Uvod
Šejh Nedžmuddin Kubra, k.s., autor ove poslanice, je jedna od najznačajnijih ličnosti u historiji tesavvufa. Rođen je u Hvarzemu 1145. godine, poslije završavanja formalnih studija u kojima je bio veoma uspješan i već kao mladić smatran autoritetom u hadiskim i kelamskim naukama, on kreće u potragu za duhovnim učiteljem i konačno ga nalazi u Egiptu u liku šejha Ruzbihana Misrija, k.s. Poslije nekoliko godina provedenih u Egiptu Nedžmuddin se vraća u Hvarzem sa dopuštenjem šejha Ruzbihana da upućuje i vodi ljude na duhovnom putu. On je u Hvarzemu otvorio svoju tekiju i pred njim su učili mnogi tesavvufski velikani i ulema kao što su Medžduddin Bagdadi, Saduddin Hamavi, Nedžmuddin Razi (autor poznatog djela ‘Mirsad ul ibad’), Behauddin Veled (otac Mevlane Rumija). Šejh Nedžmuddin Kubra, k.s., je također utjemeljitelj tarikata koji je po njemu postao poznat kao kubrevijski tarikat. Ovaj tarikat je jedan od dvanest velikih priznatih i poznatih tarikata i izvršio je veliki utjecaj na područjima centralne Azije. Šejh Nedžmuddin je poginuo 1221. godine zajedno sa velikim brojem svojih učenika pri odbrani grada Hvarzema od mongolske invazije. Historičari kazuju da je on tada već bio veoma star i skoro slijep, te da su čelnici grada zatražili od njega da se evakuiše no da je on to odbio. Izašao je na zidine grada i obratio se mongolima tražeći od njih da se vrate i da ne napadaju grad, kada su oni to odbili on ih je zajedno sa ostalim borcima sačekao i borio se protiv njih sve dok nije ošehidio. Šejh Nedžmuddin je iza sebe ostavio osam pisanih djela, među kojima je i tefsir Kur’ana koji do sada nije štapman, te poznato djelo “Fevaih ul džemal” koje je jedno od ključnih djela u historiji tesavvufske misli. Među njima je također i djelo koje je ovdje prevedeno u cjelosti, njegov puni naslov je: “Adab ul suluk ila Hazret Malik ul muluk” što bi se prevelo kao: “Pravila putovanja ka Blizini Vladara kraljevstva.” Nadam se da će se riječima šejha Nedžmuddina okoristiti svako onaj ko ih pročita i da će ovo djelo donijeti radost srcima iskrenih zaljubljenika u duhovni put.
Tekst poslanice
هو الحقّ
On je Istina
Sva hvala i zahvala pripada Allahu, Mudrom i Milostivom; Allahu koji daje svojim robovima da putuju kroz horizonte (afāk) kako bi mogli promatrati čudesa Njegove Moći i Mudrosti te otkriti dokaze Njegove Veličanstvenosti i znakove Njegove Milosti i Milosrdnosti u svim pravcima i oblastima svijeta. Allahu koji čini da šejtanska sobstva putnika umru i koji očituje skrivenu tajnu njihovog unutarnjeg bića i iznosi šta je skriveno na svjetlost preko teškoće putovanja, prihvatanja opasnosti, preko odijeljenosti od kuće i djece, preko izbjegavanja udruživanja sa bilo kim (osim Allaha) i preko ostavljanja svega osim Allaha, Vladara Kraljevstva (Malik al‑Mulk). Neka Allahov mir i blagoslov budu na predvodnika čovječanstva i najplemenitijeg od ljudskoga roda, Muhammada Mustafu, njegovu čistu Porodicu, njegove odabrane ashabe i njegov ummet. Stoga, predaj sebe potpuno Hazreti Hakku.
O robe Allahov! Znaj da si putnik (salik) koji traži svojeg Gospodara i na kraju jednog dana ćeš ga naći, kao što je rečeno u predaji: “Ko god se (iskreno) nada naći Allaha treba znati da će vrijeme susreta doći.” Trebaš znati da je Allah Uzvišeni preko svoje savršene Moći i Mudrosti odredio dva putovanja za djecu Ademovu. Jedno od njih je primoravajuće (kahri)a drugo je dobrovoljno (ihtijari) putovanje.
Što se tiče primoravajućeg putovanja, njegova početna tačka je očeva kičma (sulb); druga postaja je majčina materica; treća postaja je fizički svijet i četvrta postaja je grob, koji je ili dženetska bašča izvan dženetskih bašči ili (vatrena) jama izvan džehenemskih jama. Peta postaja je Dan Proživljenja koji je jednak sa pedeset hiljada godina na ovom svijetu. Poslije te postaje ćeš dosegnuti svoj vječni dom i postići istinsko boravište – koje je boravište mira (dar al‑salam) i džennet sigurnosti i smirenosti, u slučaju da si jedan od sretnih i prijatelj Hakka; ili će tvoj dom biti boravište vatre i mučenja, ako si, da Bog sačuva, jedan od propalih i neprijatelj Hakka, kao što je Allah Uzvišeni rekao: “Na danu proživljenja skupina će biti u Dženetu i skupina u Džehenemu.” Svaki dah koji uzimaš je korak prema stanju smrti. Svaki dan tvoga života je poput razdaljine od deset kilometara (farsang). Svaki mjesec je kao stanje (marhalah) i svaka godina kao postaja (manzil). Naše putovanje je kao kretanje Sunca i Mjeseca – ipak ti nisi svjestan toga putovanja i kretanja – u svojem neznanju i zaboravnosti nisi se pripremio i dovoljno snabdjeo za postaju (manzil) groba i za dalje putovanje ka postaji Dana Proživljenja i za svoj vječni i pravi dom.
A što se dobrovoljnog putovanja tiče njega također ima dvije vrste: jedno je putovanje duše i srca prema Svemoćnom i Svemogućem Vladaru svijeta, a drugo je fizičko putovanje (safar džismani) po zemlji Božjoj. Posvjetit ćemo posebno poglavlje za svako od ova dva putovanja, tako da bi ti mogao primiti traženu uputu za postizanje njihovih ciljeva i da budeš vođen u spremanju sredstava, u otvaranju vrata i u učenju pravila (adaba)koji će biti tvoj saputnik i pomoćnik u stvarima koje su vezane sa svakim dobrom i pobožnošću, i tako pomoći ljudima ljubavi (‘išk) i čežnje u njihovom putovanju i poslužiti inša’ Allahu te’ala, kao sastav koji će biti priprema za Dan Proživljenja nasuprot njihovog Gospodara (Mevla).
O Gospodaru, otvori vrata Tvoje milosti i milosrđa prema nama! O Gospodaru, Koji si Najdarežljiviji i Najvelikodušniji!
Poglavlje 1
U pogledu Duhovnog Putovanja Prema Gospodaru Slavljenom i Značaj Toga Putovanja
O robe Božji, znaj da je Allah Uzvišeni stvorio čovjeka samo zbog toga da bi omogućio njegovom srcu ili duhu da putuje prema Njemu te da postigne zajedništvo s Njim i da posmatra Njegovu Slavu i Ljepotu, što je posljednji kraj svih krajeva i svrha svih darežljivosti i darova. Ovaj svijet i sve što je na njemu, kao i drugi svijet i sve što je na njemu je stvoren zbog istoga cilja. Dolazak pejgambera i poslanika i objavljivanje Kur’ana i svih drugih knjiga – sve je to namijenjeno da se ispuni isti cilj. Kao što je Allah, dž.š., rekao:
وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ
“Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (51:56)
Ibn ‘Abbas r.a. je kazao da ovde li ya‘budun (da me obožavaju) znači li ya`rifun (da me spoznaju). To jest, sve je stvoreno samo da bi Njega spoznalo. Prema hadisi kudsiju, Allah dž.š. je rekao:
“Bio sa skrivena riznica; pa sam poželio da budem spoznat. Onda sam stvorio (stvoreno), kako bih bio spoznat.”
Ali na ovom putovanju, znaj da je srce čovjeka suočeno sa zastorima, preprekama i velikim razdaljinama (u odvojenosti od Allaha).
Također na njemu postoje stupnjevi, etape i postaje blizine Allahove. Ako čovjek ne savlada prepreke puta on ne može postići nijedan stupanj Božje blizine.
Blizina Svetosti (Hadrat al‑Quds) neće biti otkrivena sve dok se ne poderu zastori sobstva (hudžubal‑nafs). Tako da prvi zastor, koji je razlog odvojenosti od Uzvišene Blizine (Hadrat al‑‘Izzah) jeste neznanje u pogledu Njega, pripisivanje sudruga Jednom (širk)i sumnjanje u Njegova Svojstva Veličanstvenosti i Savršenosti. Sve ovo spada u poricanje (kufr) Allaha Uzviženog, što je najveći i najtamniji od svih zastora, kao što je Allah rekao:
إِنَّ اللّهَ لاَ يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ
“Allah zasigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim.”(4:116)
Pa je zato od suštinske važnosti za onoga koji traži Allaha da promijeni tamu neznanja njegovog srca u svjetlost i da preko sredstava svjetlosti znanja dostigne svjetlost sigurnosti (yeqin) sa odstranjivanjem crnila sumnje, da dostigne tevhid sa izlaženjem iz tame širka, da dostigne svjetlost vjere sa oslobađanjem sebe od zbunjenosti poricanja. Inače će njegovo tijelo i duša ostati u vječnoj tami i prokletstvu na najnižim stupnjevima džehenema, koje je Allah dž.š. dosudio za nevjernike, krivovjernike i neprijatelje Božje.
Druga etapa na putu dostizanja blizine Božje jeste poslušnost (ta'ah) i robovanje (‘ubudiyyah) Njemu, jer je Bog naredio: “O ljudski rode, obožavajte svoga Boga!” Osim toga, Poslanik, s.a.v.a., je ispričao od Uzvišenog da je On rekao:
“Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim…”
Dakle, ko god istinski poznaje svojeg Gospodara (Mevla) mora mu se povinovati, i ko god je otkrio svojeg Gospodara mora ga obožavati inače će ostati u crnilu grijeha na postajama bogohuljenja, jer grijeh je jedna od etapa udaljenosti (b‘ud) od Boga a robovanje je sredstvo za poztizanje Njegove blizine.
Treća etapa blizine je lijepo ponašanje. Dakle, to je da oni koji traže Hakka preobraze svoje nedostojno ponašanje u pohvalno, jer svako pohvalno ponašanje se smatra sredstvom za dostizanje blizine Gospodara.
Kao što je svaki moralni porok korak na putu udaljavanja od Njega i izaziva Njegovo nezadovoljstvo, pravi tragalac je obavezan da okrene sebe od tame oholosti ka svjetlu poniznosti, od zlobe ljubomore ka vrlini ljubavi i samilosti, od niskosti škrtosti ka uzvišenosti velikodušnosti, od mračnog ponora nezahvalnosti ka sjajnim visinama zahvalnosti, od tame licemjerja ka svjetlu iskrenosti, od pustinje povezanosti sa površnom ljepotom i bogatstvom materijalnog svijeta ka bašči ljubavi i oslanjanja na Gospodara nebesa i zemlje, iz tame (lažnog osjećaja) sigurnosti ka svjetlu strahovanja od Boga, iz mraka očaja (i sumnje) ka svjetlu nade i vjerovanja, od sjena gnjeva i srdžbe ka svjetlu strpljenja i tolerancije, iz mraka nestrpljenja i uznemirenosti dok se suočava s neimaštinama i nesrećama ka svjetlu strpljenja i bezuslovnog predavanja gorčini sudbine, od tame nemara ka svjetlu svjesnosti i prisjećanja, od tame zbunjenosti i svojevoljnosti ka svjetlu pomirenja sa onim što je neizbježno i ka svjetlu poniznosti, od tame zavisnosti od svjetovnih sredstava ka svjetlu pokornosti volji Gospodara svih gospodara, i od tame robovanja žudnji i osjetilnim strastima prema svjetlu pokornosti Uzvišenom Stvoritelju. Prema tome, ovo putovanje je najvažnije putovanje i obavezujuće je za sve one koji traže Allahovu, dž.š., blizinu, i one koji traže najveću sreću i vječno boravište na drugom svijetu, stoga je na njima da izvrše ovo putovanje.
Četvrta etapa duhovnog putovanja je putovanje kroz Lijepa Imena (al‑'asma’ ul‑husna) i Uzvišena Svojstva (sifate) Hakka. Jer kada tragalac pročisti svoje unutarnje biće (batin) od uzroka daljine (od Allaha), i očisti i uglača svoje srce sa oznakama blizine, bit će dostojan da produži prema Gospodaru svijetova. Djelovanje Božje ljubavi i Njegove milosti se očituje na njemu. Na ovoj postaji postoji razlika u rangovima evlija i esfija (odabranih). Ebu Abdullah Muhammed ibn Ali el‑Tirmizi je rekao: “Bog, Uzvišeni i Slavni podučio je Njegovim Imenima Svoje robove i svako Ime odnosi se na posebno (duhovno) područje (iklim) a svako područje ima svojeg vladara (sultana). I svako područje ima svoje okupljalište, govor, darove i nagrade koji se poklanjaju ljudima tog područja. On mu je dedijelio posebne postaje u srcima odabranih. Može se desiti da evlija ostane na prvom iklimu, izvan Božjih imena, on zna samo ime koje se odnosi na taj iklim. Često se desi da jedan od evlija ima postaju u drugom, trećem i četvrtom iklimu istovremeno. Dakle kad god se okrene prema pojedinom iklimu, Ime toga iklima se dodijeli njemu, tako da dostigne stepen evlije koji učestvuje u svim Imenima. On je onaj koji je obdaren svim Imenima i on je vođa evlija’.” El‑Tirmizi dalje kaže: “Ono u čemu obični ljudi učestvuju od Božanskih Imena je njihova vjera u ta Imena. Za one koji su na središnjoj poziciji (ashab al‑yamin), kao i za obične evlije’, njihov udio u Božanskim Imenima zavisi od otvorenosti njihovih prsa (šarh‑e sadr) za ova Imena i svjetlost koja sija u njima sa sredstvima spoznaje (ma‘rifah) Božanskih Svojstava (Atributa). Svako uživa prema svom kapacitetu i mjeri duhovne svjetlosti koju njegovo srce posjeduje. Ali dobit koju odabrani između evlija – koji su potpuno oslobođeni od odjeće zemaljskih povezanosti i obučeni u novu duhovnu odoru – uživaju je uključivanje direktnog promatranja Božanskih Svojstava i primanje njihovih svjetala u svoja srca.” Od onog što je naš Šejh, r.a., pomenuo, čini se da svaki evlija uživa u postaji posebno dodijeljenoj njemu, koju on ne nadmašuje, ta postaja je data njemu od Boga u saglasnosti sa njegovim sposobnostima i mogućnostima i od stepena dodijeljenog njemu od Boga. Dakle kada njegovo srce dostigne do tog znanog stupnja, njegovo duhovno putovanje dostiže svoje odredište i njegovo putovanje dolazi do vrhunca. Na ovom putovanju nema govora o kretanju od jednog mjesta ka drugom, niti se odnosi na putnikovo kretanje u prostoru niti je pak traženje odredišta. Jer Allah Uzvišeni je bliži čovjeku od njegove žile kucavice. Ovdje se pod “putovanje” misli na uklanjanje zastora koji zaklanjaju viziju srca i sprečavaju svjetlosti Božanskih Svojstava da zasijaju u putnikovom srcu. Ovo je to putovanje zbog kojeg je čovjek stvoren.
Poglavlje 2
O Spoljašnjim Principima Ovog Putovanja
Trebaš znati da ovo putovanje srca prema Bogu zahtjeva pridržavanje određenih pravila (adaba), neka od njih se odnose na spoljašnjost (zahir) a neka na unutrašnjost (batin).
Prvo pravilo koje se odnosi na spoljašnjost je to da se putnik treba odreći od posjedovanja materijalnog i sredstava te odvojiti se od ovosvjetskih poslova. Ne treba imati nikakvog posla osim služenja svojem Gospodaru, poslušnosti Njemu i sjećanja na Njega.
Bog, Uzvišeni, je rekao:
وَاذْكُرِ اسْمَ رَبِّكَ وَتَبَتَّلْ إِلَيْهِ تَبْتِيلًا
“I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti.” (73:8)
Drugo pravilo sastoji se od izolovanja i odvajanja od ljudi, posebno od onih koji sprečavaju čovjeka da se približi Bogu. A Bog je rekao Poslaniku, s.a.v.s.: “Drži se podalje i izbjegavaj one koji pozivaju prema svemu drugom osim Allahu.”
Treće pravilo je to da putnik (salik) treba štititi sedam organa njegovog tijela od onog što je mrsko njegovom Gospodaru, Bogu. Ti organi su kako slijedi: Oči ne trebaju gledati u ono što je zabranjeno i ono što nije od koristi čovjeku; uši ne trebaju slušati klevetanje, ogovaranje i nakaradne riječi, isto tako jezik treba zaštititi od istog vida griješenja i usne trebaju biti zapečaćene za svaki govor koji je lišen (ahiretske) koristi. Neki od arifa su rekli da čovjekov govor treba biti u sjećanju na Boga, njegova šutnja treba biti napor pronicanja a njegov pogled na stvari treba biti zbog uzimanja pouke. Salik treba također zaštititi svoj stomak od zabranjene i sumnjive hrane. U slučaju dozvoljene hrane također ne treba jesti pohlepno u stanju nesvjesnosti Boga već dok jede hranu treba biti budan i svjestan Božje prisutnosti. Na isti način on treba zaštititi svoje noge i ruke kao i svoje polne organe od onog što je zabranjeno i loše.
Četvrto pravilo je u tome da se salik treba suprostaviti svojem nefsu, to je borba protiv njegovih prohtjeva za dobrom hranom i pićem, lijepim odjevnim predmetima, čulnim radnjama, dobrim jahalicama itd.
Ovo je džihad-i ekber (najveća borba) o kojem je Poslanik, s.a.v.s., predvodnik čovječanstva rekao: “Vratili ste se iz džihad-i esghar (malog džihada) u džihad-i ekber (veliki džihad).”
Ovaj džihad je važniji i njegovi plodovi su obimniji od borbe protiv nevjernika (kafira), jer nevjernici u ratu traže bogatstvo i podčinjeni su nagonima njihovih nefsova koji ih vode ka vječnoj propasti i beskrajnoj oskudici. Prema arifima podređenost nefsu je isto što i bacanje drveta u plamen, salik da bi se oslobodio svojega nefsa treba ugasiti vatru u sebi.
Peto pravilo je da salik potraži svjesnog, potpunog i mudrog šejha da ga vodi na putu dostizanja savršenstva, kako bi mogao stići do Hakka; jer tragaalc je kao bolesnik koji je okružen raznovrsnim bolestima i pošastima i muče ga mnogi bolovi i oboljenja. Salik je nesvjestan njih, pa čak i da je svjestan, ne zna kako da izliječi svoj nefs. Tako da nema drugog izbora osim da traži sažaljivog i dobrog liječnika koji može dijagnosticirati njegove bolesti i pomoći mu da ozdravi i prevaziđe svoja oboljenja. Drugim riječima rečeno, salik je poput putnika niz opasnu i strašnu pustinju koji nema izbora osim da nađe vodiča koji bi ga odveo do njegovog odredišta.
Šesto pravilo je da salik ne treba zaposliti sebe sa mješovitim molitvama, zikrovima, nafilama i različitim vidovima duhovnih praksi već se treba posvjetiti jednom obliku zikra i izvršavati farzove i sunnete. On treba zaroniti sebe u sjećanje Boga. Rečeno je da je zikr ključ skrivenog svijeta (alem ul‑gajba) i svjetiljka unutrašnjeg svijeta. Bez ključa se ne može ući u kuću i bez svjetiljke tamna prostorija ne može biti osvijetljena. Dakle salik se treba sjećati Boga na način na koji se zaljubljeni sjeća voljene osobe, to sjećanje ga ne smije nikada napustiti. Onda on mora toliko istrajati u zikru da mu se zikr priveže, ne ostavljajući njegovo srce prazno čak ni za trenutak. Kada opstoji u ovom zikru, on se preobrazi iz ljudskog zikra u nebeski i sveti (kudsi) zikr. Ljudski zikrje onaj koji se vrši uz pomoć zvukova, slova i brojeva, dok zikr kudsi je onaj koji je slobodan od brojeva, slova i zvukova. Poslije ovog stupnja zakir izgubi svoj identitet i porinut je u objektu zikra. On postaje nesvjestan svojega zikra kao i svojega bića. Postoje mnogi stupnjevi zikra, neki su odličniji od drugih i teško se započinju ali postepeno teškoća i radnje iščeznu i zikr postane priroda i navika salika.
Sedmo pravilo je da se drži postojanog posta, jer ovaj čin znači otpor i gušenje nefsa koji je korjeniti uzrok svih zastora, zemlja odvojenosti i udaljenosti od Hakka. Ako salik smanjuje svoju hranu postepeno, to je dopušteno. To je put koji su slijedili neki od sufijskih učitelja (mešaiha). Isto tako je pogodno da čovjek prihvati srednji put, to jest da se pridržava umjerenosti. Muhammed s.a.v.s. je rekao: “Drži svoj nefs u zdravom stanju, jer to je ono što te nosi (markub), trebaš biti dobar prema njemu i paziti na njega.” Poslanik s.a.v.s. je također rekao: “Ko god učini svoju vjeru krajnje strogom za sebe njegov nefs će ga savladati i podčiniti.” Ako se desi da salik prekine svoj neobavezni post (mustehabb) kako bi poslužio svojega gosta ili na znak svojeg duhovnog vođe (murad), ne treba dopustiti nefsu da uživa u svojoj sitosti, već uzeti hranu u minimalnoj količini i jesti manje nego što je jeo u danima u kojima je postio, tako da liši svoj nefs dva zadovoljstva (jedno je prekidanje posta i drugo je zadovoljstvo uzimanja hrane). Povrh toga, on ne treba uvjek uzimati hljeb sa dodacima (već biti zadovoljan samo hljebom), jer ova praksa je smatrana rđavom od strane sufijskih učitelja (mešaiha), naročito ako je dodatak uz hljeb meso.
Osmo pravilo je vođenje brige o tjelesnoj čistoći, to je oružje vjernika koje izaziva unutarnje prosvjetljenje. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Abdest’ uzimajte abdest’ jer će on biti kao svjetlo iznad svjetla na Sudnjeme Danu.”
Deveto pravilo je da se bdije noću. Ova praksa se smatra jednom od najbitnih radnji salika. U pohvali vrlih (ebrar), Bog Uzvišeni kaže:
كَانُوا قَلِيلًا مِّنَ اللَّيْلِ مَا يَهْجَعُونَ
“noću su malo spavali…” (51:17)
Što znači da oni malo spavaju noću jer je noć vrijeme molitve za evlije i esfije.
Deseto pravilo za salika je da on treba stremiti koliko može da dobije dozvoljena (halal) sredstva za izdržavanje života. Bog Uzvišeni je rekao:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُلُواْ مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ
“O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili…” (2:172)
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Poslije obavezujućih dužnosti (farzova), obavezujuća je potraga za halal izdržavanjem (zaradom)”; to je posle zaduženja vjere najobaveznija od svih obaveza. Dozvoljeno zarađivanje čini unutarnjost (batin) prosvijetljenom a nedozvoljeno zarađivanje (haram) zatamnjuje srce. Arifi su rekli: “Ko god se hrani sa halalom četrdeset dana Bog će prosvijetliti njegovo srce.” U slučaju da potpuni halal nije na raspolaganju usljed preovladavajućeg sumnjivog karaktera onog što se zaradilo, treba jesti ono što je manje prijemčivo za sumnju a i to isto treba uzeti koliko bi se zadovoljila potreba a ne po strasti za zasićavanjem. Ako tragalac bude nemaran u ovom pogledu, on neće kušati plodove s drveta irfana. Pisac ove poslanice je rekao da murid ne treba, čak i u danima teškoće i velike potrebe, uzeti čak ni zrno sezama onoga što je sumnjivo, a da ne govorim o uzimanju takvih stvari u toku normalnih i povoljnih okolnosti. Korjeniti uzrok pokvarenosti ljudi na ovome svijetu je njihova nehajnost u vezi ove stvari, kao i njihov nedostatak uzdržavanja od haram i sumnjive hrane. Božji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Mjerilo vjere je pobožnost i strah od Boga, a vjera se kvari zbog pohlepe.”
Ovdje završavaju spoljašnja pravila propisana za salika. Postoje isto tako i mnoga unutrašnja pravila koja slijede ljudi duhovnog puta (tarikata).
Poglavlje 3
O Unutrašnjim Pravilima Ovog Putovanja
Prvo pravilo je nadgledanje svojega nefsa. To jest da salik treba uvjek bdjeti nad svojim srcem. On ga ne smije zanemariti čak ni na trenutak; jer će inače podleći svojim prohtjevima i šejtanskim iskušenjima. On treba vidjeti da ga uvjek Bog posmatra, kao što je On rekao:
إِنَّ اللّهَ كَانَ عَلَيْكُمْ رَقِيبًا
“… Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (4:1)
Poslanik s.a.v.s. je rekao:
“Allah gleda u vaša srca i vaša djela a ne na vaš izgled i vaše bogatstvo (mal).”
Drugo pravilo je izražavanje poniznosti, siromaštva i skrušenosti pred Gospodarom svijetova. Bajazid, r.a., je rekao: “O Bajazide! Ima mnogo robova koji Nam služe. Pa ako Nas tražiš, donesi poniznost i potrebu.” Bajazid dalje kaže: “Ti znaš zasigurno da si u velikoj potrebi za svojim Gospodarem u svakom trenu na mnogo načina, pa ako si u potrebi za Njegovim svjetlom upute kao i za Njegovim milostivim pogledom, uputom i Njegovim izdržavanjem u svakom trenutku. Također, u potrebi si za Njim u vremenu smrti da bi svjetlo Islama i njegovog znanja ostali netaknuti u tvojem srcu. U grobu si isto tako u potrebi za Njim kako bi uspešno odgovorio na pitanja postavljena od Munkira i Nekira. On će ti biti prijatelj u mukama groba. Najveća od svih tvojih potreba je tvoja ovisnost o Njemu na Sudnjeme Danu, danu tuge i kajanja, kako bi Bog Uzvišeni učinio tvoje lice svijetlim, sakrio tvoje nedostatke (Njegovom milošću) i povjećao težinu i vrijednost tvojih dobrih djela na Njegovom mizanu. Kako bi On olakšao obračun tvojega računa i dao ti knjigu djela u tvoju desnu ruku, kako bi te On držao čvrsto na putu i sačuvao te od džehenemske vatre i poveo te prema džennetu. Njegova najveća darežljivost i najizvrsnija milost je da te blagoslovi sa gledanjem u Njega.” Ovo su tvoje glavne potrebe u pogledu tvojega Gospodara na ovom i na budućem svijetu. Dakle tvoje izražavanje siromaštva i poniznosti pred Bogom treba biti prema tvojem stvarnom siromaštvu i potrebi.
Treće pravilo je pokajanje (tevba) i kajanje (inabah) pred Bogom, u svim stanjima, u tegobama i izobilju, u udobnosti i nesrećama. Obraćajući se Poslaniku Sulejmanu a.s. Bog je rekao: “On je bio dobar sluga, jer je bio pokajnik.” Bog je rekao isto o Poslaniku Ejubu, a.s., jer Sulejman, a.s., je vidio svojega Dobročinitelja u Njegovim nimetima a Ejub, a.s., je video Onog koji iskušava u Njegovim iskušenjima. Niti je jednog darežljivost i uživanje u nimetima zaklonilo njega od viđenja Staraoca, niti su tegobe i muke drugog zaklonila njegov vid od viđenja ruke njihovog Pošiljatelja. U oba slučaja pripisali su sve što se desilo Gospodaru.
Četvrto pravilo je predanost (teslim) naredbi Boga Uzvišenog. Teslim znači predati se Bogu srcem i tijelom, a oboje su u Njegovom posjedu. Predavanje svojine njenom vlasniku je glavni uslov pokornosti. Posjednik ima pravo da kontroliše svoje vlasništvo i da raspolaže sa njim na koji god način smatra da je ispravno. Od Njega zavisi dali će počastiti ili osramotiti Svojega roba, oživjeti ga ili ga usmrtiti, uzrokovati bolest ili mu darovati zdravlje, učiniti ga bogatim ili siromašnim. Dakle traži se od salika da ne daje nikakav prigovor protiv Njegove volje. On se ne treba žaliti javno niti tajno, jer je protest ptotiv istinskog Vlasnika besmislen i prekršaj je svih propisa. Žalba na Gospodara od nekog ko tvrdi da je njegov rob i zaljubljenik je mahana u ljubavi, služenju i odanosti roba.
Peto pravilo je rida (zadovoljstvo), tj. prihvatanje Božanskog davanja bez pitanja, iako su gorka. Obični vjernici pribegavaju saburu (strpljenju) kada ih nesreća zadesi ali stanje odabranih u takvim situacijama je rida. Razlika između sabra i ridaa je u tome da strpljiva osoba (sabir), pri vrlini svoje vjere susreće nesreću sa strpljenjem; njegova vjera ostaje ne uzdrmana i on se ne promijeni u vremenu tegobe te ne skreće sa puta robovanja, ma koliko ne podnošljiva nesreća bila, ali je njegovo srce ozlojađeno tim dešavanjima. Dok pomirena osoba (radi) je ona čije je srce uvjek u stanju mira i sreće. Nesreća i izobilje ne utiču na njega, jer šta god da on primi (od Boga), smatra to poklonom od Prijatelja. On uživa u tegobama koje mu zadaje njegov Voljeni sa istim zadovoljstvom kao što drugi uživaju u blagodatima i nimetima.
Šesti princip je stalna tuga (huzn). Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Allah voli svako tužno srce.” U pogledu Poslanikovih osobina rečeno je da je uvjek bio u stanju razmišljanja i tuge. Prema arifima, svako srce koje je lišeno tuge nije ništa drugo do ilovača. Kako vjernik može da bude veseo dok ne zna šta je zapisano perom iskona u vezi njegove sudbine, da li je sreća ili nesreća? Isto tako, on ne poznaje svoj kraj, jer ne zna šta će zaraditi sutra (na putu dobra ili grijeha). On ne zna dali će njegov ibadet biti primljen od Boga ili ne, niti dali će njegovi grijesi biti oprošteni ili ne. Šejh Ebu Hasan Hrkani, k.s., bio je jedan od ljudi tuge među velikim arifima. Kada su ga pitali o tome on je odgovorio da je razlog tome to što on želi spoznati Boga kao što On zaslužuje da bude spoznat, ali da je to nemoguće, jer niko ne može spoznati Boga onako kao što On zaslužuje da bude spoznat.
Sedmo pravilo je imati lijepo mišljenje (husn ul‑zann) o Bogu Uzvišenom. On je rekao u hadisi kudsiju:
“Postupam sa svojim robom prema njegovom mišljenju o Meni, pa ostavi ga neka ima kakvo god mišljenje hoće.”
Zbog toga je neophodno za roba Božjeg da ima lijepu vjeru u Boga i lijepo mišljenje o Njemu. Ovo stanje se dostiže kao rezultat motrenja Svojstava Ljepote Božje, uključujući Darežljivost, Milostivost, Velikodušnost i veličinu Njegovog oprosta. Ko god sumnja u Boga ili ima loše mišljenje o svojem Gospodaru i izgubi nadu u Njegovu milost on smatra svoje poroke i grijehe većim od Božje darežljivosti i milosti. To znači pripisivanje nedostataka i mahana Bogu Uzvišnom.
Osmo pravilo je da čovjek ne drži da je izvan dohvata Božje spletke (mekr). Kao što je Bog rekao:
أَفَأَمِنُواْ مَكْرَ اللّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ
“Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (7:99)
Također je On rekao:
إِنَّمَا يَخْشَى اللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاء ٌ
“A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni…” (35:28)
Ovaj strah i strahopoštovanje se javlja u onom koji promišlja Božja Svojstva veličanstvenosti i srdžbe. Jer na isti način kao što je Bog opisan sa svojstvima darežljivosti i milosti On je također opisan sa svojstvima srdžbe i moći. Bog Uzvišeni je rekao:
لأَمْلأنَّ جَهَنَّمَ مِنَ الْجِنَّةِ وَالنَّاسِ أَجْمَعِينَ
“Napuniću, zaista, džehennem džinnovima i ljudima – zajedno!” (11:119)
Rečeno je u predaji da će Bog Uzvišeni reći Ademu, a.s.: “Ustani i baci ih u džehenemsku vatru!” Adem će upitati: “Koliko?” Odgovor će biti: “Devtsto devedeset od svake hiljade.” Onda kako može rob sa svim svojim teretom grijeha da nema straha od Božje srdžbe i moći odkako ih je postao svejstan?
Deveto pravilo je ljubav (mahabbah). U tom pogledu je Bog rekao:
يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ
“…koje On voli i koji Njega vole…” (5:54)
Ljubav je suština svih postaja (mekama) i počasti (keramat) posredstvom kojih rob Božji napreduje prema Gospodaru nebesa i zemlje i sa čijim vrlinama će stići na najveće stupnjeve putovanja (suluka). Ljubav je plod poznavanja Lijepih Imena Božjih. Niko ne posjeduje ljepotu na svijetu osim Boga. Bilo koja ljepota i savršenstvo koje se vidi u stvorenjima je u stvari zrak sunca Njegove ljepote i kapljica iz okeana Njegove savršenosti. Ako smatraš da su ljepota i savršenstvo ograničeni na materijalne oblike i svjetovne stvari znaj da si začaran unutar svijeta (tjelesnih) oblika i lišen posmatranja stvarnosti. Jer istinska ljepota i racionalna savršenost nalaze se u suštini Bića koje posjeduje moć i život, ima osobine darežljivosti, dobročinstva, strpljenja i lišeno je svake mahane i nedostatka. Zbog toga su darežljivi, plemeniti i mudri voljen od svih. Slično tome ratnik i hrabrar čovjek je voljen zbog njegove moći, a učeni i pobožni su poštovani zbog njihovog poštenja i čistoće. Ti znaš da je svako od ovih svojstava veličine i ljepote nerazdvojno od Božanske Biti koja ih posjeduje beskrajno i vječno. A sva druga bića sem Boga posjeduju ograničene ljepote i savršenstva koja su izbrojiva, nepredvidljiva, konačna i smrtna. Takve osobine su pozajmljene od Božanskog okeana darežljivosti i milosrđa. Stoga niko osim Boga ne zaslužuje da bude voljen u istinskom smislu, jer svaki oblik ljepote (džemal) je izveden od Njega. Tako da svako onaj ko voli nešto drugo sem Boga je zasigurno slijep za Božju ljepotu.
Deseto pravilo je predavanje svoje volje (mashi'ah) i slobode (ikhtiyar) i prepuštanje starateljstvu Svemoćnog Gospodara svijetova. Bog Uzvišeni je rekao:
ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً عَبْدًا مَّمْلُوكًا لاَّ يَقْدِرُ عَلَى شَيْءٍ وَمَن رَّزَقْنَاهُ مِنَّا رِزْقًا حَسَنًا فَهُوَ يُنفِقُ مِنْهُ سِرًّا وَجَهْرًا هَلْ يَسْتَوُونَ
“Allah navodi kao primjer roba u tuđem vlasništvu koji ništa nema i onoga koga smo Mi bogato obdarili i koji udjeljuje iz toga, i tajno i javno, – zar su oni jednaki?…” (16:75)
Tako da rob nema ništa sa slobodom, da bi bio slobodan prilagodi se onima koji su slobodni. Arifi su rekli da ako tragaoc ima ijednu želju to znači da je njegov pogled zaklonjen zastorima. Oni su isto tako rekli da je ona (želja) najveća od svih zastora. Čak se i želja za jedinstvom sa Bogom smatra najtamnnijim od svih zastora. Pa kada se želja za Božjom blizinom smatra najvećim zastorem, šta tek onda reći za stanje onoga koji je porinut u osjetilne želje i ovo-svjetske zamke. Prema tome od suštinske važnosti za tragaoca je da bude kao mejt u rukama onog koji ga gasuli, kako bi dostigao zajedništvo sa Hakkom. Svaka želja odvlači čovjeka od Boga.
Gore pomenuti principi su najvažniji za unutarnje savršenstvo (batin) sa kojim salik treba ukrasiti svoj nefs kako bi bio primljen u Božju blizinu. Inače će njegova iskrenost i težnja biti smatrani lažnim, njegova ljubav će biti samo prazna tvrdnja iako on sebe može smatrati putnikom ka Bogu u stvarnosti srljaće po tamnicama niskih prohtjeva.
