Adabi i uvijeti dove (2.)

(Prethodno: Adabi i uvijeti dove – 1)

3) Predano obraćanje Allahu u nevolji

Nužno je da se čovjek u dovi obrati Allahu u duhu nevoljnika koji ne nalazi pored Allaha Uzvišenog nikog za kog bi mogao vezati svoja nadanja niti u koga bi se mogao pouzdati. Zato, ako se čovjekova nada raspodijeli između Allaha i nekog drugog, takav čovjek nije se u potpunosti predao Allahu. I nije u duši osjetio stanje predanog obraćanja Bogu, a to je temeljni uvjet da bi se dova uslišala.

Vođa pravovjernih u svojoj oporuci Muhammedu ibn Hanefijji kaže: “Iskrenošću se postiže spas, pa kad stegne strah, kod Allaha je pribježište!”[1]

U stanju krajnje nevolje čovjek gubi nadu u svakog, i samo Allahu istinski pribjegava, ne polažući nade ni u kog, osim u Allaha.

Bilježi se da je Allah Uzvišeni objavio Isau, mir s njim:

“Zamoli Me dovom žalosnog utopljenika, koji nema spasioca. O Isa! Od Mene traži, a nemoj tražiti od drugog, pa će i tvoja dova biti lijepa, a i moj odgovor lijep!”[2]

Vođa pravovjernih, Ali ibn Ebi Talib, u svojim šaputanjima s Allahom Uzvišenim govorio je: “Bože moj, moje traženje ne liči ne traženje onog koji prosi, jer onaj koji prosi, kad bude uskraćen, ustegne se od daljnjeg traženja. A ja nisam neovisan o onom što tražim od Tebe u svakom slučaju. Bože moj, budi zadovoljan sa mnom. A ako ne budeš zadovoljan sa mnom, onda mi barem oprosti. Jer, nekad Gospodar prašta Svom robu iako nije njime zadovoljan. Bože moj, kako da Te dozivam dok ja sam ja? I kako da gubim nadu u tebe dok Ti si Ti?!”[3]

Ovo je stanje potpune predanosti Bogu, u kojem čovjek ne nalazi drugog izlaza doli da pribjegne Bogu i da od Njega uzme svoje potrebe.

I kao što smo rekli, stanje predanog obraćanja Allahu nalaže potpunu predanost Njemu, na način da je čovjek svjestan da je ispunjenje njegove potrebe za kojom vapi samo kod Njega, i ni kod koga drugog, pa se tako u potpunosti predao samo Allahu, dižući ruke od svih drugih, Njemu se samo usmjerio i okrenuo je lice od svih drugih.

Imam Ali ibn Husejn, mir s njim, u svojoj dovi kaže:

“Učini me jednim od onih koji Ti se u izobilju iskreno obraćaju dovom nevoljnika koji Tebi vapi!”[4]

Na drugom mjestu kaže: “Moj Allahu, Ja ti se iskreno u potpunosti predajem i cijelim svojim bićem Tebi sam pohrlio. Lice svoje okrenuo sam od onog kojem je potrebna Tvoja potpora, i svoje traženje povukao sam od onog ko ni sam nije neovisan o Tvojoj dobroti. Spoznah da je traženje potrebitog od drugog potrebitog glupost njegove misli, zabluda njegovog razuma!”[5]

Značenje ove dove svakako nije da čovjek zapostavi materijalna sredstva koja je Allah učinio putem ispunjenja potreba i poslova kod ljudi. Štaviše, Allah je to i naredio. Značenje ovog jeste da ove uzročnike, za koje je Allah naredio da ih čovjek uzme, učini sredstvima provođenja Božije volje, htijenja i odredbe.

Bilježi se od Imama Sadika, mir s njim, da je rekao: “Ako neko od vas želi da mu Allah da sve što od Njega zatraži, neka se razočara u sve ljude, i neka položi nade samo u Allaha Uzvišenog. Kad Allah to vidi u njegovu srcu, čovjek neće od Allaha ništa zatražiti, a da mu On to neće i dati!”[6]

4) Ulazak na vrata na koja je Allah naredio da se uđe

Dova je dolazak Allahu, a ovo dolaženje nužno se mora odvijati stazama koje je Allah odredio.

Bilježi se da je jedan čovjek iz Benu Israila činio ibadet Allahu četrdeset noći, a zatim je Allaha zamolio i On mu se nije odazvao. On se zbog tog požalio Isau, sinu Merjeminom, mir s njim, a Isa upita Allaha o tome, pa mu Allah reče: “O Isa, on mi se obraćao dovom, dok je u srcu sumnjao u tebe!”[7]

5)Obraćanje Allahu srcem

Ovo je jedan od najznačajnijih uvjeta kako bi dova bila uslišana, jer zbilja dove i jeste u predanom obraćanju Allahu srcem. Kad je čovjekovo srce obuzeto nekim ovosvjetskim stvarima mimo Allaha, čovjek nije ostvario suštinu dove.

Od Imama Sadika, mir s njim, bilježi se sljedeće: “Uzvišeni Allah ne prima dovu s površine odsutna srca!”[8]

Od njega, mir s njim, prenosi se i ovo: “Pa kad činiš dovu, ti se obrati Allahu srcem, a zatim budi uvjeren u uslišenje!”[9]

On još kaže: “Vođa pravovjernih rekao je: ‘Uzvišeni Allah ne prima dovu nemarna srca!’”[10]

U hadisu kudsi stoji: “O Musa, zazivaj Me dovom čista srca i iskrena jezika!”[11]

U Poslanikovoj, s.a.v.a., oporuci Imamu Aliju, mir s njim, stoji: “Allah ne prima dovu odsutna srca.”[12]

Od Sulejmana ibn Amra prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njim, kako kaže: ‘Uzvišeni Allah neće se odazvati na dovu s površine odsutna srca, pa zato kad činiš dovu, srcem se obrati Allahu i budi uvjeren u uslišenje!’”[13]

Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se i ovo: “Uzvišeni Allah neće se odazvati dovi s površine grubog srca!”[14]

Dakle, nužno je u dovi srcem se obratiti Allahu te srcem biti prisutno kod Njega. A nemar, odsutnost i grubost (srca) jesu zastori i prepreke koji sputavaju srce i priječe mu da se predano obrati Allahu.

Prilikom čitanja i učenja zabilježenih dova nužno je da onaj koji čita ili uči prizove stanje dove i da pazi da se srce ne raziđe s jezikom, pa da jezikom uči dovu, a da mu se srce usmjerilo ka drugim ovosvjetskim obuzetostima.

Veliki šerijatski pravnik i gnostik šejh Dževad Meliki Tabrizi, k.s., u svojoj izvanrednoj odgojnoj knjizi El-Murakabat(Samonadziranja) kaže: “Znaj da nećeš postići dobro dove i odaziv na nju, osim ukoliko se tvoja nutrina, duh i srce okite svojstvima dove. A pod ovim kićenjem svojstvima dove zapravo se podrazumijeva stanje u kojem će tvoja nutrina, duh i srce biti tvorci dove.

Naprimjer, ovakvo šta postiže se ako kažeš: ‘Molim Te za svako dobro.’ Od Allaha se nadaš tome svim svojim srcem, duhom i nutrinom. A svaka od navedenih stvari ima i svoje izdanke, pa neka se oni očituju u tvojim djelima. Zato, ko ostvari nadu u svojoj nutrini i u svojoj biti, on kao da se sav pretvara u nadu. A ko je ostvari u svom duhu, kao da cijeli njegov život opstoji o nadi. A ko se bude srcem nadao, sva njegova djela koja svojom voljom i izborom učini bit će neodvojiva od nade. 

Pazi da u tvojim poslovima ne bude nešto u čemu nema nade, i povedi računa o tome u svojim djelima. Obrati pažnju na to da li u svojim pokretima osjećaš trag nade, a to je traženje, ili, pak, ne? Zar nisi čuo riječi jednog od časnih imama, mir s njim, kako kaže: “Ko se nečemu nada, on to i traži!” I to i jeste tako. Jer, ti vidiš da stanovnici Ovog svijeta koji se nadaju nečemu od ovosvjetskih stvari, kad se nadaju kakvom dobru od nekoga ili od nečega, traže ga od te osobe ili stvari od koje su mu se nadali, i to u mjeri u kojoj su mu se nadali. Zar ne vidiš da trgovac ne napušta svoju trgovinu niti zanatlija svoj zanat? To je zato što se oni nadaju dobru u svojoj trgovini i svom zanatu. Tako je sa svakom skupinom: svi traže ono čemu se nadaju ondje gdje mu se nadaju i ne napuštaju ga sve dok ga ne nađu, osim većine onih koji se nadaju Džennetu i Ahiretu, kao i onih koji se nadaju Božijoj dobroti i plemenitosti. Daleko bilo! Ovi tragovi svojstava od onog su što je propisao Allah Mudri, a ti nećeš naći izmjene u Allahovim zakonima. Ali je propust u miješanju prividnog sa stvarnim, a u osnovi nema ni jednog tračka nade i očekivanja, a da uz to ne ide isto toliko iskanja, i to je činjenica.

A usporedi s nadom i druge uvjete dove, kao što su slavljenje Allaha (tesbih), izgovaranje potvrde Allahove jedinosti (tehlil), izgovaranje zahvale Allahu (tahmid), zatim skrušenost, poniznost, strahopoštovanje, traženje oprosta za grijehe i pokajanje za grijeh – svaka od navedenih stvari ima svoj stvarni i prividni bitak, a učinak ne izostaje za stvarnim!”[15]

6) Pokornost i smekšavanje srca

Ako čovjek želi da njegova dova bude uslišana, on mora nastojati da postigne nježnost srca, kao i da ga razmekša. Jer, kad se srce smekša, ono postane tanahno, pa između njega i Allaha nestanu zastori, te postane blisko Allahu.

Sam način činjenja dove i traženja ima uticaja na smekšavanje srca, a oni izrazi poniznosti koji se navode u tekstovima dati su upravo s tim ciljem.

Ahmed ibn Fahd el-Hilli bilježi u svom djelu ‘Uddetud-da‘i (Oruđe zazivatelja) da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kad bi učio dove i skrušeno molio, bio kao siromah koji prosi hranu.[16]

Bilježi se da je Allah Musau objavio i ovo: “Ispruži dlanove ponizno preda Mnom, onako kao što čini slabi rob koji doziva upomoć svoga gospodara. Kad tako postupiš, milost si zadobio, a Ja sam najplemenitiji od svih plemenitih i moćnih!”[17]

Od Muhammeda ibn Muslima prenosi se da je rekao: “Pitao sam Ebu Džafera, mir s njim, o riječima Allaha Uzvišenog:

“Ali oni nisu bili ponizni Gospodaru svom, niti su skrušeno molitve upućivali” (El-Mu'minun, 76), i on mi je rekao: ‘Poniznost je u pokornosti, a skrušenost u dizanju ruku i u skrušenom traženju njima!’”[18]

S obzirom na okolnost da ovaj način učenja dove nije jasan ljudima, određeni sumnjičavci pokušali su unijeti sumnje u ovaj vid činjenja dove. Ali, zašto se ruke u dovi dižu ka Nebesima? Je li to Allah u pravcu Nebesa, pa dižemo ruke ka Nebesima? Imami Ehli-bejta, mir s njim, objašnjavali su ljudima da je Allah na svakom mjestu, ali da mi na ovaj način obznanjujemo slogan poniznosti i potrebitosti pred Allahom, jer dizanje ruku jeste znak poniznosti i potrebitosti, dok sam ovaj slogan u sebi nosi nadahnjujući učinak u smekšavanju srca i odstranjivanju tvrdoće iz njega te njegovog pročišćenja i činjenja prisutnim pred Uzvišenim Allahom.

Tabersi u svom Ihtidžadžu bilježi da je Ebu Kurra upitao Imama Ridaa, mir s njim: “Zbog čega vi kad dovu činite dižete ruke ka Nebesima?” Na to mu je Ebul-Hasan, mir s njim, kazao: “Uzvišeni Allah Svojim robovima propisao je razne oblike ibadeta (…) a pri činjenju dove, traženja i skrušenog moljenja propisao im je širenje ruku i njihovo podizanje ka Nebesima zbog stanja poniznosti, znaka robovanja i potčinjavanja pred Njim!”[19]

Trenuci raznježenosti jesu trenuci spuštanja Božije milosti. Zato čovjek treba iskoristiti ove trenutke da se Allahu posveti dovom, jer se milost u ovakvim trenucima spušta bez ikakvog računa, i to ne zbog toga što spuštanje Božije milosti ima određeno i ograničeno vrijeme, već zbog toga što za čovjekovo primanje milosti postoji određeno i ograničeno vrijeme, a to je vrijeme raznježenosti. Kad se čovjekovo srce smekša, ono tad postaje sposobno primiti Božiju milost.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Iskoristite dovu za vrijeme raznježenosti, jer ona je milost!”[20]

Ebu Basir od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi da je rekao: “Kad se neko od vas raznježi, neka čini dovu, jer srce zaista neće osjetiti raznježenost dok ne bude čisto!”[21]

Od Ebu Abdullaha, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Kad ti se koža naježi i kad ti oči zasuze, iskoristi priliku, jer tvoj cilj je ostvaren!”[22]

Hadis je jasan: odaziv je izravno povezan sa stanjem onog koji čini dovu. Kad god se srce smekša i postane ponizno, onaj koji čini dovu bliži je ispunjenju. I suprotno – kad god srce otvrdne i sustegne se, udaljenije je od odgovora.

U islamskim tekstovima zabilježeno je da se treba okoristiti trenucima slomljenosti duše i smekšanosti srca, zbog ovosvjetskih nevolja i briga koje more čovjeka, i to obraćanjem Bogu dovom i traženjem.

Ovakvi trenuci uistinu pripremaju čovjeka za predano obraćanje Allahu te za primanje Božije milosti. A tajna svega toga jeste u tome da srce nije u stanju predano se obratiti i primiti osim u trenucima raznježenosti. Zato čovjek koji želi Božiju naklonost i predano obraćanje Njemu u dovi treba zadobiti ovu raznježenost.

Bilježi se od Ishaka ibn Amara da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu, mir s njim: ‘Činim dovu, pa bih želio i da zaplačem, ali mi plač ne navire. A nekad se sjetim nekih od svojih umrlih, pa se raznježim i zaplačem, a da li je ovakvo šta dozvoljeno?’ On mi je rekao: ‘Da, prisjećaj se, pa kad se raznježiš, zaplači i obrati se dovom Gospodaru svom Uzvišenom!’”[23]

Ako se nekom ne da zaplakati kako bi smekšao srce, neka se onda pretvara da plače, jer to uistinu dovodi do plača, plač dovodi do smekšavanja srca, a smekšanost srca čini srce otvorenim Uzvišenom Allahu.

Od Sa‘da ibn Jesara prenosi se da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu (Sadiku), mir s njim: ‘Ja se pretvaram da plačem pri dovi, a zapravo ne zaplačem?!’ On mi je rekao: ‘Uredu je!’”[24]

Od Ebu Hamze prenosi se sljedeće: “Ebu Abdullah, mir s njim, rekao je Ebu Basiru: ‘Ako strahuješ da će se nešto desiti ili da ćeš željeti ispunjenje neke potrebe, počni s Allahom, pa Ga veličaj i hvali onako kako Njemu dolikuje, zatim donesi salavat na Poslanika i zatraži svoju potrebu te se pretvaraj da plačeš… Moj otac običavao je reći: Čovjek je najbliži svom Gospodaru onda kad je na sedždi i plače!’”[25]

Imam Sadik na sedždi je, pored ostalog, činio i ovaj zikr:

“Palo je na tlo moje ponizno lice Tvom Silnom Licu. Palo je na tlo moje staro lice Tvom Trajnom i Vječnom Licu. Palo je na tlo moje ovisno lice Tvom Licu Neovisnom o bilo kome. Pali su na tlo i moje lice, i moj sluh, i moj vid, i moje meso, i krv moja, i koža moja, i kosti moje, i sve od mene što zemlja nosi – sve je to na sedždu palo Allahu Gospodaru svjetova!”[26]

(Nastavak: Adabi i uvijeti dove – 3)

---