Adab hazreti Sulejmana i Davuda

 S perzijskog preveo: Amar Imamović 

Kur’an Časni prenosi hvalu hazreti Sulejmana i Davuda: Davudu i Su­lej­manu znanje smo darovali i oni rekoše: “Hvala Allahu Koji nas je od­li­kovao iznad mnogih robova Svojih vjernika!”[1] Adab koji su ova dva ve­likana ljudskog roda primijenili u svojoj hvali jeste da su dar znanja pri­pisali Allahu, dž.š. Ovo je razumljivo, jer oni nisu kao ljudi bez imana, koji znanje vide od sebe, kao što to posvjedočuju Karunove riječi u od­go­vo­ru na upozorenje njegova naroda da se ne uznosi svojim imetkom: Ovo mi je dato samo po znanju mome.[2] Isto svojstvo Kur’an navodi i u pri­mje­ru drugih naroda: Kada su im poslanici sa znamenjima jasnim dolazili, oni su likovali zbog znanja koje su već imali, pa ih snađe ono čemu su se stalno rugali.[3] Zato, hvalu Davuda i Sulejmana ne treba vidjeti u svjetlu lične hvale i likovanja svojim znanjem, pa samim tim ni kuditi ih zbog toga. Zapravo, njihova namjera je bila da isticanjem darovane im bla­go­dati iskažu zahvalu na tome, što je bilo ispravno. Sulejman i Davud, neka je mir njima, bili su odlikovani iznad mnogih vjernika. Isto tako, Kur’an bi­lježi dove vjernika koji su tražili od Uzvišenog viši položaj u odnosu na dru­ge i nisu zbog toga bili ukoreni od strane Allaha, dž.š. Štaviše, bili su po­hvaljeni zbog istoga: Oni koji govore: “Gospodaru naš… i učini da bu­de­mo predvodnici onima koji su bogobojazni!”[4]

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste i ona koja se navodi u kazivanju o Sulejmanu, a.s., i mravima: Čim stigoše do mrav­lje doline, jedan mrav reče: “O mravi! Ulazite u staništa vaša, da vas ne zga­zi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne osjete!” I Sulejman se rije­či­ma njegovim glasno nasmija, te reče: “Gospodaru moj, nadahni me da Ti zahvalim na blagodatima koje Si podario meni i mojim roditeljima, i da činim dobro s kojim Si zadovoljan Ti! I Milošću Svojom međ’ Svoje dobre ro­bove mene uvedi!”[5]

Ovaj mrav je svojim postupkom podsjetio hazreti Sulejmana na veliku vlast koja mu je darovana. To je bila vlast čiji su temelji bili učvršćeni posredstvom potčinjenosti vjetra njegovoj zapovijedi, kao i potčinjenosti džina, koji su za njega gradili šta god da je on tražio te posredstvom zna­nja o govoru životinja.

Nema sumnje da je Sulejman, a.s., raspolagao sa tako velikom vlašću. Me­đutim, sva ta vlast i moć u njegovom srcu nije imala ono mjesto koje ima u našim srcima, kao najslađa moguća želja koju čovjek priželjkuje. Ova vlast u hazreti Sulejmanu nije odagnala misao njegove niskosti i po­lo­žaja roba. Zapravo doživljavao ju je samo kao blagodat od Gospodara da­rovanu njemu i roditeljima njegovim, čime su bili posebno počašćeni u od­nosu na ostale ljude. Ovakvo mišljenje od ljudi koji su u položaju kao ha­zreti Sulejman i raspolažu takvom vlašću treba smatrati najboljim ada­bom spram Gospodara. Govor mrava je hazreti Sulejmana istoga časa pod­sjetio na brojne Gospodareve blagodati. I pored činjenice da su ove bla­godati bile brojne i nesagledive, on se rečenom prilikom između njih pri­sjetio samo podarene mu velike i moćne vlasti. Zato od svoga Go­spo­da­ra moli za uspjeh činjenja dobra, jer je svjestan da je svaki vid dobra i lije­pog postupka hvale vrijedan za položaj čovjeka koji sjedi na pri­jes­to­lju. Upravo zbog svih tih svojstava koja odlikuju njegov položaj, od Allaha, dž.š., moli prije svega za dar zahvale na blagodatima. Tek nakon toga, u dru­gom koraku, hazreti Sulejman pokazuje da se ne zadovoljava i ne og­ra­ničava samo željom za činjenje dobra, već u isto vrijeme moli da to bu­de u Njegovom zadovoljstvu. Hazreti Sulejman je rob koji ima za cilj is­ključivo Božije zadovoljstvo. Njega ne zanima dobro djelo, osim ako je ra­zlog zadovoljstva njegova Gospodara. U nastavku hazreti Sulejman svo­je iskanje dobrog djela upotpunjuje traženjem za njegovo bivanje do­brim po biti, te kaže: “I Milošću Svojom međ’ Svoje dobre robove mene uvedi!”