1. Složeno neznanje
Složeno neznanje je, kao što je prije objašnjeno, ona vrsta neznanja gdje pojedinac ne poznaje činjenice, a osim toga i nesvjestan je da ih ne poznaje. Ovo je fatalna bolest čije liječenje je veoma teško. To je usljed toga što “složeno-neuka” osoba kod sebe ne vidi bilo kakav nedostatak, zbog čega gubi svaku motivaciju da bilo šta učini na njegovom otklanjanju. Na ovaj će način ona do kraja svoga života ostati žrtva svoga neznanja, čije će ga zle posljedice uništiti.
Da bismo izliječili ovu vrstu neznanja, trebamo ga u korijenu sasjeći. Ako je uzrok složenog neznanja pojedinca tendencija ka krivom mišljenju, najbolji bi tretman za njeg bio da izučava neke egzaktne znanosti kao geometriju i aritmetiku, u kojem slučaju će njegova svijest biti oslobođena od smušenosti i mentalne inertnosti i vođena ka postojanosti, bistrini i umjerenosti. Kao rezultat ovoga, složeno neznanje je transformisano uprosto neznanje, a bolesnik je inspiriran, podstaknut da se bavi znanjem. Ako uzrok mahane leži u njegovom metodu razmišljanja, pojedinac bi morao porediti svoje razmišljanje sa razmišljanjima ljudi od nauke i ispravnog mišljenja kako bi mogao otkriti u čemu on griješi. Ako je, pak, uzrok njegova neznanja u nečemu drugom kao nepojmljivo prejudiciranje i imitacija, treba nastojati da ih otkloni.
2. Zbunjenost i sumnja
Druga bolest koja može pogoditi moć intelekta je zbunjenost i sumnja, koja čini čovjeka nesposobnim da odvoji dobro od lošeg. Ova bolest obično se prouzrokuje pojavom brojnih kontradiktornih dijelova očevidnosti koji ga zbunjuju i čine nesposobnim da izvede definitivan zaključak.
Da bi se izliječila ova bolest, pojedinac bi na prvom mjestu morao razmotriti, aksiomatske principe logike, kao što je zakon kontradikcije, princip da je cjelina uvijek veća od bilo kojeg njenog dijela, zakon identiteta itd., a onda na njima zasnivati sva svoja kasnija razmišljanja, zamislivši da je istina samo jedna i da su osim prave istine svi drugi zaključci neispravni. Na ovaj način mogao bi izbjeći mrežu kontradiktornih mišljenja u koju se upleo.
Suprotno neznanju, zbunjenosti i sumnji je sigurnost, koja nije ništa drugo nego postojanost i sigurno uvjerenje. Pošto je ona u suglasnosti sa realnošću, ne mogu je potresati bilo kakve sumnje kolikog god intenziteta bile. Ovo je posebno značajno s obzirom na teologiju i njene raznovrsne grane. Drugim riječima, vjerovanje u egzistenciju Allaha (dž.š.), Njegove atribute, poslanstvo, proživljenje, i sve drugo što je s ovim u vezi, biće tako jako da čovjek ne može biti potresen bilo kakvom sumnjom. Svojstvo sigurnosti je jedno od najviših mogućih položaja za čovjeka, a postiže ga samo mali broj ljudi.
U jednom hadisu koji se pripisuje Poslaniku (a.s.) kaže se: “Sigurnost je kompletno vjerovanje.”[1]
Imam Džafer as-Sadik kaže:“Uzvišeni Allah (dž.š.) Svojom savršenom pravdom spojio je sreću i udobnost sa sigurnošću i zadovoljstvom, a brigu i tugu sa sumnjom i ogorčenjem.”
a. Znaci ljudske sigurnosti
Postoje određeni znaci koji su povezani sa stanjem sigurnosti prema kojima se svako može ravnati u određivanju ličnog stepena sigurnosti. Ti znaci su:
1. Oslanjanje na Allaha (dž.š.) u svim poslovima i traženje Njegovog zadovoljstva. Ukratko rečeno, znak nečijeg čvrstog vjerovanja treba da budu riječi:
– Nema snage niti moći (na svijetu) osim one (koja se dobija) od Allaha (dž.š.) Uzvišenog i Velikog.
2. Poniznost pred Alahom (dž.š.), dušom i tijelom, u svako doba i u svim okolnostima, i pokoravanje Njegovim naredbama do najmanjih detalja.
3. Posjedovanje skoro izvanredne čudesne snage dok se nalazi u blizini Allaha (dž.š.) – stanje do kojeg se dolazi nakon što pojedinac shvati svoju beznačajnost i nemoćnost pred Njegovom veličinom.
b. Stepen sigurnosti
1. ‘Ilmu-l-yaqin: To je sigurna i permanentna uvjerenost. To je slično uvjerenosti čovjeka koji kada vidi dim sa sigurnošću vjeruje da tamo mora postojati vatra.
2. ‘Ajnu-l-yaqin: To je posmatrati nešto bilo sa unutarnjim ili vanjskim okom. Posluživši se gornjim primjerom, to je slično uvjerenosti čovjeka koji ne vidi samo dim nego i vatru.
3. Haqqu-l-yaqin: To je stanje sigurnosti koje se postiže kada oblik duhovnog i pravog ujedinjenja postoji između upoznavaoca i onoga što se upoznaje. Ovo bi, na primjer, moglo biti stanje ako bi se neko osobno našao usred spomenute vatre gore navedenog primjera. Ovo se zove “ujedinjenje upoznavaoca i onoga što se upoznaje” o čemu se raspravlja na njemu svojstvenom mjestu. Da bi neko postigao haqqu-l-yaqin mora ispuniti određene neophodne uslove. To su:
Duša individue mora posjedovati sposobnost da prihvati i shvati ove istine; dječija duša, na primjer, ne može shvatiti realnost stvari.
– Duša ne bi smjela biti rukovođena pokvarenošću i grijehom.
– Kompletna pažnja mora biti skoncentrisana na predmet koji je u pitanju, a um treba biti nezagađen niskim ovosvjetskim interesima.
– Pojedinac se mora osloboditi svakog prejudiciranja prethodnog suda i slijepog oponašanja.
– Da bi se postigao cilj, značajne i neophodne prethodne pripreme moraju biti izvršene.
3. Politeizam (širk)
Širk je jedna druga ozbiljna bolest duše koja je rezultat neznanja. Sastoji se od vjerovanja udruge sile pored Allaha (dž.š.) koje imaju ulogu u upravljanju svijetom. Ako neko obožava ove sile, to se u islamskoj stručnoj literaturi zove politeizam obožavanja (širk ‘ibadi), ako im se pokorava politeizam pokoravanja (širk ‘ita'i). Prva vrsta također se zove i očevidni politeizam (širk galli), a druga prikriveni politeizam (širkhafi). Moguće je da se kur'anski ajet:
“Većina ovih ne vjeruju Allaha, a da ujedno druge Njemu smatra ravnim.” (12:106) – odnosi na drugu vrstu širka.
Suprotno širku je monoteizam – tawhid, koji znači da ne postoji nikakva druga sila u univerzumu osim svemogućeg Allaha (dž.š.).
Tawhid ima svoje stadijume. To su:
– Verbalno priznanje i prihvaćanje tawhida; to jest, izreći Nema drugog boga osim Allaha, bez vjerovanja u to srcem.
– Vjerovati srcem kada se gornji iskaz očituje jezikom.
– Realizacija Allahovog jedinstva kroz epifanijsko i numinozno iskustvo.
Drugim riječima, otkriti da je ogromno mnoštvo stvorenja stvoreno od Jednog Boga, i priznati da nema druge sile osim Allahove koja djeluje u univerzumu,
– Ne vidjeti na svijetu ništa drago osim Allahovog Bića, posmatrati sva stvorenja kao emanaciju i refleksiju toga Bića.
Ovi stadijumi vjerovanja u tawhid vode nas da prepoznamo uzrok bolesti širka. Temeljni uzrok širka je odanost materijalnom svijetu i zaboravnost na Allaha (dž.š.). Da bi se širk izliječio, pojedinac treba da razmislio stvaranju nebesa i Zemlje i nebrojenog mnoštva Allahovih stvorenja. Ovo kod njega može probuditi veličanje Allaha (dž.š.). Što je njegova kontemplacija i razmišljanje o ljepoti univerzuma i misteriji njegova stvaranja dublja, time će njegova vjera u jedinstvo Allaha (dž.š.) postajati veća. Kur'an kaže:
“Za one koji stojeći i sjedeći i ležeći Allahas pominju i o stvaranju nebesa i zemlje razmišljaju: ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri’” (3:191)
Neki od islamskih mislilaca, kao npr. kod ši'ija Imam Rida ističe:
“Nije ibadet u mnoštvu posta i namaza, nego u mnoštvu razmišljanja o Allahovim djelima.”
4. Šejtanska iskušenja i svijest
Sve što uđe u ljudsku svijest uđe posredstvom meleka i šejtana. Ako to dolazi od Allaha (dž.š.), zove se inspiracija (ilham), a ako od šejtana, zove se iskušenje (waswas). Ljudska duša predstavlja bojno polje na kojem se vojska meleka i šejtana sukobljavaju. Čovjek ima pravo izbora da podrži jednu od dvije vojske. Ako vojska šejtana dobije pojačanje, čovjek će postati subjekt šejtanskih iskušenja, a njegove spoljašnje aktivnosti odražavat će njegovo unutrašnje stanje. Međutim, ukoliko Allahove snage budu pojačane, čovjek će postati oličenje Allahovih atributa i karakteristika.
Kur'an objašnjava kako se Iblis zakleo da će zavoditi ljudski rod i voditi ga u grijeh:
“Reče: ‘Kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti…’” (7:16,17)
Za one koji popuste pred Iblisom u Kur'anu se kaže:
“… oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (7:179)
Za one koji nisu pod uticajem Iblisa u Kur'anu se kaže:
“One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njegovih propisa pridržavali – On će sigurno u milost Svoju i blagodat uvesti i pravim putem Sebi uputiti.”(4:175)
Način borbe protiv šejtanskih iskušenja je razmišljanje o budućem svijetu. Ako pojedinac razmišlja o posljedicama pokoravanja direktivama Iblisa i o budućnosti koju mu garantuje takvo pokoravanje, on će pronaći pravi put i osloboditi se šejtanskih iskušenja. Kada pronađe pravi put, Allah (dž.š.) će mu, također, priteći u pomoć i voditi ga ka beskonačnoj sreći i zadovoljstvu – kao što je jasno konstatovano u gore spomenutom ajetu.
5. Varanje i lukavstvo
Lukavstvo je jedna druga mahana koja pripada moći intelekta, a prouzrokuje se posredstvom šejtanskih i poročnih želja moći, strasti i srdžbe. Lukavstvo i varanje definišu se kao svjesna zavjera protiv drugih i kovanje do detalja savršenih planova da im se nanese šteta i zlo. Ova mahana ima fatalne posljedice, jer pojedinac koji je njome zaražen, ubraja se u društvo Iblisa. Zbog toga je prihvaćena postavka: “Ne pripada muslimanima ko vara muslimana.”
Način liječenja ove opake bolesti je da se bolesnik treba čuvati njenih opasnih posljedica i treba znati da onaj koji drugima jamu kopa sam u nju pada, okusivši tako kaznu još na ovom svijetu. Takođe se treba zapitati, zašto se, umjesto da bude koristan i dobar prema drugima, mora okretati protiv njih.
[1]Buharija, Iman, 1.