga upita koji je znak njegove uvjerenosti. Znači, Poslanik je tražio dokaz jer svako može bilo šta reći, ali svako stanje ima svoj znak. Zejd reče da je njegov dokaz to što je prešao u stanje uvjerenosti (što nije isto kao vjerovanje, već je riječ o očitom gledanju) i sada za svakog od prisutnih može reći ko je Dženetlija, a ko Džehenemlija, ko se na kakvom nivou nalazi, zašto je u Džennetu ili Džehennemu. Poslanik reče da nije potrebno da to kaže. Da bi potvrdio istinitost njegovog stanja, Poslanik reče: “Ovo je rob čije je srce Allah osvijetlio svjetlom (a negdje se prenosi: uvjerenošću).” Ukoliko pođemo do njih, lično ćemo vidjeti te stvari, a budemo li čekali u svojoj fotelji da oni dođu kod nas, oni to neće učiniti, već će poslati svoje izaslanike.
Ova je tema možda donekle složena pa je zato i rečeno da će biti korišteni neki filozofski termini jer jedino na taj način možemo razumjeti o čemu je riječ. Ukoliko se pitate zašto da se mučimo da shvatimo te stvari, odgovor je jasan: zbog toga da bismo razumjeli koliko je naše djelo važno za nas lično. Imajući u vidu ove činjenice, kada naiđemo na hadis u kojem Poslanik kaže: “Ukoliko neko od vas odluči posjetiti nekog svog prijatelja, brata vjernika, kao da je posjetio sve nas koji smo bezgrješni”, uzevši u obzir činjenice koje smo do sada iznijeli možemo u potpunosti razumjeti šta je htio kazati. Isto tako, nakon datih objašnjenja može se razumjeti šta znači kada nam Kur’an kaže da ukoliko budemo nepravedno jeli ili trošili imetak siročadi, mi, zapravo, jedemo vatru u svojim trbusima (samo što nije riječ o materijalnom plamenu pa je stoga i ne vidimo).
Uspjeli smo sagledati činjenicu da živimo u svijetu koji je podijeljen na sljedeće razine:
1. Apstraktni nivo ili nivo univerzalnog intelekta (Božanski svijet),
2. Posredni ili imaginalni svijet,
3. Materijalni svijet.
Bez ikakve sumnje, između ovih svjetova postoji povezanost, i to iz kategorije stvaralačke povezanosti. Stvaralačka povezanost je recipročnog tipa, tako da se iz svijeta univerzalnog intelekta može uticati na imaginalni svijet, a iz njega se može uticati na svijet materije. Također je moguć uticaj i iz drugog smjera. Prevedeno na jezik onoga što se tiče naših ličnih koristi, to bi značilo da djelo koje učinimo u materijalnom svijetu može pokvariti naše stanje u imaginalnom svijetu, a ukoliko njega iskvarimo, onda smo sigurno iskvarili i svijet univerzalnog intelekta. Isto tako, učinimo li dobro djelo, ono ostavlja pozitivan trag na imaginalni svijet, što se odražava i u svijetu univerzalnog intelekta. Berzah kao posredni svijet ima neke od karakteristika svijeta koji se nalazi iznad njega, kao i svijeta koji se nalazi ispod njega, tj. ima svojstva i materijalnog svijeta, i svijeta univerzalnog intelekta. U Kur’anu nam se na lijep i slikovit način opisuju sva tri svijeta.
Sljedeća činjenica u koju nema sumnje jeste da kada napustimo Ovaj svijet, odlazimo u imaginalni svijet, tj. Berzah ili posredni svijet. Kako god sa Ovoga svijeta u toku sna gledamo imaginalni svijet bez potrebe da obavimo bilo kakvu radnju, pa se tako desi da nekada imamo lijepe želje, nekada se prestrašimo, a nekada obradujemo – što ostavlja izravan uticaj na našu dušu – isto tako kada umremo, sigurno ćemo te zbilje gledati bez potrebe da spavamo.
Naredno pitanje tiče se vremena koje trebamo ostati u tom svijetu. U Kur’anu nam se daje do znanja da u svijetu Berzaha ostajemo sve do Sudnjega dana. Dželaludin Rumi o ova tri svijeta govori u trećem svesku, od stiha 3560. Dolazak novorođenčeta na Ovaj svijet za majku predstavlja bolan trenutak, a za novorođenče trenutak probijanja i lomljenja zatvorskih rešetaka, ili ako se želimo koristiti simbolikom, svijet materije je za naše tijelo bol, ali je oslobođenje za našu dušu. Zato nam i Kur’an kaže da, načelno, uz bol i muku ide slast (El-Inširah, 5-6).
U porođajnim trenucima porodilja plače i pita se kad će njena muka proći, a dijete se od sreće smije jer mu je došla sloboda. Sve što je pod ovim plavim svodom, to je majka. Mi živimo u inkubaciji, a svoju djecu ćemo gledati u drugom svijetu, u Berzahu. Rumi nam želi kazati da živimo u svijetu pripreme, koji je bolan, i u kojem ima svakakvih nedaća, ali je on priprema i uvod za nešto veće. Da zaokružimo: Postoje tri svijeta. Nema sumnje da među njima postoji veza, a mi ćemo proći kroz sva tri. Trenutno prolazimo kroz jedan, a predstoji nam prolazak kroz dva koji slijede.
Korisno je istaći činjenicu na koju ukazuju vjerski učenjaci, da je Kur’an prvi koji govori o neposrednom uticaju čovjekovih djela na svijet u kojem živimo, što znači da prije njega ni jedna nebeska ili neka naučna knjiga nije govorila o tome.
Mevlana kaže: Ovaj svijet i Onaj svijet (Berzah) u stalnom su rađanju. Svaki uzrok je majka, a posljedica njega je dijete. Kada se rodi posljedica, ona postaje uzrok, pa i ona rodi neobične posljedice. Svako koljeno i svaka generacija zapravo su uzrok za sljedeće generacije.
Kada čovjek malo razmisli, zapita se ko će uzeti u obzir sve što je radio, mislio, govorio… Poruka je: Čovječe, nemoj misliti da će se to izgubiti negdje u svijetu mnoštva. Zakon je da iz svakog čovjeka zaudara zadah pohlepe, zadah arogancije koji uznemirava Poslanika, isto kao što bijeli luk zaudara kada ga neko jede, pa svaki čovjek čije je čulo mirisa ispravno to osjeti. Ovaj što je jeo luk može se zaklinjati i majkom i Bogom da nije jeo luk, ali ga odaje zadah.
Sudnji dan nije kao kada se dođe u katastar gdje se nalazi neka velika knjiga u koju se dosta toga propustilo unijeti. Mevlana to objašnjava na način da smo svi otprilike sanjali nešto, a san je osobina naše duše. Šta znači da je san osobina naše duše? To znači da sve ono što u snu vidimo, i dobro i loše, zapravo ćemo jedno po jedno gledati na Ahiretu i Sudnjem danu. On ovdje ukazuje na Poslanikove riječi: “Ljudi spavaju, a kada umru, probude se.” Sve što smo vidjeli u snu Ovoga svijeta, tj. sve što smo uradili na Ovom svijetu, kada se probudimo, vratit će nam se, baš sve, jedno po jedno. Mevlana ovo kaže da ne bismo pomislili kako se loše djelo može učiniti, a da taj san nema svoga tumačenja.
Osmijeh i veselje čovjeka kada nekog povrijedi iz želje da dominira nad njim jednoga dana će se pretvoriti u plač, u ključanje Džehennema. Onaj ko čuva zatvor pa čini nasilje zatvorenicima, njegov plač koji će se zbiti na Sudnjem danu tumačenje je njegovog sna. Kako god čovjek naveče sanja neki strašan san i proživljava noćne mora, kada se ujutro probudi, bude sretan i zahvaljuje Bogu što to nije istina. Isto tako čovjek na Ovom svijetu živi u teškoćama, nedaćama i sukobljavanjima sa svojom dušom. Teško se odvojiti od duše, ali kada sve to prestane, bit će zahvalan Bogu.
Ovo o čemu smo dosada govorili bilo je možda malo težeshvatljivo, donekle filozofski. Naredni put ćemo početi navoditi ajete, a ne bi loše bilo da se na svakom ajetu zadržimo po pet minuta. Tada bismo shvatili koliko naše misli i moral mogu biti kur’anski, a naše biće svjetlosno. Poslušajte hadis koji se prenosi od Poslanika i iz kojeg postaje jasno da čovjek i od meleka može postati uzvišeniji. Kada muž i žena, koji su jedno drugom dozvoljeni, stupe u intimni odnos i nakon toga uzmu gusul, od kapi te vode Bog stvara meleke. Dobro ste čuli. Rezultat poteza koji izrasta iz životinjskog nagona u nama je da Uzvišeni stvara meleke. Kada se samo stigne tamo i shvati da smo uistinu mogli od vode stvarati meleke… A kada kažemo meleci, ne smijemo misliti da su to neka bića koja imaju posebnu lokaciju. Misli se na energiju, na uzdizanje naše duše i njeno jačanje. Upravo zbog toga u jednom stihu se poručuje:
Prodati vjeru za Dunjaluk je ludost,
o luđače, shvati da za sve kupuješ ništa!
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
