Dokazi bezgrješnosti poslanika

Uvod

Vjerovanje u bezgrješnost poslanika kada je riječ i o namjernim i o nenamjernim grijesima jedno je od jasnih i poznatih šiijskih uvjerenja kojem su čisti imami podučili svoje sljedbenike. Za odbranu ovog uvjerenja s protivnicima su se raspravljali iznoseći različite dokaze. Jedan od najpoznatijih dokaza jeste onaj koji je naveo Imam Rida, a.s., a koji je zabilježen u hadiskim zbirkama.

Što se tiče zaborava i nehata u običnim poslovima, to je tema o kojoj postoje različiti stavovi, pa čak i hadisi preneseni od Ehli-bejta u sebi sadrže neke razlike po tom pitanju. Istraživanje tih hadisa traži više prostora. U svakom slučaju, ovo se ne može ubrojati u jedno od neophodnih vjerovanja. Argumenti poslaničke bezgrješnosti dijele se u dvije kategorije: racionalne i one iz svetih tekstova.

Racionalni argumenti poslaničke bezgrješnosti

Prvi racionalni argument neophodnosti sačuvanosti poslanika od činjenja grijeha ogleda se u osnovnoj svrsi slanja poslanika, tj. upućivanju ljudi prema zbiljama i obavezama koje je Uzvišeni Bog odredio ljudima. Oni su Božiji predstavnici među ljudima, koji trebaju ostale ljude uputiti Pravom putu. Ukoliko se kao takvi predstavnici i izaslanici ne budu pridržavali Božijih naredbi, pa sami budu postupali suprotno od sadržaja poslanice koju dostavljaju ljudima, ljudi bi njihove riječi vidjeli suprotnim od ponašanja te više ne bi mogli da se pouzdaju u njihove riječi. Na kraju, cilj njihovog slanja ne bi bio u potpunosti ostvaren. Dakle, Božija dobrota i mudrost iziskuju da poslanici budu čisti i bezgrješni do te mjere da ne počine nepodesno djelo čak ni iz zaborava ili nehotice, kako ljudi ne bi pomislili da je nehat ili zaborav opravdanje za činjenje grijeha.

Drugi racionalni argument poslaničke bezgrješnosti leži u činjenici da su oni, pored dužnosti da dostave sadržaj Objave ljudima i da im pokažu Pravi put, također zaduženi da rade na moralnom usavršavanju i izgradnji tih ljudi, tako da će pojedince koji su za to spremni voditi do posljednjih stepena ljudskog savršenstva. Drugim riječima, osim obaveze podučavanja i pokazivanja puta, obavezni su odgajati i predvoditi, i to sveobuhvatnim odgojem koji obuhvata i najspremnije i najdarovitije pojedince društva. Takav položaj i dužnost zahtijevaju ličnost koja će biti na najuzvišenijem stepenu ljudskog savršenstva koja će posjedovati najsavršenije ustaljeno duhovno svojstvo, odnosno ustaljeno svojstvo bezgrješnosti.

Pored svega toga, uloga odgajatelja daleko je važnija od uloge onoga koji govori. Zato riječi čovjeka koji u ponašanju bude imao nedostatke i propuste neće imati poželjne učinke. Dakle, svrha slanja poslanika od strane Uzvišenog moći će biti u potpunosti postignuta tek kada oni budu imuni na svaku vrstu posrtaja i u riječima i u djelima.

Argumenti iz svetih tekstova o poslaničkoj bezgrješnosti

Časni Kur'an jednu skupinu naziva ljudima koje je Bog učinio iskrenim (muhles),[1] koji su takvi da čak ni Iblis (šejtan) ne polaže nikakve nade u to da će ih zavesti. U ajetu u kojem se spominje njegova zakletva da će sve ljude zavesti, on izuzima skupinu pročišćenih:

قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ ۝ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

“E tako mi dostojanstva Tvoga,” reče, “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova pročišćenih!”[2]Bez ikakve sumnje, to što Iblis nema nade da će ih zavesti jeste zbog toga što su oni zaštićeni od zavođenja i zaprljanosti grijehom, jer njegovo neprijateljstvo obuhvata i njih, i u slučaju da postoji kakva mogućnost da to izvede, sasvim sigurno da se ne bi ustručavao od zavođenja ljudi.

Usljed toga, naziv onaj kojeg je Bog učinio iskrenim bit će jednak nazivu ma‘sūm, tj. bezgrješan. Bez obzira što nemamo dokaza da je ovaj atribut svojstven izričito poslanicima, ipak, bez ikakve sumnje, odnosi se i na njih. Upravo Kur'an određeni broj poslanika navodi kao iskrene u 45. i 46. ajetu sure Sad:

وَ اذْكُرْ عِبَادَنَا إبْرَاهِيمَ وَ إِسْحَاقَ وَ يَعْقُوبَ أُوْلِى الْأَيْدِى وَ الْأَبْصَارِ ۝ إِنَّا أَخْلَصْنَاهُم بِخَالِصَةٍ ذِكْرَى الدَّارِ

“I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih. Mi ih učinismo iskrenim da se sjećaju svijeta Onog.” Ili pak 51. ajet sure Merjem:

وَ اذْكُرْ فِى الْكِتَابِ مُوسَى إِنَّهُ كَانَ مُخْلَصًا وَ كَانَ رَسُولًا نَّبِيًّا

“I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio pročišćen i bio je poslanik, vjerovjesnik.” Razlog očuvanosti od grijeha hazreti Jusufa, a.s., koji se bijaše našao u najtežim okolnostima i uvjetima pripremljenim za grijeh i griješenje, nalazi se također u pojmu muhles, tako da se u 24. ajetu sure Jusuf kaže:

كَذَلِكَ لِنَصْرِفَ عَنْهُ السُّوءَ وَ الْفَحْشَاءَ إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُخْلَصِينَ

“tako bī, da odvratimo od njega zlo i blud, zaista je on od Naših pročišćenih robova.”

Kur'an časni pokoravanje poslanicima bezuvjetno smatra neophodnim. Između ostalog, u 64. ajetu sure Nisa’ kaže se:

وَ مَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلاَّ لِيُطَاعَ بِإِذْنِ اللهِ

“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali.”

Bezuvjetno pokoravanje poslanicima može biti ispravno samo kada takvo pokoravanje znači ujedno i pokoravanje Allahu, te kada slijeđenje poslanika ne bude u opreci sa pokoravanjem Bogu, u suprotnom bi naređenje da se bezuvjetno pokorava i Uzvišenom Bogu i ljudima koji su izloženi griješenju i zastranjenju došlo u stanje protivrječnosti.

Kur'an časni položaj daje isključivo ljudima koji nisu zaprljani zulmom, tj. nasiljem. U odgovoru na zahtjev hazreti Ibrahima, a.s., da i njegove potomke postavi za imame, Uzvišeni kaže:

لاَ يَنَالُ عَهْدِى الظَّالِمِينَ

“Obećanje Moje neće obuhvatiti nasilnike.” (Bekare, 124) Jasno nam je da je svaki grijeh nasilje prema samome sebi, a u kur'anskom rječniku svaki se grješnik naziva zalimom, tj. nasilnikom. Dakle, poslanici, tj. ljudi koji su nosioci poslanstva, od Boga datog položaja, čisti su od svake vrste nasilja i grijeha.

I iz drugih ajeta, kao i iz brojnih predaja, može se stići do zaključka o bezgrješnosti poslanika, ali mi se sada nećemo baviti tim pitanjem.

Tajna poslaničke bezgrješnosti

Prigodno je na kraju ovog poglavlja ukazati na tajnu poslaničke bezgrješnosti. Tajna bezgrješnosti na položaju prihvatanja Objave je u tome da u osnovi primanje Objave spada u primanje u kojem nema mjesta za grešku. Čovjek koji posjeduje spremnost da prima Objavu postaje posjednik zbilje znanja koju nalazi prisutnom u sebi i osvjedočuje se u vezu između Onoga Koji objavljuje i Objave, bilo da je melek posrednik ili da ga nema.[3] Dakle, ne postoji mogućnost da čovjek primatelj Objave dođe u stanje sumnje da li je primio Objavu ili ne, ili ko mu dostavlja Objavu, ili šta je sadržaj i poruka Objave. To što je u određenom broju izmišljenih priča rečeno kako je Poslanik sumnjao u svoje poslanstvo, ili da nije shvatio i prepoznao poruku Objave, ili da nije prepoznao onog koji mu donosi Objavu, ne može biti ispravno. Takve stvari slične su tome kada bismo kazali kako neko sumnja u svoje postojanje ili sumnja u pojave koje opaža prisutnim znanjem.[4]

Što se tiče pojašnjenja tajne bezgrješnosti vjerovjesnika u obavljanju Božanskih dužnosti – između ostalog i dostavljanju poruke i poslanice Gospodara ljudima – da bi nam to pitanje postalo jasno, potreban je uvod.

Čovjekova djela, koja on čini svojom slobodnom voljom, odvijaju se na sljedeći način. Prvo se u čovjeku javlja sklonost u vezi s nečim poželjnim. Zatim pod uticajem određenih različitih činilaca on biva potaknut, te pomoću znanja i različitih percepcija otkriva put i način stizanja do željenog cilja i poduzima odgovarajuće radnje. U slučaju da se u njemu jave suprotstavljene težnje i međusobno ometajuće privlačnosti trudi se da između njih odabere najvrjedniju i najbolju. Međutim, nekada, usljed nedostatnosti znanja prilikom određivanja boljeg, dolazi do greške, ili do zanemarivanja bolje stvari, ili pak običaj i navika budu razlog da se odabere niža i bezvrjednija opcija, tako da nema prostora za ispravno razmišljanje i bolji odabir.

Prema tome, što čovjek bude bolje poznavao zbilju i što više, svjesnije i postojanije bude obaviješten i usredsređen na nju, te što bude imao snažniju volju da savlada stremljenja i unutrašnja uzbuđenja, moći će napraviti uspješniji odabir i više će biti očuvan od griješenja i zastranjenja.

Upravo zbog toga pripravni ljudi, koji posjeduju potrebno znanje te ispravan odgoj, postižu različite stepene savršenstva i vrline, sve dok se ne približe granici bezgrješnosti. Oni čak i ne maštaju o grijehu i lošim djelima na isti način kao što nijedan razuman čovjek ne dolazi na pomisao da ispije otrovnu tekućinu ili da pojede odvratne i pokvarene namirnice.

Ukoliko pretpostavimo da je sposobnost jednog čovjeka da prepozna zbilje na krajnjem stepenu razvijenosti i da mu je pročišćenost duše također postigla veoma visoku razinu, kako to Kur'an kaže: koja je poput blistavog čistog maslinovog ulja spremnog da plane, koje se samo od sebe, kao da i nema potrebe da dođe u dodir s plamenom rasplamsava – čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne[5] – zahvaljujući upravo ovoj jakoj i čistoj unutrašnjoj spremnosti njega Bog odgaja, a Ruhu-l-Kudus (sveti duh) podržava. On neopisivom brzinom prelazi stepene savršenstva. Stogodišnji put prelazi za samo jednu noć, pa čak i u dobu djetinjstva, štaviše u majčinoj utrobi bolji je od drugih. Za takvog čovjeka ružnoća svih grijeha je jasna i očigledna isto kao i štetnost ispijanja otrova i ružnoća nečistih stvari za obične ljude. I na isti način kako suzdržavanje i držanje na udaljenosti od takvih stvari kod običnih ljudi nije pod prisilom, suzdržavanje bezgrješnih ljudi od grijeha također ni pod kakvim uvjetima ne dolazi u sukob sa slobodnom voljom.

---