7) Ustrajnost u dovi u teškoći i u blagostanju
U islamskim tekstovima snažno su potvrđene ustrajnost u dovi u teškoći i u blagostanju te činjenje dove u blagostanju čak i prije negoli u teškoći. Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., bilježi se sljedeće: “Upoznaj se s Allahom u vrijeme blagostanja, On će za tebe znati u vrijeme teškoće!” Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Ko s dovom prethodno istupi, bit će mu uslišana kad se nevolja spusti. Bit će rečeno: ‘Poznat glas!’, te neće biti zastrt od Nebesa, a ko ne bude prethodio u dovi, neće mu biti uslišano kad se nevolja spusti, a meleci će reći: ‘Ovaj nam glas nije poznat!’” Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Uistinu dova u vrijeme blagostanja priskrbljuje ispunjenje potreba u vrijeme nevolje.” Od njega, mir s njim, prenosi se i ovo: “Ko potajno želi da mu se Allah odazove u teškoćama, neka mnogo čini dovu dok je u blagostanju!” Prenosi se, također, i ovo: “Moj djed (Božiji poslanik) običavao je reći: ‘Požurite s dovom, jer ako je čovjek od onih koji često čine dovu, pa ga zadesi kakva nevolja, a on počne dovu činiti, kaže se: Poznat glas!, a ako nije od onih koji često dovu upućuju, a zadesi ga nevolja i on tad počne učiti dovu, kaže se: Gdje si do danas bio?!’” Ovi tekstovi usredsređuju se na jedno jasno i poučno značenje. Dova je predano obraćanje Allahu, a najprodornija dova i najbliža odazivu jeste ona u kojoj je predanost u obraćanju Allahu najveća. I kad se čovjek predano obrati i kad srce posveti i svim svojim bićem usmjeri se Allahu, tad između dove i odgovora ne postoji koprena, pa u kojoj mjeri oslabi predanost, u istoj mjeri oslabi i odgovor. Predano obraćanje Allahu i činjenje srca prisutnim pred Njim čovjek postiže učestalim učenjem dove. Ovakvo šta postiže se čestim učenjem dove, te je i ovdje slučaj kao i sa svakim drugim poslom u životu čovjeka. Ukoliko čovjek učestalo uči dove, utoliko je mogućnost predanog obraćanja Allahu veća, a srce mu se više preda posvećivanju Allahu. Kad ga kao takvog iznenadi nevolja, i on se Allahu obrati, srce mu se pokori u predanom obraćanju i u posvećenju Allahu brzo i lahko. Takva dova blizu je uslišanosti. Tog dana neće biti ničeg između njega i Božijeg odaziva. Bilježi se od Fadla ibn Abbasa da je rekao: “Rekao mi je Božiji poslanik, s.a.v.a.: ‘Pazi na Allaha, pazit će i On na tebe! Pazi na Allaha, naći ćeš Ga pred sobom. Znaj za Allaha u blagostanju, znat će i On za tebe u teškoći!’” Ali ibn Husejn, mir s njim, običavao je reći: “Nisam vidio ništa bolje od činjenja dove unaprijed, jer čovjeku neće doći odaziv svakog časa!” Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je rekao: “Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Ebu Zerre, znaj za Allaha u blagostanju, znat će i On za tebe u teškoći. Kad išćeš, išti od Allaha, a kad pomoć tražiš, traži je od Allaha!’” Bilježi se da je Ebu Džafer, mir s njim, običavao reći: “Vjernikova dova u blagostanju trebala bi biti ista kao i ona u poteškoći, a ne takva da kad mu bude dato što je tražio, on prestane s činjenjem dove. Neka vam ne dosadi dova, jer ona kod Allaha ima velik značaj!”
8) Ispunjenje obećanja Allahu
U Komijevom tefsiru stoji da je Ebu Abdullahu Sadiku, mir s njim, rečeno: “Uzvišeni Allah kaže: “Pozovite Me i Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu'min, 60), a mi Ga dozivamo, ali nam se On ne odaziva?!”, te da je on na to rekao: “To je zato što vi ne ispunjavate obećanja data Allahu, a Allah Uzvišeni kaže: “I ispunite obećanje koje ste Meni dali, i Ja ću ispuniti obećanje vama dato!” Tako mi Allaha, ako vi ispunite obećanje dato Allahu, On će uistinu ispuniti Svoje obećanje dato vama.”
9) Spajanje dove s djelovanjem
Jedan od uvjeta da dova bude primljena jeste i spajanje dove s djelovanjem. Nema koristi od dove bez djela, niti je djelo neovisno o dovi. Ovdje su dvije postavke: prva je ta da dova ne čini čovjeka oslobođenim od djelovanja. Od Poslanika, s.a.v.a., prenose se savjeti Ebu Zerru, u kojima kaže: “O Ebu Zerre, onaj koji dovu čini bez djelovanja jeste poput onog koji odapinje strijelu bez tetive!” Omer ibn Jezid kaže: “Rekao sam Ebu Abdullahu, mir s njim: Jedan čovjek reče: ‘Uistinu ću sjediti u kući i klanjati i postiti i Gospodaru robovati, a opskrba će mi sama doći?!’ On je odgovorio: ‘To je jedan od trojice čije se dove neće uslišati!’” Od Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Onaj što uči dove, a ne djeluje jeste poput onog što odapinje strijelu bez tetive!” Od njega se, također, prenosi i ovo: “Trojici se dova ne prima: čovjeku koji sjedi u svojoj kući i govori: ‘O Gospodaru! Opskrbi me!’ Njemu se kaže: ‘Zar ti nisam dao način kako da tražiš opskrbu?!’” Pa ako roditelj čini dovu Allahu za dobro i uputu svog djeteta, a malo pažnje poklanja odgoju (…), dova neće biti uslišana. Zapravo, toj će dovi biti zapriječen odaziv. Ako bolesnik moli Allaha za izlječenje, ali se ne obrati ljekaru, niti troši lijekove, niti se pridržava dijete potrebne za ozdravljenje (…), ovakvoj dovi bit će zapriječen odaziv. Druga postavka jeste da djelovanje nije neovisno o dovi. Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Ući će u Džennet dva čovjeka koja su činila ista djela, te će jedan od njih vidjeti svog prijatelja iznad sebe i upitat će: ‘Gospodaru, zbog čega si mu to dao kad su naša djela bila ista?’ Allah će reći: ‘Zato što je on od Mene tražio, a ti nisi!’” Zatim je (Poslanik) rekao: “Tražite od Allaha iz Njegova izobilja, i mnogo tražite, jer Njemu ništa nije preveliko!” Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se i ovo: “Uzvišeni Allah ima robove koji rade i On im dadne, a drugi Ga iskreno mole, pa im dadne, a poslije će ih u Džennetu sakupiti, pa će reći oni koji su radili: ‘Gospodaru, mi smo radili, pa si nam i dao, ali na osnovu čega si ovima dao?’ On će reći: ‘Vi ste oni Moji robovi kojima sam dao nagrade njihove i ništa im nisam umanjio od njihovih djela, a ovi su Me molili, pa sam im dao i bogatim ih učinio – to je Moja dobrota koju poklanjam kome Ja hoću!’”
10) Dova u okviru Allahovih zakona
Dova nije izlaženje iz okvira zakona koje je Allah postavio u prirodi, kosmosu, društvu i historiji. Jer, Božiji zakoni ne izmjenjuju se i ne mijenjaju se. Zato onaj koji čini dovu ne treba od Allaha tražiti ono što bi bilo u suprotnosti s Allahovim zakonima u društvu, historiji, prirodi i kosmosu ili ono što je u sukobu s Allahovim vjerozakonskim propisima. Upitan je Vođa pravovjernih, mir s njim, o tome koja dova je najzabludjelija, pa je rekao: “Dova onog koji moli za ono što ne može biti!” Od Vođe pravovjernih, mir s njim, prenosi se i ovo: “O upućivaču dove, nemoj tražiti ono što ne može biti, niti ono što nije dozvoljeno!” Ono što ne može biti jeste traženje izmjene Božijih zakona u društvu, historiji, prirodi ili kosmosu, a ono što nije dozvoljeno jeste ono što se suprotstavlja vjerozakonskom poretku kojeg je Allah propisao u životu čovjeka. U tom kontekstu Uzvišeni Allah kaže: “Molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti!” (Et-Tevbe, 80)
11) Klonjenje od grijeha
Među uvjete za Allahov odaziv na dovu spada i klonjenje od grijeha i pokajanje od njih. Jer, suština dove jeste predano obraćanje Allahu, a kako je moguće da se čovjek koji je neposlušan Allahu, koji se okreće od Njegovih naredbi i propisa, i koji Mu se ne kaje, predano obrati Allahu? Muhammed ibn Muslim od Ebu Džafera, mir s njim, prenosi sljedeće: “Uistinu čovjek moli Allaha za ispunjenje neke potrebe, pa bude određeno da mu se ispuni uskoro ili za neko vrijeme, te on u međuvremenu počini neki grijeh, pa Allah kaže meleku: ‘Nemoj mu ispuniti potrebu, uskrati mu je, on se izložio Mojoj srdžbi i zaslužio je da bude uskraćen od Mene!’” Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Musa je prošao pokraj nekog čovjeka koji je bio na sedždi, pa se vratio nakon što je obavio svoj posao, a ovaj je i dalje bio na sedždi. Musa, mir s njim, rekao mu je: ‘Da je ispunjenje tvoje potrebe u mojim rukama, ja bih ti je ispunio!’ Pa mu je Allah objavio: ‘O Musa, kad bi na sedždi bio toliko da polomi vrat, ne bih mu se odazvao sve dok se ne okrene od onog što Ja ne volim onom što volim!’”
12) Okupljanje radi dove i zahtijevanje od vjernika da govore amin
Od potvrđenih činova u islamskim tekstovima jeste i dova u skupu vjernika. Okupljanje vjernika pred Allahom Uzvišenim uvijek je bilo mjesto za spuštanje Božije milosti. Nikad se neće okupiti nekolicina vjernika – a Bog je zadovoljan njihovim skupom – a da neće biti blizu Božije milosti i da njihov skup neće biti mjesto spuštanja Božije milosti i dobrote. Od Ibn Halida prenosi se da je rekao: “Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, je rekao: ‘Nema skupine od četrdeset ljudi da će se sakupiti i Allaha zamoliti za neku stvar a da im On neće udovoljiti, pa ako ih ne bude četrdeset, neka četverica upute dovu Allahu Uzvišenom deset puta i Allah će im se odazvati! Ako ih pak ne bude ni četiri, neka jedan dovu uputi Allahu četrdeset puta i Allah Moćni i Silni će im se odazvati!’” Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se: “Moj otac je imao običaj da kad ga nešto rastuži okupi žene i djecu, a zatim uputi dovu dok oni govore amin!”
13) Staloženost u dovi
Ono na šta također treba pripaziti pri činjenju dove jeste to da onaj koji upućuje dovu ne izgubi stanje staloženosti u traženju i iskanju od Allaha. Jer, suština dove i sam njen duh jeste predano obraćanje Allahu iskanjem, upornošću i skrušenošću u traženju, kao i učenjem i čitanjem zabilježenih dova. Onaj koji upućuje dovu ne bi smio izgubiti ovaj osjećaj. U stanju staloženosti u dovi bez usiljenosti čovjek je nekad u stanju osjetiti u sebi predanost i posvećenost Allahu te skrušenost i tankoćutnost kakvu ne nalazi dok čita zabilježene dove. Dakle, onaj koji upućuje dovu mora čuvati u sebi “stanje dove”, odnosno staloženost u ovom stanju, kao i neusiljenost u posvećenosti Allahu te skrušenost pred Njim. Imami iz Poslanikove porodice, mir s njim, davali su nekad prednost tome da čovjek upućuje dovu prepuštajući se onom šta mu na um padne, a ne da uči neku prenesenu dovu, kako dova ne bi izgubila stanje staloženosti i zanosa. Bilježi se od Zurare da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu Sadiku, mir s njim: ‘Pouči me dovi!’, i on mi je rekao: ‘Najbolja je ona dova koja poteče tvojim jezikom!’”
14) Priprema duše za dovu zahvalom, traženjem oprosta i donošenjem salavata
Dova je predano obraćanje Allahu, a ovo obraćanje zahtijeva pripremu duše. U tu pripremu spada i započinjanje hvaljenjem Uzvišenog Allaha, slavljenjem i izražavanjem zahvalnosti na Njegovim blagodatima i dobroti, zatim traženjem oprosta pred Bogom za grijehe te salavatom i selamom na Poslanika i članove njegove porodice (Ehli-bejt). Sve su to načini pripreme i spremanja duše za dovu. Prilikom ove pripreme čovjek se osposobi za predano obraćanje Allahu te za traženje i iskanje od Njega. Hvaljenje i slavljenje, zahvala i traženje oprosta te salavat i selam na Poslanika i članove njegove porodice bilježe se u uvodu većine prenesenih dova, kao i u sadržaju većine njih. Od ‘Īsa ibn Kasima prenosi se sljedeće: “Ebu Abdullah, mir s njim, rekao je: ‘Kad neko od vas traži ispunjenje neke potrebe, neka slavi i hvali svoga Gospodara (…) pa kad tražite ispunjenje neke potrebe od Allaha Silnog i Moćnog, veličajte Ga, i mnogo Ga hvalite i slavite. Recite: O Najdarežljiviji među onima koji daju, o Najbolji od svih od kojih se išće, o Najmilostiviji od svih od kojih se milost traži, o Jedini, o Ti Koji si utočište svemu, o Ti Koji nisi rodio niti si rođen, i Kojem niko ravan nije, o Ti Koji nemaš ni druge ni djeteta, o Ti Koji činiš šta hoćeš i sudiš kako želiš i određuješ kako voliš, o Ti Koji se uplićeš između čovjeka i njegova srca, o Ti Koji si na najvišem obzorju, o Ti poput Kojeg nije ništa, o Ti Koji sve čuješ, o Ti Koji sve vidiš – i mnogo imena Uzvišenog Boga spominjite, jer su imena Uzvišenog Boga mnogobrojna, i donesite salavat na Muhammeda i na čeljad Muhammedovu, te recite: Allahu moj, učini mi od Tebe obilnom dozvoljenu opskrbu kojom ću obraz svoj sačuvati, i obaveze svoje ispuniti, i rodbinske veze održati, i kojom ću se pomoći na hadžu i umri!’ Pa je rekao: ‘Jedan čovjek ušao je u mesdžid i klanjao je dva rekata, a zatim je zatražio nešto od Allaha, pa je Poslanik, s.a.v.a., rekao: Ovaj čovjek požuruje svog Gospodara! Zatim je došao drugi i klanjao je dva rekata, pa je Allaha Uzvišenog slavio i salavat donio na Poslanika, s.a.v.a., na šta je Poslanik, s.a.v.a., rekao: Zatraži i dobit ćeš!’” Ebu Kehmes prenosi sljedeće riječi Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim: “Ušao je čovjek u mesdžid, pa je otpočeo prije nego što je Allaha slavio i salavat donio na Poslanika, s.a.v.a., pa je Poslanik rekao: ‘Ovaj čovjek požuruje svoga Gospodara!’ Zatim je ušao drugi čovjek te je klanjao i Allaha Uzvišenog hvalio i salavat na Poslanika, s.a.v.a., proučio, pa je Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Zatraži i dobit ćeš to!’” Od Safvana el-Džemmala prenosi se da je Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, rekao: “Svaka dova koja se upućuje Uzvišenom Allahu zastrta je od Nebesa sve dok se ne donese salavat na Muhammeda i na Muhammedovu čeljad!” Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenose se sljedeće riječi: “Dova će biti zastrta od Nebesa sve dok se ne prouči salavat na Muhammeda i na čeljad Muhammedovu!”
(Nastavak: Adabi i uvijeti dove – 4)
