Hikaja (1)

Jednom sam vodio rasprave s grupom učenjaka u glavnoj džamiji Damaska kad jedan mladić uđe na vrata i upita: „Ima li među vama neko ko zna perzijski jezik?“ Pokazaše na mene, a ja zapitah: „Šta je dobroga?“ Na to će on: „Jedan stopedesetogodišnji starac nalazi se pri posljednjem izdisaju, govori nešto na perzijskom, a mi ne razumijemo. Ako bi se smilovao i potrudio da pođeš, dobićeš nagradu, može biti da on ostavlja oporuku.“ Kad sam došao do njegova uzglavlja, on je izgovarao ove riječi:

Mislio sam da udahnem nekoliko dahova kako ja želim.
Nažalost, put disanja je zatvoren.
O, žalosti! Za šarenim stolnjakom života
Pojedosmo samo jedan zalogaj, a već nam rekoše: Dosta!“

Značenje tih riječi saopćio sam na arapskom Sirijcima, a oni su se iščuđavali njegovom dugom životu i njegovom žaljenju što se rastaje sa životom na ovom svijetu. Ja upitah: „Kako ti je u takvom stanju?“ Odgovori: „Šta da kažem?

Jesi li vidio kakvu bol trpi čovjek
Kada mu iz usta vade jedan zub?
Zamisli sada kakvo je njegovo stanje u času
Kada mu iz dragog tijela odlazi duša!“

Rekoh: „Izbij iz glave misao o smrti i ne daj strahu da nadvlada prirodu, jer grčki filozofi su kazali: 'Kako god i koliko god se osjećao zdrav i snažan, ne možeš se nadati besmrtnosti'. Međutim, ni najstrašnija bolest ne znači neizbježan kraj. Ako zapovijediš, pozvaću liječnika da te liječi.“ On otvori oči, nasmiješi se i progovori:

Iskusni liječnik počinje da se uznemiruje
Kad vidi senilnog, nemoćnog bolesnika.
Domaćin je zabavljen ukrašavanjem dvorca,
A dvorac u temeljima ruševan i klimav.
Starac stenje i bori se s dušom u agoniji,
A starica mu čisti i maže obuću.
Kada je narušena ravnoteža zdravlja,
Ne pomaže ni ljekarstvo ni nadriljekarstvo.

Hikaja (2)

Jedan starac je pričao: „Kad sam se oženio, ukrasio sam sobu ružama, sjedio s mladom u osami, srcem se za nju vezao i stalno je posmatrao. Noćima nisam spavao nego sam joj pričao zanimljive priče i šaljive dosjetke ne bi li se privikla na mene i prestala me izbjegavati. Jedne večeri joj rekoh: Velika sreća ti je bila prijateljica, oči su joj bile budne, pa si dospjela u društvo iskusnog i obrazovanog starca, koji je obišao svijet, staloženog, koji je okušao i vrelo i studeno, koji je iskusio dobro i zlo, koji zna da cijeni prijateljstvo, koji ispunjava zahtjeve ljubavi, dobar i ljubazan, fine naravi i slatke riječi.

Da bih pridobio tvoje srce,
Neću se uvrijediti ako bi me i uvrijedila.
Kad bi se hranila šećerom kao papagaj,
dušu bih žrtvovao brinući se za tobom.

Ti nisi dopala u ruke mladića umišljenog, hirovitog, zajedljivog, skitnice, koji svake minute smišlja novu strast a svake sekunde mijenja mišljenje, svake noći spava na drugom mjestu, svakog dana uzima drugu ljubavnicu.

Krasni mladići, lica kao mjesec,
Ni prema kome ne čuvaju vjernost.
Ne očekuj vjernost od slavuja,
Jer oni svakog trena pjevaju drugoj ruži.

Naprotiv, starci žive razumno i čestito, a ne po zahtjevima mladalačke gluposti i neznanja.

Traži boljeg od sebe i iskoristi svaku priliku
Da što manje vremena provodiš s takvim kao što si sâm.“

Toliko sam govorio u ovom smislu, nastavio je starac, da sam bio uvjeren kako je njeno srce palo u moju mrežu i postalo moj plijen. Najednom, ona ispusti duboki i bolan uzdah i reče: „Sve to što si izrekao, na vagi moje pameti nema težine ni koliko jedna jedina riječ što sam je čula od svoje dadilje koja je rekla: Za mladu ženu bolja je strijela u slabini nego starac pokraj nje.“

Kada vidi pred suprugom svojim
Nešto mlohavo poput usana onoga koji posti,
Ona kaže: S njim je to nekakav mrtvac,
A bajanje se vrši samo nad onim koji spava.
Ako žena ustaje nezadovoljna iz zagrljaja muškarca,
U njihovoj kući česta je svađa i razdor.
U starca koji ne može ustati s mjesta
Bez štapa, zar može ustati štap?

Jednom riječju, pokazalo se da je nemoguće da živimo složno, i razveli smo se. Kad je istekao „iddet“, udali su je za jednog mladića plahovitog, namrštenog, siromašnog i zlobnog. Trpjela je udarce i uvrede, neimaštinu i životne tegobe, a stalno zahvaljivala Gospodaru za milost i blagodat riječima: „Hvala Bogu, izbavila sam se iz onih muka i dospjela u ovo sigurno blaženstvo.“

Bez obzira na svu tvoju nepravdu i grubu narav,
Ja brinem brigu o tebi, jer si lijep.
Da gorim s tobom zajedno u paklu,
Bolje je nego da sam s drugim u raju.
Miris bijelog luka iz usta ljepotana
Prijatniji je nego miris ruže iz ruku nedraga.

Hikaja (3)

Bio sam gost kod nekog starca u Dijarbekru. Bio je veoma bogat i imao naočitog sina. Jedne večeri je pričao: „Do ovoga dječaka nisam imao djece. U ovoj dolini ima jedno sveto drvo, koje ljudi posjećuju da bi se tamo molili Bogu, da im usliši neke želje i udovolji potrebama. Noćima sam se pod tim drvetom molio Bogu dok mi je darovao ovo dijete.“ Čuo sam kako dječak tiho govori svojim drugovima: „Eh, kad bih ja znao gdje se nalazi to drvo, molio bih se da moj otac umre.“ Domaćin se radovao kako mu je sin pametan, a dječak se rugao da mu je otac ostario i omatušio.

Mnogo je ljeta prohujalo nad tobom,
A ti nijednom ne ode na očev grob.
Šta si dobro uradio za svoga oca
Da bi isto očekivao od svoga sina?

Hikaja (4)

Zanesen mladošću, jednog dana sam žestoko jurio putem, a uveče pao od iznemoglosti pod jednim brežuljkom. Neki onemoćali starac, koji se vukao iza karavana, dođe i reče: „Zašto ležiš, ovo nije mjesto za spavanje?“ Odgovorih: „Kako ću ići kad noge ne mogu da me nose?“ Starac će: „Zar nisi čuo da su mudri ljudi kazali: Ići i odmarati se bolje je nego trčati pa pasti s nogu od umora.

O ti, koji želiš stići do konačišta, ne žuri,
Poslušaj moj savjet, uči se strpljenju!
Arapski konj brzo pretrči udaljenost od dva dana hoda,
A kamila ide polako danima i noćima.

Hikaja (5)

U našem društvu bijaše jedan mladić, živahan, oštrouman, veseo i slatkorječiv. U njegovu srcu ne bijaše nikakve brige, a usne mu stalno razvučene u osmijeh. Prođe neko vrijeme a ne sretosmo ga. A onda, kad sam ga vidio, bio se oženio, narodila se djeca, korijen njegovog veselja posječen, a ruža njegovih želja i čežnji uvehla. Upitah ga: „Kako si, kako živiš?“ Odgovori: „Otkako sam izrodio djecu, ne ponašam se više djetinjasto.“

Čemu mladost kad su sijede vlasi zamijenile uvojke?
Smjena vremena je dovoljan predznak i upozorenje.
Kad ostariš, diži ruke od djetinjstva,
Igru i šalu ostavi mladosti.
Mladalačku radost ne traži u starca
Jer voda koja je protekla, nikad se u korito ne vraća.
Kad usjev sazrije do žetve,
On se ne njiše kao kad je bio zelen.
Vrijeme mladosti minu, izmače mi se iz ruku,
Eh, žalosti za tim blaženim vremenom!
Minu u nepovrat snaga lavlje šape,
Sad se zadovoljavam komadom sira, poput lovačkog psa.
Jedna starica obojila vlasi u crno.
Rekoh joj: Ej starice,
Možeš kosu bojiti u crno,
Ali nećeš ispraviti povijena leđa.

Hikaja (6)

Jedanput sam, u mladalačkoj gluposti, povisio glas na majku. Uvrijeđena, sjela je u ugao i plačući ponavljala: „Zar si zaboravio svoje djetinjstvo pa se tako grubo ponašaš?“

Kako je lijepo kazala starica svome sinu
Kad ga je vidjela snažnog poput slona, koji može da prevrne tigra.
Kad bi se sjećao svoga djetinjstva,
Kad si bio bespomoćan u mom naručju,
Ne bi mi danas nanosio uvrede
Kad si snažan kao lav, a ja starica.

Hikaja (7)

Nekom se škrtom bogatašu razboli sin. Dobronamjerni ljudi mu rekoše: „Savjetujemo ti da radi njegovog ozdravljenja proučiš Kur'an ili zakolješ kurban.“ Načas se zamisli pa reče: „Bolje je proučiti Kur'an, jer stado je daleko.“ Jedan pobožnjak to ču pa povika: „Dao je prednost čitanju Kur'ana stoga što se on nalazi na vrhu jezika, a zlato mu je usred srca.“

O, kako bi im bilo žao saginjati glavu radi namaza
Ako bi se time morala davati nekome pomoć.
Zbog jednog dinara oni zapadaju u glinu poput magarca,
A ako kažeš da jednom prouče „El-hamd”[1], uče sto puta.

Hikaja (8)

Pitali nekog starca: „Zašto se ne ženiš?“ Odgovori: „Od starica nema nikakvog zadovoljstva.“ Rekoše mu: „Ženi se mladom, bogat si.” Odgovori: „Ako se meni, starcu, ne dopadaju starice, kako će se njoj mladoj javiti ljubav i prijateljstvo prema starcu?“

Snaga treba ženi, a ne zlato;
Šargarepa joj je draža nego deset „menna” mesa.

Hikaja (9)

Čuo sam ovih dana da je jedan starac smislio u staračkoj glavi da nađe sebi dragu.

Zaprosi lijepu djevojku po imenu Dževher
I sakri je od pogleda ljudi kao kutiju s draguljima.
Kad su prošli svečani svadbeni običaji,
Pri prvoj navali starčev štap se opusti i savije.
Netegao luk, ali nije pogodio cilj, jer nije mogao prošiti
Platno od čvrste materije, osim željeznom iglom.
Poče se žaliti prijateljima i dokazivati;
Navodno, žena mu pokupila imetak i otišla.
Između muža i žene nastade svađa i smutnja
Pa stvar dođe do ćehaje i kadije, a Sadi reče:
Za sve svađe i podlosti djevojka nije kriva;
Kako se može bušiti biser kad ruka drhti?

[1]  Kur'an, sura Fatiha, ajet 1.