1. Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Gljiva[1] je jedan od plodova Dženneta, a njena voda je korisna protiv bolova oka.”[2]
2. Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Gljiva je menn,[3] a menn je iz Dženneta i njegova voda je lijek za oko.”[4]
3. Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Gljiva je jedna od blagodati koje je Allah, dž.š., spustio sinovima Israilovima i ona je lijek za oko.”[5]
4. Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Držite se svježe i vlažne gljive, jer je ona jedna od blagodati, a njena voda je lijek za oko.”[6]
5. El-Kafi – prenosi se od Umame, kćerke Ebi El-Asa ibn Er-Rebia – a njena majka je Zejneb, kći Allahovog poslanika, s.a.v.a., da je rekla: “Imam Ali, mir s njim, je došao kod mene u mjesecu ramazanu, pa mu je bila donesena večera,[7] hurme i gljiva, pa je on, mir s njim, to pojeo, a volio je gljivu.”[8]
[1] Allame El-Medžlisi, k.s., je rekao: “Riječ el-kemʼu (اَلْکَمْءُ) (sa fetḥom na prvom harfu) je poznataˮ, a El-Džewheri je rekao: “Riječ el-kemʼetu (اَلْکَمْأَةُ)je u jednini el-kemʼu (اَلْکَمْءُ), bez utvrđene određene paradigme po kojoj ide.” A doktori su rekli: “Ona je u osnovi okrugla bez listova i bez stabljike, njena boja naginje na crvenkastu, raste u proljeće nakon mnogo snijega i kiša, a jede se sirova i kuhana, te ima vrste i podvrste.
Pa tako postoji gljiva ludara – el-fuṭru (اَلْفُطْرُ) /bot. Boletus satanas/. El-Fīrūzʼābādī u rječniku El-Qāmūs kaže: “Riječ el-fuṭru (اَلْفِطْرُ) sa ḍammom na prvom ḥarfu ili sa dvije ḍamme, tj. na prvom i na drugom ḥarfu jedna vrsta gljive koja je smrtonosna.”
Ibn Bejṭār prenoseći od Dioskorida (grčki: Διοσκουρίδης– Dioskouridis) je rekao: “Postoje neke vrste gljiva koje su dobre za korištenje u ishrani, postoje one koje nisu dobre za korištenje i koje su smrtonosne, bilo da je zbog toga što one rastu u blizini zahrđalih eksera (i metalnih predmeta) ili pored ubuđanih platana ili gnijezda i jazibna štetnih insekata i životinja, ili drveća koja su takva da gljive budu otrovne i smrtonosne ako rastu u njihovoj blizini te postoji na ovim gljivama ljepljiva i ljigava vlažnost, pa ako se uberu i stave na neko mjesto struhnu i ubuđaju se brzo. A što se tiče druge vrste gljiva, one se koriste u supama i ukusne su, a ako se prekomjerno uzimaju naude, i pojavi se zbog toga asfiksija (lat.: asphyxia = gušenje), ili kolera” Galen (grč.: Γαληνός – Galinos) je rekao: “Snaga gljive je žestoka hladna vlažna snaga, a zbog toga je ona slična smrtonosnim lijekovima i neke od njih zaista ubijaju, a posebno one čiji se korijen miješa sa nečim ubuđalim.”
Postoji el-faqʻu (اَلْفَقْعُ)–loša gljiva (gomoljika) puhara /bot. Lycoperdon tuber/; El-Fīrūzʼābādī kaže: “Riječ el-faqʻu – a može, također, biti sa kesrom na prvom ḥarfu da bude “el-fiqʻu – to je bijela mehka vrsta gljive, a množina ove riječi je na paradigmu množine riječi ʻinebetun (عِنَبَةٌ)tako da bude el-fiqaʻatu.”
Ibn Bejṭār je rekao: “Ona je nešto što se formira ispod zemlje u blizini vode, bijele boje, okrugla i veća od gljiva koje se nalaze u zemlji i svaka od njih se rascijepi na tri ili četiri komada, mada su svi komadi prilijepljeni jedan uz drugi. Ona je bezbjednija od gljiva iz familije el-fuṭru(Fungus) ili pečurke, te ne postoji niti jedna njena podvrsta koja je smrtonosna kao što je to slučaj kod gljiva iz familije Fungus. One su hladne, vlažne i velike, a postoji jedna podvrsta koja se na perzijskom jeziku zove: kašandž (کشنج), a još se naziva i gol kondē (گلکنده), koja raste u pijesku i u velikom broju se nalazi u Horasanu i u Transoksaniji, također, poznatoj pod nazivima Farārūd (perzijski: فرارود) ili Hé Zhōng (kineski: 河中). To je drevni naziv za područje Centralne Azije koje otprilike odgovara današnjem Uzbekistanu, Tadžikistanu i jugozapadnom dijelu Kazahstana, a rečeno je: “Ona je slatka, šuplja, vlažna, poput jednog velikog oraha.” Također, kažu: “Ona je hladna, zadebljana i sporo se probavlja.”
I postoji el-ġaršenetu (اَلغَرْشَنَةُ)– garešna, a Ibn Bejṭār je rekao: “Ona je dosta rasprostranjena u Jerusalimu i tamo je poznata pod imenom el-kereštetu (اَلْکَرَشْتَةُ)”.
Ibn Sīnā je rekao: “Ona je jedan soj gljive i pečurke, oblika maloga pehara ili čaše, prouzrokuje nasmijanost i fraz, pod dodirom je mehka i nježna, njom se pere odjeća, i jede se sa ljutim i kiselim stvarima.”
Ibn Bejṭār je rekao o gljivi (اَلْکَمْأَةُ) prenoseći od nekih: “Gljiva (اَلْکَمْأَةُ) je crvene boje i smrtonosna je, a najukusnija od njih je ona koja je najmekša, ona čija boja naginje na bijelu.
A što se tiče one koja je sa prstenovima, tačkama po sebi i krta – ona je potpuno nepovoljna, a korisna je za upaljeni želudac. Ako se ne probavi zbog prekomjernog korištenja ili zbog slabosti želuca, onda je njena smjesa veoma loša i kruta i uzrokuje bolove po dnu leđa i prsa.”
Od Ibn Māseta se prenosi: “To što je hladna i vlažna je na drugom stepenu.” Od Mesiha, Isaa sina Merjemina, a.s., je preneseno: “Njeno jedenje rađa i prouzrokuje začepljenja, a stavljanje surme od njene vode izbistruje vid.”
Od El-Ġāfiqijja se prenosi: “Od specifičnosti gljiva je to da onaj koji je pojede ako ga nešto što je otrovno (insekt ili životinja) ujede – dok se u njegovom želucu nalazi gljiva – ugine, a ne bi ga od toga izliječilo apsolutno ništa, a što se tiče vode iz gljiva, ona je od najispravnijih i najkorisnijih lijekova za oko ako se s njom pomiješa surma od is̱mida i ako se ta smjesa nanese na oko kao surma, jer ona, zaista, osnažuje očne kapke, i povećava u “duši” vida snagu i oštrinu, i od nje (tj. duše vida) otklanja isticanje vode ili suza.” (El-Biḥār, sv. 66, str. 232.)
[2]El-Meḥāsin, sv. 2, str. 335, hadis 2149, prenesen od Ibrāhīma ibn ʻAlija Er-Rāfiʻijja, koji ga prenosi od Imama Sadika; El-Biḥār, sv. 62, str. 145, hadis 3.
[3] Arapski el-mennu (اَلْمَنُّ): blagodat, nešto slatko što je palo sa neba na drvo, pa su ga Israelćani brali. (Medžmeʻu-l-baḥrejni, sv. 3, str. 1725.)
[4]El-Kāfī, sv. 6, str. 370, hadis 2; El-Meḥāsin, sv. 2, str. 335, hadis 2150, a oba su prenesena od ʻAbdur-Raḥmāna ibn Zejda, a on prenosi od Imama Sadika, mir s njim; Ibnā Bisṭām, Ṭibbu-l-eʼimmeti, str. 82, prenesen od Džābira ibn Zejda,koji ga prenosi od Imama Bakira, a ovaj od svojih očeva, mir s njima, od Allahovoga Poslanika, s.a.v.a; El-Biḥār, sv. 62, str. 152, hadis 28; Ṣaḥīḥu-l-Buhārī, sv. 4, str. 1627, hadis 4208; Ṣaḥīḥu Muslim, sv. 3, str. 1619, hadis 157, a obje ove predaje su prenesene od Seʻīda ibn Zejda i u njima se ne nalazi: “a menn je iz dženneta” (وَ الْمَنُّ مِنَ الْجَنَّةِ); Kenzu-l-ʻummāl, sv. 10, str. 28, hadis 28201.
[5]ʻUjūnu aẖbārir-Riḍā, ʻa.s., sv. 2, str. 75, hadis 349, prenesen od Dārima ibn Qubejṣa, koji ga prenosi od Imama Ridaa, a on od svojih očeva, mir s njima; El-Biḥār, sv. 66, str. 231, hadis 1.
[6] Kenzu-l-ʻummāl, sv. 10, str. 50, hadis 28311, zabilježen od Ibn Es-Sunnijja i Ebū Nuʻajma prenesen od Ṣuhejba.
[7]U El-Biḥāru stoji “krastavac”.
[8]El-Kāfī, sv. 6, str. 369, hadis 1; El-Meḥāsin, sv. 2, str. 336, hadis 2151; El-Biḥār, sv. 66, str. 232, hadis 5.
