Beharistan – vrt osmi

s perzijskog preveo: Muamer Kodrić

VRT OSMI

Nekoliko pripovijesti sa jezika stanja onih koji ne govore jezikom, a mudri i pronicljivi prikupili su ih kako bi prikazali začudnost i jedinstvenost prirode i tako otvorili vrata razumijevanja mudrima i ispravnima

STIHOVI

Zar nisi gledao kako liječnik radi:

Gorak lijek on šećerom sladi,

e kako bi pomoću varke takve

izliječio tijelo od bolesti svake.

PRIPOVIJEST:  Lisica se udruži i složi sa vukom, pa skupa krenuše u jedan vrt. Vrata su bila čvrsta, a zid pun trnja, te su ga oni obilazili dok ne nađoše jednu rupu, široku za lisicu, a usku za vuka. Lisica lahko uđe unutra, a vuk se uvuče s teškom mukom. Ugledaše razno grožđe i svakojako voće. Lisica bijaše lukava te osmotri odstupnicu, a lahkomisleni vuk jeo je koliko je mogao. Odjednom se pojavi baščovan, uze motku i krenu prema njima. Vitka lisica brzo pobježe kroz rupu, a prežderani vuk se zaglavi. Baščovan dođe do njega i stade ga mlatiti motkom. Udarao ga je sve dok se vuk, ni živ ni mrtav, poderane kože i raščupanog krzna, napokon ne izvuče iz tog tjesnaca.

STIHOVI

Gospodine, nemoj se blagom svojim hvastati,

jer na kraju valja ti sa blagom se rastati.

Blagodat je i lagodnost tebe udebljala,

al’ razmisli ipak da ti natrag valja.

S trbuhom tolikim ne znam da l’ ćeš moći

ti kroz vrata smrti tako lahko proći.

PRIPOVIJEST:  Neka škorpija sa gadnim otrovom u svojim kliještima i strijelom izdaje u glavi krenu na put, te stiže na obalu široke rijeke. Nađe se u nevolji, jer nije mogla prijeko, a nije se htjela vratiti. Kornjača shvati njenu nevolju, sažali se, pa pusti škorpiju na svoja leđa, uđe u vodu i stade plivati prema suprotnoj obali. U jednom trenutku kornjača začu nekakav zvuk. Upita škorpiju šta je to, a ova odgovori: “Zabijam svoju žaoku u tvoja leđa. Iako znam da tebi ne može naškoditi, ipak se nisam mogla suzdržati da ne postupim po svojoj prirodi.” Kornjača reče sebi: “Najbolje je da ovu zloćudnicu riješim njene ružne naravi i tako spasim dobrohotne od njenog zla.” Onda zaroni u vodu, a škorpiju zahvati val i odnese je onamo gdje nikad nije bila.

STIHOVI

Onog ko na poprištu ovom zla i nesreće

stotinu zamki i spletki novih ispleće,

najbolje je da odnesu odmah smrtni vali

da se on spasi od sebe, a od njega ljudi ostali.

PRIPOVIJEST:  Jedan miš živio je godinama u dućanu nekog bakalina među suhim slasticama i svakojakim svježim voćem, te se time hranio. Bakalin je to znao, ali se nije obazirao i nije ga htio dirati, sve dok jednom, onako kako je kazano:

STIHOVI

Pokvarenjak kada svoj želudac zasiti

hiljadu se zala i nesreća dosjeti

pohlepa miša ne dođe dotle da on zađe u bakalinovu kesu i sve zlato i srebro iz nje odnese u svoje gnijezdo. Kad mu je ustrebalo novca bakalin zavuče ruku u kesu i nađe je praznom poput kese prosjaka ili želuca gladnih. Znao je da je to djelo onog miša. Poput mačke se ustremi na nj, zgrabi ga, veza mu za nogu dugačak konac, pa pusti miša da ode u svoju rupu. Prema dužini konca znao je kolika je dubina rupe, pa stade kopati sve dok ne dođe do miševog doma. Nađe njegovo gnijezdo puno zlata i srebra kao kod kakvog sarafa[1], a dinari i dirhemi su se posve izmiješali. On uze ono što mu je i pripadalo, pa izvadi miša napolje i baci ga pred kandže mačke, te ga snađe kazna kakva ga je snašla i dobi pravednu naknadu kakvu je već dobio.

STIHOVI

Ako su pohlepni uvijek na rubu očajanja,

srca zadovoljnih ljudi spašena su od tog stanja;

zadovoljnog ti ćeš naći uvijek smirena i sretna,

dok u pohlepi sreće nema, glavobolja to je vječna.

PRIPOVIJEST: Jedna lisica stajala je na putu i gledala lijevo i desno, kad odjednom u daljini opazi nešto crno. Priđe bliže i vidje da zajedno dolaze jedan krvoločni vuk i veliki pas. Izgledalo je da su iskreni prijatelji i odani drugovi. Niti se prvi plašio da će ga drugi iznevjeriti, niti je drugi mislio da će mu prvi nanijeti kakvo zlo. Lisica im priđe, pozdravi ih, učtivo im se obrati i kaza: “Hvala Bogu da se stara mržnja preobratila u novu ljubav i da se staro neprijateljstvo pretvorilo u novo prijateljstvo. Ali, htjela bih znati šta je razlog tome drugovanju i ko je uzrokovao tu bliskost?” Pas reče: “Razlog našeg drugovanja jeste neprijateljstvo prema čobanu. Vuk i čoban svakako su neprijatelji, ali razlog mog neprijateljstva prema čobanu jeste to što jučer ovaj vuk, koji mi je danas pružio prijateljsku ruku, napade na naše stado i odnese jedno janje. Ja, kao što mi je i običaj, potrčah u potjeru za njim da vratim ono janje, ali ga nisam mogao stići. Kad se vratih, čoban diže štap na mene i istuče me bez razloga. Tako ja prekinuh prijateljski odnos s njim i sprijateljih se s njegovim starim dušmanom.

STIHOVI

Ti dušmanu prijateljski trebaš pružit ruke

da ti mačem svojim ne nanese muke;

i ne budi neprijatelj prijatelju znanu,

da prijatelj ne postane tvojemu dušmanu.

PRIPOVIJEST:  Pitali su lisicu: “Hoćeš li da zaradiš sto dinara i odneseš pismo psima u selo?” Ona odgovori: “Tako mi Boga, plata jeste dobra, ali posao košta života!”

STIHOVI

Plemenitosti ne nadaj se kad imaš posla s bezumnima,

na moru dubokom strada lađa udarana valovima;

kad o blagu i imetku pričaš među dušmanima

sam si život izložio stradanju, opasnostima.

PRIPOVIJEST:  Jedna kamila pasla je u pustinji i hranila se pustinjskim trnjem i sasušenom travom. Naiđe na jedan grm kupine, gust kao uvojci ljepotice i svjež kao lice ljubljene, te pruži vrat da se počasti. Vidje da se usred grma sklupčala zmija i da repom dodiruje glavu, pa odustade od svoje namjere. Grm pomisli da je odustala zbog straha od njegovih bodlji. Kamila to shvati, pa reče: “Ja se plašim skrivenoga gosta, a ne vidljivog domaćina; plašim se otrova u zmijskim zubima, a ne uboda trnja. Da nije straha od gosta, domaćina bih pojela u jednom zalogaju.”

STIHOVI

Nije čudo ako se plemenit plaši nevaljalca,

ne boj se kostiju niti odijela, već duše ostrašćene;

onaj što je bos gazio preko pepela

nije čudo da strahuje i od vatre neviđene.

PRIPOVIJEST:  Glađu izmučen pas stajao je pred gradskom kapijom kad vidje kako jedan hljeb išeta iz grada i zaputi se u pravcu pustinje. Pas stade trčati za njim i povika: “O snago tijela i moći duše, željo srca i smiritelju duše! Kamo si krenuo i kuda si se zaputio?” Odgovori mu: “U ovoj pustinji poznajem prvake među vukovima i tigrovima, pa sam ih pošao posjetiti.” Pas reče: “Ne pokušavaj me uplašiti, jer da si se zaputio u utrobu kita ili u usta tigra, i tamo bih za tobom pošao!”

STIHOVI

Ja sam taj što cijelog života

nisam prestao da ti se nadam,

makar da lutaš diljem svijeta

ja prestati neću da tragam.

STIHOVI

Onaj kome od gladi život je na izmaku

za komad hljeba služit će ništariju svaku,

pa iako ništarija udara mu šamare,

zbog hljeba će da ga slijedi kao gladan ker.

PRIPOVIJEST: Pitali raka: “Zašto stalno ideš unatrag i ne kročiš ravno?” On reče: “Poučio sam se na primjeru zmije. Ona ide pravo i naprijed, pa zato uvijek dobije kamen u glavu i strada.”

STIHOVI

Da se vila ukaže vidjela bi muke

od onih što htjeli bi nju u svoje ruke;

napusti li zmija nekad svoju potaju

kamenjem i drvljem zli je dočekaju.

PRIPOVIJEST:  Žaba ostade bez svog parnjaka, pa u samotničkoj tuzi sjede na obalu mora. Osvrtala se svuda oko sebe tužno razmišljajući o jadu usamljenosti. Odjednom:

STIHOVI

Ugleda ribu usred toka bistra

kako stiže žurno, kao rijeka hitra.

Ko makaze kakve srebrom kovane

površinu vode dijeli na dvoje.

K’o mjesečev srp, vitak i mlad,

lijevo i desno praćaka se sad.

Kad je žaba vidje pade joj na um da sa njom porazgovara, ispriča joj o svojoj samoći i pozove je na druženje. Riba joj reče: “Druženje traži razlog, a nema li razloga, druženju nema mjesta. Kakve veze ja imam sa tobom? Meni je mjesto u morskim dubinama, a tvoje je mjesto uz obalu mora. Moja su usta nijema, a na tvome je jeziku uvijek galama. Tvoje je lice ružno kao nesreća; ko te vidi ne sjedi mu se s tobom. A moja ljepota je kao spas od straha i zebnje; ko god vidi moju ljepotu zagleda se u mene očima punim žudnje. Nebeske ptice zastanu u zraku, a pustinjska divljač čezne za mnom. Ribari me nekad traže sa svojim mrežama, a nekad sjede pogrbljeni čekajući me.” Reče to i zaroni u dubine, ostavivši žabu samu na obali.

STIHOVI

Ne sjedaj sa onim ko tvoju ćud nema,

jer sličnost je naravi osnov druženja.

Svako ide svojoj vrsti,

a budeš li s drugom nekom

to je k’o da u vodu ulje liješ

ili sipaš šećer u mlijeko.

PRIPOVIJEST:  Pitali goluba: “Kako to da ti nemaš više od dvoje mladih, i zašto nisi kao kokoš koja ima puno piladi?” Odgovori: “Golubići se hrane trudom majke i oca, a pilići kokoške onim što nađu na svakom smetljištu; svojim trudom ne može se othraniti više od dvoje mladih, a sa pola smetljišta može se svakog dana najesti hiljadu pilića.”

STIHOVI

Ako želiš da se prehraniš halalom

onda nemoj kuću puniti evladom.

U ovome svijetu, tom saraju malom,

ne može se previše zaradit’ halalom.

PRIPOVIJEST:  Vrabac napusti svoje staro gnijezdo i napravi stanište odmah uz gnijezdo rode. Rekoše mu: “Šta te nagnalo da tako sićušan budeš susjed tako krupnoj životinji, pa da uz nju stanuješ i živiš?” On reče: “I ja znam da je tako, ali ne mogu činiti po onome što znam. U mom susjedstvu živi zmija, pa svake godine kad izležem mlade i kad se krvlju džigerica brinem o njima, ona se odjednom ustremi na moju kuću i proguta moje mlade. Ove godine sam pobjegao od nje i sklonio se pod vlast ove veličine. Nadam se da će se čuti moja žalba na nju, pa će ove godine njena djeca biti pojedena onako kako ona svake godine jede moju.”

STIHOVI

U jazbinu lavlju lisica se skloni

da se vuka spasi što je šumom goni.

Od sitnih nasilnika pronaći će spasa

onaj ko se skloni pod skute velikaša.

PRIPOVIJEST:  Rekoše psu: “Šta je razlog da prosjak zaobilazi kuću pred kojom si ti, i zašto ne prilazi logi u kojoj ti drijemaš?” On reče: “Ja sam daleko od škrtosti i pohlepe, i poznat sam kao nesebičan i zadovoljan. Dosta mi je okrajak hljeba i zadovoljan sam sa suhom kosti. A prosjak je oličenje škrtosti i pohlepe. Stalno je gladan i nikad mu nije dosta. U torbi ima hljeba za cijelu sedmicu, a on ište i za osmi dan; pred njim je hrana za deset dana, a on je uzeo u ruku prosjački štap. Zadovoljstvo je daleko od škrtosti i pohlepe, a zadovoljan mrzi škrtog pohlepnika.”

STIHOVI

Ono srce u kome ima ponosa i časti

svaku gramzivost i škrtost mrzi;

ondje gdje se zadovoljstvo pokaže

bazar halapljivosti i pohlepe sprži.

PRIPOVIJEST:  Mlada lisica reče svojoj majci: “Nauči me nekom lukavstvu pomoću koga ću se spasiti od psa kad ga susretnem.” Ova joj reče: “Mnogo je takvih varki, ali bolje od svega je da ostaneš kod svoje kuće. Tako niti ćeš ti vidjeti njega, niti će on sresti tebe.”

STIHOVI

Kada na te namjeri se neko, nije pametno

da protiv neprijatelja smišljaš neku varku,

od hiljadu varki za tebe bolje će biti

da se kloniš borbe i napustiš raspravu svaku.

PRIPOVIJEST:  Navalio stršljen na pčelu da je pojede, pa ona zavapi: “Zar si pored tolikog moga saća i meda ti navalio baš na mene?” Stršljen joj odgovori: “Ako to i jeste saće, ti si ga načinila; ako to i jeste med, ti si njegovo vrelo.”

STIHOVI

Blago čovjeku zbilje što se rekla-kazala kloni

i bez osvrtanja zaputi se prema trpezi,

ko suštini ide, ne gleda sporedno iza perde,

sporednog se prođe, jer ka suštini teži.

PRIPOVIJEST:  Vidješe mrava gdje se opasao snagom pa ponio skakavca deset puta većeg od sebe. Začuđeno rekoše: “Pogledajte mrava kako onako slab nosi takvu težinu!” Kad mrav to ču, nasmija se i reče: “Junaci teret nose snagom himmeta[2] i silinom zanosa, a ne snagom i krupnoćom tijela.”

STIHOVI

Teret koji odbiše ponijeti Zemlja i nebesa

teško da ljudi nose snagom svojih tjelesa.

Himmet svoj osnaži uz one što putem ljubavi kroče,

samo tako podnijeti možeš tog tereta sve teškoće.

PRIPOVIJEST:  Jedna kamila s povodcem oko vrata pasla je na livadi. Naiđe miš i opazi da nema njenog vlasnika. Polahkomi se, pa je uze za povodac i povede svojoj kući. Budući da je pokornost u prirodi kamile i da je njena ćud lišena suprotstavljanja i inata, ona krenu za njim. Kad dođoše do njegovog doma, ugleda posve usku rupicu. Ona mu tad reče: “I šta si sad učinio, o ti kratke pameti?! Tvoja je kuća tako malehna, a moje tijelo ovako veliko! Tvoju se kuću ne može uvećati, a ni moje se tijelo ne da smanjiti. Pa kako, onda, da među nama bude razgovora i kako da se mi družimo?!”

STIHOVI

Vidim tebe, što putem sudbine gaziš,

kako teret što je i za kamile velik prtiš;

olakšaj svoj teret, jer teško ćeš tako

moći da prođeš kroz uska vrata smrti.

PRIPOVIJEST:  Miš je tražio neko zrno, pa se sage i ukaza mu se stražnjica. Koza se nasmija: “Vidjela sam tvoje stidno mjesto.” Miš joj odgovori: “O ti nepravednice, ja godinama gledam tvoje stidno mjesto golo, i nikad ti se nisam nasmijao niti ti se narugao. A ti si mene jednom u životu vidjela ovakvog, pa si požurila da me uvrijediš.”

STIHOVI

Podlac ima hiljadu grijeha i mahana,

i svaka je javna, cijelom svijetu znana.

Al’ mahanu kad opazi kod čestitog druga,

istog trena spreman je da se njemu ruga.

Da o tome svima priča požuri čim prije,

mada ovaj njega nikad spomenuo nije.

PRIPOVIJEST:  Neki bik bijaše glavni u svome krdu, i među govedima je bio poznat po snazi svojih rogova. Kad bi ih vuk napao, on bi ga svojim rogovima obranio i otjerao. Ali jednom, ruka sudbine učini da on ostane bez svojih rogova. Kad god bi otad vidio vuka, sklanjao se među druga goveda. Pitali su ga zašto to čini, a on je rekao:

STIHOVI

Otkako sam lišen svojih rogova

napusti me ona hrabrost golema.

Stara mudrost kaže: kad se bitka bije

zalud ti je čovjek kad oružja nije.

PRIPOVIJEST:  Kamila i magarac putovali zajedno. Naiđoše na neki poveći potok. Kamila prva zagazi. Kad dođe na sredinu potoka voda joj je sezala do stomaka. Pozva magarca: “Dođi, voda je tek do stomaka!” Magarac reče: “Istinu kažeš, ali između stomaka i stomaka postoji razlika. Voda koja tebi seže do stomaka meni će sezati iznad glave.”

STIHOVI

Niko te, brate, ne zna kao što ti poznaješ sebe,

pa od toga kakav jesi ne odstupi ni za dlaku,

ne daj da od tebe traže više nego što možeš,

poznaj svoju mjeru i odbaci suvišnost svaku.

PRIPOVIJEST:  Paun i vrana sretoše se u nekom vrtu i vidješe jedno drugome vrline i mahane. Paun reče vrani: “Te crvene čizme na tvojim nogama pristajale bi uz moj zlaćani saten i oslikani brokat. Izgleda da kad smo iz tamne noći nepostojanja ušli u svijetli dan bitisanja greškom smo zamijenili čizme, pa sam ja obuo tvoje crne, a ti moje crvene.” Vrana reče: “Stvari stoje posve drugačije. Ako je došlo do neke greške, onda se radi o drugoj odjeći, jer ostatak tvoje odjeće ide uz moje čizme. Onako bunovni posegnuli smo ti za mojom, a ja za tvojom odjećom. A onda smo obuli svako svoje čizme.” Uto se pored njih spustila prepelica, pa pošto sasluša ovu raspravu o odjeći, reče: “O dragi prijatelji i pošteni drugovi, prođite se te besmislene rasprave i te svađe koja vodi u nesreću. Svevišnji Bog nikome nije dao sve i nikome nije učinio da ima sve što se može poželjeti. Nema nikoga kome nije dao nešto što drugima nije i koga nije odlikovao nečim čime druge nije. Svako mora biti zadovoljan onim što mu je dato i što ga je zapalo.”

STIHOVI

Zavidjeti odlika nije ljudi pametnih,

a ti gledaj od pametnih da nisi daleko;

golema je patnja zavist i pohotljivost,

pa ti pazi na toj vatri da se ne bi opek’o.

PRIPOVIJEST: Šakal uhvati lisicu i pohotno je ponese u zubima. Lisica zavapi: “O silni lave i o tigre ponositi, smiluj se na moju slabost i nemoć pa mi oprosti život. Ja sam šaka dlake i kostiju, pa kakva korist od toga da mene pojedeš!” Koliko god je ona ovako govorila, nije bilo koristi. A onda reče: “A zar se ne sjećaš da ja polažem pravo kod tebe? Htio si općiti sa mnom i ja sam ti u tome nekoliko puta udovoljila.” Kad šakal to ču, u njemu se raspali vatra srdžbe, te on otvori usta da zausti: “Kakve to besmislice pričaš? Kada i gdje se to dogodilo?” Tako on otvori usta, a lisica to iskoristi da utekne.

STIHOVI

Ne možeš li lijepom riječju od dušmana uteći,

bolje onda da mu kažeš ružne riječi.

Kad katanac na vratima ne može se otključati,

nema druge već kamenom po katancu udarati.

PRIPOVIJEST:  Šakal jednog jutra zgrabi pospanog pijetla, pa pijetao zavapi: “Ja sam prijatelj ranoranilaca i mujezin onih koji probdiju noć! Prođi se toga da me ubiješ i ne prolij moju krv nasilničkom oštricom!”

STIHOVI

Zašto da mi bez razloga krv se prolije,

zašto meni nevinom činiš nasilje?

Šakal reče: “Nisam jednoumac koji će te tek tako smaknuti. Pustit ću tebi na volju i dati ti da odabereš: ako želiš, ubit ću te jednim udarcem šapom, ili, ako ti je volja, pojest ću te zalogaj po zalogaj.”

STIHOVI

Ne brani se osim mudrom prosudbom

kad zločinac krene da ti zlo nanese;

nemoj mislit’ da ćeš da se spasiš ponudom

mjesto jednih druga zla da te zadese.

ZAVRŠETAK

Srcu se doimalo i pameti se činilo da ova knjiga neće brzo doći svome kraju i da pero neće stati dok ne ostvari svoje ciljeve. Ali kako na ogledalo piščeve prirode ne bi pao prah dosade te ga ne bi moglo uglačati ni glačalo iskrene slušaočeve volje, ograničili smo se na ovoliko.

STIHOVI

Dugoga govora kloni se, Džami,

jer nema od toga bolje stvari.

Ćuti, sjedi, zabavi svojom se ćudi,

jer u njoj treba polet da probudiš.

Ali polet tvoje duše nije dovoljan

ako onaj ko te sluša nije zadovoljan.

Sve ono što je ovdje priređeno, a što nije pripisano drugome piscu, plod je naravi pisca ove poslanice i rezultat je razmišljanja pisca ovih redaka.

STIHOVI

Gdje god da je Džami knjigu pisao

tuđih riječi on se nikad nije laćao.

Onaj ko dućan ima prepun robe svoje

tuđu robu da ponudi, nedostojno to je.

Nadati se da će plemeniti čitatelji pokriti svojom milošću i popustljivošću propuste koje uoči i da neće iznositi nedostatke i primjedbe.

STIHOVI

Kada kod znanca nedostatak vidiš,

ne iznesi odmah to pred ljude neznane;

kazali su oni koji misle na budućnost

da je uvijek bolje prećutat mahane.

TARIH

Let pera nad ovom knjigom rijetkom

u kojoj se Džamijeva ogledala priroda

navrši se godine devetstote po Hidžri

ako tome broju još se osam doda.[3]