Brojnost poslanika

Dosada smo otvorili tri temeljne teme u vezi sa poslanstvom i stigli do zaključka da, uzevši u obzir nedostatnost ljudskog znanja da stigne do svih spoznaja koje imaju ključnu ulogu u ovosvjetskoj i onosvjetskoj sreći, Božija mudrost zahtijeva da odabere poslanika ili poslanike, te da ih pouči potrebnim zbiljama, koje će oni očuvane i neizmijenjene prenijeti ljudima. S druge strane, poslanik ih treba drugima predstavljati na takav način da se nad njima upotpuni dokaz, a najopćenitiji način za takvo šta jeste pokazivanje mudžiza.

Ovo smo dokazali racionalnim argumentima. Ipak, spomenuti argumenti ne ukazuju na neophodnost brojnosti poslanika, nebeskih knjiga i šerijata, pa ukoliko bismo pretpostavili da su uvjeti života takvi da je samo jedan poslanik u mogućnosti objasniti potrebe svih ljudi do kraja svijeta, tako da svaki pojedinac i svaka skupina kroz povijest budu sposobni prepoznati svoje obaveze pomoću njegovih poruka, takvo šta ne bi bilo suprotno onome što iziskuju ti argumenti.

Međutim, znamo da je, kao prvo, život svakog pojedinca, pa tako i poslanika, ograničen te da mudrost stvaranja ne nalaže da prvi poslanik ostane živ do kraja svijeta i da sve ljude on lično uputi.

Drugo, uvjeti, stanja i prilike ljudskih života u različitim mjestima i vremenima nisu jednaki. Ta razlika i promjena uvjeta, a posebno postepeno usložnjavanje društvenih odnosa, mogu biti uticajni kada su u pitanju kvalitet i kvantitet društvenih zakona i propisa. Određene prilike zahtijevaju određivanje novih zakona te ukoliko bi ove zakone pojašnjavao poslanik koji je došao hiljadama godina ranije, to bi bilo uzaludno i nesuvislo, kao što bi njihova primjena i očuvanje u posebnim prilikama bili veoma teško izvodivi.

Treće, u većini prethodnih vremena mogućnosti promicanja i širenja poslaničkog poziva nisu bile takve da bi jedan poslanik mogao svoj poziv proširiti cijelim svijetom.

Četvrto, poruke jednog poslanika kod naroda koji je primao te poruke prolaskom vremena i pod uticajem različitih činilaca doživljavale bi izmjene[1] i pogrešna tumačenja, tako da bi nakon izvjesnog vremena bile pretvarane u iskrivljenu religiju, kao što je monoteistička religija Isaa sina Merjeminog nakon izvjesnog vremena preobličena u religiju trojstva.

Uzevši u obzir ove činjenice, postaje jasna mudrost brojnosti poslanika i različitosti nebeskih vjerozakona u nekim obredoslovnim propisima ili društvenim zakonima.[2] Svi oni, pored toga što su jednaki u načelima vjerovanja i osnovama etike, isto tako su usklađeni i u načelima pojedinačnih i društvenih propisa.[3] Naprimjer, namaz je postojao u svim nebeskim religijama, bez obzira što su način obavljanja ili kibla bili različiti u različitim ummetima. Također, zekat i udjeljivanje postoje u svim vjerozakonima, iako su količina i prilike bili različiti od vjerozakona do vjerozakona.

U svakom slučaju, neophodno je da svaki čovjek vjeruje u sve poslanike i da među njima ne pravi razliku u pogledu potvrđivanja njihovog poslanstva, zatim prihvatanja svih poruka i pouka koje su im objavljene, kao i da ne izdvaja nikog među njima.[4] Smatranje lažnim bilo kojeg od njih ravno je poricanju svih poslanika. Također, poricanje samo jednog Božijeg propisa jednako je poricanju svih propisa Božijih.[5] Svakako, praktična obaveza svakog naroda u svakom vremenu je da slijedi praktične naredbe poslanika tog naroda (ummeta) u tom vremenu.

Ovdje bismo u napomeni istakli činjenicu da iako čovjekov razum može, uzevši u obzir spomenute tačke, shvatiti mudrost brojnosti poslanika, nebeskih knjiga i šerijata, on ne može otkriti preciznu formulu za broj poslanika i nebeskih šerijata, da bi mogao suditi na kojem bi mjestu ili u koje vrijeme bilo potrebno da dođe drugi poslanik ili da bude spušten novi šerijat. Svakako, može se shvatiti činjenica da kada uvjeti ljudskog života budu takvi da poslanički poziv može stići do svih ljudi svijeta, a njegove poruke mogu očuvane i neizmijenjene biti prenesene budućim pokoljenjima, te da promjena društvenih uvjeta ne zahtijeva nove, temeljne šerijatske propise ili promjene postojećih propisa, u tom slučaju neće postojati neophodnost slanja drugog poslanika.

Broj poslanika

Kao što je već naglašeno, čovjekov razum nema načina da odredi broj poslanika i nebeskih knjiga. Dokazivanje ove vrste pitanja moguće je jedino putem dokaza iz svetih tekstova. U časnome Kur'anu, iako je rečeno da je Uzvišeni svakom narodu (ummetu) poslao poslanika,[6] ipak nije preciziran ni broj naroda ni broj poslanika. Spomenuta su samo imena dvadeset i nekoliko poslanika, a u vezi s manjim brojem spomenuti su događaji, ali bez spominjanja imena samih poslanika.[7] Međutim, u nekoliko predaja prenesenih od Ehli-bejta[8] kaže se da je Uzvišeni poslao 124.000 poslanika i da je lanac poslanstva počeo sa ocem čovječanstva, tj. hazreti Ademom, a.s., i okončao sa Muhammedom ibn Abdullahom, s.a.v.a.

Božiji vjesnici, pored naziva nebijj (vjerovjesnik), koji je pokazatelj posebnog Božijeg postavljenja, imaju i druge atribute, kao što su nezīr, munzir, bešīr, mubeššir,[9] također se ubrajaju u sālihīn i muhlesīn robove, a jedan broj njih ima i položaj poslanstva (risālet). U nekim predajama broj poslanika (resūla) preciziran je na 313.[10]

Upravo ovim povodom obratit ćemo pažnju na pojmove vjerovjesništvo i poslanstvo (nubuvvet i risālet) te objasniti razliku između vjerovjesnika i poslanika (nebijja i resūla).

---