U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Moguće da su stihovi koje smo naveli spjevani prema predaji koja postoji u Nehdžu-l-belagi (Stazi rječitosti).
“Izliječi svoju nutarnju klonulost čvrstom odlukom i težak san koji zatvara tvoje oči pretvori u budnost.”
“Prema Bogu budi poslušan, sjećaj se Njega i srce svoje upoznaj i zbliži sa Njegovim spomenom.”
Znak da je čovjekovo srce postalo blisko sa spominjanjem Boga je stanje koje se navodi u suri Hadid: “…da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade.”[1]
Dakle, govorimo o razini potpune ustaljenosti (gajri mustaqar). Na ovoj razini čovjek biva obuhvaćen značenjem ajeta: “Oni koji su stalno u namazu.”Ovaj ajet možemo na dva načina protumačiti. Jedno je vanjsko značenje: da se u ovom ajetu govori o onima koji ne napuštaju svoje namaze, tj. obavljaju ih redovno i ne ispuštaju niti jedan. Sa tačke gledišta arifa, pak, ovaj ajet ima drugo značenje i oni ga tumače kao bivanje u stalnom namazu. Tako je Baba Tahir spjevao stihove u kojima se kaže: Blago onima koji stalno u namazu. Takvi ljudi bilo da spavaju, bilo da razgovaraju ili da su u društvu, stalno sebe vide i osjećaju u prisustvu Božijem, te su kao takvi stalno u stanju namaza.
Sada ćemo vidjeti koje su to odlike ljudi koji su na razini ustaljenog zikra (gajri musteqar). Uzvišeni Allah u 37. ajetu sure Nur kaže: “… ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju.”[2] Vidimo da se ovdje ne radi ni o kakvim asketama koji su se odvojili i izolovali od društva, nego su to ljudi koji žive i rade sa ostalim ljudima, ali ih nikakav posao, ni u jednom trenutku ne odvraća od sjećanja na Boga. U nastavku istog ajeta se kaže: “…i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.”
Imam Ali je u pojašnjenju ovog ajeta rekao: “Uvijek su kroz historiju postojali ljudi sa kojima je Allah kroz njihove misli šaputao.” Ovo “šaputanje” se odvijalo sa ljudima koji su prisni sa Bogom, onima koji su dosegli taj nivo da Bog kroz njihove nutrine, odnosno misli ne govori, nego šapuće sa njima. Upravo to šaputanje daje nam sliku o njihovoj velikoj bliskosti sa Bogom. Zbog toga što Bog šapuće njima kroz njihove misli, kod takvih osoba ne postoje ni ružne misli.
Prenosi se da je jedan od velikana, kada uvjeti života nisu bili kao danas, kupio nešto mesa za svoju porodicu. To je meso u jednom trenutku zgrabila mačka i odnijela. On je potrčao za mačkom i udario je svojim štapom. Kada ju je udario zastao je i počeo jako plakati. Kasnije je objasnio zašto je toliko plakao. Rekao je: “Ova mačka je radila po svojim prirodnim nagonima. Bog je mački dao jaka čula kako bi se prehranila i preživjela. Ja sam taj koji nisam vodio računa o svom imetku na odgovarajući način. Pa kada sam ja kriv, s kojim pravom udaram to jadno stvorenje?”
U nastavku gore spomenute predaje Imam Ali kaže: “U dubinama njihovih umova Bog razgovara sa njima. Oni su stekli svjetlo koje ih budi i u njihovim očima i u ušima i u srcima.” Ljudi koji imaju svjetlo u očima, ušima i srcima vide stvari koje drugi ljudi ne vide, čuju stvari koje drugi ne čuju i opažaju stvari koje drugi ne opažaju. Šta god da gledaju prvo što će vidjeti su svjetlost i ljepota koja postoji u onome što posmatraju. Njihovo srce je obuzeto sa lijepim mišljenjem i milošću.
Danas, u psihoterapiji je jedna od metoda izlječenja od depresije to da pacijentima predlažu da budu optimisti. Poznati američki psihoterapeut William James je rekao da se ljudi, kada su depresivni ili pod stresom, mogu okrenuti molitvi i traženju pomoći od Uzvišenog bića.
Jedna stara iranska narodna poslovica kaže: “Kada su ga ubili, Sohrabu su donijeli lijek.” Tako i mi radimo sve obrnuto, čekamo da pacijent umre, ili u ovom slučaju da postane duševni bolesnik, pa da mu kažemo da nije sve tako crno, da treba biti optimista, da u svemu vidi ljepotu i da se osloni na Boga. Trebali bi se okrenuti dovi, zikru i namazu kako se ovakva duševna stanja ne bi uopšte pojavljivala. Dakle, ova gospoda je prvo čekala da društvo skrene sa puta, pa da onda liječe simptome, opet djelujući pogrešno budući da ne liječe uzročnike bolesti.
Optimizam ili viđenje svega lijepim i dobrim je osobina Božijih evlija. Oni, budući da sve vide manifestacijom Boga, sve smatraju i vide lijepim. Poznat je slučaj Isaa, a.s., kada je sa skupinom svojih prijatelja prolazio kraj mrtvog psa. Tada su njegovi prijatelji počeli žaliti na ružnoću tog prizora i smrad koji se širio oko leša. Isa, a.s., je tada rekao: “Pogledajte kako ima lijepe zube. Koliko li je samo bio vjeran svome vlasniku dok je bio živ.” Ovdje vidimo različitost pristupa istoj stvari kod Božijeg evlije i kod običnih ljudi.
Drugi primjer optimizma ili viđenja svega lijepim kod Božijih evlija jeste sljedeći. Jednom velikanu je ušao lopov u kuću. To se desilo prije samog nastupanja sabah-namaza. Lopov je pokrao sve što je mogao ponijeti. Velikan je vidjevši šta se dogodilo počeo razmišljati: “Kad je on uspio klanjati noćni namaz i stići do moje kuće?” Ovaj velikan nije bio neznalica niti naivan, ali je sve gledao sa druge, odnosno sa ljepše strane.
Također, prenosi se događaj u vezi sa jednim drugim velikanom, kada mu je lopov pokrao sve njegove stvari. Kada je došla policija da napravi zapisnik šta je sve ukradeno, on je rekao: “Ne trebati praviti nikakav zapisnik, jer ja nemam nikakvih potraživanja, niti ću koga tužiti. Ja halalim sve što mi je uzeto, jer loša djela, poput haram stečene hrane, imaju određene loše učinke na čovjeka. Tako će stvari koje su meni ukradene ostaviti loš učinak na čovjeka koji me je pokrao i na njegovu porodicu. Loše posljedice djela lopova će osjetiti svi iz njegovog okruženja, pa će se to prenijeti na društvo tako što će se širiti haram, nemoral i ostale loše stvari. Međutim, ako ja njemu halalim onda se sve to neće desiti.” Vidimo da ovaj velikan nije gledao na štetu koju je on pretrpio, nego je mislio na to da se među muslimanima ne širi haram i nemoral, pa je preduzeo mjere da se to ne desi halalivši lopovu sve što mu je ukrao.
Optimizam i viđenje svega lijepim je jedna od osobina Božijeg Poslanika, s.a.v.a. On je lahko i brzo prihvaćao izvinjenja drugih, iako je znao da neka izvinjenja i isprike nisu bile iskrene. Ta njegova osobina je bila jedan od činilaca koji su doprinijeli njegovom uspjehu. Kada bi neko došao i izrekao šehadet on bi to prihvatio. Jedna skupina maloumnika je zbog toga rekla za Poslanika da je on “uho”, tj. uho koje sve prihvata što čuje. Povodom toga je objavljen 61. ajet sure Tewbe: “Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika govoreći: ‘On vjeruje što čuje!’ Reci: ‘On čuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju’”,ili, to što on prihvata sve što vi kažete je dobro za vas.
U nastavku predaje Imam Ali kaže: “…Oni podsjećaju ljude na dane Božije” – ili na dane i predmete koji su postali predmet Božijeg očitovanja – “…i pozivaju ljude da osjećaju strah pred položajem Uzvišenog.” Ovdje je Imam na jedan lijep način pojasnio strah pred Bogom. Dakle, ne da se ima strah u odnosu na Biće Božije, jer je On apsolutna dobrota i ljepota i strahovati od takvog Bića nema smisla. Ono na što Imam poziva jeste da se ima strah pred Njegovim uzvišenim položajem. Kada čovjek uvidi pred kim stoji, s kim razgovara, prema kome griješi i čini neposluh, tj. kada razmotri svoj odnos sa Uzvišenim Gospodarom trebao bi da shvati da je u podređenom položaju.
Predaja se nastavlja sva do mjesta gdje se kaže: “…Zaista zikr ima svoj ehl (one koji su mu dostojni ili koji mu pripadaju), a oni koji su dosegli taj mekam (stepen) napustili su svoje ovosvjetske želje u zamjenu za njega.” To, naravno, ne znači da moramo zanemariti supružnika, djecu, posao itd., te se samo posvetiti zikru. Ovakvo shvatanje zikra je postojalo među muslimanima još od vremena Poslanika, s.a.v.a. Poznat je događaj kada su se jedan ashab zavjetovao da neće spavati, drugi da će postiti svaki dan i treći da će napustiti žanu i djecu i živjeti aketski. Žene tih ashaba su se požalile Božijem Poslaniku, s.a.v.a., na ponašanje svojih muževa. Poslanik je pozvao te ashabe i rekao im: “Ja sam Božiji Poslanik, ali neke dane postim, a neke i ne postim, neke noći bdijem, ali neke i spavam, imam svoju porodicu i njih se ne odričem.” Vidimo da je Poslanik riješio to skretanje sa Pravoga puta koje se pojavilo.
Ovakvo krivo razmišljanje i postupci koji proizlaze iz njega se mogu naći i u drugim religijama, a posebno u onim grupacijama koje se bave gnosticizmom, odnosno onim što je irfan ili sufizam kod muslimana. Također, ovakvo devijantno ponašanje je postojalo i prije islama, kao na primjer u antičkoj Grčkoj gdje je postojala skupina koja je nazvana Kelbijun. Oni su poznati po tome što su se odvojili od društva kako bi se odrekli svojih želja i užitaka. Živjeli su u divljini, u skrovištima koja su pravili divlji psi. Dakle, bili su jako ekstremni u svom odricanju od ovosvjetskih užitaka.
Razmatrajući navedene primjere postaje nam jasna važnost i značaj slanja Božijih poslanika ljudima. Vidimo da ljudi bivaju zavedeni krivim zaključcima i različitim oblicima devijantnog ponašanja i ne mogu naći izlaz iz ovakvog svog stanja.
Svaka hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!
