Ako nastojimo steći uvid u poruku vjere i shvatiti razloge propisa, u tom slučaju obavezno moramo u obzir uzeti dvije činjenice. Sasvim je očito da vjera nije došla čovjeku natovariti na leđa teret, već je došla rasteretiti ga i olakšati mu život. Prva stvar koja nam je potrebna ogleda se u neophodnosti da vjeru prihvatimo sa naklonošću, tj. da vidimo kojem nas to ona cilju vodi. Ako ovo temeljno savršenstvo uspijemo shvatiti, to će nam pomoći da shvatimo vjeru uopće. Ako je budemo shvatili na takav način, u nama će se probuditi naklonost i ljubav prema vjeri, kojoj ćemo se svakako prikloniti, zato što je čovjek u svojoj biti takav da dok ne osjeti potrebu prema nekome ili nečemu, u njemu se neće probuditi naklonost i ljubav, tj. bliskost prema tome. Imajući u vidu ovu okolnost, moramo ispitati temelje na kojima izrasta naša potreba za vjerom i ako se ispostavi da zaista imamo potrebu za vjerom, onda se nje moramo istinski i prihvatiti. Međutim, ako se ispostavi da potrebe za vjerom nema, u tom slučaju rastanak je najrazumniji izbor.
Druga činjenica koju bismo također trebali usvojiti jeste da sagledamo filozofiju pojedinačnih propisa. Jednostavno rečeno, pokušajmo saznati i shvatiti zašto moramo postiti, zašto davati zekat, zašto klanjati, obavljati Hadž. Da li nam ovi propisi donose koristi isključivo nematerijalne prirode, tj. samo za Onaj svijet, ili pak nije tako. Možda zahvaljujući provođenju tih propisa još i na Ovom svijetu priskrbljujemo sebi određene koristi, jer je zapravo riječ o karikama koje vežu Ovaj i Onaj svijet.
Što se tiče prve činjenice, te uzimanja u obzir temeljnih pravaca kojima nas vodi vjera, tu se moramo orijentirati kroz tri segmenta.
Prvi je sadržan u postavci da je vjera fitretska, tj. izrasta iz čovjekove prirode, dakle, ne sukobljava se sa čovjekom. Kada kažemo čovjekom, mislimo na vrstu čovjek, i to ćemo kasnije objasniti.
Drugi se ogleda u neophodnosti prisustva koristi u propisima, jer nemoguće je da Uzvišeni Gospodar, Zakonodavac, propiše zakon, a da u tom zakonu ne bude nikakve koristi.
Treći segment podrazumijeva usredsređivanje na vezu koja postoji između naših djela i onoga što se događa u svijetu u kojem živimo. Nije moguće da učinimo neko djelo – bilo ono iz vjerskog ili svjetovnog područja – a da na to djelo nema reakcije u svijetu u kojem živimo. Objasnit ćemo šta se podrazumijeva kada kažemo fitretska vjera.
Fitret zapravo odražava u sebi vrstu, način i kategoriju u kojima je čovjek stvoren, drugim riječima na kakve se sve zakone naslanja naše postojanje, šta zapravo zahtijeva od Kreacije i šta joj sve daje. Rekli smo da vjera ustvari nema nikakve druge zbilje, osim objašnjavanja zakona koji nama upravljaju, odnosno da između nas i djela koja činimo i posljedice koja za tim djelom slijedi postoji stvarna, stvaralačka veza. U skladu sa ovim zakonom, na čokotu ne može ništa roditi, osim grožđa. To je sveprisutni stvaralački zakon koji vlada, i riječ je o istinskoj vezi. Taj zakon nije konvencionalne, tj. ugovorene prirode, kakvi su društveni zakoni, već je riječ o zakonu u skladu sa kojim ako budeš obavljao namaz ovdje, plod namaza koji si njegovao u svome biću, na Onom svijetu će biti Džennet.
Sljedeća činjenica na koju smo maločas ovlaš skrenuli pažnju jeste da se u svemu što je Uzvišeni Gospodar propisao neizostavno nalazi neka korist, tako da nije moguće da nam Uzvišeni Gospodar kaže: Morate vjerovati u to, morate razmišljati na ispravan, čovjeka dostojan način, a da od toga ne bude koristi, bez obzira kojeg se aspekta ta korist ticala – bilo misaonog, bilo moralnog. Drugim riječima, ukoliko ne budemo radili prema tim zapovijedima i ukoliko se ne budemo pridržavali onoga što oblikuje i upotpunjuje naš svjetonazor, moral i naša djela, u toj smo mjeri sebe lišili učestvovanja u njihovom provođenju, i u istoj toj mjeri sebe lišavamo koristi koje slijede iz njihovog provođenja. Na taj način sebe lišavamo veće koristi, koju bismo sigurno i neizostavno imali da smo se držali ustanovljenog pravca, ili ćemo odabrati taj pravac, pa ćemo jednoga dana vidjeti da smo stigli do sreće i bit ćemo svjesni čega je to posljedica. Moramo naglasiti da ne govorimo samo o naredbama, jer se s druge strane nalaze i zabrane i sasvim je sigurno da se i u njima nalazi korist za nas i da nas one sigurno štite od neke nesreće, na koju bismo kad-tad naišli da zabrane nismo uzeli u obzir.
Treća i veoma značajna odlika sadržana je u povezanosti naših djela sa događajima u Objektivnom svijetu. Sigurno je da svako naše djelo i pregnuće povlači za sobom neki događaj i neku reakciju. Kroz jedan kratak prikaz ukazat ćemo na povezanost između akcije i reakcije. Toplota Sunčeve svjetlosti zagrijava vodene površine na Zemlji, voda se pod uticajem toplote isparava, a para se diže na visine, gdje se oblikuju oblaci, koji ispuštaju svoj teret, koji je iz parnog – promjenom temperature – ponovo prešao u tečno agregatno stanje. Kiša se spušta na vode žedno tlo, voda pomaže životu flore, gladna životinja se hrani biljkama i tako se održava i nastavlja lanac života. S obzirom na činjenicu da je čovjek dio ili činilac prirode i da dio slijedi zakon cjeline, to znači da i čovjek, kao dio cjeline, tj. prirode, pada pod njen uticaj, isto kao što na svoj način i utiče na nju. Dakle, mi smo dio svijeta kojim smo okruženi i utičemo na njega svojim djelima, a naša djela potpadaju pod spomenuti zakon, koji nam daje do znanja da dio manjega dijela pripada većem dijelu (nokat prsta pripada šaci). Ovom zbiljom bavi se i Mevlana u svojim stihovima.
Kada misao uđe u čovjekovo biće ili kada u čovjeku zaživi, moguće je da uništi stotinu svjetova. Uzmite u obzir – kazuje Mevlana – moćnog cara čiji je položaj takav da gdje god se bude kretao, stotine hiljada za njim se pokreću. Misao je moćna poput jake bujice, koja može progutati svijet. Upravo kao što misao može uništiti svjetove, misao ih, također, može i stvoriti. Međutim, ljudi, s obzirom na okolnost da su se otuđili od samih sebe, ne poznaju vrijednost misli, oni – suočeni sa već obezvrijeđenom mišlju – smatraju da je ona nešto bezvrijedno. Međutim, istina je sasvim suprotna: misao je tako vrijedna, misao je poput bujice koja može svijet progutati i poput blagodarnog pljuska, koji oživljava zamrlu prirodu. Tehnološki izumi, naprimjer, proizvod su ljudskih misli. Uzmemo li u obzir računar, i on je proizvod misli, koji je – kako vidimo – izmijenio tokove zbivanja u svijetu i pokrenuo sasvim nove dimenzije života.
Kao što riba – nastavlja Mevlana – ostaje živa zahvaljujući vodi u kojoj se nalazi, tako i sve ono što nas okružuje, sve ove stvari koje se nalaze u svijetu u kojem živimo, počevši od Sunca, čiju smo svjetlost spomenuli, pa zvijezda, Zemlje i svega onoga što je na njoj, zapravo su proizvodi jedne misli. Ljudi kao ljudi, pravi nemarnici, svoje su tijelo, tj. oblik, učinili Sulejmanom, a svoje misli, tj. suštinu, malim mravom. Zašto je to tako? čovjek se iz dva razloga ponaša prema sebi i svojoj misli kao prava neznalica. Prvi razlog sažet je u činjenici da je zauzet samim sobom, tj. pukim fizičkim aspektom, poput jedenja, pijenja, spavanja, itd. Drugi razlog sadržan je u neobaviještenosti i neznanju u vezi sa općim kretanjem koje se dešava u Kreaciji, kao i sa onim što će biti u budućnosti. Naprimjer, gdje god da učen čovjek dođe, ljudi ga poštuju i uvažavaju. A vratimo li se malo unatrag, pa tog čovjeka dovedemo na stepen kada je bio hudo sjeme, te se iskupi nas stotinu, dvije i počnemo veličati to sjeme, svi bi nas začuđeno gledali i smatrali u najmanju ruku čudacima. Zašto bi nas nazvali čudacima? Zato što ne znaju šta će se u budućnosti desiti. Drugim riječima, dimenzija vremena nas je otuđila od nas samih.
Shakespeare, također, ima jednu lijepu misao i poređenje koje se uklapa u našu temu – povezanost čovjeka i njegovih pregnuća sa onim što se zbiva u svijetu: “O čovječe koji stalno kukaš i jadikuješ zbog tuđeg zla i nasilja, da li si ikada razmišljao o tome da će nevidljiva ruka vremena one fine zlatne žice lijepoga kafeza, u kojem si zarobio divnu ptičicu, pretvoriti u hladne zatvorske željezne šipke, gdje će i tebe zatvoriti. Kada se nađeš okružen željeznim šipkama, počet ćeš kukati, reći ćeš: Ovi ljudi su prema meni zli, nesvjestan činjenice da je tvoja današnja jadikovka zapravo posljedica tvoga jučerašnjeg izrugivanja jadnoj ptičici, koju si zbog ličnog zadovoljstva zatočio u kafez. Šta se uistinu dogodilo: Ti si jednu malu nevinu ptičicu, koju je Uzvišeni stvorio da slobodno leti prirodom, stavio u kafez. Jeste da si ti napravio lijep kafez – naravno, radi dopadljivosti – ali zakon i vrijeme posljedičnosti su takvi da će te šipčice narasti, a umjesto ptice unutar njih bit ćeš ti. Znaj da iz perspektive Stvoritelja nema nikakve razlike u primjerima stvaranja ptice i čovjeka.” Drugim riječima, kako god je stvorio Poslanika, kao najvrjednijeg čovjeka, tako je stvorio i ptičicu.
I Mevlana svojim nadahnutim stilom usmjerava svjetlost ka razjašnjavanju ove zbilje: “Da li ti se ikada desilo da dok sjediš sa prijateljem izgovoriš neku neslanu šalu kojom mu slamaš srce? Jednog dana ti njemu slomiš srce, a drugog njegovo srce dođe i ščepa te za nogu. Tačno je da je onoga dana kada si ga uvrijedio bila riječ o apstrakciji, tj. nečem neopipljivom. Ipak, jednoga dana ta apstrakcija će se materijalizirati. Tvoja neslana šala uvrijedila je prijatelja. Međutim, ta će se uvreda jednoga dana vratiti i pokucati na vrata tvoje kuće. Ti ćeš, naprimjer, sjediti u kući, i dok je sve naoko uredu i sasvim normalno – bit ćeš tužan. Upravo će se zbog toga, znaj, onoga dana kada odeš sa Ovoga svijeta sve uvrede i slične stvari uvezati poput karika i postati lanci koji će te sputavati.”
Vratimo se pojedincu koji sjedi u kući i pita se: Odakle mi se sva tuga svijeta natovarila na glavu? Ne moraš puno razmišljati. Odgovor je jasan. To je plod onih suza koje su potekle jer si, naprimjer, dok si bio student cimeru rekao nešto što ga je jako uvrijedilo, a on je, krijući, pustio bolnu suzu – e upravo ta suza razlog je tvoga neraspoloženja. Jer, neizbježno je da će se uvreda jednoga dana pretvoriti u neprijateljstvo i upravo će taj neprijatelj podići jarbol tuge nad tvojom kućom. Tuga, kojoj si ti uzrok, nalik je mladici koju si zasadio u tuđe dvorište i koja je rasla, rasla i raširila svoju gustu krošnju, čija se sjena nadvila nad tvojom glavom.
Možemo zaključiti da jedina zbilja koja postoji u našoj biti jeste vjera, koja je neodvojiv dio naše egzistencije. Nju su sa sobom donosili i nama predali poslanici, koji su u kontinuitetu dolazili kroz ljudsku povijest. Ako shvatimo tu činjenicu, da vjera nije ništa drugo do zakoni koji postoje u nama, svakako će neizbježan proizvod takvog razmišljanja biti to da ćemo zavoljeti propise koji su sastavni dijelovi vjere.
Reklismodaćemo nešto reći i o poruci mjeseca Ramazana.S tim u vezi znajte da ima jedna dova koju je preporučeno učiti nakon svakog namaza, tj. pet puta dnevno tokom cijelog Ramazana. Zbog činjenice da je riječ o veoma poučnoj i korisnoj dovi, pogledat ćemo nekoliko njenih dionica.
Prva molba u spomenutoj dovi glasi: O Bože, unesi među stanovnike mezarja radost! Razmislimo li malo o ovom traženju, shvatit ćemo da ovo nije samo puka dova, već da je riječ o odgojnoj poruci, zbog činjenice da su svi odnosi koje u životu ostvarujemo utemeljeni na ličnom interesu. Naprimjer, pozovemo nekog na iftar zbog toga da bi i on nas pozvao; kažemo: Selam! – da bismo čuli: Alejkum selam! Drugim riječima, u svemu što uradimo prvo gledamo da li i koliki interes imamo. Međutim, šta je sa stanovnicima mezarja? Otišli mi do njih ili ne, oni s tim nemaju veze: niti će se žaliti na nas, niti formalno od njih možemo imati bilo kakve koristi. A vjera nam upravo kroz dovu kaže: O ti, koji sebe toliko voliš, idi na greblje da bi slomio svoje ja! Idi kod onih od kojih nemaš nikakve koristi! Ovaj postulat donekle se slaže sa stavom njemačkog filozofa Kanta, koji, tražeći mjerilo moralnosti, kaže: “Mjerilo naše moralnosti jeste korist koju svojim djelima donosimo drugim ljudima, a da u tome ne gledamo vlastitu korist.” Navedena dionica dove uči nas da se izgradimo i odgojimo, da ne mislimo samo na sebe i svoju korist, dajući nam znak da budemo i drugima od koristi.
Dova se dalje nastavlja: Bože, učini neovisnim sve one koji su u neimaštini! Šta mislite, da li vjera od nas traži da ovu dovu samo riječima učimo, ili bismo u skladu sa njenim sadržajem trebali nešto i činiti? Prvi zaključak do kojeg, nakon što čujemo ovaj odlomak, dolazimo jeste da među muslimanima ima mnogo siromašnih. Zašto je to tako? Pa zato štose ne trudimo, ne stičemo znanje, ne radimo na tom pitanju. S druge strane, dova nam kaže: “Idi radi, ako želiš biti koristan sebi i drugima!” Osim toga, kada spomenemo pojam siromaštva, odnosi li se to samo na materijalno siromaštvo ili možda imamo i kulturno i duhovno siromaštvo? Naravno, itekako imamo kulturnog siromaštva: mlađi ne poštuju starije, a stariji nisu samilosni prema mladim – zar to nije kulturno siromaštvo? Obratimo li pažnju na odnos muža prema ženi, oca prema sinu, brata prema bratu – uvidjet ćemo da se oni međusobno ne poštuju, tuđa prava i lične obaveze prema drugima su zanemareni, a to je očito kulturno siromaštvo.
Pogledajmo primjer kulturnog, duhovnog, civiliziranog, umnog, moralnog ponašanja. Razbolio se jedan veliki učenjak. Bolest je bila takva da ga je prikovala za postelju. Jednoga dana, kada je bilo vrijeme ručku, žena mu donese hranu, ostavi je pored kreveta i iziđe. Nakon nekog vremena dođe da pokupi ostatke, kad ugleda da hrana stoji na svom mjestu i da se ohladila. Upita muža zašto nije ručao. On odgovori da mu je hrana bila daleko i da je nije mogao dohvatiti, a nije imao snage da se pomjeri. Žena ga upita: “Zašto nisi zvao mene ili djecu da ti dodamo?” On odgovori: “Koliko god sam razmišljao da nađem šerijatsko opravdanje da bih te pozvao da mi dodaš, nisam ga uspijevao naći. Zato sam riješio da se strpim dok sama ne dođeš.”
Pogledamo li stvarne razloge zbog kojih su muslimanke u brojnim primjerima okrenute Zapadu, doći ćemo do zaključka da se to dešava zbog činjenice da im se nanosi veliko zlo od strane muževa. Žena kojoj muž čini zlo misli da joj to muž čini zato što je musliman, iz čega izvlači zaključak da je za njeno stanje jedini krivac islam, a da je jedini spas – Zapad. Naprimjer, oboje umorni s posla dolaze kući, muž legne da se odmara, a od žene zahtijeva: “Daj kahvu!, Daj čaj!, Ima li šta da se pojede?”, itd. Upravo smo mi moralni siromasi.
U dovi nastavljamo moliti: Bože, nahrani sve gladne! Iovdje se prepoznaje odgojni aspekt. Bože, otkloni svaku smutnju iz islamskih stvari! Moleći Boga da spasi islamsko društvo od svih zastranjenja, smutnji, neispravnosti, zapitaj se: Bože, da li sam ja od onih koji zastranjuju u društvu ili ispravljam društvo? Da li sam ja razlog da se u društvu dešava ono što se ne bi smjelo dešavati? Da li ja predstavljam islam na način da to druge plaši? Ova nam dova kaže da trebamo sebe odgajati i razmišljati gdje se nalazimo u svijetu stvorenoga.
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
