Prolog
Šejh koji je na uznesenju svoj život dao,
Sa tajnama Istine prisan je postao.
Vječno zaklonjen u Jedinstvu s’ Dostom,
Sa drveta ljubavi je plodove kušao.
Ovih dana priča o Šejhu Halladžu,
Srcima pobožnih sreću je darovala.
Unutar poljane prsa i pustinje srca,
Pripovijest o njemu je vodič Attaru postala.
~ Feriduddin Attar
Pripovijest o Halladžu? Pa zar se tu ima šta pripovjedati? Zar svi mi koji smo čuli o njemu već dobro ne znamo o čemu je tu riječ? O čovjeku koji se usudio izreći riječi ‘ene’l Hakk’ (Ja sam apsolutna Istina) te je zbog toga bio osuđen na smrt i pogubljen kao otpadnik. Cijela apologija i mitologija se vremenom izgradila oko Halladžove ličnosti. Jedni su (mahom derviši i ulema sklona tesavvufu) njega branili i uporno govorili da njegovo ‘ene’l Hakk’ ne proizilazi iz veličanja sebe već iz gubljenja sebe u Biću Božjem (fena) pri čemu ni traga od čovjekovog sopstva ne ostaje, pa tako kažu da je u suštini Halladž izrekao istinu dok je po spoljašnjim odredbama morao biti osuđen na smrt. Ulema zahira, i sunnijska i šiitska, sklona je Halladža nazivati otpadnikom, sihirbazom, prevarantom, nevjernikom i ostalim pogrdnim nazivima, pripisujući mu sve i svašta kako bi ga prikazali u što lošijem svjetlu. S druge strane i njegovi simpatizeri i pripadnici derviških redova su mu takođe sve i svašta pripisivali, no ovaj put kako bi ga prikazali kao velikog čudotvorca. Većina poznatih priča o Halladžu su izmišljene kako bi poslužile jednoj ili drugoj svrsi. Kao prvo izreka ‘ene’l Hakk’ iako se nalazi u jednoj od pjesama njegovog Divana ne igra bitnu ulogu čak ni na njegovom suđenju a kamo li da je uzrok njegovog pogubljenja. Cijela ‘ene’l Hakk’ mitologija ima svoj smisao posmatrana sa perspektive razvitka tesavvufske misli, no historijski je potpuno ne podkrijepljena. Tu su i ostali čimbenici koji su doveli do stvaranja halladžijanske mitologije, jer on je bio jedna okosnica u historiji islamske duhovnosti. On je bio istinski primjer duhovnog stanja i uzor istinske žudnje i pregalaštva za jedne te arhi-heretik i prevarant za druge. O njemu su se nastavljala lomiti koplja na bojišnici vjerskih disciplina kroz čitavu historiju islamske misli. Na sreću od svih djela koja su napisana o njemu očuvalo se jedno koje ima historijsku vrijednost, riječ je o knjizi ‘Ahbar ul Halladž’ koja je pisana najverovatnije u drugoj polovici desetog stoljeća. Ovo djelo nije potpisano pa mu se stoga ne zna autor, iako je moj lični stav da se radi o nekom od poznatih muhadisa iz tog perioda, koji kako bi izbegao problem sa autoritetima i ostalom ulemom nije potpisao svoje djelo, već ga je ostavio kao zaveštanje budućim generacijama. Činjenica je da je Halladž imao dosta simpatizera među ulemom, dok stil i marljivost s kojom je cijela knjiga rađena pokazuje izvanredno poznavanje i primjenu naučne hadiske metodologije. Pored događaja i izreka Halladžovih iz Ahbara u ovu pripovijest uvrstio sam i nekoliko kasida iz njegovog Divana i rasporedio ih duž cijeloga teksta. Njegovo pjesničko stvaralaštvo je zadivljujuće a ipak kao pjesnik poznat je samo veoma malom broju ljudi. Razlog tome je vjerovatno opet halladžijanska mitologija koja njega predstavlja jedino kao ekstatičnog mučenika dok ne obujmljuje suptilnije pojave za njega vezane. Pokraj Ahbara i Divana Halladžovog, očuvalo se i jedno njegovo prozno djelo koje nosi naslov ‘Ta-wa-sin’ a koje je sastavljeno od osam poglavlja u kojim on izlaže svoje učenje o spoznaji Boga i o procesu duhovnog ozbiljenja. Ova knjiga je veoma značajna i po tome što su u njoj po prvi put obrazložena neka za tesavvuf veoma bitna učenja, no o ovom djelu ćemo možda detaljnije govoriti neki drugi put. Bolje je da ne duljimo već da odmah započnemo našu pripovijest. Koliko god poznate priče o Halladžu bile lijepe, historijska svjedočanstva o njemu su još fascinantnija.
Pripovijest
Husejn ibn Mensur El – Halladž je rođen 224 / 857 godine u gradiću Bejda, mjesto koje se nalazi u Farsu, južnoj pokrajini Irana. Halladž je odrastao u Vasitu i Tustaru. Njegov otac je bio češljar pamuka, pa je zbog toga Husejn ibn Mensur dobio svoj poznati nadimak el-Halladž – češljar. Još kao dijete postao je hafiz Kur’ana, još kao dijete žudeo je za duhovnim putovanjem, te je u svom buluku postao učenik Sehla ibn Abdullaha Tustarija, r.a., koji je jedan od najznačajnijih ranih sufija, veliki alim, teolog, mufesir, autor jednog od najboljih ranih tefsirskih djela koje nam je na sreću i danas dostupno. Halladž je stalno bio u njegovom društvu i preselio se zajedno sa njim iz Tustara u Basru, ali ga je poslije dvije godine ostavio i krenuo za Bagdad u kojem je posjetio kružok Džunejda Bagdadija, najuticajnijeg sufijskog šejha iz tog vremena.
Jedan od Džunejdovih učenika, Ali Hadremi, o prvom susretu ove dvojice velikana prenosi sljedeće: “Sjedeli smo u kružoku šejha Džunejda kada se mladić lijepog lica pojavio, nazvao je selam i seo. Ostao je tako jedno vrijeme u tišini dok mu se Džunejd nije prvi obratio riječima: ‘Imaš li kakvo pitanje za nas?’ Na šta mladić reče: ‘Kako možemo znati razliku između naše ličnosti i naše suštine?’ ‘To pitanje mi djeluje kao obično propitivanje’, reče Džunejd, ‘Zašto umjesto toga ne pitaš o onome što ti je stvarno na umu? O želji da budeš bolji od svojih savremenika, naprimjer?’ Mladić ništa nije rekao na to, sjedeli smo tu još neko vrijeme dok Šejh (Džunejd) nije dao znak Muhammedu Džurejriju da ustane na šta smo svi ustali, onda je pozvao mladića k’ sebi i govorio s njim, zadnje riječi koje sam uspio načuti da mu je Džunejd rekao su bile: ‘… onda će se vešala tvojom krvlju obojiti.’ Na šta je mladić briznuo u plač, ustao i otišao. Džurejri je krenuo za njim i slijedio ga sve do groblja na koje je on bio seo. Evo šta mi je Džurejri ispričao: ‘Ovaj dečko je bio na početku puberteta, djelovao je jako siromašno te sam poslao jednog svog prijatelja da kupi hljeba i mesa a ja sam otišao i sjeo do njega. Bio je jako potrešen, pognute glave među koljenima, pokušavao sam ga utješiti a onda je stigao moj prijatelj sa hranom, ponudio sam ga i uzeo je malo. Upitao sam ga: ‘Odakle si?’ na šta on reče: ‘Rođen sam u Bejdi, a odrastao u Basri i Huzistanu.’ ‘A kako se zoveš?’ ‘Husejn ibn Mensur.’ Razgovarali smo još neko vrijeme a onda smo se pozdravili i ja sam otišao. Poslije četrdeset i pet godina čuo sam vijest o njegovom pogubljenju.”
Nedugo zatim Halladž je napustio Bagdad i opet otišao u Basru u kojoj je postao učenik Amra el – Mekkija koji je bio jedan od Džunejdovih halifa. Halladž je ostao u njegovom društvu osamnaest mjeseci a onda su se razišli. Razlog tog razilaženja je bio taj što je Amr ponudio Halladžu da oženi njegovu kćer, ali ga je Halladž odbio i oženio se kćerkom Jakuba ibn Aktaa, koji je također bio tesavvufski šejh. Sa njom je kasnije Halladž dobio tri sina, jedan od njih je i Hamid ibn Husejn preko kojeg nam je došla većina podataka koje znamo o Halladžovom životu.
Nedugo poslije ženidbe Halladž opet napušta Basru i kreće za Bagdad pa potom iz Bagdada odlazi na hadž. Cijelu godinu dana je proveo na jednom mjestu u haremu Kabe, bez da se uopšte pomeri osim kako bi uzeo abdest ili činio tavaf, ne mareći ni za sunce ni za kišu.
Poslije te godine provedene u haremu Halladž je počeo posjećivati kružok Ebu Taliba el – Mekkija, poznatog alima, muhadisa i sufijskog šejha, koji je autor proslavljene knjige ‘Kut ul kulub’ (Hrana srca). Ali se poslije nekog vremena razišao i sa njim te je napustio Mekku i vratio se u Bagdad. Razlog tog razilaženja su bili neki šetahati (ekstatične izreke) koje je Halladž izrekao.
Jedan od Ebu Talibovih učenika prenosi sljedeće:
“Jednom sam rekao njemu (Halladžu): ‘Čak i da se neka tajna otkrije tvojoj svijesti, čak i da to otkrovenje postane tvoje stalno stanje, nemoj misliti da poznaješ gajb (skriveno). To je koještarija, ja znam da se Poslanik, a.s., ne slaže sa takvim stavom, kao što ćeš sutra saznati na dersu šejha.’
Na to mi on odgovori: ‘Prijatelju moj, baš me naš Gospodin (Poslanik, a.s.) podučava stvarima kojima nas muhadisi uče, ja se mogu pouzdati na predaje samo dokle mogu direktno opažati i dokle vidim sklad između njih i mog otkrovenja (kešfa).”
Pošto je napustio kružok Ebu Taliba el – Mekkija, Halladž je napustio i Mekku takođe i opet se zaputio ka Bagdadu, kada je stigao ponovo je posjetio Džunejda. “Zašto si opet došao?”, upita ga Džunejd. “Da bih živio kao jedan od članova tvoje halke”, odgovori Halladž. “Ja se ne družim sa ludacima” – reče Džunejd – “druženje zahtjeva trezvenost. Trezvenost je znak čvrstog duhovnog stanja dok opijenost dolazi od prevelike žudnje.” I zaista je Halladžova žudnja bila ogromna.
Kasida 1.
Evo me, evo, moja tajno, moje blagostanje,
Evo me, evo, moj cilju, moje razmišljanje.
Zovem Te, zovem, ne, mene zvao Ti si,
Kako bih Te mog’o zvati ako mi šapnuo nisi?
O oko mojeg bića, o kraju svakog traganja,
Moj govoru, moja riječi, moja zamuckivanja.
O Sve moga svega, moj vidu i sluhu moj,
Moja cjelino, svaki djelić mene je Tvoj.
O Sve moga svega, tajnastvo moje skriveno,
Kojim je značenje moga bića pokriveno.
O Ti za kog se moja duša drži dok nestaje,
Svaki dušmanin u žalosti meni pomagač je.
Odvojenost od doma mi plač i tugu nalaže,
Skrušeno, svaki dušmanin mi u žalosti pomaže.
Približih se Tebi, u strahu i ljubavi sam,
Potresen, dok se u niši svog srca skrivam.
Šta da činim sa Voljenim koga sam zavolio?
Gospodaru, sa bolešću sam liječnike umorio.
Oni mi kažu: ‘Izliječi svoju bol sa Njim!’,
A ja im kažem: ‘Zar da bol sa bolom liječim?’
Iz ljubavi ka Gospodaru ja izblijedeh sasvim,
Pa zar da se Gospodaru na Gospodara žalim?
Motrio sam Njega, srce ga je prepoznalo,
I ništa ga sem mog pogleda nije odavalo.
Ah, teško mojoj duši zbog duše moje,
Jer ja sam taj korijen sve nesreće svoje.
Poput davljenika sam koji maše rukama,
I pomoć traži dok tone ka dnu okeana.
Niko ne može znati šta sam sve iskusio,
Osim Onog koji mi je u zenici oka bio.
On zna kakvo je bilo moje bolovanje,
Njegovo djelo je moja smrt i oživljavanje.
Ti si moja posljednja želja i najveća nada,
Duša si mog života, i vjera i svijet sada.
Ja sam Tvoja otkupnina, uho moje i oko,
Pa zašto sva ova borba blizu i daleko?
Ako si se od mog oka zastorom sakrio,
U daljini i blizini ja sam Te srcem motrio.
Halladž se onda vratio u Tustar u kojem je postao veoma poznat i omiljen među narodom, pa su iz ljubomore neki šejhovi i sufije počeli pričati loše o njemu. Razočaran njihovim postupcima sa sebe je skinuo sufijsku odoru i obukao se u odjeću vojnika.
Jedan od njegovih sluga koji je sa njim bio više od dvadeset godina prenosi sljedeće:
“Halladž nikada nije koristio jastuk, niti sam ga ikada vidio da legne kako bi zaspao. Noći je provodio u ibadetu a kada bi mu se oči od umora zatvorile on bi se spustio na koljena i odspavao malo u tom položaju.” Ljudi su mu govorili: “Moraš se blaže odnositi prema sebi.” A on bi im na to rekao: “Moje tijelo je moj prijatelj koji mi nikada nije bio drag.”
Poslije dvije godine provedenih u Tustaru Halladž je krenuo na putovanje koje je potrajalo više od pet godina, posjetio je Horasan, Sistan, Kerman, Fars i razna druga mjesta. U svako mjesto u koje bi došao pozivao bi ljude Bogu, a veliki broj ljudi bi se sakupljao da ga sluša. Njegov govor je ostavljao takav utisak na duše i srca slušatelja da su ga prozvali ‘Halladž ul esrar’ (Češljar tajni). U sufijskoj terminologiji izraz ‘tajna’ odnosi se na najdublju čovjekovu svijest koja je iznad razuma, duše i duha, tako da se Halladžov nadimak može bukvalno prevesti i kao ‘Češljar najdublje svijesti’.
Govorio je: “Ako želite osjetiti milost onda budite u jedno od ova tri stanja, ili kao kada ste bili u majčinoj utrobi, upravljani bez moći svoje i hranjeni bez znanja, ili tihi kao u grobu ili bespomćni kao na Sudnjeme Danu.”
Govorio je: “Bogu bliski su oni koji od Njega samo put traže. Sebe vide ništavnim a On uspostavlja slavu njihovu, sebe čine ništavilom a On njihovu slavu izlaže. Oni unižavaju sebe a On ih prikazuje kao Svoje velike ajete.”
Takođe je rekao: “Čovjek koji želi otkrivati Božje tajne stvorenjima Njegovim je čovjek koji žudi da jedan trenutak njegovog zanosa potraje, on osjeća takvu patnju koju obični ljudi ne bi mogli podnijeti. Patnja je izgubila svoju gorčinu za Ejuba kada je Bog osvijetlio njegov um. Zbog toga za moju patnju i stradanje ja se ne nadam nagradi, patnja je postala moja domovina, patnja je moje jedino blaženstvo.”
U Farsu je imao veliki broj učenika i dok je boravio u toj provinciji napisao je najveći dio svojih knjiga. Poslije je otišao u Basru u kojoj je takođe proveo neko vrijeme boraveći u jednoj od džamija. Iz Basre je otišao na svoj drugi hadž pa se s njega vratio opet u Basru pa je onda iz nje otišao za Ahvaz, iz Ahvaza je sa ženom, djecom i najbližim učenicima otišao u Bagdad u kojem je ostao jednu godinu. Poslije je opet krenuo na putovanje, ali ovaj put još dalje, krenuo je za Indiju, čiji je severni region cio proputovao, pa je onda iz Indije otišao za Horasan te iz Horasana konačno za Kinu. Gdje god da je stigao pozivao je ljude Bogu i preveo je veliki broj inovjeraca na islam. Iz kojeg god grada da je otišao ostavljao je za sobom učenike koji bi mu pisali pisma. U svakoj pokrajini su ga nazivali različitim imenom, u pismima koja su dolazila iz Indije obraćali su mu se imenom Ebu Mugis, u Kini su ga zvali Ebu Muin, a u Farsu Ebu Abdullah Zahid, u Bagdadu su ga zvali Medžzub dok su ga u Basri zvali Medžnun. Veliki broj čudnih priča se raširio o njemu poslije povratka sa ovih dalekih putovanja.
Onda je Halladž po treći put obavio hadž, na ovom hadžu Halladž nije zaklao kurban poput ostalih hadžija već je sebe zavjetovao kao kurban Allahu Uzvišenom. Poslije hadža ostao je dvije godine u časnoj Mekki. Njegov sin Hamid kaže da se sa tog trećeg hadža Halladž vratio znatno promijenjen.
Kasida 2.
Za nauku – znanje, za vjeru – napredovanje,
Za mudrost i ljude treba dokazivanje.
Dvije su nauke, ona koja prihvata i koja odbija,
Dva su okeana, onaj kojim se plovi i koji ubija.
Vrijeme je dva dana: okrivljujući i hvaljeni,
Dva su čovjeka: darovani i opljačkani.
Slušaj svojim srcem šta Prijatelj kaže,
Gledaj svojim umom šta mudrost nalaže.
Bez stopala sam vrhom planine hodio,
Za druge sem mene je taj uspon težak bio.
U more sam zaronio bez da sam skočio,
Moja duša izblijede, srcem sam žudio.
Bisere tog mora nijedna ruka nija dohvatila,
Ali ih je ruka mojeg uma sve pokupila.
Njegovu vodu bez usta ja sam popio,
Vodu koju svaki čovjek nije okusio.
Žedna mi duša oduvjek o tom moru sanja,
Moje tijelo ga je osjetilo još prije stvaranja.
Ja sam siroče, otac kojeg tražim je odsutan,
I odsutan će biti sve dok je život prisutan.
Slijepo gledajući i mudro lud bivajući,
Izvrnuću ako želim riječi što ću reći.
Šejhovi znaju šta sam ja spoznao,
Braća su moja, radostan sam postao.
Njihovo okupljanje je kraj drevnog izvora bilo,
Njihovo sunce se uzdiglo dok je vrijeme zalazilo.
Onda je Halladž kupio zemljište u Bagdadu i sagradio kuću u kojoj se nastanio sa svojom porodicom.
Ibrahim ibn Fatik kazuje: “Jedne noći dok je bila jaka mjesečina, otišao sam da bih se molio u blizini groba Ahmeda ibn Hanbela, r.a., koji se nalazi na uglu Kurejši groblja. Iz daleka vidjeh čovjeka kako tamo stoji okrenut prema kibli, nije primetio da sam se približio, bio je to Halladž, plakao je glasno i govorio: ‘O Ti koji si me toliko opio svojom ljubavlju, Ti kojem ništa slično nije! Tvoje prisustvo je samo znati Te bez da Ti dođeš, Tvoje odsustvo je zastor Imena iako Ti ne odlaziš. Molim Te po blizini koju na mene spustiš s vremena na vrijeme, i po tim visokim stupnjevima koje od Tebe tražim, molim Te nemoj me vratiti Sebi kada si me već od mene uzeo. Ne daj mi da više vidim svoj nefs kada si ga jednom od mene sakrio. Umnoži u Tvojim gradovima one koji me mrze, umnoži protiv mene vjernike Tvoje koji smrt moju zahtijevaju.”
Jednom su upitali Halladža: “Ko je pravi sufija?” “Onaj čija je suština jedinstvena.” (vahdani ez-zat) odgovorio je.
Takođe je rekao: “Onaj ko zna odakle je došao zna i kuda treba ići… Onaj ko zna šta se traži od njega zna i šta treba imati, onaj ko zna šta treba imati zna i šta treba dati, a onaj ko zna šta treba dati zna ono što jeste… Ali čovjek koji ne zna odakle je došao, niti čiji je, niti gdje je, niti po čemu je, niti šta je, niti za šta je, takav čovjek je od onih kojima život prođe, tren po tren, neupotrijebljen.”
Ibrahim ibn Fatik prenosi: “Jednom uđoh kod Halladža, učio je Kur’an, a kada je završio cijelu hatmu okrenuo se ka meni i rekao: ‘Zar ne vidiš da pokušavam zaslužiti Njegovo zadovoljstvo, ali pazi, svako onaj ko misli da je zaslužio Njegovo zadovoljstvo okačio je cijenu na njega.”
O Kur’anu je Halladž rekao sljedeće: “U njemu se nalaze znaci Božanstvene Gospodstvenosti (Rubbubijeta), vijesti o proživljenju i obavijesti o budućnosti, sve do vječnosti. Ko god istinski poznaje Kur’an kao da je već proživljen.”
U Bagdadu je živio čovjek po imenu Ibn Harun, on je držao gostionice. Jedna od njegovih gostionica nalazila se na obali Tigrisa. U njoj su se skupljali poznati bagdadski šejhovi i vodili diskusije. Jednog dana je Halladž došao dok je veliki broj bagdadskih šejhova bio okupljen i počeo je kazivati stihove od kojih su svi ostali zadivljeni. Onda je Ibn Harun ušao i obratio mu se: “Moj mali sinčić je bolestan, molim te čini dovu za njega.” “Ne brini” – reče Halladž – “već je izliječen.” Ibn Harun posla po dijete, i stavrno bilo je potpuno zdravo. Onda ibn Harun izvadi vreću i reče: “U ovoj kesi ima tri hiljade zlatnika, molim te primi ih na dar od mene i radi sa njima šta god hoćeš.” Gostionica u kojoj su sjedeli bila je otvorena ka obali Tigrisa. Halladž uze kesu i baci je u rijeku. A onda se okrenu ka šejhovima i obrati im se: “Vi uvijek imate pitanja za mene ali dali imate pitanja o meni? Jer ja sada stvarno vidim koliko ste vi u pravu a koliko sam ja u krivu.” To reče i ode. Sljedećeg dana je Ibn Harun posjetio nekolicinu šejhova koji su bili prisutni pokazujući kesu sa novcem koju je Halladž bacio u rijeku. Rekao im je da poslije onog što se dogodilo on nije imao mira te da ja stalno mislio o novcu žaleći što je toliko bogatstvo propalo bez razloga. Nedugo zatim došao je jedan od Halladžovih učenika noseći istu kesu punu zlatnika i rekao mu: “Šejh ti poručuje: ‘Ne žali više, uzmi ovu kesu i znaj da je onome ko je istinski pokoran Allahu pokorna i zemlja i voda.’”
Od Ibn Ubejda se prenosi: “Vidio sam Halladža na Kati pijaci u Bagdadu, gorko je plakao i govorio: ‘Sakrijte me od Boga ljudi! Sakrijte me od Boga! Sakrijte me od Boga! Uzeo me je od Sebe i više me nije vratio, ne mogu obavljati štovanje koje trebam u Njegovom prisustvu zbog straha da će me opet samog ostaviti. Ostaviće me, napuštenog, usamljenog, a teško li se onom čovjeku koji zna sebe odbačenim nakon Prisustva!’ Mnogi ljudi su zaplakali kada su ga čuli. Halladž je zastao pokraj kapije koja vodi ka Attab džamiji i počeo govoriti: ‘Zaista, ako On stvori stvorenje onda to mora biti iz Njegove dobrohotnosti prema njemu. I ako mu On svoje svjetlo ponekad pokaže i ako se ponekad za zastorom sakrije to je zbog toga da bi stvorenje moglo napredovati. Da Njegova svjetlost nikad ne zasija čovjek bi čak i postojanje Boga poricao, da On nikada nije zastrt sve bi zadivljeno bilo. Zbog toga On neće dopustiti da stanje traje zauvjek. Za mene u ovom trenutku između mene i Njega nema zastora ni koliko jedan treptaj oka… Vrijeme je za tišinu da moja čovječnost u Njegovoj Božanstvenosti nestane dok mi tijelo gori u vatri Njegove moći, da dođe kraj tragovima i obelježjima, licu i riječima.”
Kasida 3.
Tišina, nijemost pa izgovaranje,
Znanje, otkrivanje pa umaranje.
Zemlja, pa vatra pa svjetlost,
Žar pa senka pa sunca sijanje.
Hrapavo pa glatko pa pustoš,
Rijeka pa okean pa isušivanje.
Opijenost, trezvenost pa ljubav,
Blizina, izobilje pa darivanje.
Hvatanje, gubljenje pa nestajanje,
Odvajanje, sjedinjenje pa brisanje.
Uzimanje, poricanje pa trzanje,
Opis, otkrivanje pa odijevanje.
Riječi su za one kojim ovaj svijet,
Ne vrijedi ni paru, pa čak i manje.
Glas je iza vrata, od tamo se čuje,
Riječi ljudi u blizni su samo šaputanje.
Zadnja stvar do koje rob pravi dostiže,
Kada cilj ostvari, su sobstvo, uživanje.
Sve što je stvoreno rob imana je,
Istina Istine je svetost – bivstvovanje.
Ibn Fatik prenosi da mu je Halladž rekao: “Sine moj dragi, čujem kako jedni ljudi govore da sam evlija i čujem da drugi ljudi govore da sam nevjernik. Ja više volim one koji me nazivaju nevjernikom, a takođe i Allah ih više voli.” “Kako to učitelju?”, upitao sam ga. “Onaj koji me naziva evlijom to čini iz poštovanja prema meni dok onaj koji me naziva nevjernikom to radi iz ljubavi prema svojoj vjeri. Čovjek koji voli vjeru draži je meni i draži je Allahu od onog čovjeka koji poštuje neko od Njegovih stvorenja… A šta ćeš reći ti Ibrahime na danu kada me vidiš obješenog na vješalima, ubijenog i spaljenog? A ipak će to biti najsrećniji dan u mojem životu.” Ja sam zanijemio, sve dok mi ne reče: “Hajde, što stojiš tu? Idi u milosti Božjoj.”
Prenosi se da je jednom Halladž rekao: “Promijeni svoj govor, napusti iluzorni svijet. Ne upotrebljavaj nikakvu mjeru za Boga! Pusti žudnji da govori, budi izgubljen i slijedi svoju ljubav. Uspinji se, leti između planina i brda, svih planina misli i brda sigurnosti, sve dok ti se na kraju ne dozvoli da posmatraš ono što vidiš. To će biti noć obilja sa kojom se post završava.”
Kada bi upitali Halladža: “Koje od svojih stvorenja Bog najviše voli?” On bi uvjek govorio: “Muhammeda i njegovu porodicu.”
Prenosi se da j on jednom rekao: “Božji čovjek nema ni učitelja ni učenika… Šta drugi kažu odgovara njegovim mislima, šta drugi misle odgovara njegovim željama. Njegova želja gleda u daljinu, njegova vladavina je žestoka, njegova mudrost je neznanje, njegovo neznanje je njegova jedina stvarnost… Njegovo ime je njegova vladavina, njegov cilj je da sagori. Sve što se može reći o njemu je da on žudi… Čuvanje šerijata je njegov način, grijehovi su njegova vježbaonica, šejtan je njegov trener… Čovječanstvo je njegova tajna, zapuštenost je njegov raskoš, poniženje je njegov zadatak, Džennet je njegova bašča a ruševine su njegova palača ovdje. Njegovo okruženje je neplodno, njegove ulice su pepeo, njegovo vjerovanje je temelj njegovog stanja, njegovo stanje je potpuna nemoć, jer svako drugo stanje bi izazvalo Božju srdžbu. Takav je pravi čovjek!”
Jednoga dana je Halladž ušao u Mensurovu džamiju i uzviknuo: “Sakupite se i počujte šta vam imam reći.” Veliki broj ljudi se okupio, među njima je imalo i onih koji ga vole i poštuju a takođe i onih koji ga mrze i napadaju. “Trebate znati ovo”, reče Halladž i nastavi: “Allah me je učinio vašim otpadnikom, ubijte me!” Mnogi ljudi su počeli plakati a onda je Abd-ul Vedud es–Sufi istupio i rekao: “Šejhu, kako da ubijemo čovjeka koji obavlja namaz, posti i uči Kur’an?” Halladž odgovori: “Razlog koji vas sprečava da prolijete moju krv nema nikakve veze sa namazom, postom i učenjem Kur’ana. Pa zbog čega me onda ne ubijete? Vi ćete imati nagradu za to a ja ću dobiti svoj mir. Za vas će to biti džihad a za mene će biti šehadet.” “Onda je napustio džamiju”, kaže Abd ul-Vedud, “a ja sam ga slijedio do njegove kuće. Upitao sam ga: ‘Šejhu, ono što si rekao mi ne da mira, na šta si mislio?’” “Drago dijete”, reče on, “nijedan zadatak nije preči muslimanima u ovom trenutku od mog pogubljenja, razumi ovo, moja smrt će očuvati odredbe šerijata.”
Kasida 4.
Ubijte me vjerni prijatelji moji,
Jer u mojoj smrti život za me stoji.
Moj pravi život je u smrti mojoj,
Brisanje mog bića, najveći blagoslov.
Moj opstanak dalji, za mene je znajte,
Najveća nevolja, stoga ne čekajte.
Život moju dušu zgađuje iznova,
Između ovih srušenih tragova.
Ubijte me pa me poslije spalite,
Onda moje kosti u zemlju stavite.
Kada pored njih ljudi počnu prolaziti,
Tajnu prave ljubavi će tada osjetiti.
Među ljudima sam stari Šejh ja bio,
Pa sam deredže za dečje stanje zamenio.
U odajama dojilja, u kovčegu živeći,
Ispod crne zemlje ja sad želim leći.
Moja majka je svojega oca rodila,
To je jedno od čuda koja je otkrila.
One koje su mi kćeri po biću bile,
U moje su se rođene sestre pretvorile.
No to se nije po djelu vremena desilo,
Nit’ je nešto što se iz bluda izrodilo.
Moje dijelove u jedno sakupite,
Iz svijetloga tijela, tamo ih nađite.
Načinjene od vatre i zraka,
Načinjene od čiste vode Furata.
Posijte ih u zemlju još toga dana,
Posijte ih u zemlju koja je slana.
Bacite moj prah u vjetar, nek’ kruži,
Dok sakija pehar u ruci drži.
Onda sedam vi sasvim upotpunite,
Kako savršeno drvo izrasta motrite.
Sve je to potrajalo neko vrijeme, Halladžovi izlivi zanosa u javnosti i tajanstvene izreke koje je sipao postale su temom mnogih diskusija. A onda je fakih Ebu Davud izdao fetvu: “Ako je ono što nam je Poslanik, a.s., donio istina onda je ovo što nam Halladž donosi laž.” Onda su i ostali fakihi počeli govoriti protiv njega, sve dok 297 godine po hidžri nije izdat nalog za njegovo hapšenje, ali je prije izdavanja tog naloga Halladž već bio napustio Bagdad. On je uhapšen tek četiri godine kasnije u gradu Susa. U međuvremenu se broj onih koji su govorili protiv njega povećao kao i broj onih koji su ga branili, tako da njegov slučaj uopšte nije bilo lako razriješiti. Među njegovim pristalicama je imalo i ljudi sa dvora, kao što je bio Nasr, halifin blagajnik, među njegovim pristalicama je imalo i uleme, fakiha i članova ehl-i bejta. Protiv njega je slučaj vodio glavni vezir Hamid, koji je sprva sazvao skupinu fakiha među kojima su bili najveći učenjaci hanefijskog i malikijskog mezheba iz tog vremena. Tražio je od njih da fetve koje će osuditi Halladža ali su ih oni odbili izdati, već su tražili dokaze o njegovom krivovjerju i otpadništvu koje im Hamid nije mogao pružiti. Onda je Hamid poslao po jednog od svojih ministara, Alija ibn Isaa, tražeći od njega da ispita Halladža, ali on to nije htio učiniti već je tražio izuzeće. Halladž je bio zatočen u Hamidovoj palači i to zatočeništvo se produžilo. U međuvremenu je vezir počeo prikupljati ‘dokaze’ protiv njega, hapsio je njegove učenike u Bagdadu i Ahvazu i zaplenjivao pisma i poslanice koje im je Halladž slao. Među tim spisima je imalo jako zanimljivih dokumenata, prije svega onih koji se odnose na njegova putovanja i njegova uputstva svojim učenicima o tome kako da podučavaju, kako da vode ljude od stupnja do stupnja na duhovnom putovanju i još mnogo drugih zanimljivih detalja. Godine su polako prolazile… A onda se desio sljedeći događaj koji prenosi državni knjigovođa Ibn Zendži: “Jednog dana je moj otac bio u posjeti kod vezira Hamida. Vezir je napustio prostoriju za trenutak stoga je on izašao iz glavne dvorane i sjeo na klupu u dvorištu. Tada se pojavio glavni sakupljač danka Harun. Pozdravio je moga oca i njih dvojica su odpočeli razgovor. Onda se iznenada pojavio neki čovjek koji se sav tresao kao da ima groznicu. On je dao išaret Harunu i Harun je otrčao k’ njemu. Razgovarali su kratko a onda se vratio do moga oca blijed kao mejt. On ga je upitao: “Šta se desilo?” “Ovo je Hamidov sluga zadužen za Halladža”, rekao mu je Harun – “danas kada je odnio ručak Haladžu i otvorio vrata njegove ćelije vidio je da Halladž zahvata cijelu sobu, od poda do tavana, od zida do zida, pa ga je to jako uplašilo. Bacio je poslužavnik i pobegao, sada ima groznicu, sav se trese.” Prije nego što su se uspjeli oporaviti od začuđenosti Hamid se vratio u dvoranu i pozvao ih, pa su otišli i ispričali mu šta se dogodilo. Hamid je poslao ljude po svog slugu, a kada je došao još se tresao. Hamid ga je upitao šta se desilo i on mu je ispričao isto ono što je ispričao i Harunu. “Lažeš!” – uzviknu vezir. “Dozvolio si da te Halladžovi trikovi uplaše, proklet bio, izlazi napolje!” Sluga je izašao, ali je njegova groznica potrajala još neko vrijeme.”
Kasida 5.
Nema dokaza između mene i Hakka,
Nema objašnjavanja, dokazivanja ni znaka.
Pokazuje se zora svjetlosti Istine,
Koja rastjera sve ostatke mraka.
Dokaz je od Njega, k’ Njemu, u Njemu,
O Njemu kazuje baš objava svaka.
Ne mislite o Stvoritelju preko stvorenoga,
Vi ste samo događaji iz vremenskog džaka.
Ovo je moje biće, zakletva, jedinstvo,
Ovo je jedina vjera prava, jaka.
Ovo je riječ ljudi samih u Njemu,
Iznutra i spolja su znanja svakojaka.
Biće Bića jedino postoji u Njemu,
Mi smo samo čestice iz toga sokaka.
Halladžov sin Hamid kazuje: “Poslije tog događaja Nasr blagajnik je zatražio od Halife da mu dozvoli da sagradi posebnu kuću za Halladža u okviru zatvora Hamidove palače i Halifa mu je dao odobrenje. Podignuta je mala kuća sa velikim dvorišnim zidom podignutim oko nje, izlazna vrata su bila zazidana dok su vrata koja se otvaraju ka zatvoru otvorena. Cijelu godinu dana je bilo dopušteno da Halladž prima posjetioce a onda su i to zabranili. U sljedećih pet mjeseci mu se niko nije približio osim što je jednom njegov učenik Ibn Ata nekako bio prokrijumčaren unutra i jedan čovjek po imenu Ebu Abdullah Hafif. Što se mene tiče, meni su dozvolili da budem sa njim, pa sam provodio noći u kući moje majke dok sam dane provodio sa svojim ocem.”
Od Ebu Abdullaha Hafifa se prenosi sljedeće: “Kada sam prolazio kroz Bagdad, na povratku sa hadža osjetio sam veliku želju da vidim Halladža. U tom periodu njemu više nije bilo dozvoljeno da prima posjetioce stoga sam otišao kod jednog prijatelja koji je radio u vojsci. On je sredio stvar sa stražarima pa su me ubacili u palatu zajedno sa povorkom visokih dužnosnika. Kada sam ušao odveo me je do vrata koja su bila otvorena na zidu. Rekao mi je: ‘prođi kroz njih.’ Kada sam ušao vidio sam udobnu dvoranu sagrađenu od strane Nasra blagajnika, sa lijepim tepisima i raskošnim zavesama, najraskošnijim koje sam ikada vidio. Mladić i jedan stariji čovjek koji su izgledali kao sluge sjedeli su tu. Kada su me opazili ustali su i pozvali me da sednem.
‘Prošlo je dugo vremena otkad su stražari pustili ikog da uđe ovamo’ – rekoše.
Gdje je šejh?’ – upitah.
‘Zauzet je.’
‘Čime bi mogao biti zauzet ovdje?’
‘Vidiš li ona vrata tamo?’ – reče mladić – ‘Ona vode ka zatvoru u kojem se nalaze lopovi, pljačkaši i ostali prijestupnici. On im odlazi u posjetu i poziva ih da se okrenu Allahu. Mnogi od njih su došli tevbe na njegovim rukama.’
Ne prođe dugo a onda Halladž uđe kroz ta vrata. Dobro sam ga odmerio. Imao je jako lijepo lice, nosio je čistu haljinu i bijeli vunjeni ogrtač. Seo je na jedan kraj divana, poselamio me i upitao odakle sam.
Rekoh: ‘Iz Farsa.’
‘Iz kojeg grada u Farsu?’
‘Iz Širaza.’
Postavio mi je veliki broj pitanja o šejhovim iz Farsa na koja sam odgovarao onako kako sam znao. Onda me je upitao:
‘Odakle sad dolaziš?’
‘Iz Mekke.’
Onda mi je postavljao pitanja za šejhove Mekke. Pa poslije reče:
‘Jesi li vidio neke od šejhova Bagdada?’
‘Jesam.’
‘Kako je Ebu Abbas ibn Ata?’
‘Dobro je.’
‘Ako ga opet vidiš’ – reče Halladž – ‘reci mu da čuva one spise na sigurnom mjestu.’
A onda me upita: ‘Kako si uspio da uđeš ovamo?’
‘Preko jednog prijatelja iz vojske kojeg znam još iz Širaza.’
Naš razgovor je tu bio prekinut iznenadnom pojavom glavnog zatvorskog čuvara koji se tresao od straha, približio se i poljubio zemlju ispred Halladža.
‘Šta nije u redu?’ – upita šejh.
‘Trebam odgovarati na optužbe, naklevetali su me, rekli su Halifi da sam uzeo mito i dozvolio princu da pobegne a postavio običnog slugu na njegovo mjesto. Život mi visi o koncu.’
‘Idi odmah Halifi’ – reče Halladž – ‘nećeš imati nevolja. Allah će te čuvati.’
Čuvar ustade i ode, a onda i Halladž ustade, zastade na sredinu sobe okrenu se prema kibli i spusti se na koljena. Onda je podigao svoje ruke, pokazujući prstom šehadeta direktno naviše i rekao: ‘Gospodaru!’ Onda učini sedždu na kojoj je ostao, suze su mu tekle iz očiju toliko da su potpuno nakvasile mjesto sedžde, a on je ostao nepomičan kao da je u nesvjesti. Još je bio u tom položaju kada se glavni čuvar vratio. Halladž uspravi i reče: ‘Kaži mi šta se desilo?’ ‘Pomilovan sam’ – reče čuvar. Onda Halladž ustade i vrati se na mjesto na kojem je sjedio renije. ‘Šta je rekao Halifa?’ – upita ga Halladž. ‘Rekao je: upravo sam se spremao da pošaljem ljude da ti odsjeku glavu, ali sam se ipak predomislio, odlučio sam da te pomilujem ali nemoj da dozvoliš da se ovo još jednom desi.’ A ja sam mu rekao da su stvari koje su napričali o meni laž i iznio sam mu cio slučaj kako jeste. Onda je on naredio da mi donesu haljinu na poklon i dao mi je velike darove u dobrima i novcu.’
Halladž je u tom trenutku bio naslonjen na jedno od sjedišta divana. To sedište je bilo oko petnest laktova dugačko, možda malo duže. Na drugom njegovom kraju je bila ostavljena maramica. Vidio sam kako se Halladžova ruka izdužila da je dohvati ili je možda sama maramica poletjela ka njemu, ne mogu se odlučiti šta se između tog dvog desilo. Obrisao je znoj sa svoga lica njom, a ja u sebi rekoh: ‘Ovo je upravo ono za šta ga optužuju – magija.’ Nisam se dugo zadržao poslije toga već sam zatražio izun i otišao. Poslije sam otišao da vidim Ebu Abbasa ibn Atu i prenesoh mu šta se dogodilo i šta mu je Halladž poručio. Na šta ibn Ata reče: ‘Ako ga ponovo vidiš reci mu čak i kada bi me poslali tamo gdje si sada ti, čuvat ću one spise na sigurnom mjestu.’”
Kasida 6.
Tebi i sebi ja sam se čudio,
O obećanju svega za čim sam žudio.
Sebi si me toliko Ti približio,
Pa sam da si Ti ja pomislio.
U postojanju sam Te bio izgubio,
Dok me Ti u sebi nisi uništio.
O moja radosti, o moj živote,
I moj miru kada budem preselio.
Nema nikakvog dobra osim u Tebi,
Zbog toga sam nadu i strah osjetio.
Ko je u bašte spoznaje ušao,
U njima je svu vještinu otkrio.
Ako nešto ikad budem zaželio,
Ti bi svaka moja žudnja bio.
Onda je došlo glavno suđenje, pri kraju osme godine Halladžovog zatočeništva. Ibn Zendži prenosi da je njegov otac bio prisutan na suđenju kao pisar. Proces je vodilo sudsko vjeće kojim je predsjedavao malikijski sudija Ebu Omer dok je vezir Hamid takođe bio prisutan. Diskusija se vodila oko nekih spornih pasusa iz Halladžovih pisama, poput pasusa: ‘sruši svoju kabu’ iz pisma koje je Halladž uputio jednom od svojih učenika, te o pasusu da onaj ko nije u stanju da ode na hadž treba nahraniti i odjenuti trideset siročadi. U jednom trenutku u žaru diskusije sudija Ebu Omer je uzviknuo Halladžu: ‘Otpadniče!’ Vezir Hamid odmah reče da ta riječ treba da uđe u sudski zapisnik. Sprva Ebu Omer nije bio voljan da njegova izjava uđe u zapisnik ali je vezir insistirao, drugi sudija, hanefija Ibn Behlul, dao je svoje mišljenje da jedna riječ sudije Ebu Omera nije dovoljna da se neko osudi na smrt već da se treba nastaviti sa ispitivanjem dok se ne dođe do pravog razumijevanja onoga na šta je Halladž mislio ali je tada već bilo kasno. Vezir je insistirao da Ebu Omerov usklik bude presuda i da se prema tome Halladž osudi na smrt kao otpadnik i krivovjernik. Na kraju je Ebu Omer morao pristati te je potpisao svoju izjavu. Bez obzira na to što su drugi sudije tražili nastavak ispitivanja vezir Hamid je prekinuo suđenje kada je Ebu Omer stavio svoj potpis. Onda je taj zapisnik dao ostalim sudijama i svi su ga morali potpisati. Eto kako je Halladž osuđen na smrt. Te noći je vezir poslao zapisnik sa suđenja Halifi. Rizničar Nasr je otišao do halifine majke i rekao joj: ‘Strah me je da Allahova osveta ne pogodi tvojeg sina ako se ovaj čovjek pogubi, jer je on jedan od Allahu bliskih.’ Pa je ona otišla moliti halifu Muktadira za Halladžovo pomilovanje ali je on to odbio već je veziru Hamidu poslao sljedeće naređenje: ‘Po ovoj sudskoj presudi postupit ćeš na sljedeći način, udarit ćete mu hiljadu udaraca bičem, a ako i poslije toga bude živ odsecite mu šake i stopala i na kraju glavu. Glavu nabijte na kolac, a tijelo spalite.’ No toga dana se Muktedir razbolje od groznice pa se uplaši i posla Hamidu hitnu naredbu da odgodi pogubljenje. Pogubljenje su odgodili na nekoliko dana dok se halifa nije oporavio. Onda je Hamid zatražio da se pogubljenje izvede bez odlaganja dok je halifa pokušavao da to pitanje stavi po strani kao nebitno, na šta mu je Hamid rekao da ako Halladž ne bude kažnjen to će iskvariti zakon i od njegovih podanika učiniti otpadnike. ‘Dopusti mi da izvršim ovu presudu, ako se bilo kakva nevolja pojavi zbog nje onda pogubi i mene.’ Tek onda je halifa dao svoje odobrenje.
Halladžov sin Hamid prenosi: “Noć prije pogubljenja Halladž je ustao i obavio dva rekeata namaza. Onda je legao i ponavljao riječi: ‘opsjena, opsjena, opsjena…’ Tako je ostao sve dok nije prošlo pola noći. Onda je utonuo u tišinu… Prošlo je tako neko vrijeme a onda je odjednom viknuo: ‘Istina, Istina!’, i ustao na noge, vezao je turban i obukao svoj ogrtač, okrenuo se prema kibli, podigao ruke i pao u zanos obraćajući se Bogu: ‘Vidiš, spremni smo da budemo pozvani Tebi kao svjedoci Tvoji i da uteknemo u utočište Tvoje Milosti, u sjaj Tvoje Slave, u Svjetlost. Ti određuješ ono što Ti želiš. Na nebu Bog, na zemlji Bog! O Ti koji si sve sfere nebesa u pokret stavio, o Ti koji si sve oblike uobličio, koji si sva tijela sastavio. Tvoja Volja se sprovodi kada Ti hoćeš, na koga Ti hoćeš i kako Ti hoćeš… Ti si oduzeo moje biće kako bi ga koristio kao ajet svoj… Ti si me uzdigao na mom uznesenju do onih prijestolja moga praiskonskog bića i ti si učinio da izgovorim ‘kun’ (budi) mojeg stvaranja. Kako je došlo do ovoga? Da sada idem umrijeti smrću prijestupnika, da budem obješen na vješala, moje tijelo spaljeno a moj pepeo da bude predat vjetru i rjekama na čuvanje? Ah! Zaigurno, zasigurno, i za najmanji dio ovoga tijela koje je miris Tvoj širilo, postoji obećanje proživljenja… Obećanje o zbilji stvarnijoj od visokih planina…”
Onda je opet utonuo u tišinu. Poslije nekog vremena Ibrahim (Ibn Fatik) mu reče: ‘Učitelju ostavi mi neku riječ na čuvanje (kao oporuku).’ Na to mu Halladž kaza: ‘Tvoj nefs Ibrahime, sve dok ga ne porobiš on će tebe porobljavati.’ Kada je svanulo jutro došli su po njega da ga odvedu na trg. Gledao sam ga kako odlazi, plesao je u lancima od radosti.”
Kasida 7.
Plačem za vas duše čiji svjedok nestaje,
Dok vrijeme prolazi, prošlost upoznaje.
Plačem za vas srca koja žudite za kišom,
Nadahnuća, koju jedino more mudrosti daje.
Plačem za vaš ‘jezik istine’ odavno ispraćen,
Umišljanje o njemu baš kao ništa je.
Plačem za vašim ‘dokazima što utišavaju’,
Kitnjaste riječi koje govornici sipaju.
Plačem za vašim razumnim znanjima,
Koja kao raspadnute lešine ostaju.
Plačem za vašom ljubavlju iz navike krda,
Dok se kamile u tajnosti natovaraju.
Sve će ovo proći, bez traga i glasa,
Baš kao što se Ad i Irem izgubiše.
Ostavljam svjetinu da trči zbunjeno,
Slijepi kao zvijeri, pa čak i još više.
Ebu Hasan El-Ulvan prenosi: “Bio sam prisutan onog dana kada su pogubili Halladža, izveli su ga iz njegove ćelije u lancima, ali on je bio nasmijan. Kada su ga doveli u blizinu vješala i kada je vidio gubilište i klinove toliko ga je nagušio smijeh da su mu suze počele teći. Onda se okrenuo i pogledao u sakupljene ljude. Vide Šiblija među njima te mu reče: ‘Ebu Bekre, nosiš li sedžadu sa sobom?’ ‘Da’ – odgovori Šibli. ‘Hoćeš li je prostrijeti za mene?’ Šibli je rasprostro sedžadu te Halladž obavi dva rekeata namaza. Na prvom rekeatu je učio ajet: ‘Zar ste mislili da nećete biti kušani…’, a na drugom: ‘Svaka duša će smrt okusiti…’ Kada je završio sa namazom počeo je činiti dovu. Od riječi te dove sjećam se samo sljedećeg: ‘Bože naš, koji svako mjesto obasjavaš a na nijednom mjestu nisi, molim Te po istini riječi Tvoje koja potvrđuje da ja jesam i po istini riječi moje koja potvrđuje da Ti jesi, molim Te Gospodaru, smiluj mi se kako bih mogao biti zahvalan za ovu sreću koju si mi darovao, jer si Ti sakrio od drugih ono što si meni otkrio, zadivljujuću svjetlost Tvojeg Lica, zabranio si im da gledaju dok si meni dozvolio da gledam u stvari dobro sakrivene u tajanstvenosti Tvojoj. Ovim robovima Tvojim koji su se sakupili da me ubiju iz revnosti prema Tvojoj vjeri, žudeći za Tvojim zadovoljstvom, oprosti, Gospodaru, smiluj im se! Zasigurno da si pokazao njima ono što si meni pokazao oni ovo nikada ne bi uradili a da si i od mene sakrio ono što si od njih sakrio ja ne bih kroz ovo iskušenje sada prolazio. Šta god da Ti radiš hvalim Te, šta god da je volja Tvoja, hvalim Te!’ Kada je završio sa dovom opet je utihnuo. Onda dželat istupi ka njemu i udari ga posred lica, tako jako da mu je krv šiknula iz nosa. Kada je to vidio Ebu Bekr Šibli je ispustio snažan krik i onesvijestio se. Dželatu je bilo naređeno da mu zada hiljadu udaraca bičem i uradio je to. Halladž pritom nije ispustio nikakav krik niti je molio za oprost. Kada su konačno završili sa bičevanjem odsjekli su njegove šake i stopala te su ga privezali za vešala. Na njima je visio sve do noći kada je došlo Halifino odobrenje da mu se odsječe glava. Međutim, šef policije koji je bio zadužen za sprovođenje kazne reče: ‘Prekasno je sad, ostavite ga za sutra ujutro.’ Kada je jutro svanulo skinuli su ga sa vješala i odvukli do klade. Tada je on izgovorio svoje poslednje riječi: ‘Svi koji su znali zadivljenost žude za ovim… samoća Jedinog… biti sam sa Samim…’ Odsekli su mu glavu, a njegovo tijelo su zavili u krpe i asure natopljene naftom i spalili ga.”
“Bio sam tamo” – kaže ibn Zendži – “kada su spalili Halladžovo tijelo. Sjedio sam uspravljen na leđima svoje mazge kako bih mogao vidjeti što dalje, jer nije bilo mjesta za ulazak na trg. Kada od njegovog tijela nije ostalo ništa osim pepela sakupili su taj pepeo i bacilli ga sa minareta u Tigris. Glava mu je bila izložena na glavnom mostu dva dana a onda su je poslali u Horasan, da bude pokazana u raznim provincijama. Svi prodavci knjiga su bili sazvani i primorani da se zakunu da neće niti kupovati niti prodavati nijedno od Halladžovih djela… Neki od njegovih učenika su govorili da osoba koja je pogubljena nije Halladž već neki od njegovih neprijatelja koji je ličio na njega. Neki od njih su tvrdili da su ga vidjeli poslije pogubljenja i da su nastavili učiti od njega, i još mnoge druge koještarije koje nije vrijedno pominjati.”
Halladž je pogubljen četvrtog dana, mjeseca Zul–kade, 309 / 26 marta 922 godine, nakon skoro cijelih devet godina zatočeništva.
Epilog
Nekoliko godina poslije Halladžovog pogubljenja govorilo se da je presuda protiv njega donijeta uz ‘opći koncenzus fakiha i uleme’ pritom misleći na koncenzus koji je skoro pa na silu bio uspostavljen od strane vezira Hamida na zadnjem Halladžovom suđenju. No nedugo zatim taj ‘koncenzus’ je pao u vodu, prije svega zbog insistiranja kadije Ibn Ataa na ponovnom razmatranju slučaja. To insistiranje je i njega koštalo glave, ali je ipak uspio oboriti zakonsko-pravnu osnovu Halladžove presude. Nije dugo prošlo od Halladžove smrti a da je fakih Ebu Muslim, najpoznatiji šafijski alim iz tog vremena, viđen kako sjedi na njegovom gubilištu i plače. Halladžov slučaj je pokrenuo veliki broj fikhskih i teoloških rasprava te uspostavio nove standarde i presedane u fikhu. Tako da su uvedene klauzule koje obuhvataju slučajeve duhovnog zanosa, pri čemu osoba nije pravno odgovorna za riječi koje u tom stanju izgovori.
Iako je ovdje kraj našoj pripovijesti daleko od toga da je pripovijest o Halladžu završena. Jedanest vijekova je prošlo od njegovog pogubljenja a priča o njemu i dalje živi i ispunjava srca ljudi, neka ljubavlju a neka mržnjom. Halladž je bio od onih rijetkih ličnosti u historiji ljudskoga roda koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, za njega prosto moraš nešto osjetiti. Njegova pripovijest je univerzalna jer govori o čovjekovom izgonu iz domovine, o čežnji i ljubavi koja ispunjava one rijetke, te o nemarnosti svjetine koja nema osjećaja za stvari duha i na njih gleda sa podozrenjem i prezirom. No nemojte misliti da je sve u pripovijedanju, onaj najvažniji dio priče o Husejnu Ibn Mensuru el-Halladžu se nikako ne može izraziti riječima već se jedino može osjetiti.
Kasida 8.
Postoji nešto što je u mom srcu zakopano
A Tvoje ime je svud po njemu ispisano
Ipak to ni svjetlosti ni tminama nije znano
Svjetlom Tvojeg Lica sve je obasjano
Odkad Njega sretoh ne znam šta bi sa mnom
Dobrota je, darežljivost i milost je samo
Zato uzmi i sve što je od mene kazano
Kakva je moja ljubav za Te, to Ti je već jasno
Takvo nešto nikada i nigdje nije zapisano.
