Adabi i uvijeti dove (1.)

(Prethodno: Tri postaje milosti Božije)

Jedan od naših autoriteta za Ebu Abdullaha, mir s njim, kaže: “Rekao sam mu (Ebu Abdullahu): ‘Postoje dva ajeta u Božijoj knjizi čije značenje ne shvatam?’ ‘Koja su to dva ajeta?’, upitao je on, i ja sam mu rekao: ‘Božije riječi:

“Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu'min, 60), te ja dovu činim, ali ne vidim odgovora?!’ On mi na to reče: ‘Misliš li da je Allah iznevjerio Svoje obećanje?’ ‘Ne mislim!’, rekao sam ja. ‘Pa, šta je onda?’, upitao je. ‘Ne znam!’, rekao sam. ‘A koji je drugi ajet?’, upitao je, i ja sam mu rekao: ‘Božije riječi:

“Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi!” (Sebe’, 39), te ja udjeljujem, ali ne vidim nadoknadu?!’ ‘Misliš li da je Allah iznevjerio Svoje obećanje?’, upitao me on i ja sam rekao: ‘Ne.’ ‘Pa šta je onda?’, upitao je, i ja sam rekao: ‘Ne znam!’ ‘Ja ću ti, ako Bog da, reći o čemu je riječ’, rekao je on. ‘Da ste Mu se vi pokorili u onom što vam je naredio a zatim ga zamolili, odazvao bi vam se, ali vi griješite i suprotno Njegovom naređenju postupate, pa vam se ne odaziva. Što se tiče tvojih riječi da udjeljujete, ali da ne vidite nadoknadu, pa da zarađujete imetak iz dopuštenog izvora, a onda ga udjeljujete tamo gdje treba, ne bi niko ni dirhema udijelio, a da mu Allah za njega ne bi nadoknadu dao, a kad biste Mu se obratili dovom kako treba, On bi vam se i odazvao, pa makar bili i grješni!’ Upitao sam: ‘A koji je to pravi način obraćanja dovom?’, i on mi je rekao: ‘Kad obaviš farz namaz, Allaha slaviš, veličaš i hvališ kako znaš i umiješ, pa zatim salavat na Poslanika doneseš i u tom salavatu predano se založiš i posvjedočiš za njega da je dostavio poslanicu, donoseći salavat koliko god možeš i znaš, te spomeneš Njegove blagodati kod tebe i prema tebi, pa Mu se na tom zahvališ i pohvališ Ga, zatim priznaš svoje grijehe jedan po jedan, pa ih potvrdiš sve ili ono što se sjećaš, i sažmeš one od njih koji su ti ostali skriveni, i Allahu se pokaješ za sve oblike nepokornosti s namjerom da im se više nećeš vratiti, oprost zatražiš s kajanjem i s iskrenom namjerom, u strahu i u nadi, i neka od tvojih riječi budu i ove:

Moj Allahu, ja od Tebe ispriku tražim za svoje grijehe i od Tebe tražim oprost, i kajem Ti se, pa me pomozi u pokornosti Tebi. I podari mi uspjeh u svemu onom što si mi u obavezu stavio od svega u čemu je Tvoje zadovoljstvo. Jer, ja ne vidjeh nikog da je dospio igdje u pokornosti Tebi osim s Tvojom blagodati prema njemu prije negoli Ti je i postao pokoran. Stoga me obaspi blagodati kojom ću zadobiti Tvoje zadovoljstvo i Džennet!

Poslije toga zaišti svoju potrebu, i ja se nadam da nećeš ostati razočaran, ako Bog da!’”[1]

Od Imama Džafera ibn Muhammeda Sadika, mir s njim, o adabima dove prenosi se i ovo: “Pazi na adabe dove, obrati pažnju koga moliš, i kako moliš, i zbog čega moliš, i spomeni Božiju veličajnost i moć, a u svom srcu osjeti Njegovo znanje o onom što je u tvojoj nutrini, i Njegovu obaviještenost o tvojim tajnama, i ono što srce prikriva u sebi od istine i laži. I spoznaj puteve svog spasa i svoje propasti, kako ne bi od Allaha tražio nešto u čemu je tvoja propast, a ti misliš da je u tom tvoj spas. Uzvišeni Allah kaže:

“Čovjek zlo priziva svojom molbom za dobro, čovjek je doista nagao!” (El-Isra’, 11)

Zato razmisli zašto tražiš i šta tražiš!

Dova je odazivanje cijelog tvog bića Bogu, topljenje srca u prisustvu Gospodara, ostavljanje vlastitog izbora te prepuštanje svega Allahu, i vidljivog i skrivenog.

Zato, ako ne ispuniš uvjete dove, nemoj iščekivati odaziv, jer On zna tajne i ono što je skriveno. Moguće je da tražiš nešto za što On zna da tajiš suprotno od toga.”[2]

Ova i prethodna predaja ukazuju na uvjete dove i na njene adabe.

Željeli smo u ovom poglavlju najprije govoriti o uvjetima za odaziv na dovu, a zatim o adabima dove, ali smo se suočili s određenim poteškoćama u izdvajanju uvjeta od adaba, zbog čega smo se opredijelili za izmiješano navođenje uvjeta i adaba.

U nastavku ukratko ćemo se osvrnuti na skupinu uvjeta i adaba koji se tiču dove kroz islamske tekstove.

 

1) Spoznaja Allaha

Jedan od najznačajnijih uvjeta uslišenja dove jeste znanje o Allahu te vjerovanje u Njegovu neograničenu moć i vlast, kojima je u stanju ispuniti ono što čovjek ište od Njega. U Ed-Durru-l-mensuru, posredstvom Muaza ibn Džebela, navode se sljedeće Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Kad biste vi Allaha spoznali istinskom spoznajom, vašim dovama brda bi se pokrenula!”[3] 

Ajjaši u svom tefsiru, u kontekstu Allahovih riječi:

“I neka se oni Meni odazovu i neka u Mene vjeruju” (El-Bekare, 185), od Imama Sadika, mir s njim, navodi sljedeće:

“Znaju da sam Ja u stanju dati im ono što od Mene traže!”[4]

Tabrisi u Medžme‘ul-bejanu, pri tumačenju istog ajeta, bilježi ovu izjavu Imama Sadika, mir s njim:

“I neka vjeruju u Mene, odnosno – neka budu čvrsto uvjereni u to da sam Ja u stanju dati im ono što od Mene traže – Kako bi na Pravom putu bili!”[5]

Bilježi se da je Imam Sadik proučio:

“Koji se nevoljniku odaziva kad Ga on pozove” (En-Neml, 61), pa je bio upitan: “Šta je s nama – činimo dovu, ali nam se ne uslišava?” Odgovorio je: “To je zato što vi tražite od Onog Kojeg ne poznajete i tražite ono što ne razumijete!”[6]

U ovoj predaji potvrđuje se značaj uloge svijesti o traženju i o onom što se traži pri samom uslišenju dove.

Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže da je Allah Uzvišeni rekao: ‘Ko od Mene bude tražio, a zna da samo Ja korist i štetu donosim, Ja ću mu se i odazvati!’”[7]

U Šaputanjima Imama Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina stoji: “Hvaljen si neovisnošću o Svojim stvorenjima, te si Ti Posjednik neovisnosti o njima. Njima si pripisao ovisnost, a oni zbilja i jesu ovisni o Tebi. Pa, ko od Tebe želi odvraćanje svog siromaštva od sebe, i ko hoće Tobom odbiti siromaštvo od sebe, zaista je zatražio svoju potrebu tamo gdje treba, i uputio je svoj zahtjev na pravi način!”[8]

Veli Imam Ali, mir s njim, u svojim šaputanjima: “Slavljen neka je Onaj na Kojeg se svaki vjernik oslanja, i Kojem svaki poricatelj u nuždi pribjegava, jer niko bogatstvo ne može steći osim zahvaljujući onom što je kod Njega!”[9]

Imam Zejnul-Abidin, mir s njim, kako stoji u šestoj dovi Sahife, kaže: “Osvanusmo u vlasništvu Tvojem, dok nas Tvoja vlast i moć obuhvata, a Tvoja volja uza se privija. Postupamo po Tvojoj zapovijedi i hodimo po Tvojoj uredbi. Nama ne pripada ništa osim onog što nam Ti dosudiš, niti od dobra osim što nam Ti podariš!”

A u Sahifi ‘Alevijji kaže se: “Ko je taj koji Tebi može štetu nanijeti i Tebe nadjačati, ili se od Tebe zaštititi, ili Tvom određenju umaći?!”

U spoznaju o Bogu spada i to da onaj koji čini dovu zna da je Allah blizu njega, i da mu je bliži od svake stvari, da On dobro poznaje nagovaranja duše njegove, i da mu je bliži od vratne žile kucavice, te da se upliće između čovjeka i njegove duše.

Uzvišeni Allah kaže:

“A kad te Moji robovi za Mene pitaju, reci da sam Ja blizu.” (El-Bekare, 186)

I kaže.

“I Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice!” (Kaf, 16)

I kaže:

“Uistinu se Allah upliće između čovjeka i njegova srca!” (El-Enfal, 24)

Vođa pravovjernih u jednoj dovi kaže:

“Približavam Ti se širinom milosti Tvoje koja sve obuhvata. Ti vidiš, Gospodaru, položaj moj, i imaš uvid u moju nutrinu, znaš moje tajne, nije Ti nepoznato moje stanje, jer Ti si mi bliži od vratne žile kucavice!”[10]

A u Dovi petkom kaže: “Nema boga osim Allaha Koji se odaziva onom ko Ga doziva najtišim glasom, Koji čuje onog koji Mu šapuće zarad najskrovitije tajne, Blagog prema onom ko se od Njega nada otklanjanju briga, Bliskog onom koji Ga zazove da mu bol i tugu rasprši!”[11]

U jednoj od svojih hutbi rekao je: “Prednjači u uzvišenosti tako da nema ništa više od Njega, Blizak je u svojoj bliskosti tako da nema ništa bliže od Njega. Niti ga Njegova uzvišenost udaljava od bilo koga od stvorenja, niti njih Njegova blizina izjednačava u položaju s Njim!”[12]

 

2) Lijepo mišljenje o Allahu

Lijepo mišljenje o Allahu ogranak je same spoznaje Allaha. Uzvišeni Allah daruje ljudima u skladu s njihovim lijepim mišljenjem o Njemu te njihovom uvjerenošću u sveobuhvatnost Njegove milosti i plemenitosti.

U hadisu kudsi stoji: “Ja sam kod pomisli Mog roba o Meni, pa neka o Meni ne misli ništa osim dobro!”[13]

A od Poslanika, s.a.v.a., prenose se ove riječi: “Molite Ga dovom, čvrsto vjerujući da će vam se odazvati!”

Uzvišeni Allah objavio je Musau, mir s njim: “Dok god Me zazivaš i nadaš Mi se, Ja te čujem!”

Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Kad upućuješ dovu srcem, okreni se Allahu i smatraj da je ispunjenje tvoje potrebe već pred vratima!”[14]

Od njega, mir s njim, također se prenosi i ovo: “Kad dovu činiš, srcem se predaj, a zatim uvjeren budi u odgovor!”[15]

Sasvim nasuprot ovom leži gubljenje nade u Božiju milost i u odaziv na dovu, a to je jedan od uzroka udaljavanja čovjeka od Božije milosti. Nekad čovjek zatraži nešto dovom od Allaha, pa se Allah odmah ne odazove, i to zbog razloga koji ide u korist samom čovjeku, a da on to i ne zna, dok Allah zna, pa tad čovjek počne loše misliti o Bogu i izgubi nadu u Njegovu milost – Uzvišen neka je On! – te ga ovo gubljenje nade i razočarenje udalje od Božije milosti.

Od Imama Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Čovjek će biti u dobru, nadi i milosti od Allaha Uzvišenog sve dok ne bude požurivao, pa nadu izgubio, te dovu napustio!” Upitaše ga: “A kako požuruje?”, i on im je rekao: “Da kaže: ‘Učio sam dove još tad i tad, a još ne vidjeh da mi se ispunilo!’”[16]

Od Ahmeda ibn Muhammeda ibn Ebu Nasra prenosi se sljedeće: “Rekao sam Ebul-Hasanu, mir s njim: ‘Sve bih za te dao, ja sam Allaha molio za nešto prije više godina, a zbog kašnjenja odgovora moje srce obuzelo je neko osjećanje?!’, a on mi je rekao: ‘O Ahmede! Dobro se čuvaj da šejtan ne nađe kakvog načina da ti napakosti, pa da te u očaj odvede! Reci mi, ako ti nešto kažem, hoćeš li se pouzdati u mene?’ Rekao sam: ‘Sve bih za te dao, ako nemam pouzdanja u tvoje riječi, u čije ću onda imati, a ti si Božiji dokaz nad Njegovim stvorenjima?’ ‘Onda imaj u Allaha još više pouzdanja’, rekao je on, ‘jer ti si u dogovoru s Bogom Uzvišenim, a zar Allah ne kaže:

“A kad te Moji robovi za Mene upitaju, reci da sam Ja blizu i da se odazivam molbi molitelja kada Me pozove.” (El-Bekare, 185)

I zar nije rekao:

“I nemojte gubiti nadu u Allahovu milost!” (Ez-Zumer, 52)

I rekao je:

“A Allah vam obećava od Sebe oprost i izobilje.” (El-Bekare, 267)

Zato imaj pouzdanja u Allaha više nego što ga imaš u druge, i u sebe pohranjujte samo dobro, jer On vama prašta!’”[17]

Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Uistinu, kad čovjek požuri, pa ustane zbog svoje potrebe (odnosno kad napusti dovu i ne istraje u moljenju i stajanju pred Allahom tražeći ispunjenje svoje potrebe), Allah Uzvišeni kaže: ‘Zar rob Moj ne zna da sam Ja uistinu Allah Koji ispunjava potrebe?!’”[18]

Od Hišama ibn Salima od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se sljedeće: “Između Božijih riječi:

“Odazvao sam se molbi vas dvojice” (odnosno Musau i Harunu, mir s njim; Junus, 88), i kažnjavanja faraona prošlo je četrdeset godina!”[19]

Ishak ibn Ammar kaže: “Upitao sam Ebu Abdullaha, mir s njim: ‘Da li se događa da čovjeku dova bude primljena, ali da se odgodi?’, i on je rekao: ‘Da, i dvadeset godina!’”[20]

(Nastavak: Adabi i uvijeti dove – 2)

---