Dova je čovjekovo obraćanje Allahu, dž.š., zbog neke svoje potrebe.
Pri analizi ove definicije, proizlazi to da se dova svodi na četiri osnove:
1. onaj kojem se dovom obraća – dakle, Allah, dž.š.
2. molitelj – dakle, čovjek.
3. molba – dakle, čin čovjekovog traženja od Allaha.
4. moljeno – dakle, ona potreba zbog koje se čovjek obraća Allahu, dž.š.
U nastavku dat ćemo tumačenje i pojašnjenje ove četiri osnove dove.
1. Onaj kojem se dovom obraća: a to je Allah Uzvišeni:
On je apsolutno Neovisan i Njemu pripada sve na Nebesima i na Zemlji: “Zar ti ne znaš to da Njemu pripada vlast i na Nebesima i na Zemlji?!” (El-Bekare, 107) “Allahova je vlast na Nebesima i na Zemlji i na onom što je između njih; On stvara šta hoće!” (El-Ma'ide, 17)Njegovo vlasništvo i Njegova vlast ne iscrpljuju se udjeljivanjem i trošenjem: “To će, doista, blagodat Naša biti, koja nikad neće prestati!” (Sad, 54)“Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni!” (El-Isra’, 20)
Nema ni trunke škrtosti ni tvrdičluka u Njegovom djelokrugu i ništa Ga ne može oslabiti; Njegov posjed nimalo ne siromaši uslijed davanja, niti je Njegov imetak išta manji kad dariva Svoje robove onim što želi. On ne škrtari prema ljudima u odazivanju na njihove potrebe, te stoga nema razloga da se ne odazove robovima Svojim kad Ga zamole za nešto što ih zaokuplja, bilo ono malo, bilo veliko, shodno Njegovim riječima: Pozovite me, Ja ću vam se odazvati! – osim ukoliko Njegov odaziv nije u čovjekovom interesu, dok čovjek sam ne zna šta je u njegovom interesu, a šta nije, a Allah Uzvišeni to zna. U Iftitah-dovi kaže se: “Možda je ono što mi se ne daje bolje za mene, a budući da Ti poznaješ konačnice svih stvari, a ja nisam vidio plemenitijeg Gospodara, i strpljivijeg prema Svom neposlušnom robu, od Tebe prema meni!”
U Iftitah-dovi nalazimo sljedeće riječi: “A mnoštvo darivanja samo Mu još povećava darežljivost i plemenitost!”
2. Molitelj:
To je rob, a on je siromašan u svemu, čak i u pogledu svoje svijesti o svojoj ovisnosti o Uzvišenom Allahu:
“O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan!” (Fatir, 15)
“Allah je bogat (neovisan), a vi ste siromasi (ovisni)!” (Muhammed, 38)
Čovjek Allahu ne pruža ništa bolje od svoje ovisnosti o Njemu, a ovisnost o Allahu jedna je od postaja Allahove milosti.
Što je čovjekova svijest o njegovoj ovisnosti o Allahu veća, to je sve bliži Allahovoj, dž.š., milosti, a što se više oholi i u sebi manje ćuti ovisnost i potrebu za Allahom, sve je dalje od Allahove milosti.
3. Molba (traženje)
Što je čovjek uporniji u svom traženju od Allaha, to je sve bliži Allahovoj milosti, a krajnji stepen traženja jeste onaj kad čovjek zapadne u takvu nevolju da nema drugog izlaza do Allahovog odaziva. To je stanje u kojem je čovjek iscrpio sve druge mogućnosti koje je imao na raspolaganju, i kad mu je ostala još samo jedna mogućnost – ona koja je u Božijim, a ne u njegovim rukama, pa on osjeti krajnju potrebu za Allahom Uzvišenim. Tad je čovjek najbliži Allahovoj milosti:
“Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?!” (En-Neml, 62)
Između dove nevoljnika i odziva Allaha Uzvišenog otklanjanjem nevolje nema nikakvog razmaka. Naime, to traženje i obraćanje dovom u nevolji znači da je čovjek prekinuo svoju vezanost za bilo šta drugo osim za Allaha, odnosno da je sve svoje nadanje vezao jedino za Njega, Uzvišenog. Sve što je ispod toga ne smatra se iskrenim obraćanjem Allahu u nevolji i iskanjem od Njega. Treba kazati i to da dova ne znači odustajanje od truda i djelovanja, baš kao što ni trud i djelovanje čovjeka ne lišavaju potrebe za dovom i iskanjem od Allaha.
4. Moljeno
Podrazumijeva sve ono što čovjeku treba i što on traži moleći Uzvišenog Allaha. Nema nikakve smetnje da čovjek između svojih potreba i zahtjeva, ma koliko oni bili brojni i veliki, za sebe traži što poželi od Allaha. Jer, sve to neće Allaha učiniti slabijim niti će umanjiti Njegov imetak i moć, dok škrtost i tvrdičluk nisu svojstva koja pripadaju Njegovoj veličini.
Na isti način, nema smetnje tome da čovjek, ako se radi o potrebi, od Allaha traži i ono što je maleno, čak i “vezice za obuću, hranu za jahaću životinju i so za tijesto”, kako se to navodi u predaji, jer Allah Uzvišeni voli da Njegov rob bude u stalnoj vezi s Njim pri svakoj potrebi, bilo velikoj, bilo maloj, i da ga ne zastire od Allaha neka potreba zato što je mala, niti velika zato što je velika. Allah voli da čovjekova ruka bude pružena prema Njemu pri svakoj potrebi, bila ona mala, bila velika te da njegovo srce bude u stalnoj vezi s Allahom u svakom stanju, u radosti i u žalosti.
Nema snažnije veze između čovjeka i Uzvišenog Allaha od dove i potrebe. Ovo su, dakle, te četiri osnove dove.
(Nastavak: Vrijednost dove)
