s perzijskog preveo: Ibrahim Avdić

Da li je čovjekova moral promjenjiva? Prenosi se da su o ovom pitanju Aristotel i Platon imali oprečna mišljenja. Naime, Aristotel je tvrdio da je moral stvar navika i da se kao takav može mijenjati, dok ga je Platon dijelio na prirodni i stečeni. Abu-Nasr Farabi, istaknuti islamski filozof, govori o ovome u knjizi Sučeljavanje mišljenja dvaju mudraca, gdje kaže da je po Platonu prirodni moral kao dio čovjekovog bića nepromjenjiv dok je stečeni promjenjiv.

Neki učenjaci kasnije su tvrdili kako Platon nije mislio na racionalnu nemogućnost promjene prirodnog morala, nego je mislio na uobičajenu, normativnu nemogućnost. Naprimjer, prirodno je da olovka padne sa stola kad je gurnemo prema njegovom rubu, a nije racionalno da ostane u zraku, osim ako je privlači neki magnet. Dakle, ovi učenjaci tvrde da je Platon htio reći kako je moral prirodno nepromjenjiv, ali to ne znači da je promjena nemoguća. Ako neko stekne neku naviku i ona se srodi s njegovom prirodom, napuštanje te navike je poput nadnaravnog djela. Nadnaravno djelo je nešto što je uobičajeno nemoguće, ali ne i racionalno nemoguće.

Pjesnik Sadi Širazi u jednoj hikaji kaže: “Odgojiti onoga ko nije dostojan da bude odgojen teško je poput toga da stavimo orah na jaje pa da ih tako držimo u ravnoteži.”

Promjenjivost morala po naučnicima može biti u obliku nestajanja, nazadovanja ili napredovanja.

Nestajanje je karakteristično za materijalni svijet – svijet prostora i dimenzija. Napredovanje i nazadovanje, usavršavanje i degradacija karakteristike su i duhovnog svijeta. Kada čovjek umire, njegovo tijelo nestaje u nečem drugom, u nekom drugom obliku materije (cvijetu, trnu i sl.).

Nazadak se spominje Časnom Kur’anu:

إِنَّ الْمُنَافِقِينَ فِي الدَّرْكِ الأَسْفَلِ مِنَ النَّارِ وَلَن تَجِدَ لَهُمْ نَصِيرًا

“Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.”[1] 

Gdje se govori istom onom čovjeku kojeg je Allahnajljepšem obliku stvorio, ali je sebe svojim ružnim djelima doveo na dno Džehennema. Zato Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Neki ljudi bit ćproživljeni tako da ćmajmun svinja biti ljepotani za njih.” O moralnom napredovanju se govori na početku sure AlAnfal:

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَالَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلاَةَ وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنفِقُونَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُؤْمِنُونَ حَقًّا لَّهُمْ دَرَجَاتٌ عِندَ رَبِّهِمْ وَمَغْفِرَةٌ وَرِزْقٌ كَرِيمٌ

“Pravi vjernici samo su oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se ajeti Njegovi kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju; oni koji obavljaju namaz i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih stepeni, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.”[2]

Čovjek ima mogućnost pada na dno Džehennema, ali može postići i najviše stepene. U navedenom ajetu stoji: “Oni su uistinu vjernici i njima pripadaju deredže kod Allaha.” Nekad se kaže da je sâm čovjek stepen (mjera vrijednosti na osnovu koje se porede drugi), tj. čovjek može biti pravedan, a može i sâm biti pravda (kao primjer drugima). O ovome se govori u sljedećim ajetima:

أَفَمَنِ اتَّبَعَ رِضْوَانَ اللّهِ كَمَن بَاء بِسَخْطٍ مِّنَ اللّهِ وَمَأْوَاهُ جَهَنَّمُ وَبِئْسَ الْمَصِيرُهُمْ دَرَجَاتٌ عِندَ اللّهِ واللّهُ بَصِيرٌ بِمَا يَعْمَلُونَ

“Zar se onaj koji je Allahovu naklonost zaslužio može porediti s onim koji je Allahovu srdžbu navukao i čije će prebivalište biti Džehennem? A užasno je to boravište! Oni su stepeni kod Allaha, a Allah vidi i zna šta oni rade.”[3]

U nekim predajama stoji da je Allah, dž.š., dao da se njegova srdžba manifestira kroz srdžbu evlija. U toj situaciji srdžba evlija znači srdžbu Njegovu. Poslanik, s.a.v.a., zato kaže: “Zaista, Fatimina srdžba je Allahova srdžba, a njeno zadovoljstvo je Njegovo zadovoljstvo.”

Neki ljudi mogu doseći takvo stanje u kojem su oni mjera vrijednosti jer su se potpuno poistovijetili sa tom vrijednošću. U suri Al-Fatiha stoji: “Uputi nas na Pravi put, put onih kojima si milost darovao”, a na pitanje ko su oni odgovor daje sam Kur’an:

وَمَن يُطِعِ اللّهَ وَالرَّسُولَ فَأُوْلَـئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاء وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا

“Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!”[4]

Djela Božijeg Poslanika Muhameda, s.a.v.a., neće biti vagana na Sudnjem danu jer je on sam mjera i Pravi put, u punom značenju te riječi, tako da nemaju sa čim biti upoređena.

Jedan od dokaza promjenjivosti morala jeste prisustvo Božijih poslanika u zajednici 

Jedan od dokaza promjenjivosti morala jeste prisustvo Božijih poslanika u zajednici. Kao smisao poslanstva navodi se upravo moralna reforma i preporod ljudske zajednice, odnosno moralni odgoj ljudi čiji je ahlak došao u nezavidno stanje.

Na prethodnu tvrdnju može se uputiti prigovor da nije tačno da su smisao i filozofija poslanstva moralni preporod ljudi, jer kada Kur’an govori o cilju i svrsi slanja poslanika, navodi četiri stvari, a nigdje se ne spominje moral, nego su svi ti razlozi u relaciji sa znanjem. Tako se u suri Al-Džuma kaže:

هُوَ الَّذِي بَعَثَ فِي الْأُمِّيِّينَ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَيُزَكِّيهِمْ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَإِن كَانُوا مِن قَبْلُ لَفِي ضَلَالٍ مُّبِينٍ

“On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.”[5]

U Kur'anu se govori i kako je smisao poslanstva izbavljanje čovjeka iz zatvora neznanja na svjetlo znanja i podizanje brane sa puta njegova razvoja. Ovdje se opet ne nailazi na pitanje morala. U Kur’anu ima i primjera gdje se kaže da osobine ljudske duše nisu lahko promjenjive. Naprimjer, 36. ajet sure Ad-Darijat i 102. sure Al-A'raf ukazuju na tu tešku promjenjivost morala i osobina čovjekove duše:

“Ali Mi tu (u Lutovom narodu) nismo našli nikoga osim jedne porodice koja je bila muslimanska”, ili: “a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom doista grešnici biti.”

Može se postaviti pitanje: Ako su poslanici došli da naprave preporod morala, šta je onda radio hazreti Nuh, a.s., kad je uspio promijeniti samo jednu porodicu? Kada pogledamo druge poslanike, a.s., vidimo da je u njihovom vremenu bio vrlo mali broj onih koji su krenuli Pravim putem i promijenili se nabolje. Onima koji zastupaju ovakvo mišljenje ovi ajeti su dokazi njihovih tvrdnji.

U odgovoru na ovu primjedbu možemo reći da je brojni ajeti i hadisi negiraju. Ako bismo njihovu primjedbu prihvatili kao ispravnu, zaključak bi bio da od Božijih poslanika nije bilo nikakve koristi jer su širili znanje koje nije bilo primjenjivo, a kakva je svrha u podučavanju koje ne donosi praktičnu korist ili koje na onome ko ga posjeduje ne ostavlja tragove. Ovakav stav proistekao je iz nepoznavanja poslanika i njihovih uzvišenih pokreta. Sljedbenici ovog stava kažu da nema koristi slušati ili slijediti poslanike jer od toga nema koristi ni pojedinac ni društvo.

Kako odgovoriti na ove argumente u kojima se poziva na Kur’an? Motreći ajete koji se podastiru, moglo bi se pomisliti da prigovori imaju smisla. Međutim, zar i ta jedna porodica nije dokaz da je promjena moguća, jer čim postoji jedan primjer koji ne potvrđuje pravilo, to pravilo ne važi? Ako je većina pokvarenih ljudi, to znači da su se oni pokvarili svojom voljom i po svom izboru jer po rođenju nisu bili takvi.

Dakle, iz ovih ajeta se vidi da je promjenjivost, ma koliko teška bila, ipak moguća, a većina ljudi, iz privrženosti i ljubavi za Ovim svijetom, nije se povela za Božijim Poslanikom (posjedovali su prejak ego, privrženost imetku, zarobljenost srca itd.).

Drugi dokaz promjenjivosti morala

Drugi dokaz da je ljudski moral promjenjiv jeste činjenica da je Uzvišeni Allah sve ljude na određeni način obavezao da izvršavaju određene dužnosti. To je karakteristično za svakog čovjeka ponaosob, u svim vremenima, na svim prostorima i tokom cijelog njegovog života od trenutka dostizanja punoljetstva. Da ne postoji mogućnost promjene osobina čovjekove duše, tada ni to izvršavanje obaveza ne bi imalo nikakvog smisla. Da je promjena u moralu nemoguća, nemoguće bi bilo i da čovjek postigne neku korist izvršavanjem zadatih obaveza. Nepojmljivo je da Uzvišeni Bog kao Sveznajući Mudrac propiše nešto čije izvršavanje ne donosi korist.

Ovdje se može javiti jedna nedoumica. Naime, u posljednjem ajetu sure Al-Baqara kaže se:

لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا رَبَّنَا وَلاَ تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا بِهِ  

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi… Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti…”

Znači, ako smo rekli da Allah, dž.š., nikad ne nameće čovjeku ono što on ne može izdržati, čemu onda jedna ovakva rečenica u Kur’anu. Njeno postojanje ili nema smisla, ili je ipak moguće da Allah nametne ljudima nešto što oni ne mogu izdržati, pa ga ovim molimo da to nama ne učini. Odgovor na ovo pitanje Allame Tabatabaija glasi:

“Postoji primarna i sekundarna obaveza koju Allah dž.š., propisuje čovjeku. Primarna obaveza jeste ona koju je Allah direktno propisao ljudima, a druga je ona koja je rezultat čovjekovih djela. Prema tome, nekim svojim djelima, koja je izvršio na osnovu svog slobodnog odabira, čovjek sebi nekad nameće obavezu koju nije u stanju izvršiti. Ko god se svojom voljom dovede u stanje prinuđenosti, ne može se smatrati od strane nekog drugog prinuđenim na to (u ovom slučaju od strane Boga). Ako neko sam izabere neki put, taj put će mu nužno nametati neke obaveze, te se za njega ne može reći da je prisiljen izvršavati ih. U navedenom ajetu iz sure Baqara Allahu se obraća imenom Afuww (koji mnogo, mnogo prašta) Zašto je izabran baš ovo svojstvo? Kada čovjek čini neko djelo, rezultati tog djela vraćaju mu se još na Ovom svijetu. Kada počini grijeh, čovjek zna da će, kada se za to sazna, doživjeti sramotu u društvu. Meleci takva djela uzdižu, a spuštaju obaveze koje su njihov rezultat. Te obaveze mogu biti takve da ih čovjek nije u stanju izvršiti. Zbog toga molimo Allaha, dž.š., u posljednjem ajetu sure Baqara dovom koja ima značenje:

“O Ti koji puno praštaš, ne dozvoli da se rezultati naših djela vrate nama! Spriječi meleke da vrate rezultate tih djela i budi prema nama Afuww!”

U dovi Kumejl i hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., molimo Allaha da nam oprosti one grijehe koji zadržavaju dovu. Gazali u svome djelu Oživljenje vjerskih znanosti govori o pitanju promjenjivosti morala i kaže da je moguća promjena hulka – osobina čovjekove duše, a nepromjenjiv je halk – Allahovo stvaranje. Ovdje se misli na svojevrstan upliv uprirodan tok događanja u Allahovoj kreaciji, a kad se spominje nepromjenjivost u Allahovoj kreaciji, misli se na osnovne postulate na kojima ta Kreacija počiva.

Sjetimo se kur’anskog kazivanja o Ibrahimu, a.s., kada mu je kralj rekao: “Ja sam taj koji daje i uzima život. Ovaj čovjek trebao je biti pogubljen, ali sam ga ja oslobodio, a ovaj drugi trebao je biti slobodan, ali ga ja dajem pogubiti.” Na to mu je Ibrahim, a.s., odgovorio: “‘Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni.”[6]

Govoreći na ovu temu i slijedeći u tome velike islamske učenjake: Farabija, Ibn-Sīnaa i druge, Gazali kaže: “Poslanici Božiji došli su da bi reformisali ljudski moral.” U ovome se poziva na 137. ajet sure An-Nisa, gdje se govori o onima koji vjeruju, zatim ne vjeruju, pa opet vjeruju, tvrdeći da takvima nakon posljednjeg nevjerovanja Allah, dž.š., više neće oprostiti niti im pružiti šansu. Prema Gazaliju, iz ovoga ajeta vidljivo je da je moguća promjena uvjerenja – akide, a moral je, ustvari, posljedica uvjerenja. Pozitivnu promjenu morala sprečava zastor satkan od naših hrđavih djela i grijeha. On predstavlja prepreku između nas i istine u nama – naše zbilje. Gazali zatim citira imama Alija, odnosno 212. izreku u Nehdžul-belagi: “Mnogi su umovi zarobljeni i njima vladaju njihovi nefsovi (duše).”

Imam Ali u svom kazivanju Muslim Ibn-‘Akilu je kazao: “Sinoć mi dođe jedan čovjek noseći posudu s medom. To bijaše posuda omrznuta, baš kao da mi je u njoj donio zmijsku pljuvačku. Rekoh mu: ‘Ako je ovo sadaka, zekat ili nešto slično, to nama ne pripada niti nam je dozvoljeno.’ On mi zatim reče: ‘Ne, ovo je poklon’, a ja odvratih: ‘Ako je tako, ti si ili varalica ili luđak ili hoćeš da mi daš mito upakovan u poklon, da bih ti sutra iz državne kase dao ono što ti ne pripada. Ne, tako mi Boga, nikada. Sin Ebu-Taliba se tri puta razveo od svijeta ovog i povratak njegov njemu je zauvijek zabranjen.’”

Imam Ali koristi riječi zmijska pljuvačka, misleći pri tom na izuzetno otrovnu zmiju koja na svoju žrtvu prvo ispusti otrov iz usta da bi je ošamutila, pa je tek onda ujedom ubija. Ovo svakako ne treba posmatrati kao puko pjesničko poređenje jer u poeziji postoji izreka da je slika bolja što je dalja od stvarnosti. Međutim Imam Ali na ovaj način govori o suštini korupcije (podmićivanja) riječima: Ti ovim medom hoćeš da me ošamutiš kao zvečarka, pa da ja zatrovan tom tekućinom posegnem za tim da ti dam ono što ti ne pripada i što ti nemam pravo dati. Ako bih tako postupio, takav moj čin bio bi ravan konačnom otrovnom ujedu zvečarke.

Uvjet za promjenu morala nabolje jeste spoznaja (ma'rifet) i poznavanje njene uloge u čovjekovom moralu. Kada dođemo do saznanja o tome kakve posljedice naša djela imaju u stvarnoj prirodi, a kakve sa stanovišta promjevih zakona, onda ćemo mnogo lakše mijenjati svoje moralne osobine.

Allame Tabatabai u Tesiru El-Mizanu o ovom pitanju kaže da su za moralno usavršavanje predložene brojne metode od strane ranijih poslanika, a.s., i velikih vjerskih učenjaka. Neki od njih zagovarali su asketizam i duhovno pročišćenje tim putem, drugi su veći značaj davali spoznavanju i izučavanju mrala, ali Kur’an je obznanio jedan novi metod koji ne nalazimo ni u ranijim knjigama ni u ranijim kazivanjima velikih mudraca prije Isaa, a.s., poput Platona i Aristotela, pa ni u učenjima mudraca koji su došli nakon objavljivanja Božanskih religija, uključujući Islam. To je specifičan kur’anski metod moralnog preporoda. Sasvim nam je poznata činjenica (kao racionalni argument, a i kao nešto što smo iskusili u svojim životima) da bilo koje djelo ili postupak koji činimo za određeni cilj uvijek ima jedno od ovog dvoga: ili da njim sebi priskrbimo neku korist, ili da izbjegnemo neku štetu ili zlo. Bilo koji čovjekov postupak svjedoči o ovome, pa se to čak odnosi i na one koji počine samoubistvo. I oni to rade ili radi neke koristi ili radi izbjegavanja štete. Ako otvorimo oproštajna pisma samoubica, uočit ćemo da su dvije stvari najčešći motivi njihovog čina: ili prevelika zaljubljenost u osobu s kojom je veza bila nemoguća i neostvariva, ili gomila ovosvjetskih problema koji su u tom trenutku izgledali nerješivi.

Pitanje: Kada imam Ali govori o trima vrstama ibadeta (ibadet trgovaca, ibadet robova i ibadet slobodnih ljudi), on sebe svrstava u treću skupinu, skupinu onih koji ibadet čine iz ljubavi prema Bogu, odnosno tražeći Njegovo zadovoljstvo. U osnovi, to je opet priskrbljivanje neke koristi. Zašto voliš Allaha? Čak i kad Ga voliš i tražiš Njegovo zadovoljstvo, opet je to za tvoje dobro i ima značenje priskrbljivanja određene koristi. Ovo je općeprihvaćeni princip. Imajući ga u vidu, časni Kur’an kaže:

إِنَّ الْعِزَّةَ لِلّهِ جَمِيعًا هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيم 

“Svaka korist i dobro jesu kod Allaha; On sve čuje i sve zna.”[7]

Stoga, ako zaista želiš korist i pobjedu, okreni se Njemu.

وَمِنَ النَّاسِ مَن يَتَّخِذُ مِن دُونِ اللّهِ أَندَاداً يُحِبُّونَهُمْ كَحُبِّ اللّهِ وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ وَلَوْ يَرَى الَّذِينَ ظَلَمُواْ إِذْ يَرَوْنَ الْعَذَابَ أَنَّ الْقُوَّةَ لِلّهِ جَمِيعاً وَأَنَّ اللّهَ شَدِيدُ الْعَذَابِ

“A da znaju mnogobožci da će onda kada dožive patnju – svu moć samo Allah imati i da će Allah strahovito kažnjavati.”[8]

U ovom ajetu kaže se da je svaka snaga i moć kod Allaha, dž.š. Prema tome, ako želiš izbjeći neku štetu ili se suprotstaviti nekom zlu koje ti prijeti, jedini ko ti je u stanju pomoći i sačuvati te od svih šteta jeste Allah jer je Njegova moć apsolutna.

Ako čovjek na osnovu ovoga pojmi šta znači da Allahu sve pripada i ako spozna da je On apsolutni vlasnik naše biti, osobina i djela, te shvati da je svako biće u Univerzumu u oskudici i ovisnosti o Allahu, dž.š., da nijedno stvorenje nije samodovoljno i neovisno, onda za takvog čovjeka činjenje nepravde, tlačenje drugih i pohlepa za ovim svijetom više nemaju smisla. Takva spoznaja čovjeku donosi unutarnje očišćenje duha i svih osobina njegove duše, pa nakon toga za njega ne postoji niko drugi pred kim bi se pretvarao i kome bi udovoljavao. Takav čovjek ne vidi nikog osim Allaha, dž.š., niti se ikoga drugog boji.

Allame Tabatabai u nastavku ovog izlaganja kaže da kada neki pametan čovjek od cara traži da udovolji nekoj njegovoj potrebi, neće u caru okrenuti leđa i obraćati se njegovu ministru za tu potrebu, jer bi takvo šta ponizilo cara pred ministrom. Ako čovjek dođe do ove spoznaje, onda nema potrebu za postepenim mijenjanjem svoga morala jer odmah na početku neće dozvoliti ničem hrđavom da se nađe u njegovom biću, u njegovoj duši i u njegovim postupcima.

Kur'anski stav o promjenjivosti morala

Kada Kur’an govori o promjeni čovjekovog morala, on to radi na dva načina:

1. Postoji niz kur’anskih ajeta koji navode primjere događaja ili postupaka pojedinih ljudi. Ti primjeri govore o promjenjivosti morala, ali se promjena u njima ne spominje izravno.

2. Druga skupina ajeta spominje sam pojam promjenjivosti morala i govori o njegovom značenju.

Prvoj skupini pripada sljedeći ajet:

اعْدِلُواْ هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى

“Budite pravedni jer zaista je to bliže bogobojaznosti…”[9]

Ovdje kao da se kaže: O, vjernici, ustanite i krećite se u ime Allaha, budite svjedoci pravde i utjelovljenje pravednosti! Ako ste s nekim u zavadi, pa vam on učini neko zlo i prekorači granice pravednosti, ne dozvolite da i vi prekoračite te granice i tako izađete iz granica pobožnosti.

Ovo je kur’anska uputa vjernicima da kada dođu u sukob sa drugom skupinom ljudi, koja se u tom sukobu pokaže nepravednom, ne koriste istu metodu, već se moraju razlikovati od njih. Ponašanje izvire iz morala, a moral vjernika treba biti visoko iznad morala onih koji to nisu.

Prirodno je da se čovjek u svom okruženju ponekad sukobi sa onima s kojima živi i radi, pa nas stoga Kur’an poziva da u takvim situacijama obratimo pažnju na pravednost(adl) i da sebi ne dozvolimo prelazak granice koju je Allah, dž.š., postavio, bez obzira na to što je granicu davno prešao onaj s kim smo se sukobili. Allahove granice nikad ne smijemo smetnuti s uma.

U skupinu ajeta koji sadrže sam pojam moralne promjene spadaju sljedeći ajeti: 

كَدَأْبِ آلِ فِرْعَوْنَ وَالَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ كَفَرُواْ بِآيَاتِ اللّهِ فَأَخَذَهُمُ اللّهُ بِذُنُوبِهِمْ إِنَّ اللّهَ قَوِيٌّ شَدِيدُ الْعِقَابِ ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Tako je bilo i sa faraonovim ljudima i onima prije njih: u Allahove dokaze nisu vjerovali, pa ih je Allah zbog grijeha njihovih kaznio – Allah je, uistinu, moćan i strašno kažnjava; to je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, a Allah sve čuje i sve zna.”[10]

Zašto je tako? Prema Allahovom sunnetu, kada On podari nekome blagodat, ne oduzima je sve dotle dok taj čovjek u svom moralu ne izazove promjene iz kojih izvire njihovo negativno ponašanje. Allah dž.š., dao je faraonu snagu, moć i vlast koje su trajale sve dok faraon sam nije proizveo negativne promjene u svom ponašanju. Ovo je jedan od sveopćih zakona koji vladaju u Kreaciji. To je princip koji kaže da postoji tijesna veza između čovjeka i djela koje čini, s jedne strane, i tog istog čovjeka i njegovih djela prema svijetu koji ga okružuje, s druge strane. Dakle, ako čovjek u sebi izazove promjenu nagore, to će se prenijeti i na njegova djela, a konačni ishod bit će takav da će cijeli Univerzum okrenuti protiv sebe. Ili obrnuto, ako čovjek popravi svoju nutrinu, popravit će se i njegova djela, a time i njegov odnos prema svijetu koji ga okružuje. U 53. ajet sure Anfal stoji univerzalna poruka:

ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promjeni – a Allah sve čuje i sve zna.”

Allah neće nijednog grešnika preko noći učiniti dobrim čovjekom, niti će mu preko noći oprostiti grijehe. On neće učiniti da takva osoba postane moralna sve dok ona tu promjenu sama ne izazove u svojoj nutrini. Slično ovome, čovjeku koji je vjernik, dobar i moralan, Allah neće uzeti te osobine sve dok on sam nekim svojim postupcima i uvjerenjima ne promijeni sebe nagore i time se izvede iz skupine dobrih.

[1] An-Nisa, 145.

[2] Al-Anfal, 2-4.

[3] Ali ‘Imran, 162-163.

[4] An-Nisa, 69.

[5] Al-Gumu’a, 2.

[6] Al-Baqara, 258.

[7] Junus, 65.

[8] Al-Baqara, 165.

[9] Al-Ma’ida, 8.

[10] Al-Anfal, 52-53.