Adab hazreti Muhammeda, s.a.v.a.

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste ona koju Ku­r’an prenosi od Muhammeda, s.a.v.a., koja uključuje i vjernike nje­go­va ummeta. 

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjer­nici u to vjeruju! Svi vjeruju u Allaha, i u meleke Njegove, i u Knjige Nje­gove, i u poslanike Njegove: “Mi među poslanicima ne pra­vi­mo ni­kak­­ve razlike.” I vjernici govore: “Čujemo i pokoravamo se, op­ro­s­­ti nam, o naš Gospodaru; Tebi nam je se vratiti.”Allah nijednog čo­vje­­ka ne za­du­žuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što zaradi, a pro­tiv njega je ono što na se uprti. “O Gospodaru naš, ne­moj nas kazniti, bu­demo li zaboravili ili iz neopreza nešto počinili! O Go­spodaru naš, nemoj na nas breme tovariti kao što Si ga natovario na one što su nam pret­hodili! O Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što ne­ma­mo snage! Pređi preko grijeha naših, i oprosti nam, i mi­lošću nas obaspi! Ti Si Zaštitnik naš i zato nam pomozi protiv naroda ne­vjerničkog!”[1]

Ovi ajeti, kao što se jasno da vidjeti, govore o imanu Božijeg Po­sla­ni­ka, s.a.v.a., u Časni Kur’an i sva načela vjerovanja kao i pojedinačne pro­pi­se vjerozakona, da bi u nastavku kazivanja o tom pitanju njemu bili pri­po­jeni i vjernici. Ono što se da zaključiti iz konteksta ajeta jeste da se oni od­nose na sve vjernike Muhammedova, s.a.v.a., ummeta, a ne samo na nje­gove savremenike, jer govor kojim je izrečena dova, govor je stanja vjer­nika u bilo kojem vremenu da živio, a ne samo govor onih iz vremena Objave.

 Može se reći da su ova dva ajeta uporediva i mjerilo su odnosa između sljed­benika Knjige i vjernika ovog ummeta u pogledu pristupa i ra­zu­mi­je­va­nja nebeske Knjige ili, drugim riječima, s obzirom na njihov odgoj ada­bom pokornosti spram Knjige koja im je objavljena. Pohvala koju je Allah, dž.š., u ova dva ajeta uputio vjernicima i olakšice koje im je dopustio spram njihovih obaveza, stoje tačno naspram kritike upućene sljedbenicima Knji­ge u ajetima iste sure, odnosno sure Bekare. Bilo da se tiče onih ajeta koji sljedbenike Knjige kore zato što prave razliku među melecima, pa tako jed­ne drže za neprijatelje, kao recimo Džibrila, a druge za prijatelje; ili zato što su porekli Kur’an, a vjeruju u druge nebeske knjige; ili zato što među Božijim poslanicima prave razliku, pa su uzvjerovali u Musaa i Isaa, a porekli Muhammeda, neka je mir njima; ili zato što među Božijim pro­pisima prave razliku tako što prihvataju dio onoga što je objavljeno u Bo­žijoj knjizi, a u drugi dio ne vjeruju.

 U ova dva ajeta ističe se da vjernici ovog ummeta nisu takvi. Zapravo, oni vjeruju u Boga i sve meleke, prihvataju sve nebeske knjige i sve Bo­ži­je poslanike, ne praveći razliku među njima. Oni pokornošću i poniz­no­š­ću spram istinskih učenja koja su im objavljena ispoljavaju adab pre­ma svo­me Gospodaru. Oni se odazivaju na poziv Gospodara obznanjen kroz vje­ro­za­kon dostavljen Poslaniku, riječima Čujemo i pokoravamo se! A nisu po­put Jevreja koji su rekli: Čujemo, ali se ne pokoravamo! Na­da­lje, oni sebe vide kao robove u vlasništvu svoga Gospodara, i to kao ro­bo­ve koji nisu vlasnici ničega kod Allaha, dž.š., tako da nikako ne pri­go­va­raju na svojoj po­kornosti i pobožnosti, već traže oprost za svoje grijehe: Go­­spo­daru naš, oprosti nam! Oni nisu poput Jevreje, koji su govorili: Nama će ubrzo biti op­rošteno, ili: Allah je siromah, a mi smo imućni, ili: Nas neće do­ta­ći va­­tra osim nekoliko dana. Kao i druga zastranjenja koja su kod sebe po­ka­zali.

 Allah, dž.š., nakon ovog upoređivanja, kaže: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što za­ra­di, a protiv njega je ono što na se uprti. Prirodno je da Božiji propisi i oba­veze slijede, odnosno proizlaze iz fitreta po kojem je Allah, dž.š., stvo­rio čovjeka. Jasno je da čovjekov fitret, koji predstavlja samosvojno ob­lič­je njegova stvaranja, njega poziva jedino na one radnje koje su nje­mu moguće i za koja posjeduje oruđa, i u tome je, bez ikakve sumnje, životno blaženstvo i sreća.

 Naravno, ako se pojavi pitanje izvanredne važnosti, čije ispunjenje za­hti­jeva više truda i pregnuća nego što je to uobičajeno, ili roba izvodi iz pro­pisa fitreta i forme robovanja, u tom slučaju fitret donosi drugi propis, a to je da Gospodar ili bilo ko drugi koji upravlja poslovima obaveže roba onim teškim obavezama koji prelaze okvire uobičajene mogućnosti i moći. Naprimjer, da obaveže čovjeka da prilikom pojave sumnje u izvr­še­nost vjerske obaveze pribjegne oprezu ili da kod važnih poslova izbje­ga­va nemar i čuva se zaborava i pogreške, poput obaveznih opreza koji Sve­ti Zakonodavac propisuje u pitanjima života, porodice i imetka ljudi. Ili po­put obavezivanja teškim obavezama i koliko god ljudi ispoljavali više tvr­doglavosti i istrajavanja u pitanjima i traženju objašnjenja, On ih sve više i teže obavezuje, ostavljajući sve manje slobode, poput slučaja Beni Is­raila, o kojem nas Kur’an obavještava.

Rečeni ajet: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti nje­go­ve…, slijede riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i vjernika, a izrečene su kao uvod za dovu: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti…, da bi to ujedno bilo i hvala Uzvišenom Bogu, kao i da bi se otklonila pogrešna postavka da Uzvišeni kažnjava za ono što nije u čovjekovoj moći i da obavezuje ne­kim teškim propisima. Ako se riječima: O Gospodaru naš, nemoj nas ka­zniti…, obraća položaju Gospodara to je zato da bi se dobilo olakšanje u sekundarnim, a ne primarnim ili osnovnim propisima, ili onim pro­pi­si­ma koji su posljedica ispoljene tvrdoglavosti ljudi, a ne da Allah, dž.š., ob­javljuje propise bez uzimanja u obzir bilo kojeg od iznesena dva vida. Ove riječi Uzvišenog Boga nalaze se unutar ove dvije dove islamskog um­meta, odnosno, između …Oprosti nam, o naš Gospodaru i O Gospo­da­ru naš, nemoj nas kazniti…, da bi se time ukazalo na koristi onoga što im prethodi i da ujedno za muslimane priskrbi podučavajući i odgojni ka­rak­ter, odnosno, da Allah prouči dovu njihovim jezicima, jer vjernici ima­ju vjerovanje u ono što Uzvišeni kaže.

U svakom slučaju, na ovaj govor oslanjanju se vjernici i rečeno pred­stav­lja temelj njihove dove. U nastavku Allah, dž.š., prenosi završetak nji­hove dove koja govori o drugim molbama: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti…, O Gospodaru naš, nemoj na nas breme tovariti…, O Go­spo­da­ru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što nemamo snage! Pređi pre­ko grijeha naših… Oprost (وَاعْفُ عَنَّا) za koji oni ovdje na kraju mole kao da je oprost od počinjenog u zaboravu, nehotično i onoga što je bilo izvan nji­hove moći. A nastavak dove …i oprosti nam, i milošću nas obaspi! (وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ) odnosi se na molbu za ostale oblika grijeha i pogrešaka. Po­nov­no traženje oprosta, odnosno milosti, iako su je već prije tražili u ovoj dovi, nije ponavljanje, jer to ukazuje na njihovo stanje i adab koji imaju pre­ma Gospodaru za razliku sljedbenika Knjige i njihova odnosa sa Go­spo­darem i njihovom Knjigom. Pored toga, kod učenja dove nema pre­pre­ka u postupku ponavljanja, kao što je to možda slučaj u drugim pri­li­ka­ma. Nadalje, ova dova sažima u sebi adab robovanja i pokornosti i po­šti­vanja adaba kod iskanja Gospodareve pažnje jednog nakon drugog, te pri­znanje svoga položaja kao posljedice vlasništva Njegova i prihvatanje po­ložaja poniznoga, neznatnog, siromašnog i nemoćnog roba spram polo­ža­ja Njegove Uzvišenosti i Časti, toliko je očito da nema potrebe za do­dat­nim pojašnjavanjem.

U Časnom Kur’anu nalazimo različite oblike božanskih adaba i uz­vi­še­nih učenja, kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.a., poučavan da ih pri­mi­je­ni u prilikama hvaljenja i slavljenja Gospodara i u molitvama. To mo­že­mo vidjeti u sljedećim ajetima. Ti reci: “O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ…”[2] Ti reci: “Allahu, Stvoritelju nebesâ i Zemlje, Znalcu svijeta nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš suditi međ’ Svojim ro­bovima..!”[3] Ti reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje On oda­bra! Da li je Allah bolji ili oni koje Njemu pridružuju oni?!”[4] Ti reci: “I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista pri­pa­da­ju Allahu, Gospodaru svih svjetova…”[5] Gospodaru moj, Ti znanje moje pro­širi![6] I reci: “Gospodaru moj, utječem Ti se od spletaka šejtana!”[7]

I brojni drugi ajeti kojima je zajedničko da poučavaju uzvišenom ada­bu kojem je bio poučen Božiji Poslanik, a on sam ih je preporučivao svo­me ummetu.

S perzijskog preveo: Amar Imamović