Allah Svevišnji rekao je Njegovom poslaniku, mir i blagoslov neka je na nj i njegove: “Obavezao sam Sebe da četvero ukažem Svoju ljubav: Prvo, onima koji se zarad Mene međusobno vole. Drugo, onima koji prekidaju prijateljstvo s onima koji Mene ne vole. Treće, onima koji se međusobno izmiruju radi Moje ljubavi. I četvrto, onima koji se uzdaju u Mene.”

Vidimo, dakle, da kao one koje će posebno voljeti Bog bira ljude koji se ustvari trude da se svojim djelima približe Njemu i steknu Njegovo zadovoljstvo. Među te odabranike, naravno, spadaju oni koji žive u ljubavi prema Svevišnjem, a ne nemarni koji su zaboravili na Boga.

Znamo da se ljudi za života na ovome svijetu svojski trude da steknu ljubav i naklonost drugih. Ljudi budućeg svijeta trude se, pak, da steknu ljubav Onoga čija je ljubav vrijednija od svega, a ta ljubav obuhvata čitav svijet. Malo je, nažalost, onih koji shvataju stvarnu vrijednost Božije ljubavi.

U hadisu je kazano: “Obavezao sam se na ljubav prema onima koji se vole radi Mene”, to je zato što takva međusobna ljubav znači ustvari ljubav prema Bogu. Voljeti Božije prijatelje znači iskazivati ljubav prema samom Bogu. Prirodno je, uostalom, da ako volite nekoga volite i one koje on voli i sve što ima veze s njim. Tako je u biti i u ovom slučaju. Oni koji vole Boga vole i one koji su Njemu bliski. Onaj ko voli Boga voljet će i ljude koji su Mu bliski, i to će uvijek više voljeti onoga ko je bliži Stvoritelju. Stoga je, nakon ljubavi prema Bogu, Muhammed, a.s., onaj koga istinski vjernici najviše vole.

Put do Božije ljubavi

Onaj ko iz ljubavi prema Bogu voli druge ljude, i to tako da ih više voli što su oni bolji i iskreniji vjernici, ima razloga da se nada Božijoj nagradi. Ljubav prema iskrenim i dobrim Božijim robovima način je da se stekne Božija naklonost. Vjernik, ustvari, voleći Boga ostvaruje iskonsku želju zaljubljenika – da mu ljubav bude uzvraćena. U Kur'anu Časnom nedvosmisleno je ukazano kako steći Božiju ljubav i naklonost: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’” (Ali ‘Imran,31)

Dakle, put do Božije naklonosti i ljubavi je posve jasan: slijediti Božijeg Poslanika, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, tog najvećeg Božijeg miljenika. Najpouzdaniji put stjecanja Božije ljubavi jeste držati se čvrsto hazreti Poslanika, jer on je apsolutni Božiji miljenik. Moglo bi se možda i reći da je svekolika ljubav Božija prema stvorenjima samo sjena ljubavi koju je on ukazao Muhammedu, a.s.

Uglavnom, moramo nastojati da se naša ljubav prema ljudima zasniva na tome koliko su oni iskreni i valjani Božiji robovi. Moramo znati prepoznati ljude koji istinski vole Boga i koji se čvrsto drže puta Njegovog Poslanika, s.a.v.a., pa takvima ukazati svoju ljubav.

Važno je, također, uzmoći snage da iz svog srca izbacimo svaku ljubav prema onome što pripada ovome svijetu, odnosno moramo se odreći ljubavi prema materijalnim stvarima. Bude li se naša ljubav prema ljudima temeljila na ovosvjetskim razlozima, takva će ljubav s vremenom posve okupirati i potamniti naše srce, pa u njemu neće preostati sposobnosti za ljubav prema Bogu.

Čovjek po svojoj naravi teži savršenstvu i voli ono što je savršeno. Volimo nešto zato što nam se doima lijepim i savršenim, no čim naiđemo na nešto ljepše od toga, odbacujemo ono što nam je do tada bilo drago. Upravo zato, da bismo mogli iz svojih srca izbaciti ljubav prema ovosvjetskom, moramo spoznati istinsko savršenstvo, odnosno pojmiti Boga kao Apsolutnog i Potpunog. Božije savršenstvo je potpuno i beskonačno, Njemu pripada svaka ljepota i On u sebi objedinjuje potpunost svake vrline i svakog dobra.

S obzirom da se naše prve spoznaje temelje na materijalnom, čovjek na početku svog životnog puta i duhovnog razvoja uglavnom iskazuje naklonost prema materijalnim stvarima. Sprva nas, dakle, privlače materijalne blagodati i tjelesni užici. Što postajemo svjesniji Boga i što naša veza s njim jača, ljubav prema duhovnom se u nama sve više razvija i svakim danom postajemo više svjesni vrijednosti duhovnih blagodati.

Kako bi nam ono o čemu smo u ovoj lekciji bilo još jasnije, poslužimo se slikovitim primjerom: Ljubav prema Bogu je korijen stabla ljubavi, a grane i lišće tog stabla jeste ljubav prema Božijim evlijama i dobrim robovima. Ne budu li lišće i grane drveta zdravi, i korijen će se postepeno osušiti i drvo će uginuti. I Obrnuto, iskopamo li korijen stabla i sasiječemo li njegove žile, grane i lišće će se sami od sebe osušiti. Dakle, ako hranimo i razvijamo svoju ljubav prema evlijama i ispravnim vjernicima, naša ljubav prema Bogu će rasti. Uostalom, lišće stabla je vidljivo, a korijen ne. Tako i mi možemo sresti i vidjeti Božije evlije, možemo biti u društvu iskrenih vjernika, a kroz druženje s njima i slušanje njihovih savjeta naša ljubav prema Svevišnjem Gospodaru će neizostavno rasti.

Mnogi su se osvjedočili da govor o vrlinama Poslanika, s.a.v.a., Imama Ehli-bejta i Božijih vrlina snažno utječe na ljudska srca. Neki su čak izveli i pogrešan zaključak kako govor o njihovim vrlinama snažnije utječe na srca nego govor o Božijem savršenstvu i Njegovim atributima. To, naravno, nije tačno. Radi se, naime, o tome da nam je jednostavnije shvatiti svojstva i narav Božijih evlija stoga jer su nam oni slični – ljudi su kao što smo i mi, s njima se možemo poistovjetiti, iako su u duhovnom smislu oni daleko ispred nas. I upravo zato je najjednostavniji i najbolji put za razvijanje ljubavi prema Bogu druženje s istinskim i uznapredovalim vjernicima. Naravno, osnovni uvjet jeste da ih volimo zato što su oni Božiji prijatelji, i da naša ljubav prema njima ne počiva na bilo kakvim ovosvjetskim razlozima ili kakvom materijalnom interesu.

U Usul-i Kafiju se od hazreti Sedžada, mir neka je na nj, prenosi: “Kad Bog na Danu sudnjem okupi sve ljude, začut će se glas: ‘Gdje su oni koji su se voljeli međusobno u ime Boga?’ Dići će se skupina ljudi, pa će im biti rečeno da uđu u Džennet bez polaganja računa. Meleki će ih usput upitati: ‘Kamo ste krenuli?’, a oni će odgovoriti: ‘Ulazimo u Džennet bez polaganja računa.’ Tad će ih meleki upitati: ‘Kakva ste vi to skupina?’, a ovi će reći: ‘Mi smo Boga izabrali za svog prijatelja.’ ‘A kakva su bila vaša djela?’, upitat će meleki, pa će ovi reći: ‘Voljeli smo zarad Boga, i zarad Boga smo neprijateljovali.’ Tad će meleki kazati: ‘Kako je lijepa nagrada onih koji su tako postupali!’”

A znamo, također, da na kraju miradžskog hadisi-kudsi Svevišnji kaže: “Mojoj ljubavi nema granica ni kraja!”

O svojstvima Božijih evlija (Božijih prijatelja)

“Oni su oni koji robove Božije vide onakvim kakvim ih Ja gledam…”

Iz gornjih riječi kudsi-hadisa možemo shvatiti da je čovjekova ljubav prema drugima odraz njegove ljubavi prema Bogu. Čovjek koji nije spoznao Boga, odnosno onaj ko Boga istinski ne voli, ne može na pravi način i posve iskreno voljeti druge ljude. U hladu istinske ljubavi prema Bogu čovjek razvija ljubav prema svim Njegovim stvorenjima. On naročito voli onoga za koga zna da ga i Svevišnji voli posebnom ljubavlju. I to ustvari znači da on ljude vidi onako kako ih Bog vidi. Jer, on voli onoga koga Bog voli, i neprijatelj je onome ko je Božiji neprijatelj. Bog je njegov jedini kriterij u odnosu prema drugim ljudima. I za takve je kazano: “Oni udovoljenje svojih potreba ne traže kod ljudi.”

Prirodno je da se čovjek tokom svog života stalno susreće s određenim potrebama. Što čovjek više napreduje u svom ovosvjetskom životu, njegove potrebe bivaju sve veće, a u Kur'anu nam Svevišnji kaže: “O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.” (Fatir, 15) Svevišnji Bog je jedini ko je u stanju potpuno zadovoljiti sve čovjekove potrebe. Stoga Božiji prijatelji udovoljenje svojih potreba uvijek traže samo od Njega i znaju da im Njegova beskrajna moć može u svemu udovoljiti. Oni se uzdaju samo u njega i ne vežu svoje srce za drugog pored Njega.

Jedan od razloga tolikog insistiranja na dovi u islamu jeste taj što dova snaži čovjekovu vezu sa Bogom i što se putem dove zadovoljenje svojih potreba traži samo od Boga. Što je ova srčana i duhovna veza sa Bogom jača, to će čovjek manje biti skon da od ljudi traži da zadovolje njegove potrebe, sve dok naposljetku ne postane posve okrenut Bogu i prestane od drugih tražiti pomoć. Takav primjer jako lijepo nam je predočen u pripovijesti o hazreti Ibrahimu, a.s., jer, sjećamo se, kad je hazreti Ibrahim, a.s., bačen u vatru i kad ga je Džibril upitao treba li mu pomoć, odgovorio je da on pomoć očekuje samo od Svevišnjeg.

Poslužimo se primjerom: Ukoliko bi vam se neko uvijek obraćao za savjet i pomoć kad se nađe u nekom problemu, to bi vam sigurno imponiralo, nastojali biste mu pomoći, a s vremenom bi vam taj čovjek postajao sve draži i više biste ga voljeli. Naravno, nije umjesno Boga porediti s ljudima, ali možemo kazati da smo Njemu sve draži što mu se češće obraćamo tražeći pomoć od Njegove beskrajne milosti.

Drugo bitno svojstvo Božijih prijatelja jeste da oni ne pokazuju nikakvu ljubav niti sklonost prema ovom svijetu i njegovim dobrima. Oni ne pretjeruju ni u onome što im je dopušteno i ovosvjetskim blagodatima koriste se tek toliko da utaže svoju potrebu. Ovosvjetskim dobrima, ukoliko im dopadnu ruku, radije se koriste da pomognu drugima nego što se sami njima okoriste. Uostalom, to i jeste jedini ispravan način korištenja ovosvjetskim dobrima. Čovjek treba jesti toliko da utoli glad, jer znamo da prežderavajući se postajemo gojazni, tromi i skloni bolestima.

Istinska radost vjernika

Šta je onda radost za Božije evlije ako se oni već niti onim što je halal naročito ne koriste? Svevišnji Bog kaže: “Njihova srca na ovom svijetu raduje troje:

1. Sjećanje na Boga – Prirodno je da onaj ko istinski voli Boga stalno misli na Njega, i da u sjećanju na njega nalazi najveći užitak. Sve dok se takav napokon ne vrati Svevišnjem, sva njegova radost jeste u sjećanju na Njega i razmišljanju o Njemu. Hazreti Sedžad u svojoj Jutarnjoj dovi tako kaže: “Život mog srca je u sjećanju na njega.” Srce evlije umire bez sjećanja na Boga, jer jedino u zikru ono nalazi sreću i užitak.

U navedenom hadisu-kudsi Svevišnji kaže “na ovom svijetu” zato što na ahiretu evlije jesu u Božijoj prisutnosti i tada više nema potrebe za zikrom i sjećanjem. Na ovom svijetu evlija se osjeća odvojenim od Boga, pa jedinu radost i užitak nalazi u sjećanju na Njega.

Zikr i sjećanje na Boga proistječu iz ljubavi prema Njemu, te što čovjek više voli Svevišnjeg, to će Ga se češće i rađe sjećati. Da je tako možemo se uvjeriti i u vlastitom životu. Zaljubljen čovjek stalno misli na svoju dragu, i što je zaljubljeniji, to više i češće razmišlja o njoj i sjeća je se. I s druge strane, prestane li je voljeti, prestaje ju se i sjećati i razmišljati o njoj. Dakle, često sjećanje na Boga znak je čovjekove ljubavi prema Svevišnjem. Što više o Njemu mislimo, više Ga volimo.

2. Ljubav prema Bogu – Upravo taj osjećaj ljubavi prema Bogu druga je istinska ovosvjetska radost Božijih evlija. Oni bi više voljeli da nikada nisu ni stvoreni nego da u svojim srcima počnu osjećati manjak ljubavi prema Svevišnjem. Sav trud njihovih srca usmjeren je ka tome da izgrade u sebi ljubav prema Bogu i da ju sačuvaju, te da onda svojim ponašanjem i svojim djelima steknu Božije zadovoljstvo.

3. Traženje Božijeg zadovoljstva – Istinsko zadovoljstvo ispravnog Božijeg roba jeste osjetiti da je Bog zadovoljan njegovim djelima. Slično je, uostalom, i kod međuljudske ljubavi. Čovjek je uvijek sretan ako zna da je njegova voljena zadovoljna njime i onim što on čini. Svojstvo iskrenih Božijih robova i Njegovih evlija jeste da uvijek traže Božije zadovoljstvo. Oni strašno pate osjete li u sebi i najmanje pomanjkanje ljubavi prema Bogu ili ukoliko shvate da Bog nije zadovoljan njihovim djelima, te su spremni podnijeti sve ovosvjetske muke i patnje kako bi to promijenili.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić