Duhovne bolesti koje proizlaze iz polemike i opasnosti 12.

Dobro znajte da je rasprava čija je pozadina nadmetanje, opovrgavanje, dokazivanje i strast za predstavljanjem vlastitih kvaliteta izvor svih duhovnih bolesti pokuđenih kod Uzvišenog Allaha, a pohvaljenih kod njegovog neprijatelja Iblisa. A njen odnos spram duhovnih bolesti: oholosti, samodopadljivosti, ljubavi spram isticanja, zavisti, nadmetanja, hvalisanja, ljubavi za ugledom itd., nalikuje odnosu alkohola spram očevidnih grijeha: bluda, ubijanja, potvore. To je poput onoga koji bi bio primoran da izabere između navedenih grijeha i alkohola pa izabere alkohol, vodeći se logikom da je to manji grijeh pa ga on povuče da zareda u činjenju i ostalih grijeha. Isti je slučaj i sa onim čijim duhom prevlada nagon za nadmetanjem, ugledom i dokazivanjem; to ga na kraju savlada i posrne, podliježući svim pokvarenostima. Dakle, polemika može itekako voditi opasnim duhovnim bolestima kojih se treba čuvati.

Prva od tih bolesti je uzdizanje nad istinom, prezir istine i nastojanje da se ona zataška nesuvislim prigovorima. Tako učesnik u polemici najviše pati od mogućnosti da se istina obznani u riječima protivnika. Zato on, koliko god ona bila očigledna, upire svoje snage da obmane, zavara i na neki način odgovori. A nakon izvjesnog vremena svađa mu postane uobičajeno svojstvo, tako da ne može ništa čuti, a da se ne probudi poriv za opovrgavanjem, sve iz ljubavi za dokazivanjem i željom da se ponizi suparnik, pa makar bio i u pravu. A sve iz želje za ličnim isticanjem, a ne za isticanjem istine.

Allah Uzvišeni u Svojoj knjizi izjednačio je onoga koji izmišlja laži u vjeri sa onim koji poriče istinu, pa je rekao:

و َ مَن أَظْلَم ُ مِمَنِ افْتَرَى عَلىَ اللهِ كَذِبًا أَوْ كَذَّبَ بِالْحَقِّ لَمَّا جَاءَه

I ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi?[1]

Bilježi se od Ebu Derdaa, Ebu Umame i Vaila da su rekli: “Izašao je jednog dana pred nas Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, a mi smo se prepirali oko nekih vjerskih stvari. Žestoko se rasrdio kao nikada dotada. Zatim je rekao: ‘Uistinu su oni prije vas uništeni zbog ovoga. Ostavite prepirku! Zaista se vjernik ne prepire. Ostavite prepirku, jer onom koji se prepire propast je već nastupila! Ostavite prepirku! Uistinu onom koji se prepire neću biti šefadžija na Sudnjem danu. Ostavite prepirku! Ja obećavam tri kuće u Džennetu: u njegovom podnožju, na sredini i na samom vrhu onome koji ostavi prepirku, a u pravu je. Ostavite prepirku! Uistinu, prvo što mi je moj Gospodar zabranio nakon obožavanja idola jeste prepirka.’”[2]

Od njega, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, prenosi se da je rekao: “Ko sretne Allaha Uzvišenog imajući tri stvari, ući će u Džennet na koja god vrata bude želio: Čije ponašanje bude lijepo, koji se bude Allaha bojao u osami i javno i onog koji ostavi prepirku čak i kada je u pravu.”[3]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Rekao je Emirul-mu'minin, mir s njime: ‘Čuvajte se prepirke i neprijateljstva! Uistinu te dvije stvari čine bolesnim bratska srca i čine da u njima proklija licemjerstvo.’”[4]

Druga od tih bolesti jeste licemjerje, osvrtanje na omiljenost među masama i trošenje snage na pridobijanje naklonosti i skretanje pažnje na sebe, kako bi bio podržan i potpomognut u sučeljavanju sa suparnikom. Rijaluk je opaka bolest koja zastrašuje, virus koji dovodi do propasti i predstavlja zapravo skriveni širk. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Zaista se za vas najviše bojim malog širka.” Upitaše: “A šta je to mali širk, Allahov Poslaniče?” On reče: “Rijaluk.”[5] Reći će Uzvišeni Allah na Sudnjem danu kada bude nagrađivao Svoje robove za djela: “Idite sada onima kojima ste se željeli dopasti svojim djelima na Dunjaluku, pa vidite hoćete li kod njih naći kakvu nagradu!”[6]

Također je rekao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Allahu se utječite od ljubavi prema poniženju (hizj)!” Bi upitan: “A šta je to, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Dolina u Džehennemu pripremljena za one koji čine djela zbog ljudi.”[7]

Bilježi Džerrah El-Medaini od Ebu Abdullaha tumačenje Allahovih riječi:

فَمَنْكَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلا ً صَالِحًا وَ لَا يُشْرِكْ ِ بِعِبَادَةِ رَبِّه ِ أَحَدًا

Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga![8]

Ebu Abdullah, mir s njime, rekao je: “Čovjek učini neko djelo za koje ima sevap, ali njime ne traži Božije zadovoljstvo, nego traži ljudsku hvalu i čezne da ljudi za njega čuju. To je ovaj spomenuti, koji počini širk klanjajući se Gospodaru svome.”[9]

Od njega, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Uistinu se melek uzdiže sa djelom roba, presretan zbog njega. Pa kada se uzdigne sa njegovim dobrim djelima, kaže Allah Uzvišeni: ‘Upišite ga u Sidždžin’,[10] jer on nije želio Mene tim djelom.”[11]

Od Emirul-mu'minina, mir s njime: “Tri su obilježja oboljelog od rijaluka: marljiv je u prisustvu ljudi, lijen kada je sam i voli da ga za sve pohvale.”[12]

Treća bolest je srdžba. Onaj koji učestvuje u nekoj polemici uglavnom nije sačuvan. Naročito kada mu govor bude odbijen ili se neko suprotstavi njegovim riječima i obezvrijedi njegov argument pred masom. To bez sumnje izaziva srdžbu. A ta srdžba, opet, ponekad je utemeljena, a ponekad i nije, no Allah i Njegov Poslanik su pokudili srdžbu kakva god ona bila i naglasili su kakve ona ima posljedice. Rekao je Uzvišeni Allah:

إِذْ جَعَلَ الَّذِينَ كَفَرُوا فُیِ قُلوُبِهِمُ الْحَمِيَّةَ حَمِيَّةَ الْجَاهِلِـيَّةِ فَأَنْزَلَ اللهُ سَكِينَتَه ُ عَلَى رَسوُلِهِ…

Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost svoju na Poslanika svoga…[13]

Bilježi se da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Naredi mi da učinim nešto što će mi biti dovoljno!” Reče Poslanik: “Nemoj se srditi.” Zatim čovjek ponovi isto pitanje nekoliko puta, a Poslanik svaki put odgovori: “Nemoj se srditi.”[14]

I bio je upitan, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Šta je to što udaljava od Allahove srdžbe?” Reče: “Nemoj se srditi.”[15]

Od Ebu Derdaa prenosi se da je rekao: “Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, uputi me na djelo koje će me uvesti u Džennet!’ Reče: ‘Nemoj se srditi.’”[16]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: ‘Srdžba kvari vjeru kao što sirće kvari med.’”[17]

Spomenuta je srdžba u prisustvu Ebu Džafera El-Bakira, mir s njime, pa je rekao: “Uistinu će se čovjek srditi i neprestano biti nezadovoljan, sve dok ne uđe u Vatru.”[18]

Također od njega, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Zapisano je u Tevratu kako je Allah Uzvišeni razgovarao sa Musaom, ‘alejhis-selam: ‘O Musa! Suzdrži se od srdžbe prema onima u tvom posjedu, suzdržat ću i Ja od tebe Svoju srdžbu.’”[19]

Od Ebu Hamze Sumalija da je rekao: “Rekao je Ebu Džafer, mir s njime: ‘Zaista je srdžba žeravica šejtanska koju on potpali u srcu sina Ademovog. Uistinu, kada se neko od vas rasrdi, zacrvene mu se oči, napušu vratne žile i šejtan uđe u njega.’”[20]

Predaje koje o ovome govore ne mogu se ni pobrojati, a u jednoj od drevnih stoji i ovo: “Rekao je jedan od poslanika nekom od svojih sljedbenika: ‘Ko mi bude jamčio da se neće srditi, bit će na mom stepenu, a poslije mene bit će moj halifa.’ Reče mladić iz naroda: ‘Ja ću.’ Zatim opet Poslanik ponovi isto, a mladić reče: ‘Ja ću biti u tome dosljedan.’ Pa kada je Poslanik umro, bijaše na njegovom stepenu poslije njega. To je bio Zul-kifl (onaj koji se zauzeo), a nazvan je tako zato što se zauzeo i ostao dosljedan.”[21]

Četvrta boljka jeste mržnja i prezir. Ona je ishod srdžbe i njezin plod. Ukoliko srdžba bude silom suzdržana – zato što nije našla oduška – vraća se u unutrašnjost i tamo nastanjuje, pretvarajući se u mržnju. Značenje pojma mržnja jeste nastanjivanje prezira i netrpeljivosti u srcu spram neke osobe. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Nije svojstvo vjernika da prezire.”[22]

Mržnja rađa prezrena svojstva, poput zavisti, radosti zbog nesreće neprijatelja, izbjegavanja, kidanja rodbinskih veza, govora o suparniku na nedozvoljen način, laganja, ogovaranja, širenja glasina, istraživanja mahana itd. Zatim vodi prepričavanju događaja, ismijavanju, nanošenju uvreda riječima i djelom, kako se god stigne. Sve pobrojano samo su neki od krajnjih ishoda mržnje i prezira.

Blaže od spomenutog je ustručavanje od uobičajenog osmijeha, blagosti, pažnje i drugih oblika dobročinstva i potpomaganja na putu dobru kojima bi se ophodio prema onome koji je izazvao srdžbu. Sve to, opet, bez ikakve sumnje krnji čovjekovu vjeru i pravi branu između čovjeka i dobročinstva, čak kada i ne bi samo po sebi vodilo Božijoj kazni.

Bilježi se od Imama Sadika, mir s njime, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, u svojoj hutbi: ‘Želite li da vas uputim na najbolju ćud Dunjaluka i Ahireta? Da oprostiš onome ko ti je učinio nasilje, uspostaviš vezu sa onim koji ju je s tobom prekinuo, iskažeš dobročinstvo onome ko je prema tebi loše postupio i da daruješ onoga koji je prema tebi škrtario.’”[23]

Peta bolest je zavist. Ona je posljedica mržnje, kao što smo rekli da je mržnja ishod srdžbe. Uglavnom, kao i kod prethodno spomenutih duhovnih nedostataka, i ove slabosti malo ko je sačuvan u polemici stoga što je priroda suparništva takva da se nekad pobjeđuje a nekada gubi, te kadgod je onaj drugi pobjednik, to se želi samom sebi, a suprotno suparniku, i to i jeste sama bit zavisti.

Što se, pak, tiče predaja koje govore o pokuđenosti zavisti i kazni na Onom svijetu, više ih je nego se da izbrojati. A ne treba ni spominjati više od činjenice da što je god bilo grijeha i nereda na Zemlji od samog početka do kraja, bilo je zbog zavisti koju je Iblis imao prema Ademu, ‘alejhis-selam. Allah ga je udaljio, prokleo i pripremio mu džehennemsku vatru, u kojoj će vječno boraviti. To svojstvo se svalilo na Ademove potomke te u njima našlo mjesta i kruži poput krvi u venama i duše u tijelu. Kao takvo, postalo je uzrokom nereda i prvim grijehom nakon stvaranja Adema i imalo za posljedicu ubijanje jednog od Ademovih sinova, kao što o tome govori Allah Uzvišeni u Kur'anu Časnom.[24]

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi uporedio je zavidnika sa samim šejtanom i sihirbazom, rekavši:

وَ مِنْشَرِّ غَاسِق ٍ إِذَا وَقَبَ ● ومِنْ شَرِّ النَّفَّاسَاتِ فِی الْعُقَدِ ● وَ مِنْ شَرِّ حَاسِدٍ إِذَا حَسَدَ

I od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kada smutnju sije, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije.[25]

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Zavist uništava dobra djela kao što vatra sagorijeva drva.”[26]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Uvukle su se među vas boljke naroda prije vas: zavist i međusobna mržnja, a one briju, ne kažem da briju dlaku, nego briju vjeru. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se međusobno ne zavolite.”[27]

Također je rekao, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Šest osoba ući će u Vatru prije obračuna zbog šest stvari.” Bi upitan: “O Božiji Poslaniče, ko su ti?” Reče: “Vladari zbog nepravde, Arapi zbog plemenskog fanatizma, perzijski vladari zbog oholosti, trgovci zbog pronevjere, stanovnici Rustaka[28] zbog neznanja i učenjaci zbog zavisti.”[29]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime: “Nesreća vjere je zavist, umišljenost i oholost.”[30]

Od njega, mir s njime, da je rekao: “Rekao je Uzvišeni Allah Musau: ‘O sine Imranov, nemoj zavidjeti ljudima na onome što sam im Ja dao iz Svoje dobrote, niti pružaj pogleda svoga ka tome. I neka se tvoja unutrašnjost za tim ne povede! Uistinu je zavidljivac srdit na Moje dobročinstvo, nezadovoljan Mojom podjelom kako je načinih među robovima, a čije je stanje takvo – nisam Njegov, niti Mi pripada.’”[31]

Od njega, mir s njime, da je rekao: “Svojstvo vjernika je radost, a ne zavist. Munafik zavidi i nema radosti.”[32]

Šesta bolest jeste kidanje rodbinskih i bratskih veza, a to je ishod međusobne nepodnošljivosti i prezira. To je jedan od najvećih grijeha i nepokornosti Uzvišenom Allahu. Bilježi Davud ibn Kesir: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njime, da kaže: ‘Rekao je moj otac: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: Koja god se dva muslimana budu međusobno izbjegavala pa prođu tri dana, a oni se ne izmire, izašli su iz islama i među njima nema vjerske odanosti. A koji god od njih pretekne svoga brata sa selamom, preteći će ga i u putu u Džennet na Dan obračuna.’”[33]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Neće se dva čovjeka razići i izbjegavati, a da neće jedan od njih zaslužiti prokletstvo i odricanje, a možda to zasluže obojica.” Neko, protiveći se, upita: “Allah ti dao svako dobro, jedan je nasilje počinio, a šta je sa onim kome je ono učinjeno?” Reče: “Ni on nije nastojao sa bratom uspostaviti vezu, niti se upuštao sa njim u razgovor. Čuo sam moga oca da kaže: ‘Kada se dvojica zavade pa jedan uvrijedi drugog, neka se onaj kojem je nepravda učinjena vrati svome prijatelju i kaže: O brate, ja sam nepravedno postupio, kako bi dokinuo izbjegavanje, jer Allah Uzvišeni je pravedan Sudija i nadoknadit će onome kome je nepravda učinjena od onoga koji ju je učinio.”[34]

Bilježi Zurare od Ebu Džafera, mir s njime, da je rekao: “Uistinu šejtan unosi smutnju među vjernike, sve dok se neko od njih ne odmetne od svoga dina, a kada se to desi, legne na leđa, ispruži se i kaže: ‘Pobijedio sam.’ Allah se smilovao čovjeku koji pomiri dva naša sljedbenika. O skupino vjernika, volite se i saosjećajte jedni s drugima!”[35]

Sedma bolest: Govor o suparniku na način koji vjera ne dopušta, npr. laž, ogovaranje i sl., a to su opet ishodi mržnje, zapravo ishodi polemike. Onaj koji raspravlja neodvojiv je od suprotstavljanja, nanošenja uvreda, poniženja – a time je zapao u ogovaranje. A nije daleko ni od izvrtanja značenja suparnikovog govora te se može lahko i u lašce i potvoritelje upisati. Ako bi još i otvoreno nazvao suparnika neznalicom i maloumnim, bio bi drznik i nasilnik.

Sve su to sami veliki grijesi. Ne mogu se ni pobrojati kur'anski ajeti i hadisi kada su u pitanju prijetnje za ovakvu vrstu djela. Dovoljno je kod ogovaranja samo da se zna da je Allah, neka je Uzvišen, uporedio to sa jedenjem mesa mrtvog brata.

Rekao je Uzvišeni:

وَ لَا يَغْتَبْ بَعْضُكُمْ بَعْضًا أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَنْ يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيه ِ مَيْتًا فَكَرِهْتُمُوهُ

I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno.[36]

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Čuvajte se ogovaranja – ogovaranje može biti gore od bluda. Čovjek počini blud pa se pokaje i Allah mu oprosti, dok onom koji je ogovarao Allah neće oprostiti sve dok mu ne oprosti onaj kojeg je ogovarao.”[37]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime: “Neće vjernik reći o vjerniku ništa od onoga što očima vidi ili ušima čuje, a da neće biti od onih za koje Allah Uzvišeni kaže: (إنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَنْ تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِی الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ) One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna.”[38]

Bilježi Mufaddal ibn Omer od Ebu Abdullaha, mir s njime, da je rekao: “Ko od nekog vjernika prenosi neki govor s ciljem da ga ocrni i uruši njegov ugled, kako bi ga kod ljudi obezvrijedio, Allah će ga izvesti iz svoga okrilja pod šejtansko okrilje, a šejtan ga neće primiti.”[39]

Bilježi Zurare od Ebu Džafera i Ebu Abdullaha, mir s njima, da su rekli: “Čovjek može biti najbliže nevjerstvu kada se druži sa prijateljem po vjeri pa pamti njegove padove i posrnuća, kako bi mu njima jednoga dana naudio.”[40]

Bilježi Ebu Basir od Ebu Džafera, mir s njime, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: ‘Vrijeđanje muslimana je grijeh, borba protiv njega nevjerstvo, jedenje njegovog mesa[41] nepokornost, a svetost njegovog imetka poput je svetosti njegove krvi.’”[42]

Bilježi Ebu Fudajl od Ebu Džafera, mir s njime, da je rekao: “Neće vjernik uvrijediti ličnost vjernika, a da neće umrijeti najgorom smrću i ostati odlučan da se ne pokaje.”[43]

Osma bolest koja proističe iz polemike jeste oholost i uzdizanje. To je također sastavni dio polemike.

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, prenoseći od Uzvišenog Allaha: “Veličina je moj plašt, a uobraženost moj ogrtač, pa ko mi se u njima nametne, ponizit ću ga.”[44]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ‘Najveća oholost je preziranje stvorenja i omalovažavanje istine.’ Reče neko od ashaba: ‘Upitah: Šta je preziranje stvorenja i omalovažavanje istine?’ Reče Poslanik: ‘Nepoznavanje istine i vrijeđanje onih koji je slijede, pa ko tako postupa, nameće se Allahovom ogrtaču.’”[45]

Bilježi Husejn ibn Ebi Ala’ od Ebu Abdullaha, mir s njime, da je rekao: “Oholost je svojstvo kojim se odlikuju najgori ljudi u svim narodima, a oholost je Allahov ogrtač. Pa ko se nameće Allahovom ogrtaču, neće mu Allah povećati ništa, doli poniženje.”[46]

Bilježi Zurare od Ebu Džafera i Ebu Abdullaha, mir s njima, da su rekli: “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude oholosti koliko je zrno gorušice.”[47]

Od Omera ibn Jezida prenosi se da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu, mir s njime: ‘Ja jedem lijepu hranu, volim lijep miris, jašem dobru jahalicu i posluga me slijedi. Vidiš li u ovome kakve oholosti pa da to napustim?’ Zastao je Ebu Abdullah, mir s njime, i rekao: ‘Uistinu je prokletnik oholi onaj ko ponižava ljude i ne poznaje istinu.’ Reče Omer: ‘Što se tiče istine, nije mi nepoznata, ali to o ponižavanju nisam razumio. Na šta se odnosi?’ Reče Imam: ‘Ko prezire ljude i nad njima se uzdiže, taj je silnik.’”[48]

Deveta bolest je uhođenje i bilježenje posrnuća. Kao i kod prethodnih bolesti, i za ovu važi isto. Učesnik u raspravi osuđen je na praćenje protivnikovih mahana u govoru i postupcima, sve opet s ciljem da ih zapamti kada mu zatrebaju ili da ih uzme za podlogu u svojim postupcima. Bolest uzme maha kod onih koji traže znanje radi Dunjaluka pa im na kraju postane navada pamćenje protivnikovih mahana, te mu onda služe da mu ih predoči ili kaže: Jesam ga posramio, ponizio i sl., što čine nemarni u vjeri, sljedbenici šejtana.

Rekao je Allah Uzvišeni: (ولَا تَجَسَّسُوا) I ne uhodite jedni druge![49]

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “O skupino što povjerova jezicima, a ne povjerova srcima, ne tražite mahane muslimana. Ko bude pratio mahane muslimana, Allah će njegove mahane pratiti. A čije mahane Allah bude pratio, ponizit će ga pa makar u privatnosti njegove kuće.”[50]

Od Ebu Džafera El-Bakira, mir s njime: “Čovjek može biti najbliže nevjerstvu kada se druži sa nekim zbog vjere, a pamti njegove mahane da bi ga jednoga dana osramotio.”[51]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime: “Rekao je Resulullah, salla-llahu ‘alejhi ve alihi: ‘Ko razglasi neki nemoral, isti je kao i onaj koji ga je počinio. A ko vjernika nečim osramoti, neće umrijeti dok ga ista sramota ne snađe.’”[52]

Od njega, mir s njime: “Ko sretne svoga brata sa nečim što će ga povrijediti, Allah će ga ukoriti i na Dunjaluku, i na Ahiretu.”[53]

Rekao je Emirul-mu'minin, mir s njime, u podužem govoru: “Protumači postupak svoga brata na najbolji mogući način dok to ne prevaziđeš, i nemoj riječ koja je od njega došla smatrati zlom sve dok za nju možeš naći lijepo tumačenje.”[54]

Deseta boljka koju izrađa polemika jeste zadovoljstvo tuđom nesrećom i nesreća zbog tuđeg zadovoljstva. A ko ne želi svome bratu muslimanu ono šta želi i sebi, takav je krnjave vjere i dalek od morala vjernika. Ovo je preovladavajuća osobina onih kojima je ovladao nagon za prepirkom, nadvikivanjem i uzdizanjem. U mnogim hadisima[55] i predajama bilježi se da musliman spram muslimana ima obaveze; ukoliko neke od njih zanemari, izlazi iz Allahovog okrilja i pokornosti, a između ostalog tu je uključeno i ovo stanje.

Bilježi Muhammed ibn Jakub El-Kulejni, kaddesallahu ruhahu, lancem prenosilaca do El-Mualla ibn Hunejsa od Ebu Abdullaha, mir s njime: “Upitao sam ga (Ebu Abdullaha): ‘Šta je pravo muslimana spram muslimana?’ Reče: ‘Sedam je obaveznih prava, i nema nijednog od tih prava, a da mu nije obaveza. Ako zanemari jednu od njih, izašao je iz Allahove zaštite i pokornosti i nema Allah sa njim ništa.’ Rekoh mu: ‘Neka budem učinjen tvojim iskupom, koja su to?’ Reče: ‘O Mualla! Ja sam prema tebi brižan, bojim se da ih ne zaboraviš ili spoznaš, a da ne postupiš po njima.’” Reče: “Rekoh mu: ‘Nema snage niti moći, osim sa Allahom.’ Reče: ‘Najjednostavnije pravo je da mu želiš što i sebi, a ne priželjkuješ što i sam ne voliš. Drugo pravo je da izbjegavaš da ga oneraspoložiš, a da nastojiš da mu udovoljiš i da ga poslušaš. Treće pravo je da mu pomogneš svojim imetkom, jezikom, rukama i nogama. Četvrto je da budeš njegovo oko, putokaz i ogledalo. Peto pravo je da ne budeš sit, a on gladan, napojen, a on žedan i odjeven, a on go. Šesto je da kod tebe bude sluga, a da on nema sluge. Onda ti je obaveza da svoga slugu pošalješ da mu odjeću opere, hranu pripremi i postelju namjesti. I sedmo pravo je da: njegovoj zakletvi vjeruješ, pozivu njegovu se odazoveš, bolesnika posjetiš, dženazi prisustvuješ, a ako vidiš da ima neku potrebu, požuriš da mu je ispuniš. I nemoj čekati da to od tebe zatraži, nego sam požuri. Kada ovako postupiš, povezao si svoj velajet sa njegovim velajetom i svoju predanost sa njegovom predanošću.”[56]

Jedanaesta bolest je samohvalisanje bezgrješnošću i umišljenost. Polemičar uglavnom nije čist od samohvalisanja, bilo jasno, bilo aluzijom ili posredno, aludirajući na ispravnost svojih riječi i omalovažavanje riječi suparnika. Česta mu je uzrečica: “Nisam od onih kojima bi to trebalo biti nepoznato”, i sl. A Allah Uzvišeni je rekao:

فَلاَ تُزَكُّوا أَنْفُسَكُمْ

I ne hvališite se bezgrešnošću.[57]

Bi upitan neki učenjak: “Šta je znak pokvarenosti?” Reče: “Samohvalisanje.”

Budite sigurni da samohvalisanje, pored toga što je ružno samo po sebi i kod Boga pokuđeno, istovremeno umanjuje ugled kod ljudi i izaziva srdžbu Gospodara. Ako se, pak, želite uvjeriti da vam samohvalisanje neće donijeti nikakvo dobro, pogledajte sebi slične kada sebi dozvole taj luksuz, kako vaše srce na to reagira i smatra to za neprimjereno, te kako osuđujete taj čin kada se rastanete sa prijateljem. Budite sigurni da je isti slučaj i sa njima kada se vi hvališete, da vas potajno kude, a pri rastanku jezicima osuđuju.

Dvanaesta bolest je licemjerstvo. Polemičari bivaju na njega primorani. Oni susreću suparnike, one sa njima u rangu i sljedbenike njihove, dobroćudnim licem, srca prilagodljivog. Možda čak izražavaju zadovoljstvo susretom, a unutrašnjost iz pozadine vreba mržnjom. A obojica opet znaju da drugačije misle nego što to iskazuju. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Kada ljudi steknu znanje, a napuste djela, zavole jezicima, a zamrze srcima, i prekinu rodbinske veze, Allah ih prokune i učini ih gluhim i slijepim.”[58] Da nam Allah oprosti!

Ovo bi bilo nekih dvanaest smrtonosnih boljki. Prva je oholost koja uskraćuje Džennet, a posljednja licemjerstvo koje Vatru čini neizbježnom. Polemičari se u svemu navedenom razlikuju po stepenima, ali čak i oni najpametniji i najbogobojazniji nisu čisti od pobrojanog, makar i u manjoj mjeri. Sve zapravo što mogu i jeste prikrivanje i borba sa sobom da se nešto ne ispolji pred ljudima, dok se većina i ne trudi da poradi na sebi. Ono opet što sve rečeno povezuje i što im je zajedničko jeste traženje znanja zbog nečega drugog, mimo Allaha.

Jednom riječju, znanje ne ostavlja svoga posjednika na miru: ili će ga dokrajčiti i unesrećiti, ili će ga usrećiti i približiti Allahu.

Neko bi mogao reći: Dvije su koristi od polemike. Prva je podsticanje masa na znanje, jer da nije sklonosti ka predvodništvu, iščezlo bi znanje. Druga je pokretanje razuma i čeličenje duše da spozna vratolomije znanja.

Na to odgovaram: Istinu je rekao, nisam ni spomenuo navedeno kako bih zatvorio vrata polemici, nego sam samo spomenuo njene uvjete i boljke, kako bi se polemičar držao tih uvjeta i klonio duhovnih bolesti, a zatim dokučio koristi koje iz nje proističu, kao što su ljubav prema znanju i pokretanje mišljenja. Ako je, pak, mislio da na sve navedene bolesti zatvori oči samo zbog podsticaja na znanje i uzdizanje mišljenja, loše je procijenio. Da, tačno je, nagon za vlašću je urođena strast, a šejtan je opunomoćen da na nju podstiče, ali on treba znati da mu nije potrebna šejtanova pomoć da na taj poriv podstiče. Čija se želja za znanjem pokrene zato što ga je šejtan pokrenuo, on je od onih za koje Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve alihi, kaže: “Allah će ovu vjeru pomoći i čovjekom grješnikom[59] i narodima koji neće imati udjela (na Ahiretu).”[60] A čija se želja pokrene poput želje poslanika, ‘alejhimus-selam, za sticanjem Allahove nagrade, takav je nasljednik Božijih vjerovjesnika i njihovih namjesnika, Allahovih opunomoćenika nad njegovim robovima.

A što se tiče podsticanja intelekta, neka ga podstakne, ali se mora čuvati spomenutih nedostataka. Ali, ukoliko nije u stanju da se sačuva pobrojanog, onda neka ostavi polemiku i preda se znanju, uz promišljanje i čišćenje unutrašnjosti od duhovnih prljavština. To čak može biti korisnije za intelekt jer se intelekt mnogih velikana ove vjere pokrenuo bez ovakvih raspravljanja.

Ako u nekoj stvari ima poneka korist a mnogo štete, nije se dozvoljeno izložiti svim tim štetama zbog nešto malo koristi. Štaviše, ako će polemika polučiti takve posljedice, onda ima istu presudu kao alkohol i kocka. Rekao je Uzvišeni Allah:

يَسْئَلوُنَكَ عَنِ الْخَمْرِ وَ الْمَيْسِرِ قُلْ فِيهِمَا إِثْمٌ كَبيِر ٌ وَ مَنَافِع ُ لِلنَّاس ِ وَ إِثْمُهُمَا أَكْبَرُ مِنْ نَفْعِهِمَا

Pitaju te o vinu i kocki. Reci: Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.[61]