Neophodnost slanja poslanika
Ovo pitanje predstavlja temelj poslanstva, a može se dokazati argumentom koji sadrži tri premise.
1. Cilj čovjekovog stvaranja ogleda se u tome da on činjenjem djela na temelju vlastite slobodne volje pređe usavršavajući put u smjeru krajnjeg savršenstva, koje je moguće postići samo prirodnim tokom, to jest slobodnom voljom i izborom. Drugim riječima, čovjek je stvoren da bi ibadetom i pokoravanjem Uzvišenom Bogu stekao potencijal primanja Božijih milosti koje su svojstvene savršenim ljudima.
Mudra volja Božija neposredno se veže za savršenstvo i čovjekovu sreću, ali zbog toga što se savršenstvo i ta izuzetno vrijedna sreća mogu postići samo obavljanjem djela utemeljenih na slobodnoj volji, čovjekov životni put račva se u dva smjera, kako bi se omogućio izbor. Prirodno da je jedan smjer okrenut prema nesreći i kazni, što je posljedično (a ne izravno) u okrilju volje Božije.
2. Svjesna volja i mogućnost izbora, pored moći i sposobnosti da izvrši djelo i da pripremi vanjske činioce koji omogućavaju različita djela, te pored postojanja unutrašnje sklonosti prema njima, također imaju potrebu za postojanjem ispravnog prepoznavanja dobrih i loših djela i prihvatljivih i neprihvatljivih staza. Čovjek može ostvariti savršenstvo tek kada prepozna i razdvoji svoj cilj i put svjesno i slobodnom voljom, i kada bude obaviješten o opasnostima i nesigurnim mjestima toga puta.
Dakle, Božija mudrost iziskuje da se čovjeku omogući sredstvo kojim će moći ostvariti ovakva prepoznavanja, u suprotnom, bit će poput čovjeka koji je pozvao gosta na ručak u restoran, ali mu nije dao adresu gdje se trebaju naći. Jasno je da takvo ponašanje nije u skladu s mudrošću, štaviše, suprotno je mudrosti i predstavlja nepostizanje željenog cilja.
3. Obična spoznaja, koja se ostvaruje posredstvom zajedničkog djelovanja osjetila i razuma, iako ima važnu ulogu u osiguravanju životnih potreba, nedovoljna je za prepoznavanje usavršavajućeg puta i istinske sreće u svim pojedinačnim i društvenim, materijalnim i duhovnim, ovosvjetskim i onosvjetskim dimenzijama, te ukoliko ne bi postojao drugi način za otklanjanje ovog nedostatka, u tom slučaju ne bi se ostvario cilj Božijeg stvaranja čovjeka.
S obzirom na tri spomenute premise, stižemo do zaključka da Božija mudrost iziskuje da se čovjeku podari put koji je nadosjetilan i nadracionalan, kako bi on mogao razaznati način usavršavanja svih aspekata i kako bi ljudi mogli da se njim okoriste neposredno ili posredstvom jednog čovjeka ili više ljudi. To je put Objave, koji se daje na raspolaganje Božijim poslanicima, tako da oni neposredno, a drugi posredstvom njih, bivaju opskrbljeni svim onim što je potrebno za stizanje do krajnje sreće i savršenstva.
Moguće je da se javi nedoumica u vezi s trećom navedenom premisom. Zbog toga, u vezi s njom dat ćemo više objašnjenja, kako bi postala očita nemogućnost i nedjelotvornost čovjekovog znanja za određivanje smjera usavršavanja svih ljudskih aspekata. Zahvaljujući tome postat će jasna potreba za Objavom.
Nedostatnost čovjekovog znanja
Da bi ispravan životni put bio prepoznat u svim svojim aspektima, moraju postati očiti: početak i kraj čovjekovog bića, veze koje ima s ostalim bićima, veze koje može imati s ostalim ljudima i ostalim stvorenjima, uticaji koje mogu vršiti različite vrste odnosa na planu sreće ili nesreće. Također, treba biti odvagana i razmotrena razlika između koristi i štete i različitih koristi i zala kako bi postale jasne dužnosti i obaveze milijardi ljudskih bića, koja imaju različite tjelesne i psihičke odlike i koja žive u različitim prirodnim i društvenim uvjetima.
Međutim, ne samo da je nemoguće da sva ova pitanja obuhvati nekoliko ljudi, već ni hiljade specijaliziranih radnih timova u različitim znanstvenim granama koje se bave proučavanjem čovjeka ne mogu otkriti toliko složene formule i ponuditi ih u obliku napisanih preciznih zakona i propisa, tako da jamče sve pojedinačne i društvene, materijalne i duhovne, ovosvjetske i onosvjetske koristi svih ljudi, te da u slučaju sukoba između različitih vrsta interesa, što se često događa, precizno odrede koji od njih ima prednost.
Tok pravnih i zakonskih kretanja kroz ljudsku povijest najbolji je pokazatelj da i pored hiljada godina postojanja istraživača i nastojanja brojnih stručnjaka još uvijek nije ostvaren pravni sistem koji bi bio ispravan, cjelovit i sveobuhvatan. Naprotiv, zakonodavna tijela stalno uviđaju nedostatnosti u zakonima koje su sama napravila, te se nalaze u prilici da stalno donose nove odluke o prestanku važenja određenih zakona, te usvajanju novih zakona, amandmana i aneksa na već postojeće zakone, kako bi na taj način nadomjestili nedostatke.
Ne smijemo zaboraviti da se pri izradi ovih zakona umnogome koristilo Božanskim pravom i nebeskim vjerozakonima. Također, trebali bismo uzeti u obzir da su sva nastojanja pravnika i zakonodavaca usmjerena na osiguravanje i pokrivanje ovosvjetskih i društvenih koristi, a nikada se nisu nastojali baviti pitanjem onosvjetskih koristi, niti vaganjem onosvjetskih i ovosvjetskih potreba. Da su htjeli poštivati ovaj drugi aspekt, koji je – da se na zaboravi – najvažniji aspekt, nikada ne bi mogli stići do konačnog rezultata, zato što materijalne i ovosvjetske koristi do određene mjere mogu biti precizirane na temelju praktičnog iskustva, dok duhovne i onosvjetske koristi ne mogu biti osjetilno iskušane, kao što ih nije moguće ni precizno ocijeniti, niti u slučaju sukoba sa materijalnim i ovosvjetskim koristima uspostaviti listu vrijednosti i prioriteta.
Uzevši u obzir današnje stanje ljudskih zakona, može se odrediti mjerilo učinkovitosti ljudskog znanja u razdoblju od nekoliko hiljada ili stotina hiljada godina unazad i stići do sigurnog zaključka o tome kako je “primitivni” čovjek na polju određivanja ispravnog puta bio daleko nemoćniji od današnjeg čovjeka.
Pod pretpostavkom da je savremeni čovjek svoj uspjeh gradio na hiljadugodišnjem iskustvu i da je uspio prirediti ispravan, potpun i sveobuhvatan zakonski sistem kojim osigurava i vječnu ahiretsku sreću, ipak ostaje prostora za pitanje: Kako je moguće sa Božijom mudrošću i ciljem stvaranja pomiriti činjenicu da su milijarde ljudi u prošlosti bile prepuštene samima sebi i svome neznanju kroz dugu ljudsku povijest?
Možemo zaključiti da je cilj stvaranja čovjeka od početka do kraja ostvariv tek kada postoji put koji je nadosjetilan i nadracionalan, a koji služi za spoznaju životnih zbilja i pojedinačnih i zajedničkih obaveza. Taj put nije ništa drugo do put Objave.
Treba naglasiti da je sasvim očito da ovaj dokaz zahtijeva da prvi čovjek bude Božiji poslanik, kako bi pomoću Objave mogao prepoznati ispravan način života, pa da se cilj njegovog stvaranja ostvari i da ostali ljudi zatim preko njega budu upućeni.
