s perzijskog preveo: Muamer Kodrić

O cvjetanju behara vrta mudrosti i uprave zemljom, što rađa plodovima pravde i pravičnosti

KORIST: Mudrost se kod vladara ogleda u njegovoj pravednosti i pravičnosti, a ne u njegovoj slavi i veličini. Iako je Anuširvan[1] po vjeri bio krivovjernik, po svojoj pravičnosti i poštenju bio je pravovjernik. Uostalom, prvak svih stvorenja, najljepši blagoslovi neka su na nj, ponosno je kazao: “Doista sam rođen za vlasti vladara pravednog.“

STIHOVI

Poslanik, rođen u doba Anuširvana,

obasjao svijet je svjetlom novog dana,

i reče: „Ja nisam nasilju sklon,

jer rođen sam u vremenu Anuširvanovom!“

Kako divan savjet ovog dobrohotnika

uli se u uši srca vladara nasilnika:

Razmisli o tmini što tlačenje je nosi,

pokušaj se makar malo držat pravednosti;

ne budeš li s pravednošću omiljen kod ljudi

tad slobodno ponovo ti tlačitelj budi!

U historijama stoji da je vlast nad svijetom pet hiljada godina pripadala medžusijama i njihovim magovima[2]. Vlast je, tako, pripadala njihovoj lozi zato što su se prema puku ophodili pravedno i nisu činili nasilje. U predaji se kaže da je Bog Svevišnji objavio Davudu, mir neka je na nj: “Kaži svom narodu da ne govori loše o perzijskim vladarima i da ih ne vrijeđaju. Jer, oni su pravednošću izgradili svijet e kako bi Moji robovi u njemu mogli živjeti.”

STIHOVI

Znaj da je pravednost, a ne vjera ili nevjera,

ono na čemu svaka zemlja počiva.

Za svijet je bolja pravda nevjernika

već zulum vladara koji vjernikom se naziva.

MUDROST: Vladarev sudrug treba biti mudar učenjak, a ne smije drugovati s onima slabe pameti. Na taj će način dosegnuti stupanj potpunosti i odbaciti svoje nedostatke.

STIHOVI

Dragulj jeste svaka riječ učenog čovjeka,

blago onom ko taj dragulj u seharu grudi stavlja;

srce mudraca riznica je svake mudrosti,

a od te se riznice nikad ne odvaja.

PRIPOVIJEST: Jednog jutra vrhovni mubed[3] pođe na put s Kubadom[4]. Njegova jahalica stalno je vršila nuždu, uprljala se od nogu do vrata, što postidje njenog vlasnika. Kubad uto upita o propisima putovanja s vladarima i kraljevima. Mubed reče: “Jedan od propisa jeste da se svojoj jahalici noć prije putovanja ne daje previše trave, e kako ujutro ne bi postidjela svog jahača.” Kubad ga pohvali i reče: “S tako visokom vrlinom i velikom iskrenošću nije čudo da si dosegao položaj koji si dosegao.”

STIHOVI

Nije pametan onaj ko povlađuje svojoj ćudi,

takav se ne zna ophoditi lijepo i nije na putu vrline;

pametan je onaj ko čini kako mu razum kaže,

takav se vrlinom ukrasi i ima manire fine.

MUDROST: Ljudi iz vladarevog okruženja su poput skupine koja se ispela na visoko brdo, ali će naposljetku, usljed zemljotresa bijesa i mijene vremena, pasti s toga brda. Nema sumnje da je pad gori za onog ko je na visokom već za onog ko pada s niskog.

STIHOVI

Kad si uz vladara to je kao da si u kulu ušao,

ali nemoj, bolje ti je, da bi se previsoko peo,

jer kada dođe vrijeme da sa kule padneš dolje,

što si na višem stajao, to rane više bole.

MUDROST: Potrebno je da vladar ima doušnike koji su ispravni, ljudi od riječi i radini, a koji će mu prenositi kakvo je stanje među pukom i njegovim podanicima. Kažu da je Ardešir bio obavješten vladar. Njegovi doušnici su mu svakog jutra kazivali šta je ko ručao, s kojom se ženom ili robinjom sastao i uopće sve što se činilo. Ljudi su se pitali da li mu to možda s neba dolazi melek i o svemu ga obavještava. Takav je bio i šah Mahmud[5].

STIHOVI

Kad vladar ne bi znao sve što se u vojsci zbiva,

zašto bi se vojska plašila kad je zbog nečeg kriva,

za svoja bi nasilja iznašli hiljadu opravdanja,

našli hiljadu isprika da odu iz ratnog klanja.

MUDROST: Aristotel je rekao: “Najbolji vladar je onaj ko je poput lešinara među strvinama, a ne onaj ko je poput strvine među lešinarima.” Znači, on mora znati sve o onima oko sebe, dok oni ne smiju znati ništa o njemu, a ne da vladar ne zna ništa o onima oko sebe, dok oni o njemu znaju sve.

STIHOVI

Vladar mora biti kao lukava hijena,

znati sve o strvinama što su oko njega,

a ne biti lešina oko koje hijene kruže

i oštre zube svoje da ga rastrgaju svega.

PRIPOVIJEST: Anuširvan priredi svečanost za nevruz[6]. Opazi da je jedan od prisutnih, inače njemu blizak čovjek, uzeo jedan zlatni pehar, sakrio ga u njedra i pravi se nevješt. Kad se svečanost završi, peharnik reče: “Ne razilazite se, jer neko je ukrao jedan zlatni pehar!” Anuširvan mu kaza: “Pusti; onaj ko ga je uzeo neće ti se javiti, a izbjeći će nekako i pretres.” Nekoliko dana kasnije dođe onaj čovjek, obučen u novu odjeću i s novim papučama na nogama. Anuširvan pokaza na njegovu odjeću i reče: “To je od onoga!” Čovjek zagrnu svoju dugu haljinu, pokaza papuče i kaza: “I ovo je od onoga!” Anuširvan se nasmija, pa, znajući da je čovjek to učinio jer ga je potreba natjerala, naredi da mu se da hiljadu mjerica zlata.

STIHOVI

Kada sazna za grijeh tvoj vladar plemeniti,

grešku svoju priznaj i oprost zatraži,

jer da grešku niječeš jeste grijeh ti novi,

a taj grijeh za teži od prethodnog važi.

PRIPOVIJEST: Me'mun[7] je imao jednog slugu koji se brinuo o njegovom kupatilu. Međutim, svako malo u kupatilu je nedostajao poneki krčag ili ibrik. Jednoga dana Me'mun mu reče: “Kamo sreće da te ibrike koje odnosiš barem prodaješ nama!” “Tako ću i učiniti”, odgovori ovaj, “Evo, kupi ovaj ibrik koga imam ovdje!” “Koliko tražiš za njega?”, upita Me'mun. “Dva dinara”, reče ovaj. Me'mun naredi da mu daju novac, pa kaza: “A je li ovaj ibrik sad siguran od tebe?” “Jeste”, reče sluga.

STIHOVI

Ne žali da daš zlato za srebro,

jer to je ono što mu dušu muči,

bolje da se troši tijelo i daje imetak

negoli da trošenje dušu tvoju muči.

PRIPOVIJEST: Između Muavije[8] i Akila ibn Ebu Taliba[9] postojalo je čvrsto prijateljstvo i stalno su se družili. Jednoga dana na putu njihove ljubavi nađe se trn i lice njihove međusobne naklonjenosti pokri prašina. Akil se prestade družiti s Muavijom i više nije navraćao na sijela kod njega. Muavija mu u znak izvinjenja napisa: „O Abdul Muttalibov potomče koga ljudi traže, o željeni cilju obitelji Qasa, mošusna gazelo Abdu Menafova, vrelo Benu Hašimove plemenitosti! U vašoj naravi je znak poslanstva i vjerovjesništvo pripada tvojoj obitelji! Gdje je sad tvoja veličina, blagost i trpeljivost?! Dođi ponovo, jer kajem se zbog onog što se među nama desilo i žao mi je zbog onog što sam ti rekao.“

RUBAIJA

Do kada ćeš prema meni gajit takvu zlobu,

razdvojenost ruši srce, ruši vjeru ovom robu;

dok živim, lice pred tobom u prašinu ću da spuštam,

isto tako ponizan ću bit pred tobom i u grobu.

Akil mu odgovori:

STIHOVI

Kad plemenit se raziđe sa svojim drugom,

osamu tad traži, puni srce gorkom tugom;

ne priliči ni u svađi plemenitom robu

da osvetu smišlja i da gaji zlobu.

STIHOVI

Kad prijatelj prema tebi pokaže nepoštovanje,

dovoljno je da prekineš s takvim drugovanje;

ti se nemoj previše okretati mržnji,

gledaj vatra ratna da vas manje prži.

Muavija tad pokuša obnoviti prijateljstvo, zamoli da se pomire i posla stotinu hiljada dirhema kao svoj ulog u pomirenje.

STIHOVI

Kad u starom prijateljstvu pojavi se naprslina,

izvinjavaj ti se tada i oprosta mnogo traži;

naprslina ne može se popuniti praznom pričom,

pokaži mu da je tebi od zlatnika drug tvoj draži.

PRIPOVIJEST: Hadždžadž se jednom u lovu odvoji od svoje pratnje i izađe na neko brdašce. Ondje zateče jednog beduina gdje sjedi i napasa kamile, hraneći iz svoje hrke ptice. Kad kamile ugledaše Hadždžadža, uznemiriše se. Beduin ljutito podiže glavu i progovori: “Ko se to šeće ovom pustinjom u raskošnoj odjeći, Bog ga prokleo?!” Hadždžadž ništa ne reče, već priđe i poselami beduina. Ovaj odgovori: “Neka na tebe nije selam, ni rahmet, ni bereket Božiji!” Hadždžadž tad od njeg zaiska vode. Ovaj kaza: “Priđi, uzmi mješinu i sam se napij, jer, tako mi Boga, ja nisam ničiji sluga.” Hadždžadž priđe, napi se vode, pa upita: “O beduinu, ko je najbolji među ljudima?” “Poslanik Božiji, blagoslov i mir neka je na nj, kome ti nisi ni nalik!”, odgovori ovaj. Hadždžadž opet upita: “A šta misliš o zapovjedniku vjernika Aliji ibn Ebi Talibu?” Beduin kaza: “Veličina i čast njegovog imena preveliki su za moja usta!” Hadždžadž tad ponovo upita: “A šta veliš o halifi Abdul- Meliku ibn Mervanu?” Ovaj ništa ne reče, pa Hadždžadž kaza: “Odgovori na moje pitanje, o beduinu!” “Zao je to čovjek!”, reče beduin. “Zašto?”, upita Hadždžadž. Ovaj reče: “Počinio je zlo dovoljno golemo da ispuni prostor od istoka do zapada.” “A kakvo to zlo?”, upita Hadždžadž. Beduin kaza: “To da je nad muslimanima postavio onog licemjera i silnika Hadždžadža.” Hadždžadž na to ništa ne reče. Odjednom, jedna ptica u blizini poletje krišteći. Beduin se okrenu Hadždžadžu i upita: “Ko si ti, o čovječe?!” “Kakvo je sad to pitanje?”, reče Hadždžadž. Beduin kaza: “Ova me ptica obavijetila da siže neka vojska, a ti si njihov zapovjednik.” Dok je beduin još bio u riječi, stigoše vojnici i pozdraviše Hadždžadža. Kad beduin to vidje, preblijedi. Hadždžadž naredi vojnicima da beduina povedu sa sobom.

Sutra ujutro vojnici prostriješe sofru punu hrane, a onda probudiše onog beduina. Kad se ovaj malo pribra, reče: “Selam alejkum, o emire, neka je na tebe rahmet i bereket Božiji!” Hadždžadž kaza: “Neću ti odgovoriti onako kako si ti meni. Stoga, alejkumu selam!”, a onda upita: “Hoćeš li jesti?” “Hrana je tvoja; jest ću ako dopustiš.”, odgovori ovaj. “Dopuštam ti!”, kaza Hadždžadž. Beduin onda sjede, pruži ruke i reče: “Bismillah! Ako Bog da, neka ono što uslijedi poslije hrane bude dobro.” Hadždžadž se nasmija i reče: “Kao da se između tebe i mene jučer nije ništa desilo?” “Da Bog to izgladi, o emire; ne otkrij danas našu jučerašnju tajnu.” Hadždžadž mu reče: “O beduine, izaberi jedno od dvoje: ili da ostaneš kod mene i da te učinim svojim dvorjaninom, ili da te pošaljem Abdul-Meliku ibn Mervanu i obavijestim ga o onome što si meni rekao, pa neka učini kako hoće.” Beduin reče: “Postoji još jedna mogućnost…” “A koja to?”, upita Hadždžadž. Ovaj reče: “Da me pustiš da se sretno vratim u svoj kraj, pa niti ćeš ti mene niti ću ja tebe ikad više vidjeti.” Hadždžadž se nasmija, naredi da beduinu daju deset hiljada dirhema i otpremi ga u njegov kraj.

STIHOVI

Čovjek treba da riječima lijepim i govorom prijaznim,

onog ćudi nasilničke od zuluma odvrati;

i onaj zli koji kod sebe nimalo milosti nema

kad lijepe riječi čuje u plemenitog se preobrati.

PRIPOVIJEST: Jezdigerd[10] jednom zateče u svom haremu sina Behrama, što je bilo nedolično. Naredi mu da izađe napolje, pa da onda udari vrataru trideset batina, otjera ga s dvora i imenova vratarom drugog čovjeka. Behram uradi kako mu je otac rekao. Ipak, bilo mu je tek trinaest godina i nije sasvim shvatao zašto se otac toliko naljutio na vratara. Domalo, dođe opet na kapiju i htjede ući u harem. Novi vratar ga uhvati za prsa i reče: “Vidim li te ponovo ovdje, udarit ću ti trideset batina zbog onoga što si uradio prošlom vrataru i još trideset zbog onoga što bi sad meni da učiniš!” Vijest o tome dođe do Jezdigerda. On pozva ovog vratara, čestita mu, pohvali ga i zaogrnu ga plaštom.

STIHOVI

Vladaru čuvar treba postojan

pored koga nikom nema prolaza

u šahov harem, to utočište vladara,

pa bio to vjetar, ptica ili sjena.

PRIPOVIJEST: Vezir Hormuza sina Šapurovog[11] posla svom vladaru pismo: “Trgovci su donijeli morske bisere i kupio sam za vladara bisera u vrijednosti sto hiljada dinara, ali čuo sam da ih vladar ne želi. Ako je to istina, jedan će trgovac ovdje tad zaraditi sto hiljada dinara.” Hormuz mu u odgovoru napisa: “Hiljadu dinara ili sto hiljada dinara nama ne predstavlja nikakvu vrijednost. Ako se mi budemo bavili trgovinom, ko će onda vladati i šta onda da rade trgovci?!”

STIHOVI

Nije vladara dostojno da se kupoprodajom bavi,

ružno je da on se trudi da od toga koristi ima,

ako vladar upusti se u posao trgovaca,

pravo reci, pa šta onda preostaje trgovcima?!

PRIPOVIJEST:  Zapovjednik vjernika Omer, Bog njime bio zadovoljan, gradio je za svoje vlasti jedan bedem u Medini. Neki Židov dođe i požali se da mu je učinjena nepravda, jer namjesnik Basre uzeo je od njega robe u vrijednosti od sto hiljada dirhema i nije mu je platio. Omer zatraži od Židova parče papira, a pošto ovaj nije imao, Omer uze komad crijepa i na njemu napisa: „Mnogo je onih koji se žale na tebe, a nema nikoga ko bi te pohvalio. Ukloni razloge žalbi na tebe, ili se smjesta ostavi vlasti.“, i potpisa to svojim imenom. Nikakav pečat niti žig nije stavio na to, ali Omerova pravednost i strahopoštovanje pred njegovom vlasti bili su toliki da kad je Židov dao taj komad crijepa namjesniku Basre, ovaj siđe s konja, poljubi zemlju i dade Židovu ono što mu je bio dužan, dok je Židov cijelo vrijeme sjedio na svome konju.

STIHOVI

Ne budu li strahovali od pravde vladara,

oholi ga namjesnici neće poštovati;

ako kandže i zube ne pokaže lav,

lisica će svaka na njeg kidisati.

PRIPOVIJEST: Nekog mladića uhvatiše u krađi. Halifa, kako bi zaštitio imovinu muslimana, naredi da mladiću odsijeku ruku. Mladić zaplaka i reče halifi:

STIHOVI

Kad Bog dade pa ja imam ruke obadvije,

nemoj da zbog tebe jedne ruke nije!

Halifa reče: „Odsjecite mu ruku, jer to su granice koje je uspostavio Bog Svevišnji, i muslimanu nema olakšice u vezi s tim.“ S mladićem je bila i njegova majka, pa se ona diže i reče: „O halifa, ovo je moje dijete i ja s njegovom pomoći živim svoje dane i izdržavam se zahvaljujući njegovom trudu.“

STIHOVI

Naudiš li nečim njegovom životu,

tad na duši imaš nada mnom grehotu;

nafaka je moja tom rukom stečena,

ne dopusti, zato, da bude odsječena!

Halifa kaza: „Odsjecite mu ruku, jer neću u oprostiti njegov grijeh; ne mogu dopustiti sebi da se ne držim Božijih propisa.“ Mladićeva majka reče: „O halifo, smatraj njegov grijeh sličnim onim grijesima zbog kojih svake noći od Boga išteš da ti oprosti i smiluje ti se.“ Te riječi dopadoše se halifi i on naredi da mladića oslobode.

STIHOVI

Blago onom pametnome što zna prave riječi

vladarevu srdžbu ljutu da u trenu spriječi;

takav nađe riječi što se taknu duše,

kao voda vatru svake srdžbe guše.

PRIPOVIJEST: Pred halifu dovedoše nekog griješnika i halifa naredi da se izvrši propisana kazna. Osuđenik reče: “O zapovjedniče vjernika, osvetiti se za grijeh jeste pravda, ali oprostiti grijeh je vrlina. Zapovjednik vjernika je iznad toga da ne učini ono što je uzvišenije zarad onog što je niže.” Halifi se ove riječi svidješe, pa oprosti griješniku.

STIHOVI

Oprostiti grijeh je vrlina, kazniti ga – pravda,

od jednog do drugog je kao od zemlje do neba,

onaj ko bira vrlinu i ostavi se pravde

zasigurno zna kako postupiti treba.

PRIPOVIJEST: Dječačić iz roda Beni Hašima uvrijedi nekog uglednika, pa se potužiše njegovom amidži, tražeći da ga ovaj ukori. Dječak reče: “O amidža, ja sam učinio to što sam učinio, ali pamet tad nije bila uz mene. A ti učini što ćeš učiniti, ali neka tvoja pamet bude s tobom.”

STIHOVI

Ako sam se pokorio strasti svoje duše,

to je zato što me pamet bila napustila,

ali tobom ne vlada tvoja strasna duša,

pa ne čini što ti pamet ne bi dopustila.

PRIPOVIJEST: Pred Hadždžadža izvedoše neku ženu iz skupine koja se pobunila protiv njega. On joj se obraćao, ali ona je samo oborila glavu i gledala u zemlju, ništa ne odgovarajući i ne obraćajući pažnju na njega. Neko od prisutnih joj reče: “Vladar ti se obraća, a ti ne haješ!” Ona odgovori: “Stidjela bih se Boga kad bih obraćala pažnju na nekoga koga je Bog zanemario!”

STIHOVI

Nemoj gledati u lice nasilnika,

džehennemska vatra bije iz tog lika;

takvome su zatvoreni putevi do Boga,

Bog će da mu uskrati od rahmeta Svoga.

PRIPOVIJEST: Pitali su Iskendera: “Kako si uspio održati vlast i toliko proširiti carstvo uprkos svojoj mladosti i svemu što ti se dešavalo?” On reče: “Tako što sam od neprijatelja pravio prijatelje i snažio prijateljstvo s prijateljima koje sam već imao.”

STIHOVI

Želiš li carstvo Iskendera, budi na njegovoj stazi:

sa neprijateljima blago, prijatelje još bolje pazi!

PRIPOVIJEST: Jednog dana Iskender je sjedio okružen svojim vojskovođama i jedan od njih mu reče: “ Svevišnji Bog ti je dao golemo carstvo, pa oženi mnogo žena kako bi imao mnogo djece i da bi na svijetu ostala uspomena na tebe.” On odgovori: “Čovjek neće ostati u sjećanju zbog djece već zbog dobrih djela i dobrog ponašanja. Ne bi bilo dobro da čovjeka koji je pokorio svijet sada savladaju žene.”

STIHOVI

Za oca je nemoguće unaprijed da zna

budalu ili mudraca da li Bog će da mu da;

pametnome od dobrih djela boljeg djeteta nema,

ne treba mu da zbog djece sluša jezike žena.


[1] Radi se o sasanidskom vladaru Husrevu I (vladao 531-579), poznatom i kao Anuširvan Pravedni. Anuširvan je poznat po svojoj vjerskoj toleranciji, ali i kao uspješan vladar koji je proveo reformu poreskog sistema, izgradio niz veličanstvenih javnih objekata i sistem kanala za navodnjavanje u Babilonu. Zanimljivo je da je za njegovog vremena šah prenesen iz Indije u Perziju, a njegov čuveni ministar Burzoe preveo je naa perzijski Kelilu i Dimnu, djelo koje će u kasnijem prijevodu na arapski postati svjetski poznato.

[2] Medžusije su vatropoklonici odnosno zoroastrijanci, a magovi su zoroastrijanski svećenici – mubedi.

[3] Vrhovni mubed – piri mugan (starješina magova) – najviši zoroastrijanski svećenik.

[4] Kubad je izvorno perzijsko ime Kavadha, 11.sasanidskog vladara Perzije (vladao 488-531 godine).

[5] Misli se na sultana Mahmuda od Gazne, koji je Gaznevidskom imperijom vladao od 997. do svoje smrti 1030. godine.

[6] Prvi dan proljeća, početak nove godine u iranskoj tradiciji.

[7] Abu Jafar al-Me’mun ibn Harun (u latinskim vrelima poznat kao Almamon) abasidski je halifa, sin čuvenog Haruna al-Rashida. Vladao od 813. do svoje smrti 833. godine. Poznat, baš kao i njegov otac, kao mecena znanosti i umjetnosti. Za njegovog doba Arapi su preveli brojna klasična grčka djela. Njegovi emisari donosili su iz Bizanta rukopise koji bi odmah bili prevođeni na arapski jezik.

[8] Muavija ibn Ebu Sufjan (vladao 661-680), prvi emevijski halifa. Vodio rat protiv hazreti Alije, i među šiitima stoljećima važi za personifikaciju tiranina, uzurpatora vlasti i licemjera.

[9] Akil je brat hazreti Alije; iako je Muavija bio ogorčeni hazreti Alijin protivnik, Akil je neko vrijeme intenzivno drugovao s Muavijom.

[10] Jezdigerd I, sin Shapura III, trinaesti sasanidski vladar Perzije (vladao 399-421). Poznat kao veoma tolerantan prema kršćanima, no naposljetku je, nakon što je biskup Ktesifona organizirao paljevinu velikog hrama vatre u Ktesifonu, naredio progon kršćana iz Irana.

[11] Radi se o Hormizdu I, trećem sasanidskom vladaru Perzije (vladao 272-273). Nakon perzijskoga osvajanja ArmenijeHormizd je, vjerojatno oko 253., postavljen za njena kralja. U tom je ratu stekao veliku vojničku slavu što je očito bio razloga zbog čega ga je njegov otac imenovao za svoga nasljednika, iako mu je Hormizd bio tek trećerođeni sin. Iz izvora je nejasno kada i koliko dugo je Hormizd točno vladao, ali to je u svakom slučaju bilo kratko, ne puno više od godine dana. Nastavio je tolerantnu vjersku politiku svoga oca.