Osamljivanje u pećini Hira
Kazali smo već da je u to vrijeme u Mekki bilo nekolicina onih koji su se odrekli arapskog idolopoklonstva i tragali su za čistom i ispravnom vjerom. Trojica takvih, Osman ibn Huvejris, Vereka ibn Nevfel i Abdullah ibn Džahš, prihvatili su kršćanstvo, dok je Zejd ibn Amr ibn Nufejl umro tragajući za pravom i čistom vjerom. Budući da su ga Kurejšije kinjili i uznemiravali, Zejd se sklonio u pećinu Hira na brdu nedaleko od Mekke. U skladu s predajom od Muhammeda ibn Ishaka (Ibn Hišam, sv. 1, str. 251), kad bi neko od Kurejšija osjetio potrebu za samoćom, odlazio je u ovu pećinu. Naime, uvijek je među Kurejšijama bivalo onih koji su se na neko vrijeme sklanjali iz grada, te su boravili u ovoj pećini, gdje bi se posvetili kontemplaciji, molitvama i čišćenju duše. Mi, naravno, ne znamo o kakvom običaju i kakvim obredima se ustvari radilo, ali izvjesno je da osamljivanje radi unapređenja duhovnog stanja Kurejšijama nije bilo strano.
Činjenica je, uglavnom, da se prije prve objave Muhammed, s.a.v.a.s., običavao svake godine na jedan mjesec povući u pećinu Hira i da je ondje dijelio svoju hranu sa siromasima koji bi navratili. Ne znamo da li je osamljivanje u trajanju od mjesec dana bilo inače običaj među Kurejšijama i da li su to praktikovali svi ili samo neki među njima. Moguće je da pećina Hira nije bilo jedino mjesto koje je služilo u svrhe povlačenja i osamljivanja. Kako god, Muhammed, s.a.v.a.s., kako saznajemo iz predaja, prvo bi u povratku iz Hire svratio do Ka'be, obišao bi je sedam puta, a zatim je odlazio svojoj kući.
To se, dakle, ponavljalo svake godine, sve do onog časnog mjeseca – mjeseca ramazana u kome je Svevišnji počastio Objavom Svog odabranog roba. Kod Taberija srećemo predaju koju prenosi Ibn Šehab Zuhri od Urve ibn Zubejra, a ovaj od Aiše, a u kojoj se kaže: “Pred početak Objave Božiji poslanik imao je istinita priviđenja koja su bila nalik bjelini svjetlosti u zoru.” Otad je još više zavolio samoću i sve češće se povlačio u pećinu Hira gdje bi ostajao po nekoliko dana. Naposljetku, jednog ramazanskog dana pojavio se melek koji ga je snažno obuhvatio, tako da je Poslanik, s.a.v.a.s., pokleknuo, a ramena su mu počela drhtati. Melek mu se tad obratio: “O Muhammede, ti si Božiji vjerovjesnik!” Kako je sam pričao, Muhammed, s.a.v.a.s., htio je tad pobjeći iz pećine i spustiti se niz brdo u Mekku, kad se melek ponovo ukazao i rekao mu: “O Muhammede, ja sam Džibril, a ti si Božiji vjerovjesnik!”, a potom mu je kazao: “Čitaj!” “Šta da čitam?”, upitao je Poslanik. Muhammed, s.a.v.a.s., pričao je: “Onda me je opet tako stisnuo da sam skoro izgubio svijest, pa me pustio i rekao mi: Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji čovjeka poučava onome što ne zna!”, ponovio sam ove riječi za njim, pa sam utekao iz pećine, otišao kući, kazao sam Hatidži da se plašim za sebe i ispričao sam joj šta mi se desilo.” Hatidža ga je tješila govoreći mu da ga Bog zasigurno neće ostaviti, pa ga je odvela svom rođaku Vereki ibn Nevfelu i obratila se starcu: “Poslušaj šta ti ima reći sin tvoga brata.” Kad sasluša šta se desilo, Vereka reče: “To je isti onaj Namus koji je dolazio Musau ibn Imranu. Kamo sreće da sam mlađi i kamo sreće da mogu biti među živima kad te tvoj narod bude proganjao!” “Zar će me ljudi protjerati?”, pitao je Poslanik, s.a.v.a.s., a Vereka mu je odgovorio: “Da, hoće. Jer, niko nije donio nešto poput onoga što ti donosiš a da mu se nisu suprotstavili. Da mogu dočekati te dane, svakako bih te pomogao.” Uskoro se objava nastavila i Poslaniku, s.a.v.a.s, objavljivani su sve novi i novi ajeti Kur'ana.
Nekoliko je važnih stvari vezanih za ovu predaju na koje treba neizostavno ukazati. Prvo, vidjeli smo da su predznak poslanstva bila istinita snoviđenja “nalik bjelini zore”. Istiniti snovi su oni snovi čiji sadržaj se nakon buđenja obistini. Ovdje se, međutim, ne radio takvim snovima, jer čemu inače onaj opis da su oni bili “poput bjeline zore”. A vidjeli smo da su prvi ajeti objavljeni Vjerovjesniku, s.a.v.a.s., bili: “Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara…” O kakvim se, dakle, snoviđenjima i kakvoj bjelini ovdje moglo raditi?
Na ovo pitanje, naravno, nije moguće odgovoriti potpuno sigurno. Koliko je autoru ovih redaka barem poznato, još niko nije obratio pažnju na ovo pitanje i nije pokušao ponuditi adekvatan odgovor. Iako, kažemo to s rezervom, jer islamski učenjaci kroz stoljeća su napisali bezbroj djela u kojima su se bavili najrazličitijim temama.
Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da ova snoviđenja praćena osobitom bjelinom nipošto nisu sama Objava, već su neka vrsta predznaka odnosno uvoda u Objavu. Radilo se o uvodu u Objavu koji je rezultat promišljanja i dubokog umovanja o svijetu, Stvoritelju i ljudskoj sudbini, nakon čega su se pred Muhammedom, s.a.v.a.s., otvorila vrata spoznaje. To, međutim, još nije bila Riječ, nije bio Kur'an, već se radilo o nečemu do čega dosežu svi koji se iskreno i istinski zamisle svom snagom svog uma nad pitanjem stvaranja i smisla ljudskog bivstvovanja u svijetu. Spoznaja do koje je Muhammed, s.a.v.a.s., došao razmišljajući bila je ta da njegov narod živi u zabludi, shvatio je da kumiri koje ljudi svojim rukama prave ne mogu ljudima biti ni od štete ni od koristi. Postalo mu je jasno da su Sunce i Mjesec, dan i noć, sve što vidi oko sebe, stvoreni i da ne posjeduju nikakvu vlastitu volju, već su podređeni volji Onog Koji ih je stvorio. Postalo mu je jasno da su ružna djela Kurejšija i ostalih Arapa oput prevara, razbojništava, kamatarenja, sahranjivanaj žive vlastite djece, prostitucije, varanja na vagi i slično rezultat njihove moralne zapuštenosti i da ih iz mraka u koji su zapali mogu izbaviti samo novi društveni nazori i zakoni koji će biti utemeljeni na volji Božijoj, a da je čovjekova ispravna i iskrena vjera najbolji garant da će ti zakoni i propisi biti provođeni. Postalo mu je jasno da Arapi razjedinjeni i podijeljeni u plemena i rodove koji se stalno oko nečega spore i sukobljavaju nikada neće živjeti sretno i dostojno ljudi, izuzev ukoliko se ne ujedine vođeni vjerom jedinstva, vjerom koja priznaje samo Boga Jedinoga i ne priznaje razlike među ljudima izuzev što ljude dijeli na one koji slijede istinu i one koji su zastrti lažima. Ove spoznaje i ova otkrića bila su uvod u Objavu, a upoređena su s bjelinom zore zato što su uslijedila nakon perioda mraka zbunjenosti i sumnji, te su se Muhammedu, s.a.v.a.s., doimala kao izlazak iz tmine na svjetlo dana. Nakon mraka ukazala se bjelina zore, a potom je došlo i vrijeme da grane sunce Objave i spuštanja Božijih ajeta.
U hadisu vidimo da je nakon “istinitih snoviđenja” odnosno predznaka poslanstva Muhammed, s.a.v.a.s., naročito zavolio povlačiti se u samoću i da je sve češće boravio u pećini Hira. Kazali smo već da je osamljivanje bilo običaj koji su iz vjerskih razloga upražnjavali neki stanovnici Mekke. Nije nam poznato da li su postojali konkretni periodi i povodi za osamljivanje, ali znamo da Ibn Ishak od Ubejda ibn Amira prenosi (Ibn Hišam, sv. 1, str. 251-252) da je Poslanik, s.a.v.a.s., svake godine po jedan mjesec odlazio osamiti se u pećinu Hira, a kako Taberi prenosi pozivajući se na Šihaba Zuhrija, koji to prenosi od Aiše, osamljivanje je postalo naročito intenzivno nakon „istinitih snoviđenja“. Nakon prve objave Poslanikovo, s.a.v.a.s., stanje posve se promijenilo, on je bio preplašen i u nevjerici, a prema nekim predajama čak je i pomišljao da se ubije skokom sa stijene. Naravno, u prvi mah nije mogao povjerovati da nije poludio i prihvatiti da ono što mu se dešava nije samo utvara. Kad je prvi put ugledao Džibrila i čuo poruku Uči!, pomislio je da mu se priviđa, te je, kako sam kaže, “pokleknuo i počeo drhtati”. Takav, u groznici i uzdrhtao, vratio se žurno kući, pa je zatražio od Hatidže da ga pokrije. Ona je shvatila da mu se desilo nešto izuzetno, obodrila ga je i kazala mu da se ništa loše ne dešava, pa je domalo otišla do svog amidže Varake ibn Nevfela, čovjeka upućenog u vjerska učenja, i ispričala mu šta se Muhammedu, s.a.v.a.s., desilo.
Stvaranje svijeta i stvaranje čovjeka
Upitajmo se sada zašto prvi ajeti objavljeni Muhammedu, s.a.v.a.s., govore o Bogu kao Stvoritelju općenito i kao Onome Koji stvara čovjeka od ugruška? Postoji li tome poseban razlog? Autor ovih redaka smatra da se naprosto radi o tome da su stvaranje svijeta i stvaranje čovjeka u njemu dvije najveće tajne koje do dana današnjeg stoje pred naučnicima i misliocima i na koje još nije ponuđen zadovoljavajući odgovor. Kako i iz čega je nastao svijet? Kant, recimo, govori o Prvotnoj materiji, ali ne kaže nam ništa o tome šta je i kako je nastala Prvotna materija. Danas je popularna teorija o Velikom prasku (Big Bang), ali ta teorija nedorečena je utoliko što nam ne kazuje ništa o kakvoći i uzrocima Velikog praska niti nam može reći o eksploziji čega bi se tu ustvari radilo. Pitanje nastanka svijeta, dakle, do danas je misterija i veliko je pitanje da li će se ikad moći reći nešto više o tome.
Stoga, prvi ajeti objavljeni Poslaniku islama, s.a.v.a.s., ukazivali su na ove dvije velike misterije – nastanak svijeta i nastanak čovjeka, odnosno na Boga kao njihovog Stvoritelja. Poslaniku, s.a.v.a.s., tako je odmah skrenuta pažnja na to da prima poruku iz onostranog, i to od samog Tvorca svijeta i čovjeka.
Kvalitet Objave
Kakva je, ustvari, bila Objava? Kao iz predaja saznajemo, primajući Objavu Poslanik, s.a.v.a.s., zapadao je u posebno stanje nalik nesvjestici. U predajama se kaže da bi on tada ublijedio, bivao kao da nije pri svijesti, a ako bi se zatekao na jahalici, ona bi u tim trenucima, pod odjednom ogromnom težinom njegovog tijela, počela pjeniti. U takvim trenucima po čelu su mu izbijale krupne graške znoja. Sam Poslanik, s.a.v.a.s., o tome je kazao: „Ponekad mi dolazi Džibril i kazuje mi Objavu. To je za mene najlakše. A ponekad je to kao odjek zvona koja čujem duboko u srcu, i to je za mene najteži način.“
U jednoj predaji Aiša kaže: “Vidjela sam ga jednom dok mu je stizala Objava, a bijaše izuzetno hladan dan. Po čelu su mu bile izbile graške znoja.” Said ibn Džubejr prenosi od Ibn Abbasa da je vidio Poslanika, s.a.v.a.s., kako grčovito stišće šake i miče usnama ponavljajući riječi koje je čuo, dok su mu stizali sljedeći ajeti: “Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.” (al-Qijama, 16-19)
Sve ove predaje govore nam da su trenuci primanja Objave bili izuzetno i krajnje neobično stanje. Međutim, to neobično stanje nema veze sa bilo kakvom duševnom ili tjelesnom bolešću. Dosad još nije zabilježena duševna bolest pri čijim napadima čovjek izgovara izvanredno smislene i poetski krajnje dotjerane rečenice, koje će kasnije po svojoj rječitosti zadiviti sve koji znaju prepoznati rječitost i poetiku, a svojim dubokim smislovima nagnati hiljade blistavih umova da pišu tomove komentara na njih. Uostalom, zapadnjački liječnici i psihijatri, kada bi to bilo moguće, vrlo rado bi uspostavili dijagnozu navodne psihičke bolesti od koje je bolovao Muhammed, s.a.v.a.s. Ne postoji nijedna duševna bolest sa kliničkom slikom i približno sličnom stanjima u kojima je Poslanik, s.a.v.a.s., primao Objavu. Postoje duševne bolesti praćene buncanjem i izgovaranjem nepovezanih riječi ili rečenica, ali ne postoji nijedna pri kojoj bolesnik tokom napada izgovara izvanredne rečenice koje naposljetku čine veličanstvenu i divljenja vrijednu knjigu, koja će usto postati svetost i vodilja stotinama miliona ljudi. Ako se tu radilo o bolesti, kamo sreće da ista bolest snađe i potpisnika ovih redaka.
