Da li postoji diskriminacija u Božijem poretku? 3.

Prigovori koji se odnose na diskriminaciju glase: Zašto su bića, iako u jednakom odnosu prema Istinitoj Biti, stvorena nejednako? Zašto je neko crn, a neko bijel? Neko lijep, a neko ružan? Zašto jedna skupina bića treba da su meleci, druga ljudi, treća životinje, četvrta biljke, peta nežive tvari? Zašto nije moglo biti obrnuto? Zašto životinje nisu mogle biti meleci, a meleci životinje? Zašto je između svih ostalih bića samo čovjek stvoren kao čovjek, tj. kao biće koje može biti nagrađeno ili kažnjeno, dok to ostala bića ne mogu? Ako je to dobro, zašto onda svi nisu tako stvoreni, a ako je loše, zašto je onda samo čovjek tako stvoren?

Odgovor na ova pitanja može se dati sažeto ili opširno. Sažeti odgovor dali smo u odjeljku Metode i mišljenja, gdje smo rekli da se obični religiozni svijet zadovoljava jednim vrlo kratkim objašnjenjem. Obični vjernik kaže: ta pitanja predstavljaju jedan skup nepoznanica, a ne prigovor na jedan niz opovrgnuća. Ako ništa, onda mi jednostavno kažemo da ne znamo. Mi Boga poznajemo kao Sveznajućeg, Svemudrog, Sveimućnog, Savršenog, Pravednog, Darežljivog i s obzirom na takvo znanje o Njemu i Njegovim osobinama, znamo da je ono što se dešava zasnovano na “mudrosti” i “dobrobiti”, iako sve te mudrosti i dobrobiti ne možemo da shvatimo. Mi nemamo uvida u takozvanu “tajnu predodređenja”. Mislimo da je veoma sebično i preambiciozno od čovjeka ako, uprkos svojim višemileniskim zajedničkim nastojanjima nije uspio da potpuno razotkrije čak ni tajne svoga fizičkog postojanja, a hoće da zna “tajnu egzistencije” i “tajnu predodređenja”. Čovjek koji svjedoči svu ovu izvanrednu mudrost rukovođenja prirodom i svemirom, treba priznati da mu je razlog neke pojave nepoznat zbog njegove ograničene moći shvaćanja, a ne zbog nekog nedostatka u procesu stvaranja.

Takvi ljudi sebe nikada ne zaokupljaju ovakvom vrstom pitanja, već svoje vrijeme troše na rješavanje onih pitanja koja su im, s jedne strane shvatljiva, a s druge, primjenjiva u praksi.

Nema sumnje da je ovakav stav i ovakvo rješavanje problema sasvim ispravno. Ljudi koji vjeruju nisu obavezni da ulaze u pojedinosti ovakvih problema. Obični svijet nije ni spreman da takvo šta čini. Šta više, neupućenima se i ne preporučuje da ulaze u ovakvu vrstu rasprava. Ustvari, to jednostavno obrazlaganje je samo po sebi jedan argument, tj. da se putem savršenosti uzroka prizna savršenost posljedice.

Međutim, ovdje ne treba izgubiti iz vida jednu stvar, a to je da većina ljudi Boga poznaje putem tragova, tj. putem sistema univerzuma. Njihov oslonac spoznaje jeste svijet koji ih okružuje. Ovakva spoznaja o Bogu nepotpuna je, jer prilikom nailaska na nepoznanice u svom osloncu spoznaje, jasno je da će, manje ili više, postati uznemireni i odgovor neće naći sem putem analize svake pojedine nejasnoće. Obični ljudi Boga ne poznaju neovisno o svijetu kako bi ih spoznaja Njega kao Apsolutne Savršenosti, Imućstva i Apsolutne Ljepote, dovela do spoznaje o svijetu kao besprijekorno lijepom i savršenom efektu od Apsolutno Lijepog i Savršenog Subjekta. Oni sa svijetom kontaktiraju samo jednim putem, tj. uobičajenim putem osjetila. S obzirom na činjenicu da Boga svjedoče kroz zrcalo svijeta koji ih okružuje, jasno je da mrlja koju uoče na površini zrcala, s njihove tačke gledišta, kvari sliku onoga koji se u zrcalu promatra. Kada bi mogli svijet vidjeti u zrcalu Boga, drugim riječima, da mogu svijet promatrati odozgo, svi nedostaci i ružnoće koje se vide gledajući svijet odozdo potpuno bi nestali i postalo bi jasno da su sve magline koje se priviđaju, rezultat slabog vida. Pomenuto gledanje odozgo, Hafiz naziva “viđenjem tarikatskog pira” pa kaže:

Naš učitelj je rekao da ništa krivo nije stvoreno,

blago li onom pogledu koji sve vidi ispravno.

Ljudi koji Boga upoznaju isključivo putem prirode i koji Božije znanje, mudrost, pravdu i savršenstvo gledaju samo na razini materijalnog svijeta, jasno je da će nejasnoće koje im se, u tom smislu ukažu u prirodnim pojavama, htjeli to oni ili ne, pred njihove oči postaviti jedan tamni veo od kojeg neće moći jasno da vide činjenice.

S druge strane, u naše vrijeme se – pogotovo od strane materijalizmu sklonih lica – puno pišu i postavljaju ovakve vrste prigovora i zamjerki. Moja malenkost često se susreće sa ljudima koji postavljaju ovakvu vrstu pitanja. Ti ljudi su ili iz temelja ateisti ili im vjerovanje u Boga nije toliko čvrsto da bi se mogli zadovoljiti jednostavnom potvrdom Mudrosti. Stoga je neophodno da se razmotre neka korijenita pitanja, kako bi se došlo do rješenja ovih problema.

Postoji još jedna važna primjedba na pitanje “mudrosti” i “dobrobiti” koja se, istini za volju, manje pridaje pažnje i ako joj se valjano ne odgovori, pomenuti sažeti odgovor gubi vrijednost. Rješenje te primjedbe ovisi o utemeljenju jednog važnog načela na koje se oslanja naš budući opširni odgovor, a na koji se i teozofi više pozivaju. Jedino uz prihvatanje tog načela ranije pomenuti sažeti odgovor kao i budući opširan odgovor dobija svoju pravu vrijednost i smisao. Ta primjedba glasi:

Da li pojmovi “mudrosti” i “dobrobiti”, kada se mjeri Božije djelo, u osnovi imaju smisla? Da li se može reći da je Bog učinio neko djelo iz neke dobrobiti ili je mudrost nekog Božijeg djela određena dobrobit? Nije li takvo razmišljanje o Bogu proisteklo iz poređenja Boga sa stvorenjima?

Neko može ustvrditi da koncept mudrosti i svrsishodnosti, kada se odnose na Boga, nemaju nikakvog smisla, već da su to sve poimanja nastala kao posljedica poređenja Boga sa stvorenjima. Kada kažemo da je nešto trebalo tako da bude jer to mudrost i dobrobit iziskuje, onda to znači da je za postizanje datog cilja bilo neophodno koristiti zadata sredstva. Odabir tog sredstva jeste dobrobit jer pomaže postizanju datog cilja, dok odabir nekog drugog nije dobrobit jer od tog cilja udaljava. Naprimjer, kažemo da je dobrobit pojava da postoji patnja i bol, kako bi užitak i zadovoljstvo imali smisla. Mudrost se nalazi u činjenici da majka ima dojke kako bi beba imala spremnu hranu. Mudrost je stvaranje rogova kako bi se jedna životinja odbranila od druge.

Zar se ne može reći da je sve ovo čisto poistovjećivanje Boga s čovjekom i drugim nesavršenim bićima? Za čovjeka, ili bilo koje drugo nesavršeno biće, mudrost i dobrobit imaju smisla, jer se nalaze unutar jednog sistema koji je sačinjen od jednog niza uzroka i posljedica. Da bi došlo do željenog cilja, to biće nema drugog izbora nego da se koristi sredstvima koja tome cilju vode. Ukoliko onda, prilikom odabira sredstava, to biće odabere upravo ono sredstvo koje je u sistemu prirode i svijeta i namijenjeno za postizanje zadatog cilja, onda je to biće postupilo mudro i svrsishodno, a inače ne.

Međutim, postavlja se pitanje kakvog smisla ima mudrost i dobrobit za Biće koje je iznad ovog sistema i koje mu je ustvari dalo postojanje. To Biće uopće i nema potrebe da se potpomaže ovim ili onim sredstvima da bi došlo do određenog cilja, a o tome da li mu je neko djelo mudro ili ne, ne moramo ni raspravljati. Prema tome, nije ispravno reći da je Bog stvorio bol i patnju da bi užitak i zadovoljstvo imali smisla ili da je kod majke stvorio dojke da bi beba imala čime da se hrani. Bog može da nahrani bebu i bez majčinih dojki, a može učiniti i da čovjek shvati smisao zadovoljstva, a da mu prethodno ne daje da iskuša patnju i bol.

Uzročno-posljedični sistem je sa našeg stanovišta nešto vrlo ozbiljno, dok je sa Božijeg stanovišta nešto sasvim ceremonijalno. Prema tome, nama se može pripisati mudrost, a ne Bogu! Naše djelo može da bude mudro – tj. u skladu s postojećim sistemima u prirodi – a ne djelo Božije koje je, zapravo, sam sistem. Sam sistem nije stvoren po uzoru na neki drugi. Ukoliko neko, nakon Božijeg stvaranja sistema, upozna taj sistem i svoje djelo uskladi s njim postupio je mudro.

Kada bismo zamislili da je Bog stvorio svijet i uredio ga na principu uzroka i posljedica kako bi Svoje znanje i mudrost razotkrio Svojim robovima te kako bi to učinio sredstvom njihove spoznaje – jer da nije reda i rasporeda i da dominira slučajnost, tj. kad bi bilo tako da se iz svakog uzroka može očekivati bilo kakva posljedica, onda ne bi bilo ni načina da čovjek dođe do spoznaje o Bogu – odgovor koji se nameće glasio bi: Sama činjenica da postizanje spoznaje ovisi o razmatranju mudrog uređenja kreacije znači da cijelim univerzumom dominira jedan potrebni i neizbježni poredak, dok je, na osnovu navedenog načela, potpomaganje sredstvima radi postizanja cilja posao robova, a ne Boga. Bog tu istu spoznaju može da proizvede u Svojim robovima, a da ne radi na ovaj način.

Dakle, onima koji pojave zla i podvajanja obrazlažu na osnovama “mudrosti” i “dobrobiti” može se prigovoriti da takvo obrazlaganje ne može biti utemeljeno na ovakvim osnovama, jer je Bog mogao stvoriti sve one koristi koje se kriju u podvajanjima i zlim pojavama, a da se ne pribjegava ovako zamornim sredstvima.

Ovo je ta velika primjedba koju najprije treba riješiti, kako bi se onda “dobrobit” mogla uzeti u obzir u odgovoru na problem.

Da li je sistem univerzuma ujedno i njegova bit?

Ovdje ulazimo u glavni dio odgovora. Osnovna nakana nam je da upoznamo sistem univerzuma. Da li je sistem univerzuma jedan ustanovljeni ili esencijalni sistem? Šta u ovom pogledu znači kreacija? Da li to znači da Bog stvara jedan niz stvari i pojava na takav način da između njih nema nikakve realne i esencijalne veze, pa onda ustanovljuje njihove položaje i redoslijed, tako da iz te ustanove proistekne sistem i tradicija, uzrok i posljedica, svrha i cilj? Da li je pak veza između uzroka i posljedica takva da je nalaženje svake posljedice iza svoga uzroka i svakog rezultata iza svog povoda isto što i njihova egzistencija? Terminološki kazano:“pozicija svakog pojedinog bića u vertikalnom i horizontalnom sistemu univerzuma jest činitelj supstancije toga bića”, onako kako su to pozicije brojeva. Evo objašnjenja i primjera za brojeve: kod brojeva vidimo da je broj “jedan” ispred broja “dva”, a broj “dva” ispred broja “tri”, a nakon broja jedan i tako redom vidimo da je svaki broj osim broja “jedan” iza nekog broja, a ispred drugog. Svaki od brojeva zauzima jednu od pozicija i na svom položaju ima određene zakonitosti i efekte. Tako cijeli skup brojeva, kojemu nema kraja, proizvodi jedan sistem.

Kakva je priroda brojeva? Da li je egzistencija i esencija brojeva jedno, a njihovi stepeni i pozicije na kojima se nalaze nešto drugo? Da li svaki od brojeva ima egzistenciju i esenciju neovisnu o svom položaju, tj. da li može da zauzme bilo koji položaj i stepen? Npr. da li je broj pet u svakom slučaju pet i da li ima ikakve razlike ako bi se nalazio između broja četiri i broja šest ili između broja šest i broja osam, a između četiri i šest da se nađe broj sedam? Da li je, zaista, moguće da se bilo koji broj u nizu brojeva nađe na bilo kojoj poziciji, a da u isto vrijeme očuva svoju bit? Da li su brojevi poput pojedinaca unutar ljudske zajednice, gdje svako zauzima neki društveni položaj koji nema nikakvog utjecaja na njihovu suštinu i identitet, niti s druge strane, njihova suština i identitet ovise o tim položajima ili je pak stvar potpuno drugačija? Broj pet je u svojoj biti pet i to njegovo bivanje brojem pet, tj. da se nalazi između broja četiri i broja šest potpuno je identično njegovoj poziciji i stupnju na kojem se nalazi, tj. pozicija broja pet i njegovo bivanje brojem pet nisu dvije stvarnosti već jedna. Pretpostaviti da se broj pet nađe između broja šest i broja osam znači da pet nije pet, već sedam, tj. naše pretpostavljeno i umišljeno pet nije pet već isti onaj broj sedam koji se nalazi na svome mjestu, samo što smo ga mi pogrješno i iluzorno nazvali brojem pet. Drugim riječima: pretpostavka da se broj pet nađe na mjestu broja sedam čista je mašta, a ne nešto racionalno. To je zamisao koju proizvodi naš instinkt za maštanje i stvaranje iluzija.

Pogledajmo sada kako izgleda sistem uzroka i posljedica, povoda i rezultata? Da li se te stvari u prvi mah stvore pa im se onda, u drugi mah, dodjeljuju mjesta i pozicije ili je pak njihovo postojanje identično položaju na kojem se nalaze? Sādi[1] se, naprimjer, nalazi na jednom određenom stepenu i položaju geografskih i vremenskih uvijeta pa je prema tome, vremenski gledano, ispred nas. Da li je Sādi najprije bio stvoren pa tek onda postavljen u one specifične okolnosti u kojima je bio ili je pak postojanje Sādija identično s njegovim posebnim stepenom egzistencije zajedno sa svim onim okolnostima i uvjetima? Vrijeme, mjesto, položaj i veze koje je Sādi imao sa ostalim bićima jesu dio formule njegovog postojanja – postojanje Sādija znači postojanje svega ovoga. Prema tome, odvajanje Sādija od njegovog prostora i vremena znači odvajanje Sādija od njega samoga. To bi značilo da Sādi nije Sādi, već Džāmi[2] koji je živio poslije, a kojem smo samo dali ime Sādija.

Zanimljiva je rasprava o sistemu egzistencije. Ako neko smatra da sistem egzistencije i svaka posljedica zauzima sebi svojstveno mjesto u univerzumu i da to sve skupa sačinjava jednu neophodnost, to ne znači da je povjeravao u neku vrstu ograničenosti Božije apsolutne volje i moći. Takvi ljudi, međutim, zanemaruju činjenicu da nije riječ o tome da u svijetu ima nešto što pored bića nužno mora postojati i to upravo taj sistem univerzuma i raspored bića u njemu, već je riječ o tome da sistem i raspored bića u univerzumu nije ništa drugo doli sama egzistencija tih bića koju im Istinita Bit dodjeljuje. Božija je volja da bića stvara sistemski, ali ne tako da ih jednom voljom stvori pa ih onda jednom drugom sistematizira, kako bi se onda moglo zamisliti da ukoliko ne bi bilo volje da bude sistema, da bi osnovna volja njihovog stvaranja ostala, jer su postojanje bića i njihov egzistencijalni položaj jedna, a ne dvije stvari. Volja koja daje egzistenciju identična je onoj koja daje sistem, kao što je volja koja daje sistem identična onoj koja daje egzistenciju.

Prema tome, Božija volja da nešto postoji ostvaruje se samo putem volje da postoji uzrok te stvari, a volja da postoji uzrok te stvari realizira se putem volje da postoji uzrok tog uzroka i drugačije nije moguće. U vertikali egzistencijalnog sistema, lanac bića okončava se uzrokom na kojega se Božija volja neposredno ispoljila. Božija volja da postoji taj uzrok ustvari je volja da postoje sva bića, sve stvari i svi sistemi. “Naše naređenje je samo jedno, poput treptaja oka.”[3]

Kako god, dakle, kažemo da je Božija moć i volja neograničena i da On nije podvrgnut sistemu kojega je Sam stvorio, u isto vrijeme ispravno je da kažemo kako je On Mudar i da pazi na dobrobiti. Moramo, međutim napomenuti da je smisao Božije mudrosti da On [ne Sebe već] stvari u svijetu vodi ka njihovim konačnim odredištima i egzistencijalnim savršenostima, dok je smisao ljudske mudrosti da čovjek učini nešto što njemu samom pomaže u ostvarenju vlastite dobrobiti.

Pošto postojanje posljedice i njena veza s vlastitim uzrokom predstavljaju jednu, a ne dvije stvari i pošto dvojnost nije zamisliva, slijedi da je Božije htijenje da ona postoji zapravo Njegovo htijenje da postoji veza između nje i njenog specifičnog uzroka, a htijenje da postoji taj uzrok opet isto što i htijenje da postoji veza između njega i njegovog posebnog uzroka i sve tako do ishodišta čije htijenje da postoji je isto što i veza sa Istinskom Biti. Htijenje Istine da postoji to ishodište jednako je htijenju da postoje sve stvari, sve veze i sistemi.

Iako je nakana rasprave o pitanju Božije pravde u početku bila da se razmotri na jednostavnijoj razini, pa ipak dovela nas je na sami prag dubokih filozofskih razmišljanja. Međutim, mi ćemo u ovoj raspravi, nastojati da izbjegnemo takva filozofska promišljanja u korist šireg kruga čitalaca i koliko je moguće, držati se jednostavnosti.

Sažeti odgovor na paradoks o “podvajanjima” i “pojavama zla” u svijetu koji kaže da“postojanje jednog niza dobrobiti i koristi koje impliciraju te pojave, ukazuje na činjenicu da one nisu čisto, već zlo pomiješano sa dobrom, a pošto dobra strana prevagnjuje, slijedi da u svijetu, općenito gledano, dominira dobro, a ne zlo”, zasnovan je na činjenici da sistem uzroka i posljedica predstavlja bit univerzuma, nešto što je nezaobilazno i potrebno, a ne nešto ugovoreno i protokolarno. Takvo saznanje priprema podlogu za našu narednu raspravu o tome da ono što u svijetu postoji jesu “razlike”, a ne “podvajanja”.

Razlike, a ne podvajanja (diskriminacija)

Ono što u stvaranju postoji jest “razlika”, a ne “podvajanje” ili “diskriminacija”. Podvajanje predstavlja čin gdje se pod jednakim uvjetima i pri jednakim zaslugama među stvarima pravi razlika, dok se kod razlikovanja to čini pod nejednakim uvjetima. Drugim riječima, podvajanje dolazi od davaoca, dok je razlika nešto što se tiče primaoca.

Stvar će postati jasna ako je sagledamo kroz jedan jednostavan primjer: Ako uzmemo dvije posude sa jednakom zapreminom od recimo deset litara i stavimo ih pod vodu, pa u jednu uspemo deset, a u drugu pet litara vode u tom slučaju došlo je do podvajanja. Uzrok ovog podvajanja se nalazi u sili koja je usula vodu u posude. Ali ako uzmemo dvije posude sa različitim zapreminama, jednu recimo od deset a drugu od pet litara i onda ih obje uronimo u more, opet ćemo imati razliku, međutim, uzrok ove razlike je raznolikost samih posuda u pogledu količine vode koju mogu da prime, a ne more i sila koja ulijeva vodu u te posude.

Ako učitelj svim svojim učenicima daje različite ocjene iako se podjednako zalažu i na istom su nivou znanja dogodilo se podvajanje. Ali ako isti učitelj na sve svoje učenike gleda podjednako i podjednako ih podučava i ispituje, ako su njegova kontrolna pitanja za sve jednaka, a onda neki od njegovih učenika, zbog slabe inteligencije ili haljkavosti ne uspiju na ispitu, a drugi uslijed dobrog talenta i zalaganja uspiju pa im onda učitelj na osnovu njihovih odgovora na pitanja da odgovarajuće ocjene – koje će biti raznolike – u tom slučaju se desila raznolikost, a ne podvajanje. Ne bi bilo pravedno da učitelj sabere sve ocjene pa ih onda podjednako podijeli na sve učenike. Pravda je da svakom od svojih učenika da ono što zaslužuje. Ne praviti razliku u ovakvim slučajevima predstavlja čisto podvajanje.

Ovdje se, naravno, nameće slijedeća primjedba: Boga se ne može usporediti s jednim učiteljem. Bog je tvorac bića i svaka razlika dolazi od Njega. Ako su neki od učenika manje inteligentni ili se manje zalažu od drugih, to nema nikakve veze sa učiteljem. Ali kada je riječ o Bogu i univerzumu treba priznati da su sve razlike i raznolikosti Njegovo djelo. Bog djeluje u dvije etape: u prvoj stvara bića s razlikama, a u drugoj prema njima postupa adekvatno njihovim raznolikostima. Tako svakom daje ono što zaslužuje. Primjedba se usmjerava na prvu etapu Božijeg stvaranja, tj. zašto odmah nije sve podjednako stvorio? Šta je, dakle, tajna razlika?

Tajna razlika

Tajna razlika nalazi se u slijedećoj rečenici:

“Raznolikost bića jeste svojstvo njihove biti i implikacija sistema uzroka i posljedica”.

Ovdje smo primorani da uđemo u jednu pomalo filozofsku i podrobniju raspravu s nadom da, kao nadgradnju dosad stečenog, dođemo do jednog zadovoljavajućeg rezultata.

U teozofiji ova rasprava sadržana je u poglavlju naslovljenom “Kakvoća ishođenja bića iz Biti Gospodara”. Tema rasprave sadržana je u pitanju da li Bog bića stvara odvojeno, tj. da li za nastanak svakog pojedinog bića postoji jedna zasebna Božija volja? Da li, naprimjer, jednom voljom stvori osobu “a”, drugom osobu “b”, trećom osobu “c” itd, Ili pak sve stvara samo jednom i jednostavnom voljom?

Skupina teologa koji “površno” shvaćaju teološke doktrine, podržavaju prvo mišljenje. Međutim, na osnovu neospornih intelektualnih i filozofskih dokaza, kao i nekih kur'anskih ajeta, druga pretpostavka je ispravna. Prema tome, cijeli svijet i sve u njemu nastaje samo jednom Božijom voljom, tj. nastaje beskonačan broj bića, ali ne sa odvojenim Božijim voljama, već sa jednom i to jednostavnom, kao što Kur'an Časni kaže: “Mi sve s mjerom stvorismo i naša naredba je samo jedna, kao treptaj oka.”[4]

Prema ovom uvjerenju, stvaranje se odvija po jednom određenom redoslijedu i zakonu. Božija volja koja daje egzistenciju bićima identična je onoj koja stvara sistem. Upravo odavde proishodi zakon uzroka i posljedice, tj. “uzročno-posljedični sistem” koji znači da svaka posljedica ima svoj zaseban uzrok, kao i svaki uzrok sebi svojstvenu posljedicu. Jedna određena posljedica ne može neposredno nastati iz bilo kojeg uzroka, niti neki određeni uzrok može neposredno proizvesti bilo koju posljedicu. Svako biće i svaka pojava u sistemu uzroka i posljedica ustvari ima svoje određeno mjesto i položaj, tj. svaka posljedica jeste posljedica samo jedne određene stvari i uzrok samo jednoj određenoj stvari i upravo to i jeste precizan smisao ajeta: “Mi sve s mjerom stvorismo.”[5]

Da bi ova stvar bila što jasnija, poredak stvari u univerzumu podijelit ćemo u dva dijela: “vertikalni” i “horizontalni” poredak.

Vertikalni poredak

Pod vertikalnim poretkom uzroka i posljedica podrazumijeva se redoslijed stvaranja bića ili tzv. redoslijed Božije subjektivnosti prema stvorenjima, tj. redoslijed nastanka stvari od Njega. Visost Gospodarske Biti i Njegova Svetost iziskuju da se bića nalaze u jednom hijerarhijsko podređenom redoslijedu u odnosu na Njega, tj. da bude prvi uzrok, pa drugi, treći itd., da nastaju jedan iza drugoga, te da svaki posljednji bude posljedica prethodnog. Jasno je da se ne misli na prethođenje u vremenu, na toj razini vrijeme nema smisla, ono je samo jedno od stvorenja.

Ono što u terminologiji religije nalazimo kao Božije vojske i meleci, Božiji izaslanici (generički, a ne zakonodavni), djelioci i provodioci Božije naredbe, te pojmovi kao što je Božije prijestolje, pero i ploča – što predstavlja jedan niz duhovno Božanskih formacija – sve se to navodi radi objašnjenja činjenice da Uzvišeni Bog hoće i rukovodi kreacijom u okviru jednog posebnog sistema. Takvo što teozofi su objasnili njima svojstvenom terminologijom, dok je to u islamskim učenjima objašnjeno na jedan drugi način. Mi ćemo ovdje odabrati upravo islamsku terminologiju koja je nama bliža i razumljivija:

U ovom poretku, Istinita Bit nalazi se na čelu svih bića, a meleci su provodioci Njene odredbe. Među samim melecima, također, postoji hijerarhija: neki zauzimaju položaj predvođenja i zapovijedanja, a neki su na položaju provodnika odredbi i pomagača. Mikail je melek skrbi, dok je Azrail melek smrti, tj. ima zadatak da uzima duše, a obojica imaju svoje vojske i svoje pomagače. Svaki melek ima svoje određeno mjesto i svoju određenu poziciju: “I nema nijednog od nas (meleka), a da nema svoj položaj određeni.”[6]

Nemojmo zaboraviti da je odnos između Boga i ostalih bića, odnos stvaranja, izvođenja u postojanje i geneze. Njegove formacije i strukturu vlasti ne treba smatrati kao društvene formacije i ugovorene odnose koji su rašireni u ljudskim društvima. Hijerarhijski poredak naređivanja i izvršavanja koji vlada između Boga i Njegovih meleka, ima generički i istinski karakter, a ne ugovoreni i akreditivni. Božija naredba nije slovo već stvaranje, pokoravanje meleka, također, je odlika stvaranja. Kada kažemo da je melecima naredio da čine neko djelo, to znači da ih je stvorio tako da budu uzrok i subjekt tog djela i te posljedice, a njihova pokornost znači upravo tu genetičku uzročnost i posljedičnost. Navedene formacije, dakle, objašnjavaju jedan genetički sistem.

Upravo iz tog razloga upravljanje kreacijom u Kur'anu časnom nekad se pripisuje Bogu, a nekad melecima. Kur'an spominje slijedeći ajet:

“On upravlja svima od neba do Zemlje…”[7]

ali navodi i slijedeći:

“Tako Mi meleka koji sređuju i upravljaju poslovima.”[8]

Nekad se uzimanje ljudskih duša pripisuje melecima, nekad posebno određenom meleku smrti, a nekad samom Bogu.

Nekad se objava pripisuje jednom meleku:

“Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje.”[9]

A nekad se pripisuje Svetoj Jedinstvenoj Biti, pa kaže:

“S vremena na vrijeme Mi tebi objavljujemo Kur'an.”[10]

Tajna ovoga jeste da se Božije djelo provodi putem sistema i pod određenim redoslijedom, te da je Božija volja, koja kreira i upravlja svijetom, ista ona koja daje poredak.

Nepostojanje poretka među bićima implicira stanje u kojem svako biće može proizvesti bilo šta i da bilo šta može proizići iz bilo čega. Moralo bi, naprimjer, biti moguće da iz jedne slabe sile nastane velika eksplozija koja odgovara nekoj velikoj sili, i obrnuto, tj. da neka velika sila od sebe da malu silu. Trebalo bi biti moguće da efekat koji proizvodi plamičak jednog drvceta šibice bude jednak efektu kojeg proizvodi Sunce. Trebalo bi biti moguće da jedna posljedica zauzme mjesto svoga uzroka, a uzrok da dođe na njeno mjesto. Prema takvoj logici trebalo bi biti moguće da Bog bude stvorenje, a stvorenje Bog.

Neophodnost postojanja potrebnog i mogućnost postojanja mogućeg bića jesu njihove esencijalne karakteristike, tj. nije se moglo desiti da moguće biće bude nužno, a nužno da bude moguće. Moguće biće je obavezno moguće, a nužno je obavezno nužno.

Isto vrijedi i za hijerarhijski niz pozicija među mogućim bićima. Za svaki položaj mogućih bića, na bilo kojoj egzistencijalnoj razini da se nalazila vrijedi isto. Biće koje je zaduženo za opskrbu, naprimjer, ili ono koje je zaduženo za preuzimanje duša, ima taj položaj iz razloga što je ono implikacija njegovog načina egzistencije i egzistencijalnog stepena koji mu je darovan. Nije moguće da npr. jedan komarac s jednom zapovijedi zauzme mjesto Mikaila, mrav s jednom drugom zapovijedi zauzme mjesto Azraila, a čovjek da stane na mjesto Džibrila.

Sva ona pogrješna shvatanja – gdje se umišlja da jedno savršeno biće zauzme mjesto nesavršenog, a nesavršeno dođe na mjesto savršenog – proizilaze iz činjenice da ljudi ne shvaćaju obaveznost i nužnost esencijalnih odnosa među bićima i što njihove položaje u univerzumu uzimaju kao ugovorene i akreditivne položaje ljudi u društvenim sistemima. Sva pogrješna shvatanja proizilaze kao posljedica uspoređivanja Boga s čovjekom i supstancijalnog poretka svijeta sa ugovorenim poretkom društva. Međutim, takvo šta nije moguće, jer uzročnost nekog određenog uzroka spram neke određene posljedice i posljedičnost neke posljedice uslijed nekog određenog uzroka nije nešto što se dogovorom ustanovljava. Ako je A uzrok za B, to je zbog supstancijalnog svojstva kojega A u sebi ima i koje je učinilo da A bude uzrok za B. Isto tako, ako je B posljedica A, to je zbog svojstva koje B u sebi ima i koje ga povezuje sa A. To svojstvo nije ništa drugo doli način njihovog postojanja i upravo iz tog razloga to svojstvo je nešto realno, a ne akcidentalno, akreditivno i transmisiono. Veza, dakle, između svakog pojedinog uzroka i njemu svojstvene posljedice i veza između svake posljedice sa njoj svojstvenim uzrokom proizilazi iz njihovih biti. Posljedica je cijelom svojom biti vezana za uzrok, a i uzrok je cijelom svojom biti ishod posljedice.

Prema tome, ovdje postaje jasno, kako smo to već ranije ukazali, da je egzistencijalna razina svakog bića identična suštini toga bića i ne može biti drugačije. Isto pravilo vrijedi i za nivoe brojeva. Može se promijeniti redosljed ljudi koji u redu čekaju autobus, međutim, pozicije brojeva se ne mogu mijenjati. Broj 5, koji se nalazi na poziciji iza broja 4 nemoguće je da se nađe ispred njega. Prije broja 4, ne može biti ništa drugo doli broj 3; čak i ako mu damo ime broja 5 samo smo mu ime promijenili, nemoguće je da stvarnost promijenimo.

Među svim bićima svijeta vlada ovako bitan i korijenit sistem. Kur'anski ajet o melecima u kojoj se kaže: “Svaki od nas ima svoje mjesto i položaj određeni…”[11], vrijedi za sva bića. Svaka stvar ima svoje posebno mjesto i njeno zamišljanje na nekom drugom mjestu isto je što i poništenje njene biti.[12]

Horizontalni poredak

Pored vertikalnog poretka koji određuje redoslijed bića spram subjektivnosti, stvaranja i izvođenja u postojanje, postoji i jedan drugi poredak koji dominira u svijetu prirode i koji određuje materijalne uvjete i okolnosti nastanka neke pojave.[13] Ovaj poredak se naziva horizontalnim. Uslijed postojanja ovog poretka historija svijeta poprima svoj konačni određeni oblik. Svaka pojava nastaje u posebnim prostornim i vremenskim uvjetima i svako pojedino vrijeme i prostor postaje polje nastanka određenih pojava i fenomena.

Iako je svaka pojava, bila ona dobra ili loša, posljedica jednog niza uzroka i ovisna o određenim okolnostima, pri razmatranju neke pojave mi obično svoju pažnju usmjeravamo samo na tu jednu pojavu, a ne razmišljamo o mjestu ili položaju koje zauzima ta pojava u cjelokupnom univerzumu. Nikada se ne dogodi neki, recimo požar, a da nije u vezi sa drugim faktorima i fenomenima, kao što ni njegovo sprječavanje, također, nije izvodljivo bez jednog niza uzroka i faktora što materijalnih što duhovnih. Nijedna pojava u svijetu nije “jedinstvena” i “neovisna” o drugim pojavama; svi dijelovi svijeta međusobno su tijesno uvezani. Ova uvezanost zaokriljuje sve sastavnice svijeta i stvara jednu općenitu suvislost i integritet. Princip međusobne ovisnosti stvari u svijetu ili, drugim riječima, princip zbiljskog jedinstva svijeta – tj. organskog jedinstva – predstavlja jedan princip koji se u teozofiji veoma naglašava. Princip integralnosti stvari u teozofiji pronalazi jedan ozbiljniji smisao, a taj je “neraščlanjivost” univerzuma. Poslije ćemo o ovom principu dati podrobnije objašnjenje.

U filozofiji se kaže:“Svaka pojava se ostvaruje u okvirima jednog posebnog vremena i prostora.” Svaka pojava ima sebi svojstveno vrijeme i mjesto. Nije moguće da se sva vremena i svi prostori jednako odnose na jednu te istu pojavu.

Naša objektivna iskustva, također, potvrđuju tu činjenicu. Ako se dogodi požar u nekom mjestu događa se tačno u određenom vremenu, prostoru i u posebnoj materiji. Nastanak požara ovisi o uvjetima koje određuje vrijeme i prostor. I ti sami uvjeti imaju svoje posebno vrijeme i prostor i ovise o posebnim uzrocima i faktorima. Ako nastavimo ovo naše razmatranje, zaključujemo da je jedan niz događaja povezan poput niza prstenova u jednom lancu: svaka pojava je u vezi sa pojavom koja joj prethodi i koja joj slijedi. Drugim riječima, svaka pojava ovisi o svojoj prošlosti i budućnosti i ova suvislost stvara jedan iskonsko beskonačni niz.

Što je još zanimljivije, kada stvar malo pomnije razmotrimo, nalazimo da postoji veza i ovisnost čak i između pojava koje se dešavaju naporedo i istovremeno.

Zamislimo jednog tepisara koji popravlja tepih i hirurga koji operira bolesnika. Letimično gledajući, između ova dva posla nema nikakve veze, ali ako opazimo da je jedan požar proizveo rane na tijelu bolesnika i progorio tepih, onda ćemo se složiti da su oba posla proistekla iz istog izvora – da se nije dogodio jedan isti slučaj, nijedna od ove dvije osobe ne bi bila uposlena.

Svi su ljudi nastali od jednog praoca. Njihovo dakle postojanje ovisi o postojanju tog praoca u njegovom specifičnom vremenu i prostoru – što nadalje znači da su svi ljudi u međusobnoj ovisnosti.

Događaj odvajanja Zemlje od Sunca predstavlja polazišnu tačku svih djelovanja i kretanja koja se zbivaju na Zemlji. Da nije bilo tog događaja, ne bi bilo ni ostalih događaja na Zemlji. Nastanak tog događaja ponukao je nastanak drugih.

U filozofiji postoje termini poput: “wudžūbun bi-l-qijas – usporedna nužnost” i “imkānun bi-l-qijas – usporedna mogućnost”.

Povod upotrebe ovih termina jeste usporedba dviju pojava. Ako pod pretpostavkom postojanja prve druga nužno postoji, onda kažemo da ta druga pojava ima “usporednu nužnost” u odnosu na prvu, ali ako je pod pretpostavkom prve, postojanje, odnosno, nepostojanje druge moguće, onda za drugu kažemo da ima “usporednu mogućnost” u odnosu na prvu.

Letimično gledajući, može se zaključiti da između nekih pojava dominira “usporedna nužnost”, a da ima i slučajeva gdje između dvije pojave nema nikakve nužne povezanosti već da među njima vlada “usporedna mogućnost”. Međutim, kada malo bolje pogledamo, nalazimo da između te dvije pojave vlada usporedna nužnost i da usporedna mogućnost objektivno ne postoji, jer sve pojave na koncu imaju jedan zajednički glavni uzrok, a pošto između svakog uzroka i posljedice postoji nužna veza, onda slijedi da u svim pojavama dominira nužnost.

Ova općenita nužna povezanost oslanja se na slijedeće principe:

1. sveobuhvatni zakon uzroka i posljedica,

2. nužnost uzroka i posljedice,

3. srodnost uzroka i posljedice i

4. ishodišnost cijelog univerzuma u jednom prauzroku.

Prvi princip jeste upravo onaj osnovni i aksiomatski zakon na kojem se zasnivaju sve nauke i čije poricanje implicira poricanje svega i davljenje u vidu sofistike.

Drugi princip ukazuje na činjenicu da svaka posljedica nastaje samo onda kada njeno postojanje od strane uzroka pronađe svoju nužnost, a ne samo da joj uzrok postoji. Sve dok jedna posljedica ne postane neophodna od strane svoga uzroka, za nju nije moguće ni postojanje i obrnuto, tj. kada se upotpuni uzrok neke posljedice, to je učini nužnom i u tom slučaju nije moguće da posljedica ne nastane. Iz ovog principa može se zaključiti da je sve ono što je postalo imalo nužnost postojanja, a ono što nije, da je imalo nužnost nepostojanja.

Treći princip garantira tačno određeni odnos između uzroka i posljedice. Prema tome, nijedan uzrok ne može proizvesti neku drugu sem sebi svojstvenu posljedicu, kao što nijedna posljedica ne može proisteći iz nekog drugog uzroka sem svog.

Iz ova tri principa zaključuje se da univerzum posjeduje jedan nepromjenjljiv i konstantan poredak. Ako ovome dodamo i četvrti princip, koji govori o “jednoći prapočetka”, zaključujemo da postoji jedna čvrsta i sveopća veza između svih fenomena u svijetu.

U nastavku knjige o ovoj temi govorit ćemo malo više i to u poglavlju naslovljenom: “Razlike u kompetencijama”.

Božanska tradicija (Sunnet)

Ono što se u terminologiji filozofa naziva “poredak univerzuma” i “zakon uzroka” u vjerskoj terminologiji naziva se “Božanskom tradicijom”. U Kur'anu Časnom na nekoliko mjesta kaže se:

“…a ti nećeš u Allahovu Sunnetu (tradiciji, zakonu) izmjene naći.”[14]

Božije djelo ima svoj poseban način i konstantnu formu koja se nikad ne mijenja.

U suri Fatir ovo upozorenje navedeno je u nekoliko navrata:

“U Allahovom sunnetu ti nikad nećeš naći promjene.”[15](tj. božanska tradicija se nikad ne mijenja u neku drugu tako da se neki zakon opovrgne, a na njegovo mjesto stavi drugi).

“U Allahovoj tradiciji ti nikad nećeš naći odstupanja.”[16] (Fatir, 43) (U svjetovnom zakonu može se na jedan ugovoreni zakon staviti amandman ili se neki njegov dio staviti van snage i na neki način se izmjeniti, ali mu osnova ostaje ista).

Kako je samo veličanstven Kur'an! Unapreditelj nauka, prijatelj bogobojaznih.

Veliki um filozofa godinama istražuje i otkriva zakon opće uzročnosti i univerzalni sistem. Taman kada hoće da se u sebe ponese i pohvali kako je veliku tajnu otkrio i kako je veličanstven zakon spoznao, najedamput pred sobom vidi Kur'an gdje u jednoj veoma jasnoj, a istovremeno sažetoj rečenici, objelodanjuje veliku istinu: “Božija tradicija (zakon) se nikad ne mijenja.”

Ne samo da Kur'an časni ukazuje na opću zakonitost kreacije, već u nekim slučajevima i predstavlja neke od tih tradicija.

O društvenoj nesreći kaže:

“Bog ne mijenja stanje jednog naroda sve dok taj narod ne izmijeni sebe.”[17]

Ovaj časni ajet objašnjava tajnu napretka i nazatka naroda. Nijedan narod iz stanja nesreće ne prelazi u stanje sreće sve dok od sebe ne ukloni one činioce koji ga unesrećuju i obrnuto, tj. Bog ne dozvoljava da jedan narod koji živi u sreći bude unesrećen, sve dok sam taj narod ne proizvede uzroke svoje nesreće.

U svom zapomaganju postavljamo sljedeća pitanja: Zašto Bog dozvoljava da jedna šačica židova u svojstvu američke žandarmerije zavlada nad sudbinom oko milijarde muslimana i to na različite načine: vojno, politički, idejno i ekonomski? Zašto je sto miliona Arapa pretrpjelo poraz u ratu petoga juna? Zašto Bog muslimanima ne daje dostojanstvo? Zašto prirodne zakone ne upravlja u korist muslimana? Ljutimo se, od tuge ne spavamo, patimo i jadikujemo, molimo se i prizivamo u pomoć, ali nam se molba ne prima. Odgovor koji nam Kur'an daje sažet je u jednoj račenici: “Bog ne mijenja stanje jednog naroda sve dok taj narod ne izmijeni sebe.”

Bog svoj zakon neće promijeniti. Mi sami treba da se mijenjamo. Mi se gušimo u neznanju i moralnoj iskvarenosti. Nikakvog jedinstva i složnosti nemamo, a u isto vrijeme očekujemo da nam Bog bude pomagač i Zaštitnik! Za najmanju sitnicu hiljade vrsta glasina napravimo, laganje i nepravdu uzimamo kao način svoga života i od svake plemenitosti bježimo, a u isto vrijeme želimo imati respekt u svijetu! To je jednostavno nemoguće.

U prethodnim nebeskim knjigama, jevrejskom narodu su – koji je zbog svoje sklonosti ka zastranjenju imao više vjerovjesnika nego bilo koji drugi narod – predskazana dva društvena prevrata i oba su se obistinila. Kur'an navodi oba ova predskazanja u povijesti jevreja. U ovim predskazanjima stoji da će oni u dva navrata praviti nered na Zemlji i da će ih Bog zato teško kazniti.

Kur'an zatim napominje jednu opću formulu koja kaže da svako zastranjenje predstavlja uvod u poraz i nesreću, a svaka reformistička promjena mišljenja, obnavlja Božiju milost. A sada evo i teksta ajeta:

“I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati. I kada dođe vrijeme prve od dvije prijetnje poslat ćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti i prijetnja će se ispuniti. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učiniti ćemo vas brojnim. Sve što činite činite sebi, dobro i zlo. A kada dođe vrijeme druge prijetnje, poslat ćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u hram kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše. I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi. A džehennem smo tamnicom za nevjernike učinili.”[18]

Ovi su ajeti ustvari opširnije objašnjenje upravo one opće formule koju smo naprijed naveli: “Bog ne mijenja stanje jednog naroda sve dok taj narod ne izmijeni sebe.”

Šta je zakon?

Iz svega navedenog saznali smo da su pojave u svijetu podređene jednom nizu stalnih zakona i nepromjenjivih božanskih tradicija (zakona). Drugim riječima, Bog u svijetu ima određene metode djelovanja i nikad Njegova djela ne izlaze van okvira tih metoda.

Pogledajmo sada šta je to zakon; šta znači tradicija; da li božanski zakon i tradicija spadaju u red ustanovljenih zakona, tj. da li su poput društvenih sporazuma, ugovora i mentalnih obveza, ili je to neko posebno Božije stvorenje. Možda pak nijedna od ove dvije interpretacije nije ispravna. Da li je uopće moguće da Bog ne stvori ili ne ustanovi zakon? Zašto promjena Božijeg zakona i tradicije nije moguća?

U odgovou treba reći da zakon i tradicija nisu nešto što iziskuje neko posebno stvaranje. Zakon je jedan opći pojam i mentalna apstrakcija, i kao takav u vanjskom svijetu ne postoji. Ono što objektivno postoji jeste upravo taj sistem uzroka i posljedica, stepeni i nivoi postojanja koji se u našem mentalnom svijetu apstrahiraju i odražavaju u vidu “zakona”. Egzistencija ima svoje razine, a svaka od tih razina ima svoj stalan i određen položaj. Nema smisla da neki uzrok dā svoj položaj nekom drugom ili da se neka posljedica premjesti sa svoga mjesta. Upravo na osnovu ove činjenice kažemo da svijet ima zakon.

Zakon kreacije, dakle, nije ni protokol niti akreditiv, jer je deriviran iz postojećeg stanja stvari, pa je upravo zbog toga njegova izmjena nemoguća.

Izuzeci

Da li u zakonima kreacije ima izuzetaka? Da li su nadnaravna djela stvari koje opovrgavaju Božiju tradiciju?

Odgovor na oba pitanja je negativan. Niti su zakoni kreacije izuzimljivi niti natprirodna djela izuzeci u skupu zakona kreacije.

Ako u univerzalnim tradicijama uočavamo neke promjene, one su posljedica promjene uvjeta, a s obzirom na činjenicu da se svaka tradicija odvija pod tačno određenim uvjetima, jasno je da će se s promjenom uvjeta promijeniti i tradicija, s tim što i ta nova tradicija u svojim specifičnim okolnostima ima svojstvo općenitosti. Dakle, promjena zakona i tradicije odvija se po pravilu zakona i tradicije, ali ne na način da jedan zakon derogira drugi, već tako da se mijenjaju okolnosti u kojima vrijedi jedan zakon i dolaze nove u kojima vrijedi drugi zakon. U svijetu nema ništa drugo doli konstantni zakoni i tradicije. Ako se misteriozno oživi mrtvac, to se opet odvija po tačno određenom zakonu. Ako se rodi neko dijete bez oca, kao što je to bio hazreti Isa Mesih, neka je Božiji mir s njim, to nije nešto što se kosi s božanskom tradicijom i prirodnim zakonom.

Čovjek ne poznaje sve zakone i tradicije stvaranja, pa zato čim vidi nešto što je protiv onog zakona ili tradicije koju on poznaje, misli da je to fenomen koji je apsolutno protiv zakona i da predstavlja njegovo kršenje i kršenje općeg zakona uzročnosti. Ono što čovjek, međutim, poznaje kao zakon u mnogim slučajevima predstavlja njegovu formu, a ne njegovu stvarnost. Mi, naprimjer, mislimo da je tradicija u stvaranju života takva da živo biće uvijek nastaje od oca i majke, međutim ovo je forma tradicije, a ne sama tradicija. Stvaranje Mesiha sina Merjeminog, neka je mir s njima, poremetilo je formu tradicije, a ne samu tradiciju. Činjenica da su stvarni zakoni stvaranja nezaobilazni, predstavlja jednu stvar, a pitanje da li su zakoni koje smo mi spoznali stvarni zakoni univerzuma ili njihove forme, predstavlja nešto sasvim drugo.

Natprirodno djelo [mudžiza] ne znači da je nešto van zakona ili iznad njega. Materijalisti su zapali u ovakvu grešku kad su samo onaj dio prirodnih zakona koje nauka objelodani, uzeli kao jedino stvarne zakone, a čudne pojave onda predstavili kao nešto što opovrgava opće zakone. Mi kažemo da je ono što nauka potvrđuje istinito u posebnim uvjetima i okvirima, i da se pri izvršenju nekog nadnaravnog djela od strane nekog Božijeg Poslanika, mijenjaju okolnosti, tj. mijenja ih jedan snažni duh koji je povezan s beskonačnom Božijom silom. Drugim riječima, na pozornicu dolazi jedan novi činilac. Sasvim je jasno da u novim okolnostima, nastalim uslijed pojave jednog novog faktora tj. snažne nebeske volje Prijatelja Istine, na snagu stupa jedan novi zakon.

Isto vrijedi i kada je riječ o uticaju molitve i davanja milostinje na otklanjanje nesreće i nevolje. U predanju se prenosi da je Božiji Poslanik upitan o tome kakve koristi može imati moljenje i liječenje, s obzirom na činjenicu da je svaka pojava u svijetu određena Božijom prosudom i predodređenjem? U odgovoru na ovo pitanje on je rekao da je i moljenje, također, dio predodređenja i sudbine.[19]

U jednom drugom predanju prenosi se da je čestiti Alija sjedio pored jednog zida i kad je uočio da je zid napukao i da bi se mogao srušiti, odmah je ustao i udaljio se. Jedan od prisutnih mu je prigovorio: Bježiš od Božije sudbine? Mislio je, ako je suđeno da umre, umrijeće, bez obzira da li se sklonio od napuklog zida ili ne, a ako je suđeno da se ništa ne desi, nema smisla ima bježati od napuklog zida. Hazreti Alija je na to odgovorio sljedećim riječima: “Od Božije sudbine bježim Božijem predodređenju.”[20]

Ova rečenica znači da je svaka pojava koja se u svijetu dogodi predmet Božijeg predodređenja i sudbine. Ako sebe neko stavi u opasnost pa nastrada, to je Božiji zakon i sudbina, a ako izbjegne opasnost i spasi se i to je Božiji zakon i predodređenje. Ako neko uđe u sredinu zagađenu mikrobima pa usljed toga oboli nije izbjegao zakon. Ako nakon toga popije lijekove pa ozdravi i to znači da se sve odvijalo prema zakonu. Prema tome, ako neko ustane ispod napuklog zida i skloni se u stranu, nije učinio ništa što se kosi s Božijim zakonom i Božijom odredbom i u takvim okolnostima Božiji zakon je da se sačuva od pogibije, a ako ostane sjediti ispod zida, pa se zid sruši i on pogine i to je zakon kreacije.

Kur'an Časni je ovu činjenicu objelodanio na jedan zanimljiv način. U suri At-Talaq čitamo:

“…a onome koji se Allaha boji on će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već mjeru i veličinu odredio.”[21]

U ovom ajetu kao da se objelodanjuje jedan zakon koji dominira nad svim ostalima, a to je zakon samoočuvanja [taqwā] i pouzdanosti [tawakkul].

Iz pomenutog ajeta zaključuje se da pouzdanju neminovno slijedi pažnja Gospodara. Svako onaj ko se istinski pouzda u Boga sa sobom ima i Njegovu pažnju, a posjedovanje Božije pažnje – što samo po sebi ima jednu tradiciju i jedan niz uzroka i posljedica – znači sigurno postizanje cilja. Ovo je zakon koji vlada nad svim ostalim zakonima. Pa ipak, da se ne bi zaboravilo da Božije djelo ima svoj sistem i zakon izvršenja, rečeno je: “…Allah je svemu već mjeru i veličinu odredio.” Isto tako je rekao: “…a onome koji se Allaha boji On će izlaz naći…” tj. Njegovo djelo se ne vrši van zakona i bez ikakvih sredstava iako je moguće da sredstva ne budu uobičajena već: “…obskrbiće ga odakle se i ne nada…”

Sudbina, predodređenje i pitanje prisile

S obzirom na činjenicu da Božije predodređenje znači da svijet ima zakon i tradiciju, to ujedno rješava i problem prisile koji se nameće sa stanovišta vjere u predodređenje i sudbinu. Mi smo o ovome opširno raspravljali u knjizi “Insan we sarnevešt” [Čovjek i sudbina]. Ovdje ćemo samo ukratko reći da se ovaj problem pojavio tamo gdje su neki zamislili da je značenje Božijeg predodređenja da On neposredno i izvan zakona prirode ispoljava Svoju volju na svaku pojedinu pojavu u svijetu. Pripisuje se Hajjamu da je spjevao sljedeće stihove:

Vinom se opijam ja i svakom ko je kao ja

moje opijanje ništa čudno ne predstavlja

Opijanje je moje Istiniti od iskona znao

kad ja ne bi pio, Bog bi neznalica bio

Onaj koji je ove stihove sročio misli da je volja čovjeka da izvrši neko djelo u suprotnosti sa Božijom voljom, pa je zato pomislio da bi pijanici bilo nemoguće da se kani vina sve i kad bi to htio, jer Božija volja je bila ta da pije vino, a pošto je Božija volja i znanje nešto neizostavno, htio to čovjek ili ne, mora da pije.

Ove prljave misli proizilaze iz krajnjeg neznanja, zato je vrlo teško povjerovati da je Hajjam sročio ove stihove. Svaki filozof i polu-filozof zna barem toliko da Bog direktno ne želi niti čije pijenje niti nepijenje. Bog je svijet stvorio na osnovu zakona i poretka i ništa se u svijetu ne dešava van zakona, baš kao što nijedan prirodni fenomen ne nastaje bez prirodnog uzroka. Ljudska slobodno odabrana djela, također, ne nastaju bez ljudske volje i odabira. Božiji zakon koji se odnosi na čovjeka kaže da je čovjek sam posjednik volje, moći i odabira te da dobra odnosno zla djela sam odabire. Sloboda odabira je konstitutivna dimenzija čovjeka. Čovjek koji nema slobodne volje nije moguć, tj. to što se zamislilo kao čovjek bez slobodne volje samo je jedna zamisao, a ne stvarnost, a pošto nije čovjek nije ni odgovoran; to je nešto poput krave ili magarca koji zagnjure glavu u posudu s vinom i piju. Dakle, sudbina i predodređenje koji su htjeli čovjeka također su htjeli i njegovu slobodu odabira. Prema navedenim stihovima, čovjekovo pijenje vina nije proisteklo iz njegove slobode odabira već je zasnovano na jednoj božanskoj prisili.

Savremeni naučni istražitelji sumnjau u pretpostavku da je Hajjam pjesnik bio isti onaj Hajjam koji je bio i filozof. Oni pretpostavljaju – pa čak i dokazuju – da su postojale dvije osobe, ili više njih, sa istim imenom samo što ih je povijest izmiješala. U svakom slučaju, bilo da se radi o nekoliko osoba sa istim imenom ili o jednom Hajjamu sa dvije kontraverzne ličnosti, stav da Božije znanje i predodređenje treba smatrati uzrokom činjenja grijeha tako što će se negirati odgovornost čovjeka koji je odabirajući faktor u svemu tome jeste jedan pogrešan i nevaljao stav. Kao odgovor na ovaj stav kazani su sljedeći stihovi

Uzrokom grijeha smatrati iskonsko znanje

razumni drže da je teško neznanje.[22]

Ukratko

Na kraju duge i možda zamorne rasprave koju smo imali u ovom dijelu knjige, odgovor na primjedbe u pogledu podvajanja i razlika prikazat ćemo u nekoliko sljedećih tačaka:

1. Univerzum se upravlja jednim nizom esencijalnih i konstantnih sistema i zakona usljed čega svaka stvar i svaka pojava ima svoje zasebno mjesto i položaj i ne može doći ni do kakve izmjene niti premještanja.

2. Implikacija sistematiziranosti egzistencije jeste postojanje različitih razina i egzistencijalnih stepeni iz čega upravo proizlaze razlike, suprotnosti i pojave uništenja i nedostataka.

3. Razlike i suprotnosti se ne stvaraju već su esencijalna implikacija stvorenja, pa je pogrešno shvatanje da je Stvoritelj dopustio diskriminaciju među stvorenjima.

4. Ono što može opovrgnuti pravdu i mudrost jeste podvajanje i diskriminacija, a ne razlikovanje, međutim, u svijetu postoji razlika, a ne diskriminacija.

Preuzeto iz knjige Božija pravda, treći dio, od Murteze Mutahharija.

S perzijskog preveo: Mirsad Hadžajlić