U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Šta je to što čovjeka potiče na zikr?
Za odgovor se možemo poslužiti Kur'anom, gdje nam se daje do znanja da je čovjek po fitretu biće sa potrebama. Ta potreba nije malo, već svaki segment čovjekovog bića otkriva potrebu. Kada čovjek to spozna u sebi, dakle, kada spozna sebe kao takvo, potrebito biće i tome doda činjenicu da voli samoga sebe, kada doda činjenicu da voli savršenstvo, kada doda činjenicu da sebe smatra boljim od drugih bića koja postoje i kada pored toga bude svjestan činjenice da je čovjekov prirodni nagon da želi zadovoljiti svoje potrebe jer najzad, tu i jesu da bi bile zadovoljene, onda ga to usmjerava u pravcu stizanja do nekog Uzvišenog Bića.
Na tom putu stizanja do Apsolutno Moćnog Bića koje može pomoći da zadovolji svoje potrebe dosta se puta desi da čovjek promaši, da stigne do nekog bića koje uopšte nije savršeno, ali on po svom načinu gledanja u njemu vidi to nešto što mu daje zadovoljstvo i savršenstvo prema potrebi.
Sada na pozornicu stupaju Božiji poslanici, koji na neki način ne donose ništa novo čovjeku. Ne kažu oni da je čovjek potrebito biće, već čovjek sam po sebi to otkriva. Međutim, poslanici dolaze da čovjeku izlistaju listu prioriteta tih fitretskih potreba, da mu kažu na koje potrebe treba da se usredsrijede, da kažu šta je to važno, a šta još važnije, šta jeste, a šta nije toliko bitno, da ga šarenilost Ovoga svijeta ne privuče sebi, da ne bude zauzet efemernim (kratkotrajnim, prolaznim) stvarima. Materijalne potrebe su poticaj u slici koju smo sada ilustrirali. Potreba za krovom nad glavom, potreba za zdravljem, potreba za hranom, sve su stvari koje čovjeka vuku u tom smjeru. Kada bi čovjek mogao navedene potrebe zadovoljiiti bez udjela Božije pomoći onda bi on pošao tim putem, a ako ide putem zadovoljenja potreba i koriste Boga, onda odgovaraju opisu koji je Imama Ali dao, kada kaže da su to ljudi čiji je ibadet ibadet trgovaca, odnosno onih koji obožavaju Boga da bi dobili ono što im treba.
Međutim, osjećaj potrebe u čovjeku može biti širih vidika, čovjek može imati oštriji pogled kako bi sagledao uzvišenije ciljeve, a ne samo da ostane na razini materijanlih potreba. Pn može da bude svjestan svog uzvišenog porijekla, da bude svjestan da je zarobljen u okovima materije i da mu je potrebna pomoć kako bi se vinuo iznad materije i vratio se tamo odakle i potiče.
I jedna i druga vrsta potreba (materijalne i duhovne) imaju svoje nivoe i vrijednosti. Naime, ne možemo reći da nemamo materijalnih potreba, već samo duhovne. Da bi se došlo do toga potrebno je preći dosta nivoa. Vidimo da se Kur'an u velikom broju ajeta, kada govori o nagradama koje su posljedice čovjekovog zalaganja i zikra, vraća na materijalne potrebe običnih ljudi, a obični ljudi to smo zapravo mi. Kur'an nam opisuje Džennet kao mjesto kroz koje će teći rijeke, med, mlijeko i ostalo što zapravo imamo i na Ovom svijetu. To su sve stvari koje nam daju poticaj, dok se na drugim mjestima govori o uzvišenijim uživanjima i nagradama.
Kada Imam Ali kaže da on ne obožava Allaha, dž.š., kao robovi iz straha od kazne, niti kao trgovci koji su u očekivanju neke nadoknade za njihovo robovanje, nego Ga obožava zato što On to zaslužuje, to je stvar automatizma, jer kada shvati da Bog je Bog, tu više nema ja imoja potreba ili želja da se sačuva od štete. Tada čovjekovo biće samo počne da izvršava obavezu slavljenja, veličanja i obožavanja Boga.
Da bi čovjek uspio na ovom putu i da ne bi doživio pad mora biti realističan. Ne smijemo sebi dozvoliti da oponašamo medote evlija i bogougodnika, pa da shvatimo da smo se izgubili, već moramo početi od početka, tj. od ajeta koji govore o džennetskim baščama, rijekama meda i mlijeka, kao i od ajeta koji govore o džehennemskim strahotama. To je početni stepen koji se mora preći i tek kasnije kada nam sve to dadne zamah, onda možemo stati na stepenike uzvišenosti i kretati se bez bojazni. Drugim riječima, svršenstvo se ne dobija bez mukotrpnog truda i zalaganja. Ljudi koji su prešli taj put prenijeli su nam u svojim knjigama da je šejtanov posao da nađe ljude koji su na tom putu i odmah na početku im govori kako ne treba da se zamaraju, nego da se bave uzvišenim stvarima ne bi li ih naveo da posrnu.
Dakle, za početak najvažnije je da čovjek zaključi da treba krenuti, da stupi nogom na tu stazu i da bude zahvalan Bogu što je uspio stupiti na taj put i krenuti.
2. čas
Rekli smo da je izvor zikra u čovjeku njegova fitretska, odnosno primordijalna potreba. Potreba su različite, od fizioloških do duhovnih, ali stvar je u tome da čovjek kreće od nivoa na kojem je sebe zatekao u “dešifrovanju” svoje potrebitosti. Ovdje treba obratiti pažnju na to da sama mogućost postepenog otkrivanja potreba otvara spektar stupnjevitosti zikra. Kako god otkrivamo da postoje različiti stepeni naših potreba, vidimo kako kroz svaki od tih stepena zadovoljavamo određenu potrebu. Stepeni polaze od najnižih, materijalnih do stepena na kojem vidimo da imamo potrebu za zikrom, odnosno do stepena kada ne činjnje zikra dovodi u pitanje našu egzistenciju.
U Kur'anu nam Uzvišeni kazuje: “Spomenite Me, spomenut ću vas.”[1]Kada posmatramo naš zikr, vidimo da je on uglavnom slab, potaknut našom primarnim potrebama koje su samo poticajne, a koje nisu dovoljno jake da bi nas mogle privući i voditi dalje na tom putu. Međutim, drugi dio ove zbilje, odnosno Božije spominjanje ili Božija providnost i pažnja prema nama je esencijalna. Jeste da je naš zikr slab pokretač koji nas ne bi mogao ponijeti visoko, ali iako je on slabašan znak, on privlači Božiju pažnju i On je taj koji nas dovodi do sljedećih razina.
Postoje mnogi ljudi koji više godina zikre i tvrde da su na tom putu, ali to im nije donijelo nikakvih vidnih rezultata i postignuća, što ih navodi na sumnju. Problem je u nama, a ne u putu. Šta mi zapravo radimo? Mi obavljamo zikr u neko doba dana, ali u neko doba dana mi i griješimo i onda grijesi brišu uticaje našeg zikra. Jednom prilikom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ko kaže la ilahe ilallah Uzvišeni mu u Džennetu daje jedno stablo.” Neko od prisutnih reče: “Hvala Allahu, ja sada tamo imam mnogo stabala.” Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu odgovori: “Jeste, ukoliko nisi poslao vatru da ih uništi.” Drugim riječima, vatra grijeha uništava stabla koja su plodovi dobrih djela. Dakle, ukoliko uzmemo u obzir da je naš zikr slab, onda nećemo dati sebi za pravo da kada ne činimo zikr činimo grijehe i tek tada se možemo nadati pozitivnom pomaku.
Do sada smo govorili o materijanim potrebama kao poticaju za činjenje zikra. Međutim, otkrivanje duhovne potrebe kao poticaja je mnogo vrjednije i učinkovitije, jer ono dovodi do toga da čovjek dublje pristupa otkrivanju i razumijevanju Uzvišenog Gospodara. Kada se to dešava u čovjeku onda je i ljubav prema Gospodaru i zikru veća, a kada je ljubav veća, veći je i užitak. Kada je užitak veći, više je i zikra, te je onda to sve zajedno mnogo veće i uzvišenije.
Užitak razgovora sa Uzvišenim Gospodarom je nešto što je veoma vrijedno. Osvrnućemo se na predaju u kojoj se govori o tome kako su meleci htjeli ispitati ljubav hazreti Ibrahima, a.s., prema Uzvišenom Allahu. Kada je hazreti Ibrahim čuvao stado ovaca Džibril silazi i pored njega prouči zikr: Subbuhun kuddusun rabbul melaaiketi we nur. Hazreti Ibrahim je bio toliko oduševljen tim zikrom da mu je rekao: “Ponovi ga i dat ću ti pola svoga stada.” Džibril je ponovo proučio zikr, a hazreti Ibrahim je rekao: “Ponovi još jednom i dat ću ti cijelo svoje stado.” Na nižim stepenima materijalna potreba je ta koja nas potiče na zikr, zbog nas, a pogledajmo Ibrahima, a.s. Kakva je to duhovna potreba da daje sve što posjeduje i samoga sebe zarad zikra?
Ljudi obično ne razumiju važnost ljubavi. Uzvišeni Gospodar kada otkriva najveći stepen Svoje srdžbe prema nekome kaže: “Za kaznu ću mu oduzeti ljubav prema Meni.” Imam Sedžad nas podučava u jednoj dovi kako da tražimo od Uzvišenog Gospodara da nas opskrbi tom ljubavlju, kao i to koliko je ljubav važna kao ono što nas vodi Njemu. On kaže: “Bože, tražim od Tebe da mi daš ljubav prema Tebi, ljubav prema onima koji vole Tebe i ljubav prema djelima koja vode Tebi.”
Ukoliko bismo željeli slikovito prikazati naše stanje možemo se uporediti sa fokom. Foka je izuzetno vješt plivač, dok je na kopnu nevješta u kretanju. Što je više udaljena od vode više je ranjiva. Tako smo i mi kao foka koja je duboko zašla na kopno. Jako smo ranjivi i zato bi se trebali truditi da se prvo usmjerimo ka moru i da krenemo prema njemu. Put nije dalek, a trebali bismo se truditi da postignemo makar neki od viših nivoa, jer čovjeku je sve dok ne kuša slast nečega svaki napor zamoran. Kada već osjeti slast, onda je priča sasvim drugačija. Dok god smo na kopnu, a ne u vodi, onda su naša djela na polju zikra i ibadeta zamorna i opterećavajuća. Kada završimo namaz, kažemo u sebi: “Hvala Bogu, završih ga!” Kada se završi Ramazan kažemo: “Hvala Bogu, dosta ga je bilo!” Međutim, vidimo da Božije evlije nisu takve. Oni kad se završi Ramazan plaču i žale za njim zbog izuzetne časti da budu Božiji gosti, da mogu razgovarati na jedan poseban način sa Uzvišenim Gospodarom. Njih zamara priča sa ljudima, a užitak im je u namazu i druženju sa Bogom, dok kod običnih ljudi, koji nisu ni blizu obale stvar stoji drugačije.
O tome kolika je Allahova, dž.š., ljubav prema Njegovim robovima postoji mnogo predaja. Allah, dž.š., u hadisi-kudsiju kaže: “Kada bi oni koji su Mi okrenuli leđa znali koliko ih volim, umrli bi od oduševljenja (ushićenja).” U drugoj predaji Allah, dž.š., se obraća Davudu, a.s., i kaže: “O Davude, Moj spomen onima koji Me spominju. Moj Džennet onima koji Mi ibadet čine. Moja ljubav onima koji za Mnom čeznu, a Ja lično onima koji su zaljubljeni u Mene.”
Ovo možemo posmatrati sa više aspekat, ali zapravo je ljubav najviša razina zikra i ibadeta, jer svaki nivo ima svoju nagradu, ali se ni jedna ne može porediti sa ljubavlju prema Uzvišenom Gospodaru. Ljubav prema Uzvišenom ima svoje vidove koji se mogu prepoznati, a jedan od njenih nižih vidova je i ljubav prema Božijim stvorenjima.
Postavlja se pitanje, koji je ibadet bolji: onaj koji je potaknut strahom od Boga ili onaj koji se temelji na ljubavi prema Bogu? Imam Sadik kaže da je ibadet iz ljubavi bolji od ibadeta iz straha. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Najbolji je onaj ibadet koji se obavlja iz zaljubljenosti, koji se zagrli i kojeg čovjek voli cijelim svojim srcem…”
Sljedeći stepen je da zgrabimo svom silinom taj ibadet. Kao kada sretnemo nekoga ko nam je veoma drag, pa imamo želju da ga jako stisnemo i zagrlimo. Taj ibadet osjećamo svojim tijelom, svojom dušom. “…i zbog kojeg se prolazi svega…” Obično ljudi kada stanu na namaz ne prestaju sa svim drugim, nego iskoriste taj trenutak smirenosti da razmišljaju o različitim dunjalučkim stvarima i planovima. Nije se ničega prošao zarad namaza, već se prolazi namaza da bi kalkulisao o dunjalučkim poslovima, jer je to jedini trenutak u danu kada ga niko ne ometa u tome. Vidimo koliko je to daleko od onoga na što nas Poslanik, s.a.v.a., upućuje. Međutim, trebamo znati da zaboravljanje svega u stanju zaljubljenosti u ibadet nije neki “program”, već kada neko voli Boga on se utapa u namazu i okreće se jedino ka Bogu.
U nastavku hadisa se kaže: “…i on kao takav ne pada pod uticaj toga kako je dan počeo i prošao, dobro ili loše.” Kada nam dan prođe dobro naš posljednji noćni ibadet je lijep i uživamo u njemu, ali kada nam dan prođe loše onda nam je i ibadet loš i težak. Međutim, oni koji su zaljubljeni u namaz, bez obzira kako im je dan prošao, kada stanu na namaz njima je lijepo.
Jedna od stvari koju bismo trebali znati i uzeti u obzir je metod učenja dove, odnosno šta to tražimo od Boga. Zatečeni svojim početnim stepenom obično tražimo materijalne blagodati, a ustvari, trebali bismo biti motivisani uzvišenijim stvarima i tražiti od Boga – između ostalog – uvećanje ljubavi prema Njemu. Ljubav Božija prema nama je kod Boga, a da bismo se kretali ka Bogu naša ljubav prema Njemu mora biti jaka. Također, što je zikr na većem stepenu i ljubav je jača i kvalitetnija.
Sve ovo o čemu govorimo na najbolji način je predstavljeno kroz primjer hazreti Husejna. Deveti dan Ašure je postalo sasvim jasno da će biti borbe i hazreti Husejn kaže svom bratu: “Idi, traži da nam daju vremena do sutra, jer večeras želim ibadetiti i učiti Kur'an.” Pogledajmo sami sebe i zasmislimo da smo mi u sličnoj situaciji. Kako bi mi postupili? Da li bismo u zadnjim trenucima svog života tražili vremena za ibadet? Vidimo da hazreti Husejn želi zapečatiti svoj život i svoju ljbav prema Bogu kroz ibadet i učenje Kur'ana.
Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!
