Adabi i uvijeti dove (4.)

(Prethodno: Adabi i uvijeti dove – 3)

15) Zazivanje Allaha Njegovim lijepim imenima

Uzvišeni Allah voli kad Ga Njegovi robovi dozivaju Njegovim lijepim imenima.

Rekao je Allah Uzvišeni:

“Reci: ‘Zovite Allah ili zovite Milostivi’, a kako Ga god budete zvali, Njegova imena najljepša su! (El-Isra’, 110)

Svako od Božijih lijepih imena jeste ključ za neka od vrata Božije milosti i dobrote.

U islamskim tekstovima na mnogim mjestima potvrđeno je upućivanje dove Allahu Njegovim lijepim imenima. U mnogim tekstovima bilježi se da kad vjernik Allaha zamoli Njegovim lijepim imenima deset puta, Uzvišeni Allah mu se odaziva.

Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Ko kaže: ‘O Allahu!’ deset puta, kaže mu se: ‘Odazivam ti se, šta je tvoja potreba?’”[1]

Ebu Basir prenosi sljedeće riječi Sadika Džafera ibn Muhammeda, mir s njim: “Kad čovjek dok je na sedždi kaže: ‘O Allahu (jā Allah), o Gospodaru (jā Rabbah), o Vlasniče (jā sejjidah)’, tri puta, Uzvišeni Allah odgovori: ‘Odazivam Ti se Moj robe, traži ispunjenje svoje potrebe!’”[2]

Abdullah ibn Džafer u djelu Kurbu-l-isnad navodi sljedeće riječi Mes‘ada ibn Sadeke: “Pričao mi je Džafer (ibn Muhammed, mir s njim) da se jedan od sinova mog oca razbolio, pa ga je Imam posjetio i rekao mu je: ‘Reci deset puta: jā Allah, jā Allah, jer te riječi nikad nije rekao niko od vjernika, a da mu Uzvišeni Gospodar nije rekao: Odazivam ti se, Moj robe, traži ispunjenje svoje potrebe!’”[3]

Ali ibn Husejn, mir s njim, kaže: “Božiji poslanik, s.a.v.a., čuo je čovjeka kako kaže: ‘O Najmilostiviji od svih milostivih’, te je uzeo za rame čovjeka i rekao: ‘Eno, Najmilostiviji od svih milostivih dočekao te je Svojom pažnjom, zato traži ispunjenje svoje potrebe!’”[4]

16) Iznošenje potreba pred Uzvišenim Allahom

Uzvišeni Allah dobro zna šta mi hoćemo, šta mi trebamo, i šta mi tražimo, te Ga Njegovo znanje čini neovisnim o našem pitanju, ali Allah Uzvišeni voli da pred Njega iznesemo svoje potrebe, štaviše, dovodi nas u stanje potrebe, kako bismo iznosili svoje potrebe pred Njega. Allah nekad prezre roba, pa mu da dovoljno i sve što mu treba, kako ne bi od Njega tražio i kako ne bi Njemu ruke dizao.

Čovjek kad iznese svoje potrebe pred Allaha istovremeno postaje i bliži Allahu, za Njega se veže i s Njim prisan postane, te osjeća ovisnost i potrebitost pred Allahom, a sve to Allah voli.

Pa tako kad Allaha dozivamo povodom nečeg, On voli da produžimo dovu i podrobno iznesemo svoje potrebe, a ne samo da sažmemo i skraćujemo obraćanje, kako to čine ljudi u obraćanju vladarima.

Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, kaže: “Uzvišeni Allah zna šta čovjek želi kad Ga zamoli, ali On voli da se pred Njega iznesu te potrebe, pa zato kad upućuješ dovu, jasno imenuj svoje potrebe!”[5]

17) Upornost u dovi

Upornost u dovi govori o dubini uvjerenja čovjeka i o nadi u Allaha, kao i o dubini povezanosti s Allahom.

Što je čovjekovo pouzdanje u Allaha veće, i sama njegova upornost u dovi je veća.

I obratno, kad je čovjekovo pouzdanje u Allaha slabo, on brzo napušta dovu i gubi nadu ako mu ne stigne odgovor na njegovu dovu.

Kao što upornost u dovi otkriva dubinu pouzdanja i veze s Allahom, isto tako upornost u dovi produbljuje to pouzdanje i vezu s Allahom i učvršćuje je.

Zato u mjeri čovjekovog pouzdanja u Allaha i veze s Njim biva i bliskost Allahu.

Islamski tekstovi prepuni su potvrda upornosti u dovi i negubljenja nade u odaziv ni u kojem slučaju.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Allah voli uporne u dovi!”[6]

Također, prenosi se i ovo: “Uzvišeni Allah voli upornog molitelja.”[7]

Od Imama Alija, mir s njim, prenose se riječi: “Dova je štit vjernika, a kad učestalo kucaš na vrata, ona ti se i otvore!”[8]

Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, kaže: “Dova sprečava izvršenje odredbe nakon što je već potvrđena, zato mnogo čini dovu, jer ona je ključ svake milosti i ispunjenje svake potrebe, i ne može se zadobiti ono što je kod Allaha Uzvišenog osim dovom, jer nema vrata na koja se mnogo kuca, a da samo što se nisu otvorila onom ko kuca!”[9]

Od Bakira, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Allah ne voli ustrajnost u traženju ljudi jednih od drugih, ali voli upornost kad se traži od Njega!”[10]

Imam Ali, mir s njim, kaže: “Uporan budi u traženju od Njega, otvorit će ti se vrata milosti!”[11]

Od Velida ibn Ukbe el-Hedžrija prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Džafera, mir s njim, kad je rekao: ‘Tako mi Allaha, čovjek vjernik neće Allahu uporno dovu upućivati, a da mu Allah neće ispuniti potrebu!’”[12]

Sadik, mir s njim, od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi sljedeće riječi: “Allah se smilovao čovjeku koji od Uzvišenog Allaha traži ispunjenje neke potrebe pa je uporan u dovi, odazvalo mu se ili ne odazvalo!” Zatim je proučio ajet:

“I dozivat ću Gospodara svog; nadam se da neću biti nesretan u dozivanju Gospodara svog!” (Merjem, 48)

Od Ebu Džafera Bakira, mir s njim, prenosi se ovo: “Ne, tako mi Allaha, neće čovjek biti uporan Allahu, a da mu se neće odazvati!”[13]

Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, kaže: “Traži ispunjenje svoje potrebe i budi uporan u traženju, jer Allah voli upornost onih Svojih robova koji Ga mole!”[14]

18) Dova za druge i od drugih

O ovoj tački govorit ćemo u sljedećem poglavlju ove knjige, a u kontekstu onog šta dova treba, a šta ne treba sadržavati. Ovdje ćemo govoriti o ovom pitanju u mjeri u kojem je ono u vezi s adabima i uvjetima dove.

Kad se čovjek pred Allahom otvori za svoju braću te kad otkloni ono skriveno neprijateljstvo i nepodnošljivost između sebe i njih, Allah mu otvori mnoga vrata milosti. Otvorenost vjernika jednih prema drugima i produbljivanje stanja međusobne ljubavi, saosjećanja i prijateljstva predstavlja pouzdan ključ za Božiju milost, kako prema onom koji čini dovu, tako i prema onom za koga se čini dova.

Što se onog koji upućuje dovu tiče, od Muavije ibn Ammara prenosi se da je Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, rekao: “Dova upućena za brata muslimana u tajnosti donosi onom ko ju je uputio opskrbu i otklanja od njega nevolju, dok melek govori: ‘I tebi pripada isto to!’”[15]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Ko bude u tajnosti upućivao dovu za vjernika, melek će na to reći: ‘I tebi pripada isto to!’”[16]

Ebu Abdullah Sadik, mir s njim, kaže: “Čovjekova dova u tajnosti za njegovog brata priskrbljuje obilnu opskrbu i otklanja nesreću!”[17]

Od Ibn Halida Kummata prenosi se da je rekao: “Ebu Džafer, mir s njim, je rekao: ‘Dova koja najprije ostvari uspjeh u odazivu jeste dova brata za njegovog brata u tajnosti – čovjek otpočne dovu za svog brata, a melek koji je zadužen za njega kaže: Amin, i tebi dva puta toliko!’”[18]

Što se, pak, tiče onog za kojeg se dova upućuje – prenosi se da je Allah rekao Musau ibn Imranu, mir s njim: “Moli Me jezikom kojim Mi se nisi ogriješio!” “Gospodaru, otkud meni takvo nešto?!”, upitao je on, i Allah mu je rekao: “Uputi Mi dovu jezikom nekog drugog!”[19]

19) Dova u trenucima spuštanja Božije milosti

Dovom čovjek priziva Božiju milost.

Stoga, najbolje vrijeme za dovu jeste vrijeme spuštanja Božije milosti. Na taj način čovjek biva blizu Božijoj milosti i izlaže joj se.

Trenuci spuštanja Božije milosti mnogobrojni su: onda kada se uči Kur'an, kada se uči ezan, prilikom padanja kiše, prilikom susreta dvaju tabora vojski (vjerničke i nevjerničke) i kada padaju šehidi.

Ovaj posljednji spomenuti čas jedan je od najboljih časova u kojima se otvaraju vrata Božije milosti na Zemlji.

Es-Sukuni prenosi sljedeće riječi Ebu Abdullaha, mir s njim: “Imam Ali, mir s njim, rekao je: ‘Iskoristite priliku za dovu u četiri slučaja: kad se uči Kur'an, kad se uči ezan, kad pada kiša i kad se susretnu dva tabora radi šehadeta!’”[20]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Iskoristite priliku za dovom u pet slučejeva: prilikom učenja Kur'ana, prilikom ezana, prilikom padanja kiše, kod susreta dvaju tabora gdje se očekuje šehadet i prilikom upućivanja dove obespravljenog, jer takva dova nema zastora do Arša!”[21]

Još je rekao: “Ko prouči stotinu ajeta iz bilo kojeg dijela Kur'ana, a zatim kaže: ‘O Allahu!’ sedam puta, kad bi dovu činio protiv stijene, raspuknuo bi je Božijom voljom!”[22]

Od Ebu Abdullaha, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Kad bi moj otac tražio ispunjenje neke potrebe, činio bi to kad je Sunce bilo u zenitu, a kad bi želio da tako postupi, nešto bi izdvojio i kao sadaku udijelio, te bi se malo i namirisao. Zatim bi otišao u mesdžid te bi se za ispunjenje svoje potrebe obraćao Allahu onom dovom koju Allah želi.”[23]

20) Dova u dubini noći

Noćna osama ima veliki uticaj na predano obraćanje duše Allahu, kao i na primanje Božije milosti. Ono predano obraćanje Allahu koje čovjek nalazi u sebi u kasnim noćnim satima, kao i onu snagu za primanje Božije milosti, rijetko će naći u drugim vremenima.

Uzvišeni Allah pohranio je u ovim kasnim satima noći blagoslove i milosti koje nije pohranio u drugim satima noći i dana.

Za onog koji razmišlja o islamskim tekstovima nema mjesta sumnji u to da doba dana nisu jednaka.

Postoji vrijeme kad se vrata milosti za čovjeka otvaraju više nego u drugim vremenima. A postoji vrijeme kad se više priziva Božija milost nego u drugim vremenima. A najbolje od ovih vremena i najvećeg udjela u Božijoj milosti ima druga polovina noći.

Uzvišeni Allah kaže:

“O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela – polovinu njezinu ili malo manje od nje ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo, Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću zaista jače djeluje i izgovara se jasnije!” (El-Muzzemmil, 1–6)

Mufaddal ibn Amr od Ebu Abdullaha, mir s njim, bilježi da je rekao: “Između onog što je Allah u šaputanjima s Musaom rekao jeste i ovo: ‘O sine Imranov, slagao je onaj koji kaže da Mene voli, a kad ga natkrije noć, zaspi i zaboravi na Me. Zar svaki zaljubljenik ne čezne za osamljivanjem s ljubljenim? Evo Ja, sine Imranov, gledam Svoje miljenike kad ih noć obavije, i njihove poglede okrećem u srca njihova, i Svoju kaznu im predstavljam pred očima njihovim, tako da Mi se obraćaju iz stanja osvjedočenosti i razgovaraju sa Mnom u prisutnosti! O sine Imranov, podari Mi od srca svog poniznost, i od tijela svog pokornost, i od oka svog suze, i dozivaj Me u noćnim tminama, jer tad ćeš Me, zasigurno, naći da sam blizu i da se odazivam!’”[24]

U ovom tekstu valjalo bi razmisliti o više stvari, ali mi se na ovom dijelu teksta nećemo dugo zadržati. Noć natkriljuje Božije prijatelje i zastire ih od napora života i od njihovih briga. Noć kao da čovjeka snažno čupa iz središta dunjalučkih briga, koje ga sprečavaju da se okrene i posveti samo Allahu. Ona ga zastire i natkriljuje i to je prava prilika za osamu u noći, pri čemu čovjeku ostaje samo Božije lice izvan svih poslova i briga, te on hvata priliku potpunog predavanja Allahu u ovoj osami.

A laže onaj koji tvrdi da Allaha voli, a kad ga noć zastre, zaspi i zaboravi na šaputanje s Onim Koga voli i na stajanje pred Njim i skrušenost u Njegovom prisustvu. Zar svaki zaljubljenik ne čezne za osamljivanjem sa svojim voljenim?

Poslovi i zanimanja tokom dana su mnogobrojni, naša čula su rasijana, ali kad nas natkrili noć i kad se otmemo od životne gužve prisutne tokom dana, naša čula, koja su tokom dana rasijana, ponovo se skupe, te se premjeste iz naše vanjštine u našu nutrinu, i tako se smjeste iz gužve dnevnog života u samu nutrinu srca, koje je izvor znanja i svjetla u životu čovjeka. Rasijani pogledi se skupe i prenesu izvana u nutrinu, te Allah tad otvori čovjekovom srcu vrata proviđenja i svjetlosti. “Kad ih noć natkrili, njihove poglede okrene u srca njihova.” Tad čovjek sebe vidi u Božijoj prisutnosti, i vidi Božiju srdžbu i milost pred sobom. Kad se kao takav Allahu obrati, onda Mu se obraća svjedočeći i u prisustvu, ne izdaleka i iz odsutnosti. “Obraća Mi se iz stanja osvjedočenosti.” Kad se takav Allahu obraća, onda Mu se u prisutnosti obraća, a ne u odsutnosti. “I razgovaraju sa Mnom u prisustvu.” A Božija kazna, srdžba i patnja ukažu se pred njim. “I Svoju kaznu predstavljam im pred očima njihovim.” A onda im prisutnost voljenog, i osamljivanje s Njim, i osjećaj straha od kazne koja se ukazala pred njihovim očima oduzima spokoj sna, a kako i da spava onaj ko se vidi s Voljenim u osami noći, dok Mu šapuće i obraća Mu se? Kako da ga drijemež savlada dok gleda u Božiju kaznu kako stoji pred njegovim očima?

Ovo stanje prirodni je učinak preusmjeravanja pogleda iz vanjštine u nutrinu, odnosno njegova usredsređenja i sabiranja u noći nakon rasijanosti u danu.

Imam Ali, mir s njim, u svojoj hutbi poznatoj kao “hutba bogobojaznih”, u kontekstu opisa ovog stanja preokretanja pogleda iz vanjštine ka srcu, rekao je sljedeće:

“Tokom noći oni stoje na nogama svojim učeći dijelove Kur'ana i kazujući ga skladno načinom odmjerenim; rastužuju njime duše svoje i traže u njima lijek za slabost svoju. Kad naiđu na ajet koji potiče čežnju (za Džennetom), duše njihove čežnjivo nad njim nadnose se, pa osjećaju kao da je on ispred očiju njihovih. A kad naiđu na ajet koji zastrašuje, okreću sluh srca svojih prema njemu i osjećaju kao da huktanje Džehennema i pucketanje njegovo dopiru do ušiju njihovih. Pa se svijaju iza leđa svojih, padaju ničice na čela svoja, dlanove svoje, koljena svoja i prste nožne, moleći Boga Uzvišenog za oslobođenje vratova svojih. A tokom dana su blagi, učeni, kreposni i Boga svjesni…”[25] 

U Nehdžu-l-belagi stoji da je Imam Ali, mir s njim, Nevfu Bekaliju, opisujući noć, rekao: “O Nevfe, Davud, mir s njim, ustajao je u ovo doba noći.” Zatim je rekao: “To je vrijeme u kojem čovjek neće uputiti dovu, a da mu neće biti i uslišana!”[26]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Kad nastupi posljednji dio noći, Uzvišeni Allah kaže: ‘Ima li ikog ko Me doziva, pa da mu se odazovem? Ima li nekog ko traži, pa da mu dadnem ono što traži? Ima li nekog koji oprosta traži, pa da mu oprostim? Ima li nekog ko se kaje, pa da mu pokajanje primim?’”

21) Potiranje po licu i glavi nakon dove

Od Ebu Abdullaha Sadika, mir s njim, prenosi se sljedeće: “Neće čovjek ispružiti ruku Allahu Silnom i Moćnom, a da se Allah ne postidi da je vrati praznu, sve dok u nju ne stavi od obilja Svoje milosti ono što hoće. Zato, kad neko od vas upućuje dovu, neka ne spusti ruku sve dok ne potare svoje lice i glavu!”[27]

(Nastavak: Smetnje i zapreke koje priječe dovu uspinjanju Allahu)

---