Sadržaj:
1. Uvod
Bolesti moći intelekta i njihov tretman
1. Stanje prekomjernosti
2. Stanje nedostatnosti (insuficijencije)
3. Stanje umjerenosti
Uvod
U dijagnozi fizičkih bolesti postoje određena pravila i procedure koje treba slijediti. Prije svega za bolest treba postaviti dijagnozu.
Drugo, put tretmana mora biti određen.
Treće, tretman počinje sa upotrebom odgovarajućih medikamenata, izbjegavanjem štetnih i nastavlja se tako sve do kompletnog ozdravljenja.
Već je objašnjeno da se bolesti duše javljaju kada njene moći pređu granice umjerenosti, krećući se u pravcu jedne od dvije ekstremnosti: nedostatnosti ili prekomjernosti! Način na koji ove bolesti treba da budu liječene isti je kao i kod fizičkih bolesti, treba proći kroz tri gore spomenute faze sve dok se ne postigne potpuno ozdravljenje.
Nastavit ćemo svoje izlaganje opisivanjem svake bolesti pojedinačno i ukazivanjem na njen odgovarajući tretman.
Bolesti koje će biti razmatrane biće podijeljene usljedeće četiri kategorije:
1. Bolesti moći intelekta i njihov tretman
2. Bolesti moći srdžbe i njihov tretman
3. Bolesti moći strasti i njihov tretman
4. Bolesti koje su ukombinovanoj vezi sa dvije ili tri moći duše.
Prije nego što otpočnemo sa razmatranjem bolesti a okviru ove četiri kategorije, treba istaći da svaka od ovih moći može egzistirati u jednom od tri različita stanja: umjerenost, nedostatnost i prekomjernost.
U analizi svake od ovih moći, prvo ćemo razmatrati njihovo zastranjivanje u pravcu stanja prekomjernosti koje se smatra jednom vrstom bolesti, i ukazati na njegov odgovarajući tretman. Ovome će slijediti rasprava o njihovom skretanju u pravcu slanja nedostatnosti i ukazivanje na njen odgovarajući tretman. Kao sljedeće razmatrat ćemo slanje umjerenosti. Svoju raspravu o svakoj moći duše zaključit ćemo ispitivanjem različitih vrsta moralnih bolesti koje mogu svladati ove moći, i određivanjem njihovog tretmana.
A) Bolesti moći intelekta i njihov tretman
1. Stanje prekomjernosti
Lukavstvo: Ovo je jedna od mahana moći intelekta, a to je kada je u stanja prekomjernosti ili ekstremnosti. Kada bude pogođen ovom bolešću, ljudski intelekt slavljen je na isuviše kritičan ispit i analizu gdje prelazi granice umjerenosti i suzdržljivosti. Drugim riječima, mentalna aktivnost pojedinca, umjesto da ga dovede bližem razumijevanju realnosti, ona ga sve više i više udaljava od nje, i čak ga može odvesti do nijekanja realnosti – kao sofistu – i prouzrokovati da bude gurnut u blato sumnje i neodlučnosti s obzirom na vjerske zakone i njihovu primjenu.
Način na koji ova fatalna bolest treba biti liječena je da pojedinac prvo mora biti svjestan njene opasnosti, o njoj razmišljati, a zatim nastojati prisiliti svoj intelekt da ostane u granicama umjerenosti. Sa zdravim razumom kao svojom vodiljom i uz mišljenje i sud ispravnih ljudi kao kriterijumom, on će moći procijeniti svoje lično mišljenje i sud, ostajući konstantno oprezan sve dok ne dostigne stanje umjerenosti.
2. Stanje nedostatnosti (insuficijencije)
Prosto neznanje: ova bolest se prouzrokuje insuficijencijom moći intelekta kod pojedinca, a javlja se kad pojedincu nedostaje učenost i znanje, s tim da je on svjestan svog neznanja. Ovo je usuprotnosti sa “složenim neznanjem” – stanje u kojem pojedinac, ne samo da je nesvjestan svoga neznanja, nego se čak smatra i učenim.
Očito je da je tretman “prostog neznanja” lakši od tretmana “složenog neznanja”. Da bi pojedinac izliječio “prosto neznanje” potrebno mu je da ispita loše konsekvence neznanja i da shvati činjenicu da, čovjekova distinkcija od ostalih životinja leži u učenosti i znanju. Pored ovoga, morao bi primijetiti da se značaj učenosti i znanja potvrđuje razumom, a i revelacijom (objavom). Konsekvenca takvog razmišljanja i poimanja bila bi automatska želja za znanjem. S ovom željom morao bi ustrajati s najvećim oduševljenjem i ne bi smio dozvoliti da ni najmanja mrlja oklijevanja i sumnje pomuti njegov intelekt.
3. Stanje umjerenosti
Znanje i mudrost: Ovo stanje je smješteno između dvije ekstremnosti: “lukavstva” i “prostog neznanja”. Naravno, mudrost i znanje su dva najuzvišenija kvaliteta koja čovjek može posjedovati, baš kao što se najvažnija i najuzvišenija među Allahovim atributima. Ustvari, to je ona karakteristika koja čovjeka približava Allahu (dž.š.). To je zato što se zna da čovjek, sve što ima više znanja i što je učeniji, njegova sposobnost apstrakcije (tadžarrud) je veća; pošto je ovo dokazano u učenju filozofije, ovo znanje i apstrakcija su komplementarni. Zbog toga, što je u svijesti viši stepen apstrakcije, to je čovjek bliži Allahovoj esenciji, čija se ideja u ljudskoj svijesti smatra najvišom apstrakcijom.
O pohvali i uzdizanje znanja u Kur'anu se kaže:
“…a onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim.” (2:269)
“… to su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvataju.” (29:49)
U islamu izvjesna pravila etike propisana su i za učitelje i za učenike. Ovdje ćemo spomenuti neke tačke pravilnog ponašanja učenika i učitelja:
– Učenik se treba uzdržavati od sebičnih i pohlepnih sklonosti i od druženja s ljudima koji su se odali ovom svijetu; jer, kao i koprena oni sprečavaju pristup AHahovom svjetlu.
– Učenikova jedina motivacija za učenje treba biti postizanje Allahovog zadovoljstva i sticanje sreće na budućem svijetu; a ne ovosvjetsko bogatstvo, čast i slava,
– Učenik u praksi mora primjenjivati sve što je naučio i shvatio tako da bi mu Allah (dž.š.) povećao znanje, jer u jednom predanju stoji:
“Onaj ko nauči nešto od učena čovjeka i postupa po naučenom biće spašen, a onaj ko traži znanje radi ovosvjetske dobiti i imat će ga (a neće imati nagradu na budućem svijetu).”
– Učenik treba poštovati svoga učitelja, slušati ga i biti mu ponizan.
– Korektno ponašanje učitelja podrazumijeva sljedeće:
a. Poučavanje treba biti radi Allaha (dž.š.), a ne radi nekog ovosvjetskog cilja.
b. Učitelj treba bodriti i voditi učenika, biti dobar prema njemu i predavati mu na način kako bi ga ovaj razumio.
c. Učitelj treba prenosili svoje znanje samo onima koji ga zaslužuju; a ne onima koji ga ne zaslužuju i koji bi ga mogli zloupotrijebiti.
d. Učitelj treba govoriti samo ono što zna, a izbjegavati one teme koje ne poznaje.
Ovdje je neophodno objasniti šta mislimo pod učenjem i znanjem i o kojoj vrsti znanja je ovdje riječ? Drugim riječima, nameće se pitanje da li se poštivanje i respektovanje učenosti i znanja, što inače karakteriše islam, odnosi na sve znanosti ili samo na neke od njih? Odgovor glasi da se područja znanja mogu podijeliti na dvije grupe; prvo, znanosti koje imaju posla sa ovim svijetom – kao medicina, geometrija, muzika itd.; drugo, znanosti koje se odnose na duhovno usavršavanje čovjeka. Ova druga vrsta znanja je ono znanje koje se visoko cijeni od strane islamskog učenja. Međutim, i prva vrsta znanosti također se smatra bitnom i važnom, i bavljenje njima za muslimane je wadžib kifa'i. To jest, muslimani su obavezni da ih proučavaju do onog stepena koji je potreban da se udovolji svim potrebama islamskog društva – umme.
Znanosti čije je izučavanje neophodno za duhovno usavršavanje čovjeka su: nauka o principima vjere (usule-d-din ili islamske doktrine), etika (ahlaq) – koja je formulirana da vodi čovjeka onim stvarima – koje će osigurati njegovo spasenje, a čuvati ga od onih stvari koje ga vode u propast – i jurisprudencija (fiqh) – koja se bavi individualnim i društvenim dužnostima ljudi sa tačke gledanja islamskog prava.
