(Prethodno: Posvećenost samo ljubavi ka Allahu)
Uzvišeni Allah voli Svog roba, a jedna od odlika ljubavi jeste i ljubomora. On je tako ljubomoran na srce Svog roba, voli da rob samo Njemu posveti svoju ljubav i ne daje je nikom drugom, niti dozvoljava da ljubav prema ikom drugom uđe u srce.
Bilježi se da je Musa ibn Imran, a.s., dozivao svog Gospodara u Svetoj dolini, te je rekao: “O Gospodaru, ja sam Ti od sebe ljubav iskreno posvetio, i srce sam isprao od svega drugog mimo Tebe!” A mnogo je volio svoju porodicu, pa mu Allah reče: “Iščupaj iz srca svog i ljubav prema svojoj porodici, ako je tvoja ljubav samo Meni posvećena!”[1]
Od Božije ljubomore jeste i to da ukloni ljubav prema drugima iz srca Svog roba. Pa ako vidi da je čovjekovo srce obuzeto nekim drugim mimo Njega, srce Svog roba očisti samo za ljubav prema Bogu.
Bilježi se u dovi od Imama Husejna, mir s njim:
“Ti si Taj Koji je uklonio druge iz srca Svojih zaljubljenika, tako da na kraju samo Tebe vole. (…) Šta je našao onaj ko je Tebe izgubio, a šta je, opet, izgubio onaj koji je Tebe našao?! Propao je onaj ko se zadovoljio nekim drugim, umjesto Tobom!”[2]
Smatram uputnim na ovom mjestu prenijeti ovu odgojnu priču, koju prenosi šejh Hasan el-Benna u svojoj knjizi Muzakeratu-d-da‘ve ve-d-da‘ije. Hasan el-Benna kaže: “Allah je podario šejhu Šilbiju – jednom od učenjaka irfana (gnoze) i ahlaka u Egipta – kćerku u poodmaklim godinama života. Šejh je jako volio i bdio je nad njom tako da se skoro nisu razdvajali sve dok nije odrasla. A što je više rasla i u djevojku se pretvarala, on ju je sve više volio.”
Šejh El-Benna ga je posjetio jedne večeri sa skupinom svojih prijatelja, nakon što su se izdvojili iz svečane povorke s kojom su krenuli iz jedne kuće koja se nalazila blizu kuće šejha Šilbija u jednoj od mevludskih noći. Kad su se vratili, sjeli su malo sa šejhom Šilbijem, pa kad su htjeli ustati i otići, šejh im je, uz nježan osmijeh, rekao: “Sutra, ako Bog da, doći ćete mi da pokopamo Ruhiju.” A Ruhija je bila ta njegova kći jedinica koju je dobio nakon jedanaest godina braka. Nije se s njom rastajao čak ni dok je radio svoj posao. Bila je izrasla i stasala djevojka i on ju je nazvao Ruhijom (dušicom), baš zbog toga što mu je bila poput duše.
El-Benna kaže: “Mi smo bili zaprepašteni. Pitali smo kad je umrla. Rekao je: ‘Danas, nešto malo prije akšama.’ ‘Pa zašto nam nisi rekao’, upitali smo mi, ‘pa da iz one kuće dođemo u povorci koja će dženazu ispratiti?’ Rekao je: ‘Šta se to desilo? Tuga nam je ublažena, a smrtni slučaj pretvorio se u radost. Pa zar možete od Allaha poželjeti veću blagodat od ove?!’
Razgovor se tako pretvori u predavanje iz tesavvufa kojeg je šejh predavao, objašnjavajući slučaj smrti svoje miljenice Allahovom ljubomorom prema Njegovom srcu. Jer, Allah je ljubomoran na srca Njegovih dobrih robova kad se ona vežu za bilo kog drugog mimo Njega, ili kad se nekom drugom okrenu!
Kao svjedočanstvo, naveo je Ibrahima, a.s., čije je srce bilo toliko vezano za Ismaila, a.s., pa je Allah naredio da ga žrtvuje. Jakub, a.s., kad se srcem vezao za Jusufa, Allah mu ga je s očiju sklonio godinama. Stoga, srce iskrenog roba Božijeg ne bi se smjelo vezati ni za koga drugog mimo Allaha, inače njegova tvrdnja da voli bit će lažna.
Zatim je naveo priču Fudajla ibn Ijada kad je uzeo za ruku svoju najmlađu kćer, pa je poljubio, a ona ga je upitala: ‘Babo, voliš li me?’ ‘Volim, kćeri’, rekao je on. ‘Allaha mi, sve do danas nisam te smatrala lašcem!’, kazala je ona na to. ‘Kako sad to?’, upitao je on. ‘Gdje sam to šta slagao?’ ‘Mislila sam da si ti u takvom stanju s Allahom da nikog drugog ne voliš osim Njega!’ On je tad zaplakao i rekao: ‘Gospodaru, čak su i djeca otkrila dvoličnost Tvog roba Fudajla!’ I tako je ovom pričom šejh Šilbi nastojao odagnati nam bol koju smo osjetili zbog njegove nesreće, kao i stid što smo tu noć sijelo pravili kod njega. Razišli smo se i vratili se ujutro, kad smo i pokopali Ruhiju. Nismo čuli ni jecaja, usta mu nisu prozborila niti jednu nedoličnu riječ. Vidjeli smo kod njega samo strpljenje i prepuštanje Allahu Velikom i Uzvišenom.”
(Nastavak: Ljubav prema Allahu i u ime Allaha)
[1] Biharu-l-envar, 83/236.
[2] Biharu-l-envar, 98/226.
