Beharistan – vrt sedmi

s perzijskog preveo: Muamer Kodrić

VRT SEDMI

S pričama o pticama rimotvorcima i prvacima govora te papigama pjevačicama gazela u šumi šećerne trske stiha

Za naše prethodnike i mudroslovce poezija je govorenje pisano posredstvom mašte. Znači, ona je takva da potiče maštu slušatelja i to tako da on nešto prihvata ili se ne slaže s nečim, pa bilo to stvarno ili ne, vjerovao slušatelj da je to istina ili ne. Tako kažu da je vino tečni rubin ili safir, ili da je med gorak ili slan i da je to pčelinji izmet. Skoriji učenjaci insistiraju na rimi i ritmu. Uobičajeno, nema poezije bez rime i ritma. Dakle, poezija je ritmično i rimovano kazivanje, pa bilo u njemu mašte ili ne, bilo istinito ili ne. Tako mi Boga, ar. Text

MESNEVIJA

Svjedoka nema kao što je jezik poezije,

tajna ljepote nigdje izvan tog pisma nije;

Bez nje strpljenja nema, probleme ona makne,

naročito onom čijeg se srca takne;

Ritmom kroji haljine prošivene svilom,

dodatno ih potom ukrašava rimom;

Radif[1] podvezice za bose noge pravi,

a mašta na čelo gdje hoće ubavi mladež stavi;

Tešbih[2] sjajnim kao mjesec prikaže obraze blijede,

stotine pametnih tako na stranputicu zavede;

Tadžnis[3] kose mrki kako god mu želja,

u jednu pundžu veže dva razdjeljka njena;

Tarsi'om[4] dragulje počnu sipati slatke usnice,

kamenjem dragim ukrašene budu mošusne loknice;

Ajhamom[5] kad zatrepću okice koketne,

ta te smutnja odmah sa pameti smetne;

U metafori kad lice zastre onaj soluf uvijeni

oni što istinu zbore neka ostanu sakriveni.

To što Istiniti, hvaljen je i uzvišen On, brani čudesni Kur'an od prljavih sumnji da je on poetsko djelo riječima: a (Kur'an) nije govor nikakva pjesnika…[6], a riječima: Mi poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči[7], ukazuje na vrhunaravnu rječitost Kur'ana, ne dokazuje da je poezija po svojoj biti vrijedna prijekora niti da onaj koji piše stihove samim tim zaslužuje kuđenje i prigovore, već je to prije upereno protiv onih koji bi, iako nemaju poetskog dara, uporno i tašto da se bave poezijom, s tim što ukazuje i na to da Poslanik, neka je blagoslov i mir Božiji na nj, nije bio pjesnik. Ustvari, ovo je najjasniji dokaz uzvišenosti i izvrsnosti čarobne poezije i pjesnika.

STIHOVI

Gledaj šta znači poezija

kad oni što nijekaše Poslanika,

zbunjeni pred čudom Kur'ana,

vidješe u njemu pjesnika.

Poezije je više vrsta, kao kasida, gazel, mesnevija, kit’a i rubaija. Što se njihovog sastavljanja tiče, pjesnici su različiti. Neki su toliko vješti da su pisali sve ove vrste poezije, dok su drugi imali više sklonosti prema nekima od njih, poput pređašnjih koji su više pažnje posvećivali kasidi, pa su tako pisali pohvalnice i pjesme za uputu, a neki su bili skloni i mesneviji. Skoriji pjesnici su, za razliku od njih, svoju poeziju pisali uglavnom u gazelu, a broj takvih je isuviše veliki i nemoguće ih je sve navesti. Stoga sam se ograničio na najpoznatije među njima.

Rudeki[8], Bog mu se smilovao, bio je iz Transoksanije i rođen je slijep, ali je bio tako bistar i oštrouman da je od osam godina naučio Kur’an napamet i savladao kiraet. Onda je naučio govoriti poeziju, a imao je lijep glas, pa je naučio i svirati oud[9], i bio je u tome veoma vješt. Odgajao ga je Naser ibn Ahmed Samani. Kažu da je on imao dvjesto robova i da je u njegovim stajama bilo četiristo kamila. Nijedan pjesnik poslije njega nije bio toliko bogat, a njegove poezije, kako prenose, bilo je stotinu svezaka. Jemini u svom komentaru navodi da je on napisao milion i tristo hiljada bejtova poezije. Ovo su njegovi stihovi o svojstvu vina:

STIHOVI

Ko pogleda vino kako se rumeni,

pomislit će to je ahat[10] istopljeni;

Kod oboje svakako ista je suština,

no jedno je kruto, drugo tekućina;

Ono prvo ruke zna da oboji jarko,

drugo piješ pa u glavu udara ti jako.

On ovako savjetuje:

STIHOVI

Vrijeme je dalo uzvišeni savjet meni,

a ako pogledaš, vrijeme je uvijek savjet.

Reče: “Ne zavidi drugome na času sretnome,

jer mnogi sve bi dao da je na mjestu tvome”.

U nekim historijama se spominje da je Nasr ibn Ahmed jednom otišao iz Buhare u svoj ljetnikovac u Mervu i ondje se poduže zadržao. Dvorjani su se zaželjeli Buhare, njenih dvoraca i vrtova. Navaljivali su na Rudekija da sastavi nekoliko čežnjivih i ganutljivih stihova o Buhari i da ih zgodnom prilikom otpjeva uz oud. Jednoga jutra, kad je vladar izašao u jutarnju šetnju, zasvirao je na oud i otpjevao ove stihove:

STIHOVI

Sa Mulijana bistrog zefir piri,

Želja za milim i dragim se širi.

Šljunak Amua i tvrdi mu žali,

sad bi nam kao svila izgledali.

Vali Džejhuna[11] u susret nam hrle,

zapljuskuju nas i radosno grle.

Zdravo, Buharo, al te sreća prati,

emir, tvoj život, sad će da se vrati.

Emir je mjesec, a Buhara nebo,

mjesec već brodi, nebo da pohodi.

Emir je čempres, a Buhara bašča,

čempres već hiti, bašču da zakiti.

To je toliko djelovalo na emirovu dušu da je, obuvši samo jednu čizmu, uzjahao i odmah krenuo ka domu. U nekim historijama ovu pripovijest vežu za sultana Sandžera i emira Mazija, a Bog zna najbolje.

Dekiki[12], Bog mu se smilovao, spada u naše stare pjesnike. On je započeo pisati Šahnamu, pa je napisao, manje ili više, dvadeset hiljada bejtova, a Firdusi je to dovršio. Među njegove riječi spadaju i ova dva bejta:

STIHOVI

Među ljudima za druga izabrah onu što na vilu liči,

mojim očima ona se danas učini vilinskog lika;

otiđe vojska, ode i onaj idol što srce slama,

nikad više srce neću dati u ruke vojnika .

Njegovi su i ovi stihovi:
STIHOVI

Dugo stajah ovdje i poslušan bijah,

draga, od stajanja silnog prezren postadoh;

ta, i voda u jezeru kad previše stoji,

naposljetku se u baru pretvori.

Ummare, Bog mu se smilovao, također je jedan od starih pjesnika. Živio je u vrijeme vlasti Samanida. Bio je lijepe naravi i pisao je srcu prijemčive pjesme. Od njegove poezije su i ova dva bejta:

STIHOVI

Svijet mada nekad bijaše snijegom posrebren,

smaragdi brzo istopiše bijele smetove;

kašmirska izložba slika u rano proljeće

sve u vrtu odjenu u boje skrletne.

A njegovi su i ovi stihovi:

STIHOVI

Ako te ovaj svijet veliča, ne daj da to te zavara,

mnoge on tako uzvisi, pa ih onda obara;

svijet je zmija, zmijolovac je onaj ko želi da njime vlada,

a tako se često desi da zmijolovac od zmije strada.

Prenosi se za sultana tarikata, šejha Ebu Saida Ebul-Hajra, sveta bila Tajna njegova, da je jednom neko kazao pred njim ove stihove:

STIHOVI

U stihove svog gazela baš se kanim skriti,

dok čitala pjesmu budeš, usne ću ti piti.

Šejhu se stihovi veoma svidješe, pa upita: “Ko je to napisao?” “Ummare”, odgovoriše mu. On tad reče: “Spremajte se, idemo ga posjetiti”, i sa svim svojim muridima ode mu u posjetu.

Unsuri[13], Bog Svevišnji mu se smilovao, bio je prvi među pjesnicima svoga doba. Jemin-devle Mahmud Saboktakin prihvatio ga je pod svoje skrbništvo. Njegovi stihovi su i ova dva bejta pohvale:

STIHOVI

Ti car si kome i na istoku i na zapadu,

židovi i medžusije, kršćani i muslimani,

izriču stalno hvale i za njega se mole:

“O Bože, uvijek budi na Mahmudovoj strani!”

A Unsurijeva je i ova rubaija:

RUBAIJA

Vršak solufa uze boju iz srca tvoga,

Nestade u tvome srcu ljubavi i nježnosti,

Neće manja biti ta tigričina oholost tvoja

Skinu li s moga srca dlaku, a sa tvoga stijenu.

Napisao je mnoge kićene mesnevije u slavu pomenutog sultana. Jedna od njih poznata je svima pod imenom Vamik i Azra, iako od nje više nema niti traga.

Asdžedi[14], Bog Svevišnji mu se smilovao, bio je iz Merva, i bio je jedan od pjesnika Jemin-devlea, pa je povodom njegovog osvojenja Indije spjevao kasidu čiji početak glasi:

STIHOVI

Kad šah pronicivi krenu na putovanje

učini da čudo svijetu bude carsko osvajanje

A o svojstvima dinje on kaže:

STIHOVI

Dragulj boje zagasite, ukusa i mirisa kao nektar divni,

boju ima predivnu, a mirisom sjeća na amber opojni,

kad razrežeš je dobiješ tada deset mjeseca mladih,

a cijela te podsjeća na nebu na mjesec okrugli.

Feruhi[15], Bog mu se smilovao, također je živio u vrijeme Jemin-devlea i njegovoj blagodarnosti zahvaljujući stekao je priličan imetak, pa je odlučio posjetiti Samarkand. Kad se približio svom odredištu, opljačkali su ga drumski razbojnici koji su mu odnijeli sve što je imao. Ipak je otišao u Samarkand, no ondje se nije pojavljivao u javnosti. Ostao je tamo nekoliko dana, napisao je sljedeće stihove i vratio se natrag:

STIHOVI

Sve ukrase Samarkanda obiđoh do zadnjega,

vidjeh bašče i vrtove, doline i polja,

u džepu i u kesi premda ne imadoh ni dinara,

srce o ćilimu zelenome pisalo je što mu volja.

Često u mnogim gradovima ja od umnih ljudi

slušah da je Kevser jedan, a osam da je dženneta;

ja ipak vidjeh Kevsera hiljadu i hiljadu dženneta;

a ipak mi usne suhe – avaj, kakva šteta!

Oči su divote gledale mnoge, ali u kesi mojoj ni pare,

odrubljenoj glavi zalud u zlatnu posudu da je stave.

Firdusi[16], Bog mu se smilovao, je iz Tusa, a njegova vještina i rječitost su dobro poznate. Treba li uopće nekome ko je spjevao Šahnamu da ga drugi hvale i predstavljaju! Kažu za njega da se bavio poljoprivredom, pa mu neko nanese nepravdu i on se zaputi u Gaznu, koja je tada bila prijestonica sultana Mahmuda, da potraži pravdu za sebe. Kad stiže tamo, prođe kroz vrtove i ondje vidje trojicu potpuno predane razgovoru. Znao je da spadaju u sultanovu svitu. Reče sebi: “Prići ću im i raspitati se o svom slučaju.” Kad im priđe blitu, oni ga opaziše i rekoše mu: “Ometaš nas u našem razgovoru. Moraš znati da smo mi carski pjesnici i ne razgovaramo drukčije doli kroz poeziju. Kazat ćemo tri stiha kojima nedostaje četvrti. Onaj ko je u stanju spjevati četvrti stih dostojan je razgovora s nama. Inače, žao nam je.” Dok im je prilazio, oni su već smislili stihove. On im tad reče: “Kažite vaše stihove!”

Unsuri reče: Tvoje lice ljepše nego Mjesec blista

Feruhi reče: U vrtu ruže nema poput tvog obraza čista

Asdžedi reče: Panciru nalik mreža trepavica tvoja

Pošto Firdusi ču ova tri stiha, dodade: Kao Givov oklop za pušanskog boja

Čuvši to, ova trojica se začudiše[17] i zatražiše da im priča o Givu i tom boju. On im to potanko ispripovijeda. Onda ga odvedoše pred sultana, prihvatiše ga i rekoše mu: “Učinio si naše druženje rajskim!”, te otud i dobi nadimak Firdusi.[18] Uskoro mu povjeriše da sastavi Šahnamu. On spjeva hiljadu bejtova i odnese ih sultanu, te bi pohvaljen i darovaše mu hiljadu dinara u suhome zlatu. Za trideset godina on dovši Šahnamu i odnese je sultanu. Očekivao je da mu se, kako je bilo dogovoreno, za svaki bejt plati dinar u suhom zlatu. Zavidnici ispoljiše zlobu i rekoše: “Kako bi se pjesniku moglo toliko platiti?!”, pa mu bi isplaćeno šezdeset hiljada dirhema[19]. Firdusiju je to teško palo. Kažu da je Firdusi kad mu je donesen novac bio u hamamu, pa, pošto izađe iz hamama, dvadeset hiljada dirhema dade hamamdžiji, dvadeset hiljada prodavaču hladnih napitaka koji je u tom trenutku naišao, a dvadest hiljada dade onome ko je donio novac.A onda napisa četrdeset bejtova u pokudu sultana, a među te bejtove spadaju i ovi:

MESNEVIJA

Da car ovaj zbilja carev sin je bio

moju glavu tad bi zlatom okrunio,

no vidi se da on nije plemićkoga roda,

velikim ga zvati ne priliči stoga.

Posijeć treba drvo koje rađa čemerom,

takvom nije mjesta u vrtu džennetskom.

A ako se prevariš pa ga zalivaš,

iz milosti ti mu korijen vodom natapaš,

ne očekuj da će dati zdravog roda,

sa njeg ubrat možeš samo gorkog ploda.

Nakon toga se nekamo izgubio. Koliko god da su za njim tragali, nisu ga mogli naći. Nakon izvjesnog vremena Hadže Hasan Mejmandi, tadašnji vezir, nekim povodom kaza nekoliko stihova iz Šahname. Sultanu se stihovi veoma svidješe, pa upita: “Čiji su to stihovi?” Ovaj mu reče: “To je Firdusijeva poezija.” Sultan se tad pokaja zbog onog što je učinio i naredi da Firdusiju u Tus odnesu šezdeset hiljada dinara u suhome zlatu i posebnu odjeću kao dar za vjenčanje njegove kćeri. No, sudbina je htjela drukčije. Dok su ove poklone unosili u Tus na jednu gradsku kapiju, na drugu kapiju je izlazila dženaza sa Firdusijevim tabutom. Njegova naljednica bila je njegova kćerka. Darove uručiše njoj, no ona pokaza dostojanstvo i reče: “Meni ne treba toliko blago kako bih se izdržavala.” Sultanovi poslanici onda novac pokloniše karavansarajima u tom kraju.

STIHOVI

Divna li je sudbina što iz luka vremena

naposljetku strijelu ispali gdje treba;

nestalo je Mahmuda i njegove vlasti,

osta samo priča što pjesnika časti.

Nasir Husrev Al-Ansari[20], Bog mu se smilovao, u poetskom umijeću bijaše vješt, a u filozofiji potpuni znalac. Međutim, zbog njegovih uvjerenja i stavova bio je optužen kao nevjernik i otpadnik. Njegova je Safarnama u kojoj je prikazao mnoga mjesta koja je obišao i razgovore koje je vodio s uglednicima. Njegovi su i stihovi koje u djelu Zebdetul-Haqaiq donosi Ajnul-Qazat:

STIHOVI

Šta od mene učiniše Bugarke[21],

život moj su preuzele u ruke.

Ali nemoj Bugarke ništa kriviti,

reći ću ti šta je ako ćeš me slušati.

Ova smutnja i nesreća od Tebe je, Bože,

i zato mi niko sada pomoći ne može.

Ne mogu se Turkinje s Bugarkama mjeriti,

ljudima ih zato trebaš sa očiju skloniti.

Takve usne, takve zube nisi treb’o dati

ljepojkama onim kao mjesec zlatni.

U blistavi osmijeh takve zaljubio ko se ne bi,

pa čovjeku nije druge nego gristi usne sebi.

Azraki Heravi[22], Bog mu se smilovao, bio je vješt u pravilima poezije i potpun u znanosti i filozofiji. Vladara kojemu je pjevao pohvalnice pogodi spolna nemoć. Liječnici mu nisu mogli pomoći. Azraki tad spjeva knjigu Ulfije ve šelfije, bogato je oslika, a onda jednog od carevih slugu vjenča s jednom robinjicom iz njegovog harema, te ih naseli u kuću koju je od carevih odaja dijelio samo uzak žlijeb kojim je tekla voda. Azraki momku i djevojci reče da opće onako kako je prikazano na slikama u knjizi, a cara posavjetova da ih posmatra iz svojih odaja. Kad ih car vidje žestoko se uspali i nestade onog što je bilo uzrokom da se njegova alatka ne može dići, te se njegova batina ukoči kao da je zaleđena, i tako se desi ono što je bilo željeno. Azrakijevi stihovi su i ovi u kojima govori o vinu:

STIHOVI

Onog vina rumenoga, krčmaru, daj mi naspi,

od njeg na lalu pomisliš, i već se nađeš u bašči,

pa da brzo kao zraka kroz mrak prođe vila,

od ljudskog se oka ona ipak ne bi skrila;

mirisnije od ambera, od rubina rumenije,

svjetlije od zvijezde,od duše je bistrije.

Mua’zzi[23], smilovao mu se Bog Svevišnji, živio je u doba onoga ko je bio čast svijeta i vjere, Sandžera ibn Melik-šaha. Bio je njegov pjesnik i Mua’zzom se zove po njemu. Malo je pjesnika koji su bili tako vješti i rječiti kao što je bio on u svoje vrijeme. Kažu da su trojica pjesnika za tri vlasti doživjeli ugled i čast kakve drugi nisu: Rudeki u doba Samanida, Unsuri u vrijeme Mahmudevija i Mu’azzi za Sandžerevija.A uzrok njegove smrti bilo je to što je jednom prilikom sultan iz svog šatora ispalio strijelu, Mu’azzi je stajao ispred i strijela ga je greškom pogodila. Među ono što je kazao spada i nekoliko sljedećih bejtova:

STIHOVI

Kada pogled moj se u te zumbul kose zamrsi,

utisnu ona žig zavisti na srce slikara kineskih.

Srce ono koje dosad nikada ne zastrani

zbog uvojaka njenih sad se mošusnom stazom zaputi.

Ja rob sam toga mirisnog puta i njime kročit nastavljam

k'o mrav koji na listu ruže trag mirišljav ostavlja.

A ovih nekoliko stihova su iz njegove kaside koja govori o poeziji neiranskih pjesnika:

STIHOVI

Hej, goniču, prije zemlje moje drage nema stanka,

jer ja zbog nje plačem gorko svake noći, svakog danka.

Krvavo je srce moje, i isplakah Džejhun suza,

zalih tako zemlju njenu da mi iz nje rodi ruža.

Prazan mi je dvor i šator ako moje drage nije,

prazno polje na kome se onaj čempres ne povije.

Ondje gdje je ona tu je ružičnjak i prijatelji,

sve drugo je zemlja gdje su vukovi, hijene i lešinari.

Abdul-Vasi Džebeli, Bog mu se smilovao, bio je čovjek krajnje vrline i vrstan pjesnik, a pjevao je i na perzijskom i na turskom. Niko svojevremeno nije mogao odgovoriti na njegovu čuvenu kasidu čiji stih kaže: “Ko voljenu ko ti ima, oštroumnu zavodnicu”, a u otvaranju nekih kasida kaže:

STIHOVI

Nikad ne bi k’o kod tebe zavodničkog oka,

nema grada a da ima tako krasnog momka.

Nekad se kao lala zalivana čini meni,

a nekad mi nalik bude on na narcis sneni.

Zbog sastanka i ja nekad cvjetam kao lala,

a nekad mi zbog rastanka k’o narcisu glava pala.

Adib Sabir Tirmizi[24], Bog mu se smilovao, bio je rječit i izvrstan pjesnik, i njegove pjesme sadrže profinjene i srcu prijemčive izraze, tako da ga mnogi odličnici hvale. Tako mu je Enveri dao prednost u odnosu na sebe u stihovima u kojima sebe hvali, pa kaže:

STIHOVI

Sve na stranu, stihovi su moji ipak znani,

kao Sabir nisam, ali jesam k’o Sena'i.

Među njegove stihove spada i ovih nekoliko bejtova:

STIHOVI

Tvoje lice k’o vrt rajski, a usne ti k’o Selsebil[25],

u vrt taj kraj Selsebila dušu i srce mi uzmi k sebi.

Svakoj tvojoj želji moje srce se pokorava,

pokornošću i stiže se do rajskijeh vrtova.

Zar Venera pored tebe lijepom bi se mogla zvati,

zar bi Sunce pokraj tebe smjelo zasjati!

Bagdad lijep je, Misir divan, a iz mojih oči

neprestano čitav Tigris i Nil se suza toči.

Žudeći za tobom stas mi kao luk se povio,

ranjen ljubavlju za tobom čitav sam pomodrio.

A njegovi su i sljedeći stihovi:

STIHOVI

O momče, tintarnica je alat onog koji vlada,

strogu vladu njome uspostavi sada;

ako želiš, dakle, da vladaš ti sam

dva elifa spoji pa načini lam.

Enveri[26], Bog Svevišnji mu se smilovao, bijaše savršen mudrac i rječit odličnik; ljepota njegove poezije i veličina njegovog spisateljstva tek su trag uzvišenosti njegovog duhovnog stanja i ne mogu oslikati ljepotu njegove potpunosti. Njegove riječi su poznate, a njegov divan često prepisivan. Među njegovim profinjenim stihovima postoji poznati pasus u kome on daje savjet pjesnicima:

STIHOVI

Voljena sinoć kaza mi: “Gazel mi jedan sastavi!”

Rekoh: “Dodijaše mi pohvalnice i satirični stihovi!”

I objasnih: “Greška bješe želja da pjesme pišem;

prošlo me je takvo stanje, vratiti se neće više.”

Pjevao sam ja gazele, pohvalnice i satire

zato što su strast, pohlepa i ljutnja me pohodile.

Zbog prvog sam razmišljati znao cijele duge noći

šećer-usne, svinut soluf opisati da l’ ću moći.

A sutradan, zbog drugoga, nova briga mi se sprema:

Gdje bih i od koga mog’o pozajmiti pet dirhema?

A treće je, opet, bilo k’o pas neki posustali

koji traži još jadnijeg da na njemu bijes iskali.

Ali Bog je Plemeniti, Njemu vječne slave,

istjerao tri psa gadna iz moje sustale glave.

Pa zar bih opet mogao onakve pjesme pjevati,

zlo činiti duši svojoj i nepravdu pameti!

Enveri, zar ljudima lažne pohvale pisao jesi?!

Ako si jednom rekao nešto, onda to muški ponesi!

U osamu se povuci i potraži sebi spasa,

brzo će ti proći i ta preostala dva-tri časa.

Kažu da je vladaru Gora bilo došlo do ušiju da je Enveri napisao o njemu satiričnu pjesmu, pa je pisao vladaru Herata i tražio da mu pošalje Enverija. Govorio je o njemu pohvalno i blagonaklono, ali je na umu imao osvetu. Emir Herata odmah je to shvatio, no u odgovoru to nije mogao otvoreno kazati. U pismu koje je poslao kao poziv Enveriju stajali su sljedeći stihovi:

STIHOVI

Ne dopusti da te prevari moj osmijeh,

tužno je moje izobilje, i golem je moj grijeh;

Slušaj, svijet kaže onome ko želi da ga ima:

„Oprezan sa mnom budi, jer sam junačina!“

Enveri je dobro shvatao o čemu se radi, pa je uspio vješto nagovoriti emira Herata da ga ne pošalje. Domalo emir Gora ga opet zatraži i obeća da će heratskom emiru u zamjenu darovati hiljadu ovaca. Emir Herata tad reče Enveriju: “Moraš me poslušati i ići u Gor, jer za tebe mi nudi hiljadu ovaca.” Enveri na to reče: “O vladaru, zar čovjeka koji drugima vrijedi hiljadu ovaca ti ne želiš besplatno imati?!” Heratskom emiru se ove riječi svidješe i on zadrža Enverija.

Rešid Vetavat[27], Bog Svevišnji mu se smilovao, bio je jedan od pjesnika iz Transoksanije. U svoje vrijeme bio je učitelj pjesnicima, prvak i predvodnik ove skupine. On je sastavio knjigu Hedajequl-Sahr o pjesničkoj vještini, a u obraćanju nekim vezirima kaže:

STIHOVI

Ti si vezir, i za mene imaš riječi hvale,

al’ od toga meni koristi je male.

Daj meni da vezir budem, pa mi pohvalu reci,

e da vidiš kako onda nagradu ćeš lijepu steći.

I ove dvije rubaijje plod su njegova pjesničkog umijeća:

RUBAIJJA

Teče život, a od tebe imam samo uspomene,

o mjeseče, odvele su osobe te nečuvene;

od svih ruke oprao sam i sad sjedim u osami,

kad bez tebe ostao sam ne zanima druga mene.

RUBAIJJA

Oči moje pune su Prijateljevog lika,

divne li su kad u njima Njegova je slika;

bez očiju i bez Prijatelja ne može se biti,

jer imaš Njega umjesto vida, il’ gledaš očima zaljubljenika.

Am’aq[28], Bog Svevišnji mu se smilovao, također je jedan od pjesnika iz Transoksanije i učitelj pjesnika svog vremena. Ovih nekoliko bejtova s početka jedne njegove kaside krajnje su svježi i profinjeni:

STIHOVI

Ako može mrav da priča, ako dlaka dušu ima,

ja sam onda mrav što zbori, ja sam tada dlaka živa.

Tijelo mi k’o sjenka dlake, srce mi k’o oko mrava,

sitna poput mrava dlaka na odvojenost je mirisala.

Ako skupa sa mravom i dlakom ja i jesam danju i noći,

mrav o meni ništa ne zna, dlaka me pojmiti neće moći.

Čudesno je da ja stanem u te slabe mravlje oči,

samo ako mrav poželi svojim vidom da me motri.

Ja mrav sam koji bi tajnu ispod dlake da sakrije,

ja sam dlaka kod koje moći ni koliko kod mrava nije.

Suzani[29], Bog Svevišnji mu se smilovao, bio je iz Nesefa, ali je otišao školovati se u Buharu. Ondje se zaljubio u neku krojačicu koja je zbog njeg ostavila svog majstora . Bio je izuzetno darovit i posve se posvetio svome daru, te je ispjevao mnogo maštovitih stihova. U dva bejta iz jedne njegove kaside kaže:

STIHOVI

Dokad ćemo, k’o u inat svodu plavom nebeskom,

da kamenje bacamo na krhki vjere dom;

mi ne znamo doli gađat staklo kamenom

i uvrede nanositi svodu plavetnom.

U istom smislu govori i u sljedećih nekoliko bejtova iz jedne druge kaside:

STIHOVI

Hiljadu puta učinih svaki grijeh za koji znaš,

ne pozna me niko dobro k’o što znadem sebe ja.

Po lošemu poznaju me, još sam gori već je znano,

samo Bogu poznato je svekoliko zlo mi tajno.

Možda šejtan naveo me na poneki sitan grijeh,

na stotinu krupnih grijeha ja navedoh lično njeg.

U drugoj kasidi o tome kaže:

STIHOVI

Gazijo, kad kopljem ljubavi gađao nježna prsa,

hitni tada koplje svoje sred moga jadnog srca.

Nijedna rana, Prijatelju, što zadaš je bez dobra nije,

probodi me, stoga, kopljem da poljubac Tvoj me zgrije.

Hiljadu zaljubljenika imaš, ja sam hiljadu i prvi,

dok se sa njima baviš na mene se ne osvrni.

A u pohvalu Hamiduddina Mastufija Dževherija, koji bijaše jedan od transoksanijskih prvaka, spjevao je kasidu koja je izgubljena. Kažu da je bila jedna od njegovih najuspjelijih, a stih iz nje kaže:

STIHOVI

Ondje gdje vlada Hamiduddin Aldžu

čitav život liči na veliku pijanku.

Neka ne ostane previđeno da je posebno umijeće birati izraze, kakvih kod njeg ima u svakom stihu, tako da neki dijelovi stiha mogu smisaono stajati sami za sebe, kao u ovim stihovima:

STIHOVI

Posla meni sinoć stihove svoje,

jedan od onih što se u majstore broje.

Svako malo stavio je izraz dvosmisleni,

e kako bi odgovor otežao meni.

U odgovor rekoh: “O ti slinavi,

zar da Bož'jim stvorovima sude magarci?!

Spadaš među one što su isprazni posvema,

od mene ti pomoći osim dove nema.“

Haqani Haqajeki Širvani[30], Bog Svevišnji mu se smilovao, stekao je zbog svog savršenog umijeća u poeziji nadimak Hassanul-adžem.[31]. Među pjesnicima prepoznatljiv je po svome stilu i u stilskom smislu niko mu nije mogao biti dostojan takmac. Retorikom i po idejama slijedio je Hakima Senaija, a i u tom smislu nadmašio je svoje savremenike. Hvaleći sebe, on u svojim stihovima kaže:

STIHOVI

Ja sam pjesnik svježe riječi, pjesnik misli bitnih,

i Unsuri i Rudeki spram mene su ipak sitni.

Moja riječ oživljava kao dah Isaov,

obogati riječ moja i onog ko ima malo.

Njemu u pohvalu Rešiduddin Vesavati rekao je:

STIHOVI

Kao što su Sunce i Mjesec na nebesima,

on je car na tronu međ’ ljudima vrlima.

More je vrline, otac je svih vrlina,

filozof koji čini da pobijedi istina.

Među ono što je on napisao spadaju i ova dva bejta:

STIHOVI

Nemoj da budeš tužan zbog ljepotica, Hakani;

glupo je umna čovjeka da zato žalost rani.

K’o zrcalo je ovo lice ljepotice bajno,

Vanjština mu svijetla, al’ iznutra tamno.

Njegova je i mesnevija Tuhfetul-‘Iraqejn, a ovo je nekoliko uvodnih bejtova iz nje:

MESNEVIJA

Mi smo oni koji motre rastuženi,

tu bisernu zemlju, krajolik zeleni.

Ti biseri i taj prizor radosni

razvezuju čvor na života kesi.

Ti prizori čudni na licu vremena,

grudve oblaka što se valjaju nebesima,

Zbilja jesu neka čarolija posebna,

sad su hermelin, sad su trska šećerna.

Vrijeme je da vremenu dođe kraj,

da prestanu teći bujice nestanka;

Vrijeme je da četiri nosača umorna

spuste na tlo nosiljku magli i godina;

Vrijeme je da jahalicama sazviježđa

skinute budu potkovice, a i kopita.

Fahri Džurdžani[32], Bog Svevišnji mu se smilovao, jedan je od uzora i vrlih ljudi svog vremena. Primjer njegove vrline i izvrsne poezije jeste knjiga Vis ve Ramin, koja je u to vrijeme bila omiljena i nije joj bilo slične. Ovih nekoliko bejtova su neki od brojnih stihova iz te knjige

STIHOVI

Kazaše lijepo oni koji svijet su spoznali

da na prvi pogled rat se lahkim čini.

U zaljevu mome zlatne lađe nije,

pa da zbog nje dušman moju krvcu lije.

Šta će zmija drugo već roditi zmijče,

iz sjemena drače opet drača niče.

Ako te putovanje dok zdrav si ne radosti,

pogledaj kako je putovati u bolesti i slabosti.

Oku ruža i narcis predivnim se čine,

ali gadno bude kad ih ruka dirne.

Istina da grijeh je nešto pred ljudima kriti,

al’ je mnogo gore ružne stvari iznositi.

Ti vladara uvijek sličnim vatri drži

– po prirodi svojoj vatra će da prži.

Makar ko lav si hrabar i poput slona snažan,

pametno ti nije da se pred vatrom praviš važan.

Zuhejr Farjabi[33], Bog Svevišnji mu se smilovao, jedan je od poznatih svjetskih ljudi i prvaka svog vremena. Njegov divan je poznat i odličan. Gracioznosti i tečnosti njegovog govora nema premca. Njegov je divan čuven i njegovi stihovi se često spominju. Sastavljen je u doba atabega Ebu Bekra. Jedne večeri na skupu kod atabega pjesnik je izrekao rubaijju:

RUBAIJA

Za tebe molim, o onaj o kome pričaju vladari,

nikada bolje nije bilo ni u vremenima starim,

na neprijatelja tvoga spreman sam trgnuti sablju,

tajnu sam srca spreman da ti k’o žrtvu stavim.

Atabeg naredi da mu na istom tom skupu poklone hiljadu dinara u zlatu. Pod dojmom toga izreče još jednu rubaijju:

RUBAIJA

O care, s tobom su sigurni i država i vjera,

ti si onaj koji smutnju i nepravdu rastjera;

u tvoje vrijeme složiše se suniti i šiiti:

vladar Ebu Bekr pravu stazu štiti.

Dio njegove izvanredne poezije su i ovi stihovi u obliku mesnevije:

STIHOVI

Sa minbera govorio jedan hodža znani:

“Kad na Sudnjem danu skriveno se obznani

Bog će učiniti da zbog silnih grijeha

starcima pocrni ona brada bijela.

A onaj će crne brade, znajući da strada,

utočište potražiti kod sjedijeh brada.”

U džamiji bješe jedan brade crvene,

Reče: “Ova priča ne tiče se mene!

Ovakvima neće biti nanesena šteta,

mi smo dobro prošli na obadva svijeta!”

Njegovo umijeće u poeziji bilo je toliko da su se kasniji pjesnici sporili oko toga da li njemu ili Enveriju treba dati prednost. Tako su jedni, da bi objasnili svoj stav drugima, govorili:

STIHOVI

O radosna zemljo na čijim nebesima

i sretni Mjesec i zlatno Sunce ima.

Jedna grupa koja htjela bi da mjeri

kažu da je Zuhejr bolji već Enveri.

Druga grupa, opet, niječe ovaj stav,

kažu da je istina posve suprotna.

Ti pokaži, neka znaju grupe obadvije,

da u tvojoj vlasti jeste zemlja poezije.

A Imam Herevi na ovo kaže:

STIHOVI

O ti koji o ovoj stvari sudiš po svojoj pameti,

ne uviđaš istina gdje je, i zato jesi na šteti.

Kada o ovome sudiš, odbaci razilaženje svako,

nikakve potrebe nema da stvari tumačiš tako.

Jer jedan svjetlo, drugi svijeća, čudo i čarolija,

jedan mjesec, drugi zvijezda, to vila su i hurija.

A neko je na ove stihove odgovorio:

STIHOVI

Neznalica što besmisleno daje prednost

Zuhejrovoj poeziji nad čistom rječju Enverija

nalik je onome što razlikovati ne zna

mudžizu Musaovu od sihra koji načini Samirija.

Nizami[34], Bog Svevišnji mu se smilovao, bio je iz Gendže, a njegova vještina i savršenstvo su dovoljno jasni i nema ih potrebe objašnjavati. Takvu profinjenost, preciznost i tačnost kakve je on ostvario u knjizi Pendž gendž[35] niko drugi nije ostvario, a ljudskoj vrsti to je i nemoguće. Osim te knjige, prenosi se malo njegove poezije, a njegov je i ovaj gazel:

GAZEL

Sve mi jade donesoše obrazi boje pšenice,

svu noć zato vatrom gori upalo moje lice.

Pšenice njene zrno svako rađa zumbul plodom,

svako je zrno kao klas pod ovim nebeskim svodom.

Drugome klasove cijele dade, a meni zrna ne da,

u očima njenim k'o da sami džennet se ogleda.

S terazija dva joj solufa mošus pada u kapljama,

da pšenice njene hoću ponavljam u svojim rimama.

Kao klas se suhi povih, popola mi puklo srce,

a kod nje ni zrna brige što Nizami za njom crče.

Kemal Ismail Isfahani[36], Bog Svevišnji mu se smilovao, nazvan je zbog preciznosti smisla u njegovoj poeziji Hallaqul-Ma’na. Niko od pređašnjih i kasnijih pjesnika nije u tome uspjevao koliko on. Međutim, njegova rječitost i želja da jasno izrazi smisao udaljili su njegovu poeziju od pitkosti i stilske ljepote. Mnogo je njegovih pjesama i njegov divan je dobro poznat.

Selman Savedži[37], Bog Svevišnji mu se smilovao, bio je rječit pjesnik lijepog izražaja. Niko se s njim nije mogao mjeriti u pogledu izražajnosti i preciznosti metafora. Napisao je brojne pjesme kao odgovor majstorima poezije. Neke su bolje od njihovih, neke su lošije, a neke su im ravne. Kod njega je mnogo osobenih smislova, i često je prigovarao majstorima smisla, naročito Kemalu Ismailu, no kako je ovaj po stilu i izražajnosti bolji od njega, nema mjesta izrugivanju i omalovažavanju.

STIHOVI

Ispravan smisao jeste poput čistoga tijela

na koje se različita oblače odijela;

no posljednje odijelo ipak je odjeća stida,

nije li tako uzalud se stara odjeća skida.

Umijeće je nositi grubu hrku vunenu,

a ustvari biti kao u kadifi i satenu.

On ima i dvije knjige u formi mesnevije. Jedna je Džemšid ve horšid, no tu knjigu učinio je toliko zamarajućom da joj je oduzeo okus poezije. Druga knjiga je Feraknama, i to je svježe djelo puno profinjenih izraza. I njegovi gazeli su također profinjeni i vješto pisani, ali kako u njima nema okusa ljubavi i nježnosti, što i jeste smisao gazela, ljudi od ukusa nisu ih naročito primili. Ovih nekoliko bejtova jesu iz njegove poezije:

STIHOVI

Uz gramzivog, srce, zar se možeš ispuniti,

pohlepnom ti mogu samo dv’je-tri riječi ponuditi.

Draga, mene učini siromahom i nek’ mi bude dosta,

jer tuga dođe od pohlepe, a čast iz zadovoljstva.

Moćniku se lahko može noga okliznuti;

derviš je sretan, vazda će zadovoljan biti.

Muhammed Assari Tabrizi, Bog Svevišnji mu se smilovao, napisao je knjigu Mehr ve Mošteri[38] u kojoj je odveć profinjenosti i elegancije. Ovih nekoliko stihova iz te knjige govore o viđenju voljene:

STIHOVI

Iz njegove spomenute mesnevije su i ovi stihovi:

STIHOVI

Ne traži, Assari, ljubavi u ćudi ljudi svijeta,

u pustinji slanoj nikad nećeš ubrat’ cvijeta.

Od puka bez pameti bježe pošteni,

isto kao što se slika klone anđeli.

Sito vremena bolje je od njihove ispraznosti,

sudbina ti zlo ne čini osim što te u grob smjesti.

Onaj kome želiš samo svako dobro,

na tvoju će ljubav uvijek uzvratiti zlobom.

Onaj zbog koga si spreman zaplakati

krv će da ti prospe ako ruku ćeš mu dati.

Šejh Sa’di Širazi[39], Bog Svevišnji mu se smilovao. Ime mu je bilo Muslihuddin, a Sadijem[40] se zove po onome koga je hvalio. Uzor je piscima gazela. Niko prije njega nije se toliko držao gazela, a njegova djela priznaju sve skupine. Jedan od pjesnika pravedno je kazao:

STIHOVI

U poeziji tri su poslanika velika,

mada poslije Muhammeda nema poslanika:

to u epu, kasidi i gazelu

Firdusi, Enveri i Sa’di jesu po svome djelu.

Hafiz Širazi[41], Bog Svevišnji mu se smilovao, prema mišljenju većine pjesnika je izvanredan i profinjen, a neki kažu da je na granici čudesnosti.Njegovi gazeli su po stilu i pitkosti u odnosu na gazele drugih onakvi kakve su Zuhejrove kaside u odnosu na kaside drugih pjesnika. Njegov pjesnički dar sličan je daru Nezarija Qahestanija. No, za razliku od njegove, Nezarijeva poezija je mnogo siromašnija i skromnija. Budući da u njegovoj poeziji nema nikakve neujednačenosti, prozvali su ga Lisanul-gajb[42].

Šejh Kemal Hodžendi[43], Bog Svevišnji mu se smilovao, je po finoći svog govora i njegovoj smislenosti na stupnju kakav se prije njega nije mogao ni zamisliti. Međutim, retoričnost njegove poezije narušila je stilsku ljepotu i ona je ostala lišena ukusa ljubavi i nježnosti. Po iznalaženju parabola i odabiru metra, stila, rime i sloga koji je neuobičajen i težak, u čemu je slijedio Hasana Dehlevija, iako u Hasanovoj poeziji nema tako suptilnih smislova kao u njegovoj. Upravo zbog tog slijeđenja neki ga nazivaju kradljivcem od Hasana. On ovoga spominje i u svome divanu:

STIHOVI

Pažnje meni nimalo niko nije dao,

kažu da je jasno da sam od Hasana krao.

Neki gnostici koji su slušali i kazivanje šejha Kemala i ono hodže Hafiza kažu da je Kemalovo kazivanje bilo bolje od njegove poezije, a da je Hafizova poezija bolja od onoga što je on govorio.

Husrev Dehlevi[44], Bog Svevišnji mu se smilovao, u gazelima je slijedio osobit put. Većina  rima koje nalazimo u njegovim gazelima su prekratke, ritam je neobičan, tako da mu se poezija na prvi pogled čini jednostavnom, ali je teška za govorenje. Bio je Husrevov savremenik, družili su se i bili su bliski. Tako Hasan kaže:

STIHOVI

Neka Husrev primi srca iskrena

ove riječi roba Bož’jeg Hasana:

Poezija nisu riječi Husreva,

poezija ono je što govorim ja.

Sljedeći među pjesnicima gazela je Hadže Imad Faqih[45] iz Kermana. On je bio šejh i starješina hanikaha. Svoju poeziju kazivao je svim posjetiteljima hanikaha i tražio je od njih da ga isprave i poprave stihove. Zato se kaže da njegova poezija jeste poezija cijelog Kermana.

A naredni pjesnik je Hadžu[46]. I on je također iz Kermana, i po profinjenosti i ljepoti izraza bio je izuzetan, pa ga zato zovu Baščovan pjesnika. Među pjesnike Transoksanije spadaju i Nasir Buhari, u čijoj poeziji se osjeća prizvuk tesavvufa, te hadže Ismet Buhari, koji je u gazelima slijedio Husreva. Tu još spada i Basati Samarkandi, čija poezija nije lišena profinjenosti, ali je mnogo preuzimao od drugih, što je vidljivo iz njegovog pjevanja, i Hijali, čije poezija nije bez osobenosti, kao naprimjer ova dva bejta:

STIHOVI

Strijela tvoje ljubavi gađa srce zaljubljeno,

Stvorenje Te traži, Ti držiš se skriveno;

Nekada sam u džamiji, nekad u samostanu monah,

Tebe svuda tražim, od doma do doma.

Među pjesnike Horasana spada i Azeri Asfrajani[47], i u njegovoj poeziji mnogo je duha, a njegovi dopadljivi stihovi su i:

STIHOVI

Ponovo pade večer, oči se spremiše za plač,

bujica krvava krenu i na san poteže mač.

Tu spada i Katebi Nišapuri[48]. Kod njega se sreće mnogo osobitih ideja izraženih naročitim stilom. Međutim, njegova poezija je neujednačena i u njoj se može pronaći štošta. Među ovima je još i Šahi Sabzivari koji ima profinjenu i ujednačenu poeziju, čistog izraza i zanimljivu po smislu. Potom, tu je i Arifi Herevi, pisac knjige Moadele-ye gev o čugan[49], i to je njegovo preostalo djelo. Ovih nekoliko stihova iz te knjige govore o konju za polo:

STIHOVI

Tad za loptom kruži uokolo,

vrteći se poljem kao kolo.

Uvijek kad znoj oblije mu sapi

k’o kiša je koju munja prati.

Iskre frcaju ispod kopita,

nakit visi sa njegovog repa,

kad poleti tamo gdje je loptica

od brzine zatrese se cijela ulica.

Kad stupi na igralište istoga časa

sto vjetrova kao da se skupa ustalasa,

kao da se bujica počne spuštat s gora,

k’o da puhat stane ona bura s mora.

Mir Neva'i[50], Bog mu se smilovao, posjednik vlasti koji je svojim plemenitim životom počastio naše vrijeme. Iako se njegov ugled i položaj ogleda u časti bliskosti sa svijetlim padišahom, njegov duhovni stupanj, vrlina i plemenitost još su više od toga, a njegovu poeziju ocijenjuju kao dobru i izvrsnu. Međutim, on je bio odveć skroman, ponizan i plemenite ćudi da bi sebe ubrajao u pjesnike, tako da su drugi iz ove skupine morali skinuti pokrivku s njegovog djela i ubrojati ga u ovu skupinu. A ispravno je doista da gdje god se spominje ova skupina on bude na čelu.

Budući da je dragulj njegovog imena ponad toga da ga može sadržavati svaka školjka književnosti i da ga se može spomenuti u bilokakvim stihovima, nadimak kojim potpisuje poeziju srećemo u sljedećim stihovima:

STIHOVI

Ne treba tražiti ime onog ko nadimak stavi,

dovoljno će biti reći da je to Nevai.

Iako je on zahvaljujući snazi svoje darovitosti i svojoj sposobnosti odličan u poeziji na oba jezika – turskom i perzijskom, njegova narav bila je ipak sklonija turskom nego perzijskom i njegovih gazela na tom jeziku više je od deset hiljada. A mesnevije koje je sastavio po uzoru na Nizamijevo Petoknjižje broje skoro trideset hiljada bejtova. Prije njega niko na tom jeziku nije spjevao više niti bolju poeziju. U njegovu poeziju na perzijskom spada i ova kasida koju je spjevao kao odgovor Husrevu i koja je nalik čistome moru i sadrži brojne istančane smislove i profinjenu maštovitost, a izvod iz nje je:

STIHOVI

Taj ognjeni rubin što sa Husrevove krune sija

tek je ugljen na kom gori uzaludna fantazija.

A ova rubaija je iz njegovog pisma koje je napisao kao čestitku putnicima u Hidžaz:

RUBAIJA

Kažite, nebesa, htio bih da saznam,

čije putovanje sad se boljim smatra:

Sunca koje jutrom svjetlo daje svijetu,

Il’ mog Mjeseca lutalice što dolazi iz Šama?

A u drugom pismu stoji ova rubaija:

RUBAIJA

Ovo nije pismo da me boli spasi,

da mi dušu smiri i patnju mi gasi,

da olakša vrelom srcu i hladnome dahu –

to su samo o Mjesecu mom lutalici glasi!

A ova rubaija također je iz jednog pisma:

RUBAIJA

Ako je sad prekasno da razgovaramo,

i ako je kasno da te potražim odavno,

da smo skupa ja bih k tebi okrenuo lice,

al’ nisi ovdje i zato srce okrenut ću k tebi samo.