Adab hazreti Jakuba i hazreti Jusufa

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Adab hazreti Jakuba

Jednu od dova koju Allah, dž.š., prenosi od Svojih poslanika jeste i ona od Jakuba, a.s., nakon što su se njegovi sinovi vratili iz Egipta bez Be­njamina i Jehude: “Onda se otac od njih okrenu i reče: ‘Tugo moja Ju­su­fe!’, a oči su mu zbog tuge pobijeljele, jer sav skrhan je bio. ‘Tako nam Boga’ – braća rekoše – ‘toliko spominješ Jusufa da ćeš s uma sići, ili ćeš upropastiti se!’ ‘Na svoj jad i tugu Allahu se žalim, a ja od Allaha imam znanje o onome što vi ne znate.’”[1] Hazreti Jakub svojim sinovima kaže da je njegova istrajnost u sjećanju na Jusufa žal srca, koju pred Bo­ga iz­nosi, te da nije u beznadežnosti spram Božije milosti i da On mo­že do­ves­ti Jusufa na način kakav se ne može ni pretpostaviti. Ovo je ad­ab po­sla­nika spram svoga Gospodara, koji podrazumijeva da su u sv­im stanjima ok­renuti ka Njemu i da sve svoje pokrete i mirovanja čine na Njegovom putu. Ovo se veoma lahko može shvatiti iz kur’anskih ajeta, jer je Uz­vi­še­ni Bog jasno rekao za svoje poslanike da ih je uputio is­­pravnim putem: “To su oni koje je Allah uputio…”[2], a posebno za Ja­ku­ba je rekao: “I da­ro­vas­mo mu Ishaka i Jakuba i svakog uputismo…”[3], a s dru­ge stra­ne o sljed­be­nicima strasti rekao je da su to oni koji su zastra­ni­li i za­lu­tali: “…i ne po­vo­di se za strašću jer će te ona s Allahova Puta od­vest…”[4]

Iz rečenog se može shvatiti da Božiji poslanici – vođeni i upućeni Bo­ži­jom uputom – nikad ne slijede strasti.

Osjećanjaiunutrašnjiporivi,značistrast,srdžba,ljubav,mržnja, ra­dost, tugai svaka drugo stanje duše koje stoji u vezi sa ovosvjetskim poja­va­ma, kao što su imetak, djeca, brak, hrana i piće, kuća i sl., oni sve to ko­ris­te na Bo­žijem putu i u tome ne traže ništa drugo, osim Božijeg zado­volj­stva. Uk­ratko, put koji čovjek slijedu u životu ili je put na kojem se slijedi is­ti­na, ili je put na kojem se slijede strasti; drugim riječima, ili je put Boga, ili put zaborava Boga.

Božiji poslanici, neka je mir na sviju njih, budući da su upućeni upu­tomgore pojašnjenom, tj. činjenicom da ne slijede porive strasti, oni su stal­no ož­ivljeni sviješću o Bogu. Poslanici u svojim kretanjima i miro­va­nji­ma ne traže ništa drugo, do li Božije zadovoljstvo. Oni se ni po bilo kojoj ži­vot­noj potrebineobraćajudrugima,nitikucajunadruga, osim na Bo­žija vrata. Obra­ćanjenaizvanjskeuzrokeneodvodi ih u zaborav od Prvot­nog uzroka Uz­vi­še­nog Boga. Poslanici imaju svijest da uzroci i nji­ho­vi učinci dolaze od Bo­ga.Poslanici nikako ne poriču uzroke, niti ih do­življavaju kao ne­po­sto­jeće, niti odriču njihovu uzročnost. Uzroci se ne mogu poreći jer je to su­protno ljud­skoj prirodi i čovjekovom razu­mi­je­va­nju svijeta. Poslanici se os­lanjaju na uzroke, ali im ne pridaju značaj neo­vis­nosti. Oni su vje­ro­vanja da svaka stvar ima svoj položaj u pogledu uti­caj­nosti koju im je odredio Uzvišeni.

Budući da je oslanjanje poslanikâ na Boga onakvo kako tome dostoji, onisu mogli ispuniti zahtjeve adaba robovanja i očuvanja Njegova Go­spo­d­stva.Poslanici nisu ništa ni željeli, ni odbacivali, osim radi Njega, i ni­našto se ni­­su oslanjati, a da prije i poslije tog oslanjanja, Uzvišeni Bog nije bio u prvom planu. Budući da je stanje poslanikâ, neka je mir Božiji nji­ma, ta­kvo kakvim smo ga opisali, njihov temeljni i krajnji cilj u svim sta­njima jeste Uzvišeni Bog.

U svjetlu rečenog i hazreti Jakubove riječi: “Na svoj jad i tugu Allahu se žalim…”, imaju sljedeće značenje: Ako me vidite da sam stalno u žalosti i boli za Jusufom, to nije isto kao vaša bol i tuga pri gubitku neke bla­go­da­ti, jer kada vi nešto izgubite, tada se u svom neznanju žalite drugom, koji ne ras­polaže niti dobrom, niti štetom, a ja svoju bol i tugu iznosim pred Uz­vi­šenog Gospodara i moja žal nije neispunjiva, jer znam ono šta vi ne znate.

Adab hazreti Jusufa

Također, od dova koje Kur’an bilježi jeste i Jusufova, a.s., koju je či­nio na­kon što mu je upraviteljeva žena zaprijetila zatvorom: “Gospodaru moj!” – zavapi on – “draža mi je tamnica od ovoga čemu me zovu one! A ako Ti ne odvratiš od mene spletke ženske, i ja mogu spram njih naklonost osje­ti­­ti i biti od neznalica.”[5]

Hazreti Jusuf, a.s., svoj položaj na dvoru kod žena opisuje Gospodaru tak­vim što je stavljen pred izbor ili da prihvati njihov poziv, ili da bude smješten u tamnicu. Znanjem koje mu je podareno po svjedočenju Kur’ana: “I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo”,[6] hazreti Jusuf je dao prednost tamnici u odnosu na ispunjenje želja ženama. S druge stra­ne, egipatske žene su pripremile veoma jake spletke u cilju ostvarenje svo­je nakane. To je bilo toliko jako da je prijetilo da Jusuf zaboravi na po­ložaj Gospodara i izgubi znanje i iman. U svemu tome on nije vidio iz­la­za, osim u Božijoj pomoći i presudi, kao što je i rekao svom sa­go­vor­ni­ku u zatvoru: “…Konačna presuda pripada samo Allahu!”[7] Upravo zato on je u dovi slijedio adab i za sebe nije ništa tražio, jer izravno traženje po­trebe po sebi jedan je od oblika presuđivanja. Zapravo, hazreti Jusuf samo uka­zuje na neznanje, koje prijeti da ga liši blagodati znanja koje mu je Go­spodar darovao. Spas od neznanja i izbavljenje od spletki žena jedino ovisi od Božijoj volji. Zato se hazreti Jusuf povinuje i potčinjava Božijoj za­povjedi i ništa drugo i ne spominje.

Uzvišeni Bog primio je dovu hazreti Jusufa i spasio ga od spletki žena, koje su značile odlazak u tamnicu ili zastranjenje i gubitak Božije bla­go­dati. Iz rečenog biva jasno da se spletke žena odnose na obje iznesene mo­gućnosti.

Kada je hazreti Jusuf zavapio: “Gospodaru moj, draža mi je tamnica…”, reče­nim je zapravo želio iskazati svoju srčanu naklonost u slučaju da bude stavljen pred izbor između dvije mogućnosti, a ne kako su neki ob­jaš­njavali, tj. da je njemu odlazak u zatvor bio drag. Slična iznesenom je i po­znata rečenica Imama Husejna: “Smrt je dostojnija od prihvatanja po­ni­­ženja, a poniženje je dostojnije od ulaska u Vatru.” Ovo značenje po­dr­ža­va i nastavak ajeta: “Poslije oni promijeniše mišljenje, nakon što su zna­me­nja vidjeli /osvjedočili se u njegovu čednost/, da ga u tamnicu za neko vri­jeme bace.”[8] Ovaj ajet je neupitno jasan u saznanju da je Jusufovo utam­ničenje bilo u vezi sa potpuno novom odlukom, nakon onih neprilika iz kojih je Jusuf bio izbavljen.

Još jednu dovu Kur’an bilježi u primjeru hazreti Jusufa: “A kada Jusufu do­đoše, On privi roditelje svoje na grudi svoje i reče: ‘Stupite u Misr, s Alla­hovom voljom, sigurni!’ I podiže on roditelje svoje na prijestolje, a oni zbog njega ničice padoše na sedždu, i Jusuf reče: ‘O moj oče! Ovo je zna­čenje sna mog od prije, Gospodar moj obistinio mi ga je, Gospodar moj prema meni je dobar bio, kad je mene iz tamnice izbavio i vas iz pu­sti­nje doveo, nakon što je šejtan izmeđ’ mene i braće moje bio razdor po­si­jao! Gospodar je moj, doista, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mudar je. Gospodaru moj! Ti si mi vlast dao i tu­mačenju snova me naučio! O Oblikovatelju nebesa i Zemlje, Ti si Za­šti­t­­nik moj u životu ovosvjetskom i onosvjetskom! Podari mi da kao mu­sli­man umrem i pridruži me društvu dobrih!’”[9]

Cijenjeni čitaoče, da bismo shvatili veličinu poslaničkog adaba koju je hazreti Jusuf ispunio u ovom govoru, treba se zamisliti nad ovim ajetima i uzeti obzir sve okolnosti koje prate njegov govor, kao što je snaga i moć koje je stekao kroz svoj položaj u društvu, čežnju koju je imao za su­sre­tom sa ocem i majkom, te sjećanje koje braća imaju o Jusufu od dana ra­zdvajanja do dana kada ga nalaze na prijestolju.

Hazreti Jusuf, a.s., nije ništa izgovorio, a da sve ili dio toga nije po­sve­ćen Uzvišenom Bogu. Jedino što je izgovorio, a da nije bilo posvećeno Bogu, jeste kratka rečenica: “Stupite u Misr, s Allahovom voljom, sigurni!” Ali, i ovu rečenicu je uvjetovao Božijom voljom da se ne bi pogrešno sh­va­­tilo da je on neovisan u donošenju suda, jer – kao što je već ranije re­kao: “…Konačna presuda pripada samo Allahu!”

Nakon ove kratke rečenice, hazreti Jusuf započinje hvaljenje U­zvi­še­nog spram svih onih blagodati, od dana odvajanja do dana ponovnog su­sre­ta. U tom kontekstu prvo se prisjeća sna i obistinjenja njegova tuma­če­nja od strane Uzvišenog Boga. Ujedno, istim govorom hazreti Jusuf je podržao oca u njegovom tumačenju, pa čak i njegovu hvalu izrečenu tom prilikom, da bi time iskazao i ispunio potpunu i cjelovitu hvalu koja do­sto­ji položaju Uzvišenog Boga. Jer, hazreti Jakub, a.s., nakon što je pro­­tu­ma­čio san dječaka Jusufa, u nastavku je rekao: “A tebe će tako Go­spo­dar tvoj odabrati, i tumačenju snova te podučiti, i blagodat Svoju pre­ma tebi i Jakubovoj porodici upotpuniti, onako kako ju je upotpunio dvojici predaka tvojih još prije – Ibrahimu i Ishaku. Tvoj je Gospodar, zaista, sveznajući i mudri!”[10] Hazreti Jusuf nakon što je potvrdio očevo tu­ma­čenje sna u nastavku mu se obraća riječima: “Gospodar je moj, doi­sta, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mu­dar je.”[11]

Potom, hazreti Jusuf ukratko ukazuje na sve one događaje koje su se de­sili u razdoblju između sna i njegova obistinjenja i sve ih pripisuje Go­spo­daru. A budući da sve te događaje vidi svojim dobrom, on ih zbog toga ubraja u Božija dobročinstva njemu učinjena.

Najsuptilniji adab koji je hazreti Jusuf primijenio jeste da uopće nije spo­menuo sva ona gnusna i surova nedjela koja su mu braća učinila, po­čev­ši od njegova bacanja u bunar, prodaje za neznatnu svotu novca pa do op­tuživanja za krađu. Zapravo, hazreti Jusuf preko svega prelazi riječima: “…šej­tan je izmeđ’ mene i braće moje razdor bio posijao!”, uopće ne spo­mi­njući braću po lošem.

Također, dok nabraja Božije blagodati hazreti Jusuf se sa svakom no­vom obraća Njemu imenom Gospodaru moj, sve tako dok nije zapao u pot­punu Božiju privučenost i ushićenost Njime. U tom trenutku tok svoga go­vora u potpunosti usmjerava ka Allahu, dž.š., zaboravljajući i na oca, i na majku. Stiče se dojam kao da on do tada nikako nije ni razgovarao sa ro­diteljima i kao da ih uopće ne poznaje. U tim trenucima obraća se Go­spo­daru riječima: “Gospodaru moj! Ti si mi vlast dao i tumačenju snova me naučio!” Hazreti Jusuf iskazuje zahvalu na trenutno prisutnim bla­go­da­ti­ma, a to su vlast i znanje tumačenja snova, da bi u nastavku svoju paž­nju sa Božijih blagodati usmjerio drugim tokom, a to je da je Gospodar, Koji mu je darovao sve blagodati, Stvoritelj Nebesa i Zemlje, Obli­ko­va­telj svih bića, Onaj Koji je sva bića doveo iz nepostojanja u postojanje, i to u stanju kada ne nadziru vlastitu moć kojom bi mogli priskrbiti dobro i od­braniti se od štete, niti su dostojni da upravljaju svojim poslovima, bilo ovo­svjetskim, bilo onosvjetskim.

Budući da je On Stvoritelj svih stvorenja, to znači da je On ujedno i Skrb­nik svih stvorenja. Zato, nakon što je rekao: “O Oblikovatelju nebesa i Zem­lje…”, hazreti Jusuf obznanjuje svoj položaj poniznog i ništavnog ro­ba, koji ne raspolaže sa svojom dušom ni na Ovom svijetu ni na Bu­du­ćem, tj. da je on zapravo sam rob potčinjen skrbi i zaštiti Uzvišenog Boga, a Uz­vi­­šeni Bog je Onaj Koji mu određuje sudbinu onakvu kakvu On želi i po­da­ru­je mi položaj koji On hoće. Zato hazreti Jusuf i kaže: “Ti si Zaštitnik moj u životu ovosvjetskom i onosvjetskom!” U tom trenutku sjeti se svoje želje koju niko ne može ispuniti, osim Gospodara, a to je da sa islamom, od­nos­no predanošću Bogu, preseli iz Ovog na Budući svijet, u stanju kak­vom su i njegovi preci Ibrahim, Ishak, Ismail i Jakub preselili, a Allah, dž.š., o tome kaže: “A Mi smo Ibrahima na Ovom svijetu odabrali, i na Onom svi­­je­tu on će međ’ dobrima biti! I kada njemu naredi Gospodar njegov: ‘Pre­dan budi!’ A on odgovori: ‘Ja sam predan Gospodaru svjetova!’ I Ib­ra­him opo­ruči vjeru sinovima svojim, a i Jakub: ‘O sinovi moji! Allah je oda­­brao vjeru vama! I ne umirite drugačije osim kao muslimani, Allahu pr­e­dani!’”[12]

Za isto je i hazreti Jusuf molio kada se obratio Gospodaru: “Podari mi da kao musliman umrem i pridruži me društvu dobrih!” Istu dovu je upu­ći­vao Uzvišenom i njegov djed hazreti Ibrahim: “Gospodaru moj, mudrost mi podari i pridruži me društvu dobrih!”[13] Kao što je već ranije rečeno, dova hazreti Ibrahima bila je primljena kod Gospodara, a Kur’an u svom pri­kazu hazreti Ibrahima ovu rečenicu navodi uz posljednju dionicu nje­go­va života, odnosno njome se završava kazivanje o Ibrahimu, a.s. “Uis­ti­nu, Gospodaru tvome Povratak je.”[14] Ovakav kur’anski način i okvir ka­zi­va­nja ima po sebi zadivljujuću suptilnost u značenju.