Čovjekova dova za sebe

(Prethodno: Dova upućena zaroditelje)

To je posljednja stanica dove, a ne prva.

Zanimljivo je da islam od čovjeka traži da sebe postavi prema dunjalučkom životu i poslovima u duhu odricanja, kao i da drugima daje prednost nad sobom, ali ga, isto tako, podstiče i na to da čak i u svojim obraćanjima Allahu u dovi sebe postavi na drugo mjesto i da dadne prednost drugima.

Međutim, čovjek ne bi trebao sebe u potpunosti zaboraviti u dovi, pa šta je onda to što bismo trebali tražiti od Allaha? I kako to upućivati u dovi? To je ono što ćemo pokušati istražiti u nastavku, uz Božiju pomoć i dozvolu.

1. Uopćeno traženje u dovi

U dovi treba tražiti od Allaha sve što nam je potrebno, i sve što nas se tiče od Ovog i od Onog svijeta. Također, treba tražiti od Njega i da nas sačuva svega lošeg i svakog zla u našoj vjeri i ovosvjetskom životu. Jer, svi ključevi i sredstva za postizanje dobra u Božijim su rukama. Ništa se ne može oduprijeti Njegovoj volji, niti Ga bilo šta može onemogućiti. On ne škrtari prema Svojim robovima bilo čime od dobra i milosti. Pa, ukoliko Allah ne škrtari s darivanjem i odazivom, sramota je i ružno da čovjek škrtari sa svojim traženjem i dovom. U hadisu kudsi prenosi se: “Kad biste se vi, prvi i posljednji, živi i mrtvi, sakupili, i kad bi svaki od vas tražio ono dokle dosežu njegove želje, pa mu Ja to dao, to ne bi ništa umanjilo od Mog imetka!”[1]

Allah je Svom Poslaniku, s.a.v.a., kao hadis kudsi saopćio i ovo: “Kad bi stanovnici sedam nebesa i zemalja tražili od Mene svi zajedno, te kad bih im Ja svima to dao, to ne bi umanjilo od Mog imetka nimalo. A kako i da se umanji imetak kojim Ja upravljam?!”[2]

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: “Tražite od Allaha i mnogo tražite, jer Njemu ne može ništa biti preveliko!”[3]

I bilježi se: “Nemojte držati za mnogo bilo šta od onog što tražite, jer kod Allaha ima više od toga!”

Primjeri uopćene dove i širokih zahtjeva u traženju svakog dobra i uticanju od svakoga zla su brojni u dovama prenesenim od članova Ehli-bejta.

Spomenut ćemo samo neke primjere.

“O Ti Koji daješ mnogo za malo, o Ti Koji daješ onom ko od Tebe traži, o Ti Koji daješ i onom ko od Tebe ne traži i ko za Tebe uopće ne zna iz milosti Svoje i samilosti prema njemu. Podaj mi zbog mog traženja od Tebe sve dobro Dunjaluka i sve dobro Ahireta, i odagnaj od mene mojim traženjem od Tebe sva zla Ovog i zla Budućeg svijeta, jer doista to što dadneš nije nepotpuno, i još više mi daj iz Svoje dobrote, o Plemeniti!”

U drugoj dovi stoji: “Allahu, ja tražim od Tebe riznice dobra i ishode njegove, i obilnosti njegove, koristi njegove i blagodati njegove, i ono od znanja što sam o njemu dosegao, i ono što moje pamćenje ne može ni izbrojiti!”

A u jednoj drugoj dovi kaže se: “O Ti Koji si u Svojoj visini blizak, o Ti Koji si u Svojoj bliskosti prijatan, blagoslovi Muhammeda i čeljad Muhammedovu. Allahu, ja Te molim za svoju vjeru, i za svoj Dunjaluk, i za svoj Ahiret, odnosno da mi podariš od svakog dobra, i utječem Ti se od svakog zla!”

U drugoj dovi kaže se i sljedeće: “I uvedi me u svako dobro u koje si uveo Muhammeda i čeljad Muhammedovu, i izvedi me iz svakog zla iz kojeg si izveo Muhammeda i čeljad Muhammedovu!”

U jednoj drugoj dovi kaže se: “I zaštiti me od onog što me brine na Ovom i na Budućem svijetu!”, a u ovoj dovi također i: “Allahu, ne ostavljaj mi grijeha, a da mi ga ne oprostiš, ni brige, a da je ne ukloniš, ni bolesti, a da je ne izliječiš, ni sramote, a da je ne pokriješ, ni opskrbe, a da je ne pružiš, ni straha, a da ga sigurnošću ne zamijeniš, ni zla, a da ga ne odvratiš, ni potrebe u kojoj je Tvoje zadovoljstvo, a za mene dobro, a da je ne ispuniš, o Najmilostiviji od svih milostivih!”

U dovi stoji: “O Ti u Čijim rukama odredbe su Dunjaluka i Ahireta; i u Čijim rukama odredbe su pobjeda i poraza; i u Čijim rukama odredbe su bogatstva i siromaštva; i u Čijim rukama odredbe su dobra i zla – blagoslovi Muhammeda i čeljad Muhammedovu, i blagoslov mi podari u mojoj vjeri, koja je mjerilo stanja mog, i u mom Dunjaluku na kojem živim, i u mom Ahiretu koji je mjesto mog povratka. Blagoslovi me u svim mojim poslovima… Utječem Ti se od zla u životu i poslije smrti, i utječem Ti se od nesreća Dunjaluka i Ahireta!”

U dovi se kaže: “Molim Te svjetlom Tvog lica Kojim su obasjana Nebesa, pa se njima tama raspršila i postalo dobro stanje onih prvih i kasnijih, molim te da blagosloviš Muhammeda i čeljad Muhammedovu, i da moje stanje u cijelosti popraviš, i da me meni samom ne prepustiš ni koliko za treptaj oka!”

U dovi u svitanje zore od Imama Zejnul-Abidina stoji: “Riješi me svih briga, i odredi mi samo ono najbolje. Blagoslovi mi svaki moj posao, i ispuni sve moje potrebe. Allahu, olakšaj mi ono čijeg se otežavanja plašim, jer olakšanje onog čijeg se otežavanja plašim za Tebe je lagahno. Lahkim mi učini ono čije se tegobe plašim, i riješi me onog čije se tjeskobe plašim. Odbij od mene ono čije se tuge plašim, i odvrati od mene ono od čijeg iskušenja strahujem!”

Također, u istoj ovoj dovi zvanoj El-Eshar kaže se: “I podari mi široku milost koja sve obuhvata, a kojom ću tragati za dobrima Ovog i Budućeg svijeta!”

2. Velike stvari ne bi nas trebale sprečavati od traženja malih

Možda je sramota kad jedni od drugih tražimo male i beznačajne stvari, ali kad je lice čovjeka usmjereno Allahu u traženju i potrazi, stvar se razlikuje, i zahtjev nije za pokuditi koliko god bio mal i neznatan.

Ovakvo šta dešava se iz jednostavnog razloga što je čovjek pred Allahom otkriven u svakoj svojoj potrebi, slabosti i nedostatku, sa svim svojim sramotama i nedostacima. Njemu – neka je Uzvišen! – nije nepoznato bilo šta od naših potreba i nedostataka, pa da postoji razlog da se stidimo iznijeti pred Njega slabosti, nemoć i potrebe koje se stidimo iznijeti pred drugima.

Zato velike i značajne potrebe kod Allaha ne bi trebale zastrijeti one male i neznatne. Allah Uzvišeni voli kad se Njegov rob povezuje s Njim u svim potrebama i stvarima, bile one male, bile velike, kako bi veza čovjeka s Gospodarom bila stalna. A ova veza neće biti stalna niti će potrajati osim ako čovjek osjeti svoju potrebu za Allahom u svim stvarima i svim potrebama, kako malim, tako i velikim, makar se radilo i o puknutoj vezici na njegovoj obući.

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Molite Allaha Uzvišenog za sve što vam naumpadne od potreba, pa čak i za vezice na obući, jer ako On to ne učini lahkom stvari, ona se neće moći ni ostvariti!” Od njega, s.a.v.a., prenosi se i ovo: “Molite Allaha za sve svoje potrebe, čak i za vezice za obuću ako se prekinu!”[4]

Od njega, s.a.v.a., prenosi se i ovo: “Ne posustajte u dovi, jer niko uz dovu nije propao! Neka onaj koji od vas moli svoga Gospodara traži, pa makar i vezice za obuću ako se prekinu! Tražite od Allaha iz Njegovog izobilja, jer On voli da se od Njega traži!”[5]

Od Sejfa Et-Temmara prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njim, kako kaže: ‘Čvrsto se prihvatite dove, jer vi se nećete nečim drugim približiti kao dovom. I ne ostavljajte ništa malo, zato što je malo, a da ga ne tražite, jer Onaj Koji je Vlasnik malih stvari, Vlasnik je i velikih!’”[6]

U hadisu kudsi stoji: “O Musa, traži od Mene sve što trebaš, čak i hranu za svoje ovce i so za tijesto!”[7]

Svakako nema potrebe da objašnjavamo kako ovakav naš stav o dovi ne znači odustajanje od djelovanja, pokreta i truda. Međutim, čovjekova je obaveza da, najprije, ne polaže nadu i vjeru u svoj rad i trud, već mu je obaveza očuvati svoju nadu i vjeru u Allaha. Na čovjeku je da, potom, ne izgubi vezu s Allahom, kao ni osjećaj potrebe za Allahom u mnoštvu svojih gibanja, djelovanja i truda. I jedno i drugo traži od čovjeka da sve svoje potrebe iznese pred Allaha, pa čak i potrebe koje se odnose na vezice njegovih papuča, hranu za njegovu stoku i so za njegovo tijesto, a kako se to prenosi u hadisu kudsi!

3. Od Allaha molimo vrijedne i velike blagodati

Kaošto od Allaha tražimo sve, isto tako tražimo i vrijedne te velike blagodati, odnosno ne trebamo misliti da je nešto veliko za Boga, ma koliko se to nama ljudskim mjerilima činilo, naravno ukoliko je to što tražimo u granicama mogućeg. Jer, kod Boga ništa nije veliko, niti bilo šta Allaha može učiniti nemoćnim, niti išta iz Njegovih riznica može umanjiti, ma koliko njegovo davanje bilo veliko i značajno.

Na način na koji se ne bismo trebali stidjeti od Allaha tražiti male stvari, kao što je hrana za životinje, ili vezica od obuće, ili so za tijesto, isto tako ne trebamo misliti da je nešto za Allaha veliko i krupno, kolika god bila veličina te stvari.

Bilježi se od Rebia ibn Kaba da je rekao: “Rekao mi je jednog dana Božiji poslanik, s.a.v.a.: ‘O Rebia, služio si me sedam godina, zar nećeš od mene nešto zatražiti?’ Rekoh: ‘O Božiji poslaniče, daj mi vremena da malo razmislim!’, pa kad je osvanuo novi dan i kad sam ušao kod njega, on mi reče: ‘O Rebia, da čujem tvoju potrebu!’ Rekoh: ‘Da Allaha zamoliš da me uvede s tobom u Džennet!’ On me upita: ‘Ko te je tome podučio?’ Rekoh: ‘Božiji poslaniče, nije me niko podučio, već sam ja u sebi razmišljao, i rekao sebi: Ako od njega zatražiš imetak, on će se potrošiti, ako zatražiš dug život i mnogo djece, kraj će im opet biti smrt!’ Poslanik s.a.v.a., jedno je vrijeme šutio, oborene glave, a zatim je rekao: ‘Učinit ću to, a ti u tome pomozi mnoštvom sedždi!’ Potom sam ga čuo kako govori: ‘Poslije mene bit će smutnja, a kad se to dogodi, čvrsto se držite Alija ibn Ebi Taliba!’”[8] 

Od vođe pravovjernih hazreti Alija, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Božiji poslanik, s.a.v.a., običavao je, kad bi bio zamoljen za nešto pa kad bi htio to i da učini, reći: ‘Da’, a kad nije želio učiniti nešto, šutio bi, ali nikad ničemu ne bi odgovarao s: ‘Ne!’ Došao mu je jednom prilikom beduin te ga je nešto upitao, a on je šutio, pa ga je opet upitao, a on je i dalje šutio, i opet ga je upitao, a on je samo šutio. Zatim Poslanik reče prijazno: ‘Šta želiš, o beduinu?’ Mi smo pomislili: ‘Sad će zatražiti Džennet!’, ali beduin reče: ‘Želim od tebe kamilu i njeno sedlo i putnu opskrbu!’ Reče Poslanik: ‘Dobit ćeš to!’ Zatim reče: ‘Koja je razlika između zahtjeva beduina i zahtjeva starice iz Benu Israila?’ Onda reče: ‘Kad je Musau bilo naređeno da presječe more, i kad je do njega došao, a životinje bile potjerane naprijed, one se najedanput vratiše. Musa je rekao: Gospodaru, šta mi se događa? O Musa, rečeno mu je, ti si u blizini Jusufovog kabura, pa ponesi njegove kosti! A kabur je već bio poravnat sa zemljom, pa je Musa upitao svoj narod: Da li neko od vas zna gdje se on nalazi? Rekli su: Ima jedna starica, ona bi mogla znati. On joj se obrati: Da li znaš? Znam, rekla je ona, i on joj reče: Pa pokaži nam gdje je. Neću, tako mi Allaha, kazala je ona, dok mi ne dadneš ono što od tebe budem tražila. Dat ću ti!, rekao joj je on. Ja od tebe tražim da s tobom budem na stepenu na kojem budeš u Džennetu! On joj reče: Zatraži Džennet!, ali ona istraja na svom: Ne, hoću da budem s tobom! Musa ju je pokušao nagovoriti, kad mu Allah objavi: Daj joj to, jer ona ti neće umanjiti!, te joj je on to i pružio, i ona mu je pokazala mjesto kabura!’”[9]

4. Dova da nas Allah prepusti Svom vođenju

Od dova koje se mogu upućivati jeste i dova da nas Allah Svojim vođenjem oslobodi vlastitog vođenja, i da na Sebe preuzme naš slučaj Svojom mudrošću i milošću, te da ništa od naših poslova ne prepusti nama samima, kako to dolazi u Arefatskoj dovi Imama Husejna, mir s njim: “Učini me Tvojim vođenjem neovisnim o vlastitom vođenju, i Tvojim izborom neovisnim o vlastitom izboru!”

U Šaputanjima mjeseca šabana kaže se: “I preuzmi moje poslove onako kako Tebi dolikuje!” A bilježi se i da je rečeno:

“Dovoljno mi je od molbe i to što On zna za moje stanje!”[10]

Bilježi se da je, kad je Nemrud naredio da se Ibrahim baci u vatru, došao Džibril, a.s., i upitao je Ibrahima: “Imaš li ikakvu potrebu?”, na šta mu je Ibrahim rekao: “Za tobom nemam! Dovoljan mi je Allah i Divan li je On oslonac!” Potom mu je došao Mikail i rekao mu: “Ako želiš da ugasim vatru, ugasit ću je, jer meni su povjerene riznice kiša i voda?” “Ne želim”, rekao je Ibrahim, a onda mu je došao melek kojem je povjeren vjetar i rekao mu: “Ako želiš, otpuhat ću vatru?” “Ne želim!”, rekao je i njemu. Džibril je tad rekao: “Onda se Allahu obrati!”, na šta mu je Ibrahim kazao:

“Dovoljno mi je od molbe to što On zna za moje stanje!”[11]

Ovdje se ne misli na napuštanje dove, već na prepuštanje stvari Allahu, i to na način da On odredi šta On zna da je najbolje za čovjeka.

To je stanje prepuštenosti Allahu u svemu, i povjerenje u Božiju odredbu, određenje i mudrost u svemu, kako u blagostanju, tako i u nevolji.

Od Imama Husejna prenosi se da je u dovi na Arefatu molio i ovo: “Bože moj, uistinu različitost Tvojih odredbi i brzina odvijanja Tvog određenja ne dopuštaju Tvojim robovima koji Te spoznaše da se smire uz darove, i da izgube nadu u Tebe u nevoljama!”

Ova dova zaista nosi jedno jako precizno značenje, a kakvim obiluju dove koje se prenose od Ehli-bejta.

Imam, mir s njim, kaže: “Tvoji robovi koji su Te spoznali ne nalaze spokoj u darovima, ma koliko oni bili veliki, niti gube nadu u Tebe, ma koliko nevolja bila bolna i teška. Jer, oni su spoznali brzinu mijene Tvog suda i odredbe prema Tvojim robovima te različitost Tvog upravljanja od stanja do stanja. Ovi robovi ne smiruju se na darovima i opskrbi, niti gube nadu u Tvoju milost u nevolji, već oslanjajući se na Tvoju milost i na Tvoju dobrotu, nikad ne gube nadu!”

Ovo značenje Imam Husejn zapravo crpi iz samog Kur'ana:

“Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste radovali onom što vam On dade!” (El-Hadid, 23)

Vođa pravovjernih, mir s njim, običavao je reći: “Sve odricanje od Ovog svijeta nalazi se između dviju riječi iz Allahove knjige: Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste radovali onom što vam On dade!”

Pa kad Allah opskrbi čovjeka pouzdanjem u Njegovu odredbu i određenje, i kad ga opskrbi prepuštanjem Allahu (…) tad čovjek ima povjerenja u Božije određenje i odredbu i u radosti i u žalosti, te se ne pouzdava u darove niti gubi nadu u nevolji.

U tekstovima dova mnogo puta navodi se potvrda ovog značenja. Tako se u zijaretu poznatom kao “Zijaret Allahovog povjerenika” kaže: “Allahu, učini moju dušu smirenom na Tvojoj odredbi, zadovoljnom na Tvom određenju, zaljubljenom u spominjanje i dozivanje Tebe, strpljivom u nevolji kad se spusti, zahvalnom na blagodatima Tvojim kojima obasipaš!”

Imam Zejnul-Abidin Ali ibn Husejn, mir s njim, u dovi je govorio: “I nadahni nas prepuštanju onom što si nam dao od Tvog htijenja, kako ne bismo voljeli odgađanje onog što si Ti požurio, niti obustavu onog što si odgodio, i kako ne bismo mrzili ono što Ti voliš, niti izabirali ono što Ti ne voliš!”[12]

Na drugom mjestu iste dove, on kaže: “I moju dušu učini prijaznom prema Tvom određenju, i moja prsa učini dovoljno prostranim da prime Tvoju odredbu. I podari mi pouzdanje da njime potvrdim da Tvoje određenje donosi samo dobro!”

U sabahskoj dovi Vođe pravovjernih, mir s njim, stoji: “Bože moj, ovo su uzde moje duše, svezao sam ih za povodac Tvoje volje!”[13]

5. Traženje Allahove naklonosti od Allaha

Među najsuptilnije dove spadaju one u kojima čovjek od Allaha traži ne Dunjaluk niti Ahiret, već Njegovo lice plemenito, zadovoljstvo i susret, i blizinu i stizanje Njemu, Njegovu ljubav i Njegovo društvo, kao i čežnju za Njim. U prenesenoj dovi Fatima Zehra, mir s njim, tražila je od Allaha da je opskrbi, i to prije nego što je Melek smrti po Božijoj volji preuzme, radosnom viješću od Sebe, a ne od nekog drugog, a kojom bi se srce obradovalo i duša razveselila, pa je govorila: “Kao radosnu vijest od Tebe, ni od kog drugog, kojom će se moje srce obradovati, i kojom će se moja duša razveseliti, a oči od sreće zasjati, i lice razvedriti (…) i kojom će se moje srce smiriti, i kojom će se moji ostali dijelovi tijela obradovati!”[14]

U Arefatskoj dovi Imam Husejn, mir s njim, kaže: “Od Tebe molim stizanje do Tebe!”, a Vođa pravovjernih, mir s njim, u sabahskoj dovi kaže: “Ti si vrhunac mog traženja i mojih želja!”

U Šaputanjima onih koji vole, koja su dio petnaest munadžata (šaputanja) Imama Zejnul-Abidina, mir s njim, kaže se: “Bože moj, ko je taj koji je okusio slast Tvoje ljubavi, pa onda našao zamjenu za nju, ko je taj koji je smiraj našao u Tvojoj blizini, pa onda namjesto Tebe tražio zamjenu?!”

U Šaputanjima onih koji žele, koja su također dio petnaest poznatih munadžata Imama Zejnul-Abidina, mir s njim, kaže se: “Bože moj, povedi nas na staze koje vode do Tebe, i uputi nas najbližim putevima dolaska pred Tebe!”

A u Šaputanjima onih koji se umiljavaju, također jednim od petnaest munadžata, kaže se: “I učini me od Tvojih odabranika kojima ćeš (…) oči ispuniti radošću gledanjem u Tebe na Dan susreta s Tobom!”

U Arefatskoj dovi Imama Husejna, mir s njim, stoji: “I potraži me milošću Svojom, kako bih do Tebe stigao!”

U Kumejlovoj dovi od Vođe pravovjernih, mir s njim, navodi se: “I kod Tebe zagovor tražim Tobom, podari mi ozbiljnost u strahopoštovanju prema Tebi, i ustaljenost u neprekidnom služenju Tebi (…) kako bih se Tebi približio blizinom onih iskrenih, i kako bih se s vjernicima u Tvom okrilju okupio!”

U Šaputanjima zaljubljenih Imama Zejnul-Abidina, mir s njim, stoji: “Bože moj, učini nas od onih čija si srca potčinio Svojoj volji, i od onih koje si izabrao za gledanje Tebe, onih čija si lica samo za Sebe ostavio, i čija si srca ispraznio samo za ljubav prema Tebi. I od onih u kojima si želju stvorio za onim što je kod Tebe, i od onih kojima si prekinuo svaku vezu s onim što presijeca vezu s Tobom!”

(Nastavak: Ono što ne bi trebalo upućivati u dovi)

---