Bog je jedan

Uvod

U prethodnim tekstovima (ove sekcije na web stranici Baština Objave) dokazana je neophodnost postojanja Boga stvorenog svijeta. Boga Koji sve zna, Koji je svemoćan, Stvoritelj, Koji održava, uređuje svijet. U posljednjim smo poglavljima pažnju posvetili materijalističkim svjetonazorima te objašnjenju njihovih nedostataka. Postalo je jasno da je pretpostavka svijeta bez Boga neracionalna i da ju je nemoguće opravdati.

Sada je došao red na to da se usredsrijedimo na pitanje Božije jednoće (tevhīd), i da ukažemo na neispravnost mnogobožačkog razmišljanja.

Sociolozi su iznosili različita mišljenja u vezi s tim otkud se među ljudima pojavilo mnogoboštvo i kako se razvilo, ali nijedan od njih nema jasne ni pouzdane argumente.

Možda bi se moglo reći da je prvi činilac sklonosti ka idolopoklonstvu i višeboštvu bilo očitovanje različitih prirodnih pojava i dešavanja na Nebesima i Zemlji, što je dovelo do utiska i pretpostavke da je svaka vrsta tih dešavanja pod upravom posebnog boga, te su, između ostalog, neki umislili da su dobra pod vlašću boga dobra, a da zla pripadaju bogu zla i na taj način počinju vjerovati u dva izvora svijeta.

S druge strane, uvidjevši do koje mjere Sunce, Mjesec i zvijezde utiču na pojave na Zemlji, počelo se umišljati da ova nebeska tijela imaju neku vrstu gospodarenja nad zemaljskim bićima.

Također, želja da se posjeduje opipljivo i vidljivo božanstvo dovela je do toga da se za izmišljena božanstva izrade kipovi i simboli koji će se početi obožavati. Malo-pomalo, među neprosvijećenom masom kipovi počinju dobijati prednost, tako da je svaki narod, štaviše svako pleme, na temelju vlastitih zabluda osnovalo svoje pravce za obožavanje kipova, da bi na taj način prirodna težnja ka obožavanju Boga bila zadovoljena lažnom zamjenom. Time su svojim životinjskim naklonostima i strastima dali boju svetosti, svodeći ih u kalufe vjerskih ceremonija, tako da se i danas još uvijek održavaju idolopokloničke proslave koje se sastoje od plesova, pijanki i razuzdanosti.

Svemu ovome treba dodati sebičnost i težnje moćnika i osornih nasilnika za prevlašću, kojima su zloupotrijebili naivna vjerovanja i misli svjetine, da bi na taj način ubacivali misli i ideje pomiješane sa mnogoboštvom, učvršćujući ih kod ljudi, pomoću čega su ostvarivali širenje moći i prevlasti, a čak su i za sebe tvrdili da posjeduju jednu vrstu svetosti i gospodarenja, uvrštavajući štovanje kipova u pobožnost. Primjeri za ovu vrstu stremljenja mogu se naći među kineskim, indijskim, perzijskim i egipatskim carevima, kao i na drugim tačkama svijeta.

U svakom slučaju, mnogobožačke religije pronašle su svoje mjesto među ljudima iz različitih razloga i povoda, čime su postale prepreka za istinski ljudski napredak i razvoj u okrilju Božanske monoteističke religije. Usljed toga, ogroman dio napora koje su ulagali Božiji poslanici kroz povijest ogledao se u borbi protiv mnogoboštva i mnogobožaca, pa se i veliki broj kur'anskih kazivanja tiče upravo ove zbilje.

Mnogobožačka vjerovanja temelje se na uvjerenju da su neka bića mimo Uzvišenog Boga gospodari određenih pojava u svijetu. Brojni mnogobošci vjerovali su u jednost stvoritelja svijeta, zapravo su prihvatali monoteizam u stvaranju, ali su na nižim stepenima vjerovali u božanstva drugoga reda, koja, po njihovim pretpostavkama, na nezavisan način uređuju svijet i rukovode njim, dok Boga Stvoritelja smatraju Bogom bogova i Gospodarom gospodara.

Ti bogovi upravitelji – po uvjerenju nekih – zapravo su meleci, koje su beduini mnogobošci nazivali Božijim kćerima, dok neki drugi vjeruju da su to džini i divovi. Neki pak vjeruju da su to duše zvijezda ili prijašnjih ljudi, ili neka vrsta nevidljivih bića.

U jednom od prethodnih poglavlja ukazali smo da su zbiljsko stvaralaštvo i gospodarenje nerazdvojivi jedno od drugog, tako da je nespojivo i nepomirljivo vjerovanje u Božije stvaralaštvo sa vjerovanjem u gospodarenje nekih drugih bogova. Oni koji podupiru ovakvo protivrječno vjerovanje ne vode računa o toj protivrječnosti. Za obaranje njihovog načina vjerovanja dovoljno je ukazati na protivrječnosti takvih uvjerenja.

Za potvrđivanje jednoće Svevišnjeg Boga ponuđen je niz dokaza koji su navedeni u teološkim i filozofskim djelima, a mi ćemo sada navesti onaj dokaz koji neposredno ukazuje na monoteizam u gospodarenju i istovremeno pobija mnogobožačko vjerovanje.[1]

Dokaz Božije jednoće

Pretpostavka da svijet ima dva ili više bogova ograničena je na nekoliko mogućnosti:

– da je svaka pojava u svijetu stvorenje svakog od njih,

– da je svaka skupina pojava stvorenje jednog od njih,

– da su sva stvorenja stvorena samo od jednog boga, a ostali su bogovi upravitelji i rukovoditelji svijeta.

Pretpostavka da svaka pojava ima nekoliko stvoritelja je nemoguća, jer bi takvo šta – da svaki od dva ili više bogova daruje postojanje jednom biću u vanjskom svijetu – značilo da svaki od njih stvori biće, što kao proizvod ima nastanak nekoliko bića, a svako biće ima samo jedno egzistenciju, u suprotnom ne bi bilo jedno biće.

Pretpostavka da svaki od tih bogova stvori po jedno posebno biće ili posebnu skupinu bića zahtijevala bi da svako biće opstoji o svom stvoritelju, te da nema potrebe za drugim bićima, osim potrebe koja se na kraju vraća njegovom stvoritelju, a takva bi potreba bila samo prema stvorenjima upravo tog njihovog stvoritelja.

Drugim riječima, pretpostavka o postojanju nekoliko stvoritelja za postojeća bića podrazumijeva i nekoliko različitih odvojenih poredaka, ali Objektivni svijet ima jedno ustrojstvo, a pojave su istovremeno međusobno povezane tako što jedna na drugu vrše uticaj i ovise jedna o drugoj. Također, postoji veza između pojava koje su bile i pojava koje sada postoje, te između pojava koje sada postoje i onih koje će postojati, i svaka pojava koja prethodi priprema uvjete za nastajanje sljedeće pojave. Dakle, svijet koji ima ovisne i povezane činioce nad kojima vlada jedinstveno ustrojstvo ne može biti posljedica nekoliko uzroka koji daruju egzistenciju.

Pretpostavka da je stvoritelj svega stvorenog jedan, a da su drugi odgovorni za upravljanje svijetom također nije ispravna. Svaka posljedica u svim aspektima svoga postojanja opstoji zahvaljujući uzroku koji joj daruje egzistenciju, i nijedno drugo neovisno biće nema način da raspolaže njom, osim onoga što se odvija u interakciji između dvije posljedice jednog uzroka, a sve one se nalaze u okrilju moći i vlasti činioca koji daruje egzistenciju, i to što se dešava – dešava se njegovom stvaralačkom voljom i njegovim dopustom.

U tom slučaju nijedan od bogova ustvari neće biti gospodar, jer istinsko značenje gospodara je da ima neovisnu moć raspolaganja onim čime gospodari, a pretpostavka je da raspolaganje nije neovisno, već su svi oni pod plaštom Stvoriteljevog gospodarenja i sve se dešava snagom koju On daje. Pretpostavka o ovakvim upraviteljima i gospodarima nije u oprečnosti s monoteizmom u gospodarenju, kao što ni stvaralaštvo koje se dešava dozvolom Božijom nije u oprečnosti s monoteizmom u stvaralaštvu. U časnom Kur'anu i predajama potvrđen je oblik ovakvog posrednog i ovisnog stvaranja i uređivanja, kao što je u vezi sa Isaom, a.s., u 110. ajetu sure El-Ma'ide rečeno:

وَ إِذْ تَخْلُقُ مِنَ الطِّينِ كَهَيْئَةِ الطَّيْرِ بِإِذْنِى

“I kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice stvorio i u nju puhnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica.” Također, u 5. ajetu sure En-Nazi‘at stoji:

فَالْمُدَبِّرَاتِ أَمْرًا

“Pa upravljaju dešavanjima.”

Dakle, iluzija o mogućnosti postojanja nekoliko bogova u Kreaciji nastaje kao proizvod upoređivanja Boga sa materijalnim i pomoćnim uzrocima, gdje nema nikakve smetnje da za jednu posljedicu postoji veći broj takvih uzroka. Međutim, uzrok koji stvara, koji daje egzistenciju ne može biti upoređen s tim uzrocima, i ni za jednu posljedicu ne može se pretpostaviti nekoliko stvoritelja ili nekoliko samostalnih gospodara upravitelja.

U skladu s tim, radi pobijanja ove iluzije, s jedne strane mora se posvetiti pažnja značenju uzroka koji daje egzistenciju te posebnosti ove vrste uzročnosti, da bi postalo jasno da je nemoguće da postoji veći broj uzroka ovakve vrste za jednu posljedicu. S druge strane, treba dobro promisliti o međusobnoj povezanosti dijelova svijeta, da bi postalo jasno da ovakvo povezano ustrojstvo ne može stvoriti nekoliko bogova ili da ono ne može biti pod upravom nekoliko nezavisnih gospodara.

Samo po sebi postalo je jasno da vjerovanje u “stvaralačko starateljstvo” (velājet tekvīni) nekih sposobnih Božijih robova, ali ne na način neovisnog stvaranja i gospodarenja, nije u suprotnosti s monoteizmom, kao što ni “zakonodavno starateljstvo” (velājet tešrī‘i) našeg dragog Poslanika, s.a.v.a., i čistih imama nije u oprečnosti sa zakonodavnim gospodarenjem Božijim, zbog toga što se dešava Božijom dozvolom i potiče od Njega.

---